Fotografkinja po struci, Rosa Čulić počela je raditi u splitskome škveru u studenome 1977. godine, a za ovu priču bitni su dani iz prve polovine 90-ih godina. Razgovor Rose i novinara Slobodne Dalmacije prenosimo u cijelosti:
– Prije škvera sam radila u Foto Marjanu, kod Ive Jerkovića u Šubićevoj ulici, i tamo sam ostala pet godina. A onda se u Brodogradilištu otvorio natječaj za radno mjesto fotografa u Odjelu za informiranje, prijavila sam se i bila sam izabrana. Kad sam došla raditi u Brodogradilište Split, bila sam prva žena fotograf u teškoj industriji bivše Jugoslavije – govori nam Rosa Čulić, koja je u škveru dočekala i Domovinski rat.
– Naš Škverski bataljun pratila sam od samog početka i osnutka 1990. godine. Zapravo, sve je počelo prvim prosvjedom 3. listopada 1990. godine, ovdje u Brodosplitu, pa sve do prosvjeda ispred tadašnje Skupštine općine i Banovine. Škver je prvi krenuo, a njemu su se priključila i sva ostala splitska poduzeća.
U ta vremena morao si tražiti dozvolu za snimanje vojnika i vojne proizvodnje, pa sam bila vrlo oprezna u tom dijelu. Snimala sam naše gardiste u škveru, na Svilaji, Moseću, u Stonu, Dubrovniku… Onda sam kroz “Bedem ljubavi” pratila i izvlačenje vojnika iz vojarni JNA. Sjećam se kako smo ih skrivali, nosili im hranu i odjeću, da bismo ih spasili. O svemu tome priredili smo i izložbu u Napulju 25. svibnja 1995. godine.
Prognanike smo također dočekivali, oni su ovdje dolazili iz Vukovara i Kijeva. Bilo je i ranjene djece koja su se liječila u KBC-u Split, sve sam to snimala. I prognanike smo dočekivali u hotelu “Zagreb” u Duilovu, te u Crvenom križu na Bačvicama.
KRENULI U RAT U TENISICAMA
Ratu ste se odmah priključili?
– Da, u samom početku. Jedna od prvih fotografija, koju ste vidjeli, bilo je samo osnivanje, na sastanak su došli Joško Tešija, Stipe Bilokapić, Ante Čatlak, Jure Jurić i Mladen Bujas. Snimila sam i prvi izlazak na teren naših dragovoljaca, iz naše 114. brigade, kad su momci došli u rebatinkama i tenisicama, imali su samo maskirnu odoru. Snimala sam izradu minobacača, bombi “škveranki”, oklopnjaka…
Izvor: Screenshot / Slobodna Dalmacija
Izvor: Screenshot / Slobodna Dalmacija
Izvor: Screenshot / Slobodna Dalmacija
Jeste li se plašili da ćete nastradati?
– Ne! Iako, par puta sam zamalo nastradala. Prvi sam put zamalo poginula ispred Sinja, na Kukuzovcu, onda je tu bio zapovjednik Roguljić. Upravo je JNA otišla s Kukuzovca, a iza sebe su ostavili strašan nered, sve su porazbijali. Roguljić je zvao mene da to snimim. Dok sam snimala, on me je povukao k sebi viknuvši: “Stani!” Ja sam stala, a ispod nogu mi je bila bomba “pašteta”. Da sam je ugazila, sve bi nas raznijela!
To je bilo prvi put, a drugi put na drniškom području, iznad Ružića. Išla sam s Bartulom Filipušićem, on je također bio pripadnik 114. brigade, u kojoj su bili i Škverska, Solinska, Omiška i Trogirska bojna, ja sam sve njih pratila. S jednog brda iznad Ružića išli smo snimati položaje JNA. To je bilo 18. veljače 1992. godine, oko 16 sati. Nas je bilo četvero, a ja sam imala teleobjektiv, no sunce na zalasku reflektiralo mi se u objektiv i zbog bljeska četnici su nas primijetili.
Raspalili su po nama, a mi smo se bacili u obližnji rov, gdje smo ostali jedno sat i pol. Puzali smo po dnu rova. I ja tu puzim minutama dugim kao vječnost. Odjednom ugledam dvije noge, tip nije imao nikakvih oznaka, samo je bio u maskirnoj odori, a ja ću tada: “Ajme meni, ja sam vaša, ja sam u 114. brigadi.” Onda je on mene zgrabio i tada sam doživjela šok! Ali dobro je ispalo, preživjela sam.
Bili ste i na Južnom bojištu?
– Da, u Stonu smo bile moja kolegica Anita Perković-Škalic i ja. Taman smo se spremale ići u brda, ali su nam istog trena kazali: “Ne idite tamo, poginulo je pet naših ratnika.” Nakon toga sam išla i u Dubrovnik, gdje sam snimala naše vojnike na položajima oko Grada – kaže nam Rosa Čulić, rođena 1953. godine, koja sa suprugom Brankom ima dvije kćeri. Starija Damira profesorica je matematike i fizike, a mlađa Ana turistička je komunikologinja.
– Nisu imale ambicije baviti se fotografijom – kaže nam Rosa Čulić.
– Imam dosta priznanja, od “Bedema ljubavi”, zatim iz Nizozemske, iz pokrajine Flandrije, te Spomenicu Domovinskog rata. S europarlamentarkom Doris Pack bila sam u obilasku srušenih sakralnih objekata u Otavicama, Kljacima i Kijevu.
VELIKA VAŽNOST SNIMLJENOG
Dosta je fotografija razvijeno i izloženo u prostorijama Udruge veterana Domovinskog rata Brodosplit.
– Da, s tim me je upoznao Goran Kosor, predsjednik UVDR-a Brodosplit. Dobro je da to ostane, ne samo kao uspomena, nego i kao dokaz onoga što se događalo u Domovinskom ratu, ali i poslije njega. Dio fotografija je razvio, ali dio još ne može. Mislim da su “škverani” dali puno u Domovinskom ratu, a da mnogima od njih do dana današnjeg to nije priznato niti im je vraćeno. Jer mnogi su ostali bez posla ratujući u Škverskom bataljunu.
Nisu se borili za položaje, nego su na teren išli iz srca i ljubavi. Uostalom, ovdje su izgrađeni slavni brodovi Amorella i Isabella, koji sada plove po svjetskim morima – veli Rosa Čulić.
Goran Kosor, predsjednik UVDR-a: Na Rosinim je fotografijama istina
– Kad je Rosa Čulić snimala kadrove i detalje, nismo vodili računa o njezinu radu i fotografijama, tada smo se bavili drugim stvarima. U to vrijeme, 1990. i 1991. godine, nije baš bilo ni poželjno da fotografije lica hrvatskih branitelja budu dostupne neprijatelju.
Tek smo se prije nekoliko godina počeli baviti time jer je više nego ikad postalo bitno da istina izađe na vidjelo od inih krivotvoritelja povijesti. Mi smo se potrudili sačuvati Rosine fotografije, kao i negative njezinih fotografija, koje kaširamo i pripremamo za izložbe. Za sredstva se snalazimo, jer uvijek ima dobrih ljudi koji su svjesni činjenice toga što znači istina, što je povijest koju će buduće generacije pratiti, pamtiti i prenositi – zaključuje Goran Kosor.
Joško Dadić / Slobodna Dalmacija
