Između strke i uzbuđenja oko zadnjih radova na brodu koji su ovih dana ponosno porinuli, neki od trećemajaca prisjetili su se i starih vremena, piše HRT Magazin.
Jedan od njih s veteranskim stažem je Nebojša Uzelac. Od mladog stipendista 3. maja, rada na brodu i sada u bravarskoj radioni, iza njega je trideset i sedam godina staža.
“3. maj je moj dom, tu sam praktički iz škole došao i ako Bog da bit ću do mirovine. 3. maj je nekada imao gotovo 10 tisuća radnika, a plus kooperacija, to je bilo skoro 14-15 tisuća ljudi, a danas nas ima možda 600-700, tako da vidi se razlika”, govori Nebojša Uzelac, radnik brodogradilišta 3. maj.
Nebojšin kolega, Dalibor Čupković 35 je godina u 3. maju, od stipendista učenika, do proizvodnje i sada kancelarije voditelja bravara.
“Nekada gigant, a danas su nažalost ostale samo zgrade, ljudi nema. Nažalost i mnoga zanimanja su se ugasila, nekada smo imali mnogo više majstora. Ovdje se dolazilo učiti, a danas i sami vidite, uvozimo zanimanja, uvozimo ljude, uvozimo sve. Ostalo je nas šačica ljudi, entuzijasta koji su, kao i ja, pred mirovinu”, kaže Dalibor Čupković, radnik brodogradilišta 3. maj.
Sindikalist i mlađi kolega, Slađan Pejić, i privatno se druži s Nebojšom. Zajedno igraju nogomet i svi su zajedno ovdje kao jedna mala ili velika obitelj. Slađan je tu dvadeset i tri godine i s nostalgijom se sjeća vremena kada u 3. maju bilo mnogo posla i kada nije bio problem doći do školovanog i iskusnog kadra, navodi HRT Magazin.
“Kad sam došao prije 23 godine, ovdje je bilo tri tisuće trećemajaca i tisuću i petsto kooperanata, ovdje vam je bilo kao da ste na Korzu. Više su se ljudi i družili, znalo se otići na kavu ili na pivo ako je ljetno doba, privatna druženja, bila su natjecanja u strukovnim zanimanjima koje su organizirale veće firma pa i 3. maj. Bilo je druženja sa sindikatima i sindikati su imali veći broj ljudi, išlo se na sindikalne igre, bilo je sve puno drugačije, ali na bolji način. Ovo sada je sve nekako pusto”, kaže Slađan Pejić, radnik brodogradilišta 3. maj.
“Tužan sam zbog toga što znam da znamo raditi, znam da možemo raditi, a nije mi jasno zašto nas ima tako malo. Prije smo radili takoreći s pjesmom i ljudi su došli raditi i smijali se i zafrkavali. Danas malo radimo i u grču smo jer uvijek razmišljamo hoćemo li imati posla, a svi želimo da imamo što više posla. Nekada se radilo po pet, šest, sedam brodova, a sada jedan brod godišnje”, govori Uzelac.
I prebrodili su oni dvije teške godine, 2018.i 2019. Izdržali su najteže i nadaju se da se takve godine više nikada neće ponoviti.
“Uvijek je bilo tenzija, uvijek je bilo zatvorit ćemo vas sutra, prekosutra. Na kraju Pula nas je uspjela stvarno dovesti do dna, ali kao feniks, dižemo se uvijek iznova i ne damo se”, poručuje Čupković.
Tako je govorio i predsjednik tada kriznog stožera, kada su uspjeli spasiti se. Uvijek optimistični Predrag Knežević, s više od dvadeset godina trećemajskog staža, priželjkuje nove poslove i brodove.
“Nadam se da ćemo na ovim prostorima nastaviti dalje s brodogradilištem. Bilo tko nas misli danas, sutra uzeti, uvjet radnika će biti ne da nam se potpiše da će se netko baviti brodogradilištem 5 godina pa poslije što bude, nego minimum barem na 20 godina. I onda možemo biti sigurni da ćemo nastaviti raditi brodove, a ne možda nešto drugo”, kaže Predrag Knežević, radnik brodogradilišta 3. maj.
Jer svi ovi trećemajci najviše vole brodove, more i svoj posao.
“Mi i poslije 3. maja pričamo o 3. maju. Nemamo o čemu drugome, nama je kompletan naš život i poslovni i privatni, sve nam se vrti oko 3. maja”, ističe Pejić.
Brzo su im prošle godine rada i naučili su se uvijek boriti, kako za sebe tako i za opstanak 3. maja.
