Utječe li i u kolikoj mjeri posao koji obavljamo na brodu na našu osobnost?
Kao i, utječe li i u kolikoj mjeri naša osobnost na posao koji obavljamo na brodu?
Te, konačno, postoji li matrica po kojoj se to sve skupa odvija?
Prilično uvriježeno mišljenje vlada među pomorcima kako s višim položajem svi, ili barem velika većina nas, mijenja svoju osobnost. Načelno na gore, i to na način da si s većim ovlastima dozvoljavamo i slobodnije ponašanje.
Unatrag petnaestak godina sam bio jedan od nekolicine Europljana na brodu, dok je ostatak posade bio iz Indije. Pa je tako i Sekondo kuverte bio Indijac. Koji je, bez da je trepnuo ili, barem, promislio o onome što govori, izvalio kako je ovo moj brod i kako ja tu mogu raditi što hoću. Nasmijao sam mu se u facu, pokušavši mu objasniti kako ne bih bio ovdje da je tome tako. Sumnjam da se slagao sa mnom. Iako sam kroz navigaciju kao ofičal, naročito mlađi, naišao na nekoliko spodoba koje se jesu ponašale upravo kao da je to bio njihov brod, mislio sam da su ta vremena prošla. A kamoli da bi netko nešto slično niti pomislio za mene.
Nekoliko godina kasnije sam imao neugodnu diskusiju s Čifom kuverte koji se iskaljivao na Kadetu bez imalo povoda ili razloga. Nakon što sam ga suočio s time, odgovorio mi je kako su njega maltretirali dok je bio Kadet, pa da se još onda zarekao da će, „kad bude mogao“, on maltretirati druge. Jer, bio je uvjeren, to mu njegov položaj na brodu dopušta. Promptno sam mu razbio svaku iluziju o maltretiranju ljudi. Čak ni onda kad su zaslužili biti ukoreni.
Međutim, zbog takvog ponašanja pojedinaca, stvaraju se pogrešne pretpostavke i svih se generalizira. Koliko ponašanje onih koji misle da je pretpostavljenom dopušteno više ili sve, a koliko onih koji se ponašaju kao da im je sve dopušteno.
Podrazumijeva se da nam se unaprijeđivanjima mijenja profesionalni status na brodu. Ipak je brod hijerarhijska radna sredina, daleko od vojne, ali se određena pravila moraju poštivati.
Analogno promjeni statusa nam se mijenjaju i pogledi na posao i život na brodu. Pa jednako tako i nivo odgovornosti da počinjemo preslagivati i prioritete.
Međutim, mijenja li nam se baš svima bez iznimaka i osobnost s unaprijeđenjem? Unatoč prilično prihvaćenom mišljenju da se svi kvarimo i postajemo obijesniji, zahtjevniji, razmaženiji penjući se, to su nebuloze. Ja odgovorno tvrdim, i ne odstupam od toga, da to nije tako sa svima. Usudio bih se pretpostaviti da nije slučaj niti s većinom. Naravno, polazim prije svega od sebe, ali i od još nekih pomoraca za koje znam zasigurno da nam se penjući nisu mijenjale osobnosti. Ili, ako jesu, mijenjale su se na bolje.
Istina je da takva uvjerenja imaju, uglavnom, pojedini među nama, mladi pomorci koji su tek na početku karijere. Kao i oni među nama koji se bave takvom vrstom posla da se ne mogu penjati dalje od svog nivoa. Je li to jer nema dalje ili jer nisu dovoljno sposobni za dalje, krajnje je nevažno.
Tako se nerijetko čuju opaske na račun vodećeg brodskog kadra, uopćavajući pojedince s položajem, kako je u „stvarnom životu“ nitko i ništa ili papučar ili već slični nemaštoviti epiteti. Dok se na brodu iživljava jer može. Ne naglašavajući određenog pojedinca nego uopćavajući sve toga kadra. Konkretno, svi su Komandanti „doma miševi, a na brodu zvijeri“.
U dva potpuno odvojena slučaja sam bio prisutan kad su dva međusobno nepoznata pomorca nižeg kadra izjavili kako oni najteže rade, najprljavije poslove obavljaju, a imaju najmanje plaće. Dok, istovremeno, Komandanti ne rade ništa po čitave dane, a imaju najveće plaće. Tu se ponovo vraćamo na razinu odgovornosti o kojoj se ne razmišlja, nego se zaključuje napamet.
Daleko od toga da nema, i previše, onih koji na niže kadrove gledaju s visoka i bez razmišljanja zaključuju kako pomorac toga kadra manje vrijedi. Ili, još gore, automatizmom ga se smatra manje pametnim i manje sposobnim.
Neškolovanog pomorca se gleda s rezervom i unaprijed stvorenim mišljenjem kako su mu ograničenja jasna svakome bez da išta zna o njemu, o njegovim radnim ili intelektualnim sposobnostima.
Bijelo osoblje, kuhare i konobare se smatra mekušcima jer su uvijek na suhom i toplom i baš nikad ne zaprljaju ruke. No, zaboravljaju, ili svjesno ignoriraju, detalj da ti ljudi za trajanja ugovora, načelno, nemaju jedan jedini slobodan dan. Ma kakvo vrijeme bilo, kuhar mora nešto skuhati ako ne misli završiti u moru. I tako tri puta na dan. I tako četiri, šest, devet ili tko zna koliko mjeseci, ovisno o ugovoru.
Da, znam, nemaju ni ofičali palube slobodnih dana. Iako, po potrebi se mogu uzjamno mijenjati.
Vječiti antagonizmi osoblja palube i stroja su legendarni. Zaboravljajući da smo jedni bez drugih izgubljeni.
Zaboravljajući da je svatko od nas članova posade jednako bitna i neophodna karika u lancu.
Zanemarujući činjenicu da nam život neprestano pokazuje i dokazuje koliko su takva razmišljanja pogrešna.
I ovima i onima, a ponajviše nama ostalima neka nam je uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
U pilotaži kroz Crosby Channel, na putu za Eastham (Engleska), 6. lipanj 2023. godine
Kapetan Aron Baretić – ABe
