O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Muzej drvene brodogradnje: Pogledajte davnu pogodbu za izgradnju kaića kod kalafata iz Betine

Muzej betinske drvene brodogradnje postao je ovih dana bogatiji za jedan artefakt, iz vremena kada ljudima nisu trebali javni bilježnici za ovjeru pravnih poslova, piše Šibenski.hr.

Jedino potpis, a još u starije vrijeme za jamstvo zadane riječi bio je dovoljan brk muža, kao oznaka časti. Papir koji je doniran Muzeju, zajedno s pričom o drvenome kaiću na koji se odnosi o tome svjedoči, jednako i o činjenici koliko je brod oduvijek značio ljudima uz more. 

Muzej je na svojim mrežnim stranicama objavio sljedeće:

„U subotu, 6. travnja, svojim nas je posjetom obradovao gospodin Ante Mijat iz Srime. Donio nam je na dar zanimljiv dokument iz obiteljskog arhiva. Dokument naslovljen “Pogodba” iz 1940. godine svjedoči o narudžbi kaića duljine 5,2 m kojeg je naručio njegov pokojni otac Marijan od brodograditelja Petra Urode iz Betine.

U pogodbi stoje sljedeće specifikacije:

“Kaić da bude izrađen korbe od hrastovine i bristovine, a pošiven borovinom, zabijen brukvam galarzanima, piturati dvi ruke boje. Kaić ima sa sobom pajole i jargolu. Za svotu od 4.000 dinara.

Kaić da bude gotov do 15. 1. 1941. godine, od kojeg sam dobio na račun 500 dinara, a ostalo kada bude gotovo”.

Inače, predmetni kaić služio je za ribolov, prvenstveno na sviću, u Šibenskom kanalu u blizini Jadrije gdje je obitelj Mijat tada živjela. Bio je opremljen raznim ribarskim artima. Otac je rado lovio po jugu kad bi se riba sakrila po rupama i “kantunima” uz kraj. Majka bi potom ribu nosila prodavati na šibensku tržnicu. Nažalost, otac je poginuo u 2. svjetskom ratu i kasnije se kaić manje koristio. Kaže nam Ante da su kaić prodali zbog straha od krađe. Budući da je imao i pentu bio je zgodna prilika. Po stričevu savjetu prodali su kaić 60-ih godina 20. stoljeća kupcu iz Šepurine na Prviću. Posljednji vlasnik bio je iz Srime gdje je kaić i uništen 90-ih. 

Muzej betinske drvene brodogradnje postao je ovih dana bogatiji za jedan artefakt, iz vremena kada ljudima nisu trebali javni bilježnici za ovjeru pravnih poslova, piše Šibenski.hr.

Jedino potpis, a još u starije vrijeme za jamstvo zadane riječi bio je dovoljan brk muža, kao oznaka časti. Papir koji je doniran Muzeju, zajedno s pričom o drvenome kaiću na koji se odnosi o tome svjedoči, jednako i o činjenici koliko je brod oduvijek značio ljudima uz more. 

Muzej je na svojim mrežnim stranicama objavio sljedeće:

„U subotu, 6. travnja, svojim nas je posjetom obradovao gospodin Ante Mijat iz Srime. Donio nam je na dar zanimljiv dokument iz obiteljskog arhiva. Dokument naslovljen “Pogodba” iz 1940. godine svjedoči o narudžbi kaića duljine 5,2 m kojeg je naručio njegov pokojni otac Marijan od brodograditelja Petra Urode iz Betine.

U pogodbi stoje sljedeće specifikacije:

“Kaić da bude izrađen korbe od hrastovine i bristovine, a pošiven borovinom, zabijen brukvam galarzanima, piturati dvi ruke boje. Kaić ima sa sobom pajole i jargolu. Za svotu od 4.000 dinara.

Kaić da bude gotov do 15. 1. 1941. godine, od kojeg sam dobio na račun 500 dinara, a ostalo kada bude gotovo”.

Inače, predmetni kaić služio je za ribolov, prvenstveno na sviću, u Šibenskom kanalu u blizini Jadrije gdje je obitelj Mijat tada živjela. Bio je opremljen raznim ribarskim artima. Otac je rado lovio po jugu kad bi se riba sakrila po rupama i “kantunima” uz kraj. Majka bi potom ribu nosila prodavati na šibensku tržnicu. Nažalost, otac je poginuo u 2. svjetskom ratu i kasnije se kaić manje koristio. Kaže nam Ante da su kaić prodali zbog straha od krađe. Budući da je imao i pentu bio je zgodna prilika. Po stričevu savjetu prodali su kaić 60-ih godina 20. stoljeća kupcu iz Šepurine na Prviću. Posljednji vlasnik bio je iz Srime gdje je kaić i uništen 90-ih. 

Promo

Trendovi

Foto / video