Prije bi im na krmu znao doći jedan pas, obični mješanac. Po kakav zalogaj. Odavno ga već nema…
Pričaju za Slobodnu Dalmaciju nesretni pomorci – ukupno ih je dvanaest na dvama brodovima – dok razočarani, deprimirani i frustrirani mjesecima čekaju na mrtvom vezu trogirskog brodogradilišta hoće li im se kompanija smilovati i konačno poslati koju od četiri neisplaćene plaće. Više od 140.000 eura. Ili barem nešto da pojedu!
“Ko u Gazi, momak, eto kako nan je! Oće li pisat u tome članku i da nemamo šta izist ako nan kapetan šta ne kupi?! Da ne moramo ić u Caritas prosit malo masla i mermelade na kruv! Svi nas lažu, kompanija je digla ruke od nas, ne zna se više ni ko je vlasnik. Devet miseci san tu, brod je obnovljen i triput smo tribali isplovit, ali nas i dalje evo ovde…”.
Eto. Čuli ste Ivana Šodu, kormilara na brodu C3 Magnar, tzv. cement carrieru, panamske zastave pripadnosti.
U salonu inspektor splitske Lučke kapetanije, tzv. port state control pregled. Nadležan za brodove pod stranim barjakom u domaćim lukama. Šest je pomoraca na brodu. Kažu da struju i vodu imaju samo zahvaljujući milosrđu škvera. Iako je brodar dužan i brodogradilištu. Magnar je, naime, kompletno sređen! Već godinu dana! Dok PSC pregledava dokumente, prelazimo na drugi “cementaš” prikovan istom sudbinom – stari Jadro. Hrvatske zastave. Isto šest pomoraca. Otužna atmosfera, piše Slobodna Dalmacija.
“NEMA VIŠE NOVCA NI ZA BUS…“
Tonči Nožina, timunjer s Jadra, ne može iskrenije:
“Ne mogu otić doma. Nema viš ni za bus! Da se kuće na Bijaćima i dokopan, šta ću pojist kad je frižider prazan, a ja san samac. Ni mačka me ne čeka. Interneta na mobitelu iman još do popodne. Triba bi skupit 26 eura za račun od mobitela, ali odakle?! Ovde san zapeja još od prvi trećega prošle godine. Taman san bija triba izać iz blokade. Izgleda da nas je brodar napustija…”.
Vlasnički odnosi u zagrebačkoj brodarskoj kompaniji “Makar Navis” (prije u vlasništvu Jušte Puharića) i kod njihovih ulagača iz osječkog “Anchora” vrlo su složeni i tko bi ih sve razmrsio. Ali se prelamaju preko leđa nesretnih pomoraca. Jedan od tih Osječana je, kako se čuje, profesor Zoran Balkić koji se bavi kriptovalutama, bitcoinom i blockchainom. Navodno je prethodno dosta i uložio u posao s brodovima, no sada se čini da je ozbiljno zapelo…
“Zadnje isplate bile su prid Božić. Za deseti i jedanesti misec. Otad ni dinara! Na brodu san već deset miseci. Sto obećanja smo čuli, možda su i bile dobre namjere, govorilo se da ćemo i na remont, ali je došlo do sukoba starih i novih gazda. I nedavno je direktor Zvonko Toula obeća dvi plaće i treću uskoro. Kao, traže investitore”, govori nam Robert Jeramaz, upravitelj stroja na starom Jadru.
Šef kuhinje Josip Jerković na brodu je od srpnja. Hrvatski reprezentativac u trčanju! Discipline su mu od 1.500 metara do 21 kilometra, polumaratona. Kaže da im kompanija ne šalje za hranarinu već dulje od mjesec dana:
“Šta možemo, hranimo se sami. Tribali bi ić u prošnju, da buden malo gorak, ha-ha-ha…”.
Kažu pomorci, nekomu može biti i smiješno, ali dijelu posade raste nervoza jer ni za duhan nemaju. Očajni su neki, imaju ljudi kredite, račune, obaveze, ističe Slobodna Dalmacija.
“OD FIRME NI BOŽIĆA, NI USKRSA, NI ČESTITKE…“
Kapo Jeramaz, uz još mrvu gorčine:
“Svojim novcem kupujemo čak i destiliranu vodu za brodske akumulatore. Održavamo i brod koliko možemo. Evo, ja san bija dragovoljac, ostavija dobar posal i iša u rat, da bi danas doživljava sve ovo. Od firme ni Božića, ni Uskrsa, ni čestitke. Nisu u stanju platit ni dvi rate brodskog osiguranja da bi posade mogle baren od osiguravatelja dobit četri plaće, kako to propisu kažu. I dobili mi plaću ili ne, država će od nas ovrhon naplatit doprinose za zdravstveno i mirovinsko, pa i porez ako nismo stigli bit u navigaciji vanka zemlje 183 dana godišnje. A krepajemo ovde!”
Posade su na koncu tražile pomoć ITF-a, moćne međunarodne federacije transportnih radnika koja surađuje sa Sindikatom pomoraca Hrvatske:
“Obavijestili smo “port state control” i inspekcija je stigla iz Kapetanije. PSC je po službenoj dužnosti, radi neisplate plaća, zaustavio, odnosno blokirao brodove i oduzeo im isprave. Bit će im vraćene po isplati pomoračkih potraživanja”, pojašnjava nam Milko Kronja, inspektor ITF-a.
Tumači da je brodski osiguravatelj po međunarodnim propisima dužan isplatiti maksimalno četiri plaće i trošak repatrijacije posade. Ali brodovlasnici nisu platili dvije rate osiguranja, pa Kronja predlaže da osiguranje ipak ispuni svoju obvezu, plati pomorce, pa da se naknadno naplati od “Makar Navisa”, čak i ako padne u stečaj.
“Ne pomogne li ništa, uslijedit će zahtjev za sudsku prodaju brodova, ali to traje jako dugo i pitanje je u kojoj mjeri bi se posada naplatila. Naš je prijedlog: uspiju li se pomorci domoći tih četiriju izostalih plaća iz osiguranja, neka napuste brodove i daju otkaz. Ne isplate li ih ipak osiguravatelji, onda neka još ostanu na brodovima. Ako mogu izdržati. Jer će tako rasti njihova potraživanja u slučaju stečaja kompanije ili sudske prodaje brodova”.
