O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Čelni čovjek Tankerske o nedostatku radne snage i stranim pomorcima: “Hrvatski pomorac je najveći domaći brend”

Hrvatska gospodarska komora dodijelila je Tankerskoj plovidbi nagradu Zlatna kuna, priznanje najboljima u hrvatskom gospodarstvu za iznimne rezultate ostvarene u 2022. godini, a zadarski brodar proglašen je najboljim velikim trgovačkim društvom.

Tankerska plovidba trenutno ima 13 brodova u dugoj plovidbi, od kojih je šest produkt tankera u sklopu TNG-a, tri bulk carriera i četiri tankera za prijevoz sirove nafte u Tankerskoj plovidbi. Ima i šest katamarana u sklopu tvrtke TP Line koja je, također kao i TNG, u 100-postotnom vlasništvu Tankerske plovidbe, piše Novi list.

U javnosti se u zadnje vrijeme sve češće nagađa da će Tankerska plovidba preuzeti i najvećeg dubrovačkog brodara, Atlantsku plovidbu. Iako predsjednik Uprave Tankerske plovidbe Mario Pavić ne želi o tome govoriti, uvidom u Sudski registar vidljivo je da je 27. listopada provedena dokapitalizacija povećanjem temeljnog kapitala Atlantske plovidbe. Temeljni je kapital porastao za 27 milijuna eura, s 55,5 milijuna eura na 83,3 milijuna eura.

Proces dokapitalizacije Atlantske plovidbe završit će izdanjem dionica pri Središnjem klirinškom depozitarnom društvu (SKDD), a u tom će se trenutku znati je li i u kojem postotku Tankerska plovidba postala vlasnikom najvećeg dubrovačkog brodara.

Zakonodavni okvir

Tankerska je plovidba prošle godine ostvarila najbolje rezultate u povijesti, s dobiti od oko 106 milijuna eura. Unatoč tome, kad je pandemija COVID-19 polagano pala u drugi plan, preko noći su se, tumači Pavić, pojavili neki drugi problemi, poput nedostatka radne snage.

Naime, Tankerska plovidba od svog osnutka pa sve do prije nekoliko godina imala je u pravilu homogenu, hrvatsku posadu. Sada, uz Hrvate, na brodovima Tankerske plovidbe plove Indonežani, Gruzijci i Ukrajinci.

Pavić kazuje da su u Tankerskoj plovidbi bili spremni na to da će u jednom trenu morati početi angažirati stranu posadu. Bili su svjesni da Hrvatska ima negativan natalitet, te da su se uz to ulaskom u EU otvorila atraktivnija radna mjesta na kopnu, što u turizmu što u drugim granama, a otvorile su se uz to i granice pa naši ljudi odlaze vani i lakše se zapošljavaju, jer više ne trebaju radne dozvole.

– Mi smo napravili možebitni plan za stranu posadu, kad i ako zatreba. Predradnje su bile zahtjevne i za neke nacionalnosti čitav proces je uzeo i nekoliko godina, od uređenja zakonodavnog okvira i potpisivanja bilateralnih državnih sporazuma o međusobnom priznanju svjedodžbi pomoraca gdje nam je pomoglo resorno Ministarstvo, do rješavanja odnosa sa sindikatom, odabira agencija za ukrcaj pomoraca i u konačnici do izbora samih pomoraca.

Kad je postalo jasno da nemamo dovoljno domaćih ljudi, trebalo je odlučiti koju nacionalnost odabrati i naša prva opcija bila je ukrajinska posada jer smo smatrali da će biti najkompatibilnija s hrvatskom po pitanju životne kulture, radnih, ali i kulinarskih navika. Taman kad smo se na ukrajinsku posadu navikli i počeli selektirati najbolje od njih, dogodio se rat, kazuje Pavić.

U tom trenutku za Tankersku je plovidbu radilo 50-ak Ukrajinaca, a već u prvom tjednu rata, brod s ukrajinskom posadom našao se u ruskoj luci.

– Ukrajince sada uglavnom krcamo na brodove na kojima ne postoji mogućnost da će ići u ruske luke. Nismo htjeli riskirati i izazivati sudbinu pa smo ih zato preusmjerili na brodove koji su na Dalekom istoku, a brodove gdje postoji potencijalna mogućnost odlaska u ruske luke nadopunili smo s indonežanskom i gruzijskom posadom, kazuje Pavić.

Stresni ratni trenuci

Hrvati su prošli kroz rat i dobro znaju što je to. A u Ukrajini je stanje početkom rata bilo još strašnije, ističe Pavić, jer je u prvim mjesecima rata poginulo ljudi kao kod nas tijekom cijelog Domovinskog rata.

– Dio naše posade bio je iz gradova koji su bili pod okupacijom, pa nisu mogli komunicirati sa svojima najbližima, nisu ni znali jesu li živi. Bili su to stresni trenuci prije svega za njih, ali i za kompaniju. Pokušali smo im pružiti svu moguću pomoć preko naših kanala, da saznamo informacije, omogućili smo im novac u gotovini jer je dio banaka nije radio normalnim intenzitetom, letovi za Ukrajinu bili su zatvoreni i svaki povratak ukrajinskog člana posade kući ili u izbjeglički kamp bila je zasebna priča za sebe, govori Pavić.

Nisu to, kaže, previše dijelili s javnosti, ali pomogli su koliko su mogli.

– Donijeli smo odluku da ćemo sve Ukrajince koji nemaju kuda smjestiti u Zadru i okolici. Država se tek tada tek počinjala organizirati da im se omogući smještaj, a mi smo u tom trenutku imali 50-ak ukrajinskih pomoraca i obitelji u Zadru i okolici, čak su i naši zaposlenici smjestili dio njih. Svima smo omogućili besplatan smještaj i hranu tijekom šest mjeseci, potrudili smo se naći im poslove i nekako ih uputiti u sustav. Kada je prvi šok prošao, dio njih vratio se u Ukrajinu, a drugi se dio snašao gdje je mogao, kaže Pavić.

S obzirom na to da ruska i ukrajinska posada čine otprilike 14 posto ukupne svjetske posade, zbog rata se odjednom dogodio manjak radne snage.

– Pomoraca na svijetu ima otprilike 1,9 milijuna, a bez dijela Rusa i Ukrajinaca pojavio se gotovo preko noći manjak od preko 100 tisuća ljudi. Bio je pravi pothvat nadoknaditi taj gubitak, ali mi smo u tome bili uspješni, kazuje Pavić.

Umjesto Ukrajinaca, Tankerska je plovidba počela angažirati Indonežane, koji su se, ističe Pavić, u kratkom roku pokazali jako dobri. Osim Indonežana, upražnjena mjesta na brodovima popunili su Gruzijcima.

– Što se časničkog kadra tiče, imamo sve Hrvate. Što se tiče nečasničkog kadra, oko pola njih su Hrvati, a ostalo je strana posada, govori Pavić.

Bez obzira na to što su se ulaskom u EU otvorila atraktivnija radna mjesta na kopnu, a otvaranjem granica Hrvatima je postalo značajno lakše zaposliti se u inozemstvu, Pavić ističe da u Zadru još uvijek ima interesa za časnička zvanja na brodu. Međutim, pad interesa vidljiv je za nečasnička zvanja, poput mornara, kormilara i čistača.

– Ta se zvanja ne mogu platiti više nego što ih prepoznaje međunarodno tržište rada, a to je iznos kojim se ovih dana teško živi u Hrvatskoj. Zato ta zvanja kao i u ostalim europskim državama postaju manje popularna. A časnički interes još postoji, oni su znatno više plaćeni od nečasničkih zvanja. Barem u Zadru postoji interes za Pomorsku školu i Pomorski fakultet, maksimalan broj koji se prima se u pravilu i upisuje i ne vidimo trend padanja. Što se tiče časnika Hrvata, mislim da ćemo ih imati i u dogledno vrijeme i dok god ih imamo u principu ne razmatramo stranu posadu, kaže Pavić.

U Zadru stanje solidno

Dok je u Zadru stanje solidno, na nacionalnom nivou pada interes čak i za časničko zvanje. U Bakru je, primjerice, Pomorska škola jedva skupila dovoljno đaka za održavanje nastave. No Hrvatska je, naglašava Pavić, pomorska zemlja i tako treba i ostati.

Jedan posto svih zaposlenih Hrvata su pomorci – između 16 i 17 tisuća Hrvata aktivno plovi, a između 22 i 23 tisuće imaju važeće svjedodžbe da mogu ploviti. Od 1,9 milijuna pomoraca na svijetu, Hrvati čine oko jedan posto pomoraca, pri čemu Pavić ističe da ni s jednim izvoznim proizvodom ne sudjelujemo u svijetu ni približno s jedan posto. Hrvatski je pomorac, kaže, najveći domaći brend.

Pri tom, za razliku od konkurenata iz Kine, Južne Koreje, Japana, Njemačke ili SAD-a, hrvatski brodari ne mogu se nasloniti na veličinu ekonomije matične zemlje.

– Neusporediva je njihova i naša ekonomija. Međutim, dobro je to što imamo stabilan zakonodavni okvir koji je istovjetan s tim državama i to nam omogućava da se borimo na međunarodnoj sceni. Jasno je da postoje države koje imaju i alate da podupru svoje brodare na bolji način, jasno je i da ima većih ekonomija, ali mi ne tražimo ništa, mi smo spremni boriti se s najvećima, kazuje Pavić.

Bez obzira na udjele na tržištu, Pavić naglašava da će za domaće brodare uvijek biti mjesta u međunarodnoj plovidbi.

– Iako mi nemamo veliki udio u odnosu na grčke, kineske, japanske, norveške ili njemačke brodare, kao relativno mala kompanija potrebni smo svijetu i znamo prepoznati prilike. To dokazujemo i rezultatima koji nisu ništa lošiji od rezultata puno većih konkurenata, koji se u očima javnosti možda čine bolji i sposobniji, zaključuje Pavić.

Godišnje prosječno nestane 113 brodova

Ne kaže se uzalud da je pomorstvo kruh sa sedam kora. Incidenti koji se događaju zbog narušenog mentalnog zdravlja, visoke razine stresa kod pomoraca i zahtjevnosti samog posla ne samo da su česti, već puno puta imaju tragične posljedice za sve uključene.

– Naš je posao ozbiljan i za njega treba biti mentalno jak, ističe Pavić.

Statistika Tankerske plovidbe je neusporedivo bolja, ali istraživanja pokazuju je pomorac 5 puta izloženiji nesretnom događaju od radnika u građevinskoj industriji. Stopa suicida na brodovima je 6 puta veća od one na kopnu, a ako bi se sve smrti kod nestanka pomoraca pripisale suicidu, tada bi ta stopa bila čak 15 puta veća, kazuje Pavić. Dodaje kako u zadnjih 10 godina prosječno 113 brodova nestane svake godine.


Iva Bucić / Novi list

Hrvatska gospodarska komora dodijelila je Tankerskoj plovidbi nagradu Zlatna kuna, priznanje najboljima u hrvatskom gospodarstvu za iznimne rezultate ostvarene u 2022. godini, a zadarski brodar proglašen je najboljim velikim trgovačkim društvom.

Tankerska plovidba trenutno ima 13 brodova u dugoj plovidbi, od kojih je šest produkt tankera u sklopu TNG-a, tri bulk carriera i četiri tankera za prijevoz sirove nafte u Tankerskoj plovidbi. Ima i šest katamarana u sklopu tvrtke TP Line koja je, također kao i TNG, u 100-postotnom vlasništvu Tankerske plovidbe, piše Novi list.

U javnosti se u zadnje vrijeme sve češće nagađa da će Tankerska plovidba preuzeti i najvećeg dubrovačkog brodara, Atlantsku plovidbu. Iako predsjednik Uprave Tankerske plovidbe Mario Pavić ne želi o tome govoriti, uvidom u Sudski registar vidljivo je da je 27. listopada provedena dokapitalizacija povećanjem temeljnog kapitala Atlantske plovidbe. Temeljni je kapital porastao za 27 milijuna eura, s 55,5 milijuna eura na 83,3 milijuna eura.

Proces dokapitalizacije Atlantske plovidbe završit će izdanjem dionica pri Središnjem klirinškom depozitarnom društvu (SKDD), a u tom će se trenutku znati je li i u kojem postotku Tankerska plovidba postala vlasnikom najvećeg dubrovačkog brodara.

Zakonodavni okvir

Tankerska je plovidba prošle godine ostvarila najbolje rezultate u povijesti, s dobiti od oko 106 milijuna eura. Unatoč tome, kad je pandemija COVID-19 polagano pala u drugi plan, preko noći su se, tumači Pavić, pojavili neki drugi problemi, poput nedostatka radne snage.

Naime, Tankerska plovidba od svog osnutka pa sve do prije nekoliko godina imala je u pravilu homogenu, hrvatsku posadu. Sada, uz Hrvate, na brodovima Tankerske plovidbe plove Indonežani, Gruzijci i Ukrajinci.

Pavić kazuje da su u Tankerskoj plovidbi bili spremni na to da će u jednom trenu morati početi angažirati stranu posadu. Bili su svjesni da Hrvatska ima negativan natalitet, te da su se uz to ulaskom u EU otvorila atraktivnija radna mjesta na kopnu, što u turizmu što u drugim granama, a otvorile su se uz to i granice pa naši ljudi odlaze vani i lakše se zapošljavaju, jer više ne trebaju radne dozvole.

– Mi smo napravili možebitni plan za stranu posadu, kad i ako zatreba. Predradnje su bile zahtjevne i za neke nacionalnosti čitav proces je uzeo i nekoliko godina, od uređenja zakonodavnog okvira i potpisivanja bilateralnih državnih sporazuma o međusobnom priznanju svjedodžbi pomoraca gdje nam je pomoglo resorno Ministarstvo, do rješavanja odnosa sa sindikatom, odabira agencija za ukrcaj pomoraca i u konačnici do izbora samih pomoraca.

Kad je postalo jasno da nemamo dovoljno domaćih ljudi, trebalo je odlučiti koju nacionalnost odabrati i naša prva opcija bila je ukrajinska posada jer smo smatrali da će biti najkompatibilnija s hrvatskom po pitanju životne kulture, radnih, ali i kulinarskih navika. Taman kad smo se na ukrajinsku posadu navikli i počeli selektirati najbolje od njih, dogodio se rat, kazuje Pavić.

U tom trenutku za Tankersku je plovidbu radilo 50-ak Ukrajinaca, a već u prvom tjednu rata, brod s ukrajinskom posadom našao se u ruskoj luci.

– Ukrajince sada uglavnom krcamo na brodove na kojima ne postoji mogućnost da će ići u ruske luke. Nismo htjeli riskirati i izazivati sudbinu pa smo ih zato preusmjerili na brodove koji su na Dalekom istoku, a brodove gdje postoji potencijalna mogućnost odlaska u ruske luke nadopunili smo s indonežanskom i gruzijskom posadom, kazuje Pavić.

Stresni ratni trenuci

Hrvati su prošli kroz rat i dobro znaju što je to. A u Ukrajini je stanje početkom rata bilo još strašnije, ističe Pavić, jer je u prvim mjesecima rata poginulo ljudi kao kod nas tijekom cijelog Domovinskog rata.

– Dio naše posade bio je iz gradova koji su bili pod okupacijom, pa nisu mogli komunicirati sa svojima najbližima, nisu ni znali jesu li živi. Bili su to stresni trenuci prije svega za njih, ali i za kompaniju. Pokušali smo im pružiti svu moguću pomoć preko naših kanala, da saznamo informacije, omogućili smo im novac u gotovini jer je dio banaka nije radio normalnim intenzitetom, letovi za Ukrajinu bili su zatvoreni i svaki povratak ukrajinskog člana posade kući ili u izbjeglički kamp bila je zasebna priča za sebe, govori Pavić.

Nisu to, kaže, previše dijelili s javnosti, ali pomogli su koliko su mogli.

– Donijeli smo odluku da ćemo sve Ukrajince koji nemaju kuda smjestiti u Zadru i okolici. Država se tek tada tek počinjala organizirati da im se omogući smještaj, a mi smo u tom trenutku imali 50-ak ukrajinskih pomoraca i obitelji u Zadru i okolici, čak su i naši zaposlenici smjestili dio njih. Svima smo omogućili besplatan smještaj i hranu tijekom šest mjeseci, potrudili smo se naći im poslove i nekako ih uputiti u sustav. Kada je prvi šok prošao, dio njih vratio se u Ukrajinu, a drugi se dio snašao gdje je mogao, kaže Pavić.

S obzirom na to da ruska i ukrajinska posada čine otprilike 14 posto ukupne svjetske posade, zbog rata se odjednom dogodio manjak radne snage.

– Pomoraca na svijetu ima otprilike 1,9 milijuna, a bez dijela Rusa i Ukrajinaca pojavio se gotovo preko noći manjak od preko 100 tisuća ljudi. Bio je pravi pothvat nadoknaditi taj gubitak, ali mi smo u tome bili uspješni, kazuje Pavić.

Umjesto Ukrajinaca, Tankerska je plovidba počela angažirati Indonežane, koji su se, ističe Pavić, u kratkom roku pokazali jako dobri. Osim Indonežana, upražnjena mjesta na brodovima popunili su Gruzijcima.

– Što se časničkog kadra tiče, imamo sve Hrvate. Što se tiče nečasničkog kadra, oko pola njih su Hrvati, a ostalo je strana posada, govori Pavić.

Bez obzira na to što su se ulaskom u EU otvorila atraktivnija radna mjesta na kopnu, a otvaranjem granica Hrvatima je postalo značajno lakše zaposliti se u inozemstvu, Pavić ističe da u Zadru još uvijek ima interesa za časnička zvanja na brodu. Međutim, pad interesa vidljiv je za nečasnička zvanja, poput mornara, kormilara i čistača.

– Ta se zvanja ne mogu platiti više nego što ih prepoznaje međunarodno tržište rada, a to je iznos kojim se ovih dana teško živi u Hrvatskoj. Zato ta zvanja kao i u ostalim europskim državama postaju manje popularna. A časnički interes još postoji, oni su znatno više plaćeni od nečasničkih zvanja. Barem u Zadru postoji interes za Pomorsku školu i Pomorski fakultet, maksimalan broj koji se prima se u pravilu i upisuje i ne vidimo trend padanja. Što se tiče časnika Hrvata, mislim da ćemo ih imati i u dogledno vrijeme i dok god ih imamo u principu ne razmatramo stranu posadu, kaže Pavić.

U Zadru stanje solidno

Dok je u Zadru stanje solidno, na nacionalnom nivou pada interes čak i za časničko zvanje. U Bakru je, primjerice, Pomorska škola jedva skupila dovoljno đaka za održavanje nastave. No Hrvatska je, naglašava Pavić, pomorska zemlja i tako treba i ostati.

Jedan posto svih zaposlenih Hrvata su pomorci – između 16 i 17 tisuća Hrvata aktivno plovi, a između 22 i 23 tisuće imaju važeće svjedodžbe da mogu ploviti. Od 1,9 milijuna pomoraca na svijetu, Hrvati čine oko jedan posto pomoraca, pri čemu Pavić ističe da ni s jednim izvoznim proizvodom ne sudjelujemo u svijetu ni približno s jedan posto. Hrvatski je pomorac, kaže, najveći domaći brend.

Pri tom, za razliku od konkurenata iz Kine, Južne Koreje, Japana, Njemačke ili SAD-a, hrvatski brodari ne mogu se nasloniti na veličinu ekonomije matične zemlje.

– Neusporediva je njihova i naša ekonomija. Međutim, dobro je to što imamo stabilan zakonodavni okvir koji je istovjetan s tim državama i to nam omogućava da se borimo na međunarodnoj sceni. Jasno je da postoje države koje imaju i alate da podupru svoje brodare na bolji način, jasno je i da ima većih ekonomija, ali mi ne tražimo ništa, mi smo spremni boriti se s najvećima, kazuje Pavić.

Bez obzira na udjele na tržištu, Pavić naglašava da će za domaće brodare uvijek biti mjesta u međunarodnoj plovidbi.

– Iako mi nemamo veliki udio u odnosu na grčke, kineske, japanske, norveške ili njemačke brodare, kao relativno mala kompanija potrebni smo svijetu i znamo prepoznati prilike. To dokazujemo i rezultatima koji nisu ništa lošiji od rezultata puno većih konkurenata, koji se u očima javnosti možda čine bolji i sposobniji, zaključuje Pavić.

Godišnje prosječno nestane 113 brodova

Ne kaže se uzalud da je pomorstvo kruh sa sedam kora. Incidenti koji se događaju zbog narušenog mentalnog zdravlja, visoke razine stresa kod pomoraca i zahtjevnosti samog posla ne samo da su česti, već puno puta imaju tragične posljedice za sve uključene.

– Naš je posao ozbiljan i za njega treba biti mentalno jak, ističe Pavić.

Statistika Tankerske plovidbe je neusporedivo bolja, ali istraživanja pokazuju je pomorac 5 puta izloženiji nesretnom događaju od radnika u građevinskoj industriji. Stopa suicida na brodovima je 6 puta veća od one na kopnu, a ako bi se sve smrti kod nestanka pomoraca pripisale suicidu, tada bi ta stopa bila čak 15 puta veća, kazuje Pavić. Dodaje kako u zadnjih 10 godina prosječno 113 brodova nestane svake godine.


Iva Bucić / Novi list

Intervju

Kolumna

Lifestyle

Foto / video