Muzej betinske drvene brodogradnje postao je ovih dana bogatiji za jedan artefakt, iz vremena kada ljudima nisu trebali javni bilježnici za ovjeru pravnih poslova, piše Šibenski.hr.
Jedino potpis, a još u starije vrijeme za jamstvo zadane riječi bio je dovoljan brk muža, kao oznaka časti. Papir koji je doniran Muzeju, zajedno s pričom o drvenome kaiću na koji se odnosi o tome svjedoči, jednako i o činjenici koliko je brod oduvijek značio ljudima uz more.
Muzej je na svojim mrežnim stranicama objavio sljedeće:
„U subotu, 6. travnja, svojim nas je posjetom obradovao gospodin Ante Mijat iz Srime. Donio nam je na dar zanimljiv dokument iz obiteljskog arhiva. Dokument naslovljen “Pogodba” iz 1940. godine svjedoči o narudžbi kaića duljine 5,2 m kojeg je naručio njegov pokojni otac Marijan od brodograditelja Petra Urode iz Betine.
U pogodbi stoje sljedeće specifikacije:
“Kaić da bude izrađen korbe od hrastovine i bristovine, a pošiven borovinom, zabijen brukvam galarzanima, piturati dvi ruke boje. Kaić ima sa sobom pajole i jargolu. Za svotu od 4.000 dinara.
Kaić da bude gotov do 15. 1. 1941. godine, od kojeg sam dobio na račun 500 dinara, a ostalo kada bude gotovo”.
Inače, predmetni kaić služio je za ribolov, prvenstveno na sviću, u Šibenskom kanalu u blizini Jadrije gdje je obitelj Mijat tada živjela. Bio je opremljen raznim ribarskim artima. Otac je rado lovio po jugu kad bi se riba sakrila po rupama i “kantunima” uz kraj. Majka bi potom ribu nosila prodavati na šibensku tržnicu. Nažalost, otac je poginuo u 2. svjetskom ratu i kasnije se kaić manje koristio. Kaže nam Ante da su kaić prodali zbog straha od krađe. Budući da je imao i pentu bio je zgodna prilika. Po stričevu savjetu prodali su kaić 60-ih godina 20. stoljeća kupcu iz Šepurine na Prviću. Posljednji vlasnik bio je iz Srime gdje je kaić i uništen 90-ih.
