O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Kapetan Aron Baretić: Što dijete zna što je sto kila, digne i nosi

Međutim, htjeli mi to ili ne, život ide dalje, nezaustavljivo, nimalo se ne osvrčući zbog nečeg, njemu, tako beznačajnog poput ljudske jedinke. A brod je, gotovo, živo biće koje nikada ne miruje i stalno je u pokretu. Čak i kada nije, ne miruje jer uvijek i stalno, u bekonačnoj neprekinutosti, netko se kreće i nešto radi na brodu. A brod, kako znamo mi pomorci, čine njegove posade.

I tako su dani protjecali, stapali se u tjedne kroz brodsku svakodnevnicu i naizglednu monotoniju. I dalje smo se šuljali između kontinenta i britanskog otočja, stalno pod teretom. Bilo je, doduše, od jednog do sedam dana sidra prije ulaska u porte. I u portima smo stajali, gotovo redovito, duže od očekivanoga. Srećom, nikada radi nas, jer „grijesi“ broda su nedopustivi i neoprostivi. Uvijek radi njih. A oni su terminali, piloti, remorkeri, lokovi i ini. Svi oni koji žive od brodova ali, za razliku od nas, ne žive niti rade na brodovima, njima je sve i dopušteno. Terminal može ne biti spreman pa ih brod čeka. Tako isto su piloti ili remorkeri zauzeti pa ih brod čeka. I sve to ima logička objašnjenja  i opravdanja. Brod mora uvijek biti spreman. Za brod ne postoje logička objašnjenja i opravdanja.

Tako smo, na primjer, proveli noć vezani za terminalom u engleskom portu Eastham jer se lok u Liverpoolu pokvario. A zbog toga remorkeri nisu mogli izaći i doći do nas. Da bismo mi umjesto u 20 h dobili pilota slijedećeg jutra u 8 h. Zapravo je pilot još malo zakasnio, uz logičko objašnjenje i opravdanje. Da bi remorker kasnio, gotovo, sat vremena. Podrazumijeva se, uz logičko objašnjenje i opravdanje. Nevažno je što je nama to kašnjenje savršeno pasalo jer smo odspavali mirnu noć i partili po danu.

Nakon toga smo trebali ići, ponovo, na ukrcaj u velški porat Pembroke, ali je teret u posljednjem trenutku otpao. Nama nitko nije rekao zašto, niti bi ikada ikome od „njih“ palo na pamet reći nama išta slično. Iskreno, nas to niti ne zanima niti imamo imalo utjecaja na ugovaranje tereta. Kad me pitaju čime se bavim, znam u šali reći da sam kamiondžija. Uistinu, mi ništa drugo niti ne radimo doli prevozimo teret od točke A do točke B. Ili nas tako barem mnogi ljudi iz brodarske industrije doživljavaju. Vjerujem i mnogi drugi što s brodarstvom veze nemaju ali uvjeravaju sebe i ostatak svijeta da imaju itekako. Pošto, svi znaju da je lako njemu jer je pomorac.

Potom smo primili instrukcije da nastavimo niz englesku i velšku obalu prema jugu i nastavimo prema engleskom portu Falmouth. Ali ne i priđemo portu. Preciznije, da ni u kom slučaju ne prijeđemo meridijan 5° zapadno. Jer da bismo prešli sa zapada na istok i ušli u posebnu zonu plovidbe ograničenu međunarodnom konvencijom o onečišćenju mora tj. zraka, morali bismo promijeniti vrstu goriva s teškog na lako. Jesam vas udavio i/ili zbunio? Naravno, ne pomorce koji znaju o čemu pričam nego vas „suhozemne“ ljude.

Međutim, onda je uletio mogući teret iz francuskog porta Donges u Biskaju. Pa su nam rekli da stanemo tamo negdje, fermamo makinu i zaplutamo. Što dijete zna što je sto kila, digne i nosi. Tako i „naši“ operateri tereta. Što on zna kakvo je vrijeme i ima li hrpa brodova oko nas. Njega samo zanima da brod ne troši naftu. Da razjasnim, dotični niti je sposoban niti plaćen da bi razmišljao o takvim detaljima.

Jučer popodne kad smo zaustavljali bilo je poprilično brodova oko nas, jugozapadno od engleske punte Land’s End, što su se kretali u svim mogućim kursevima. Neki su kretali u atlantsku avaturu, drugi se penjali uz Englesku i dalje, možda sve do Škotske, još neki su kretali put istoka u Le Manche. A, bilo je i onih koji su, poput nas, plutali ili vozili sasvim lagano čekajući daljnje instrukcije. Ali je bilo i ostalo krasno vrijeme.

Danas je 19. svibanj 2023. godine, sati je 9 i 57 lokalnoga vremena. Vrijeme je, kažem, i dalje lijepo na sjeveru Biskaja. Malo su nas kurenti (morske struje) bacili put juga. Svaki tren bismo trebali primiti nove instrukcije. Što me, svakako, neće omesti da odem na most popiti svoju prvu jutarnju kavu uz prvu cigaretu toga dana. Kao što radim svakoga dana na brodovima već godinama.

Lako meni, ja sam pomorac.

Kako god, kade god, dobro vam more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.

U navigaciji, Eastham (Engleska) – ARA (Antwerpen/Rotterdam/Rotterdam), 19. V. 2023.

Kapetan Aron Baretić – ABe

Aron Baretić - ABe
Foto: Aron Baretić – ABe

Međutim, htjeli mi to ili ne, život ide dalje, nezaustavljivo, nimalo se ne osvrčući zbog nečeg, njemu, tako beznačajnog poput ljudske jedinke. A brod je, gotovo, živo biće koje nikada ne miruje i stalno je u pokretu. Čak i kada nije, ne miruje jer uvijek i stalno, u bekonačnoj neprekinutosti, netko se kreće i nešto radi na brodu. A brod, kako znamo mi pomorci, čine njegove posade.

I tako su dani protjecali, stapali se u tjedne kroz brodsku svakodnevnicu i naizglednu monotoniju. I dalje smo se šuljali između kontinenta i britanskog otočja, stalno pod teretom. Bilo je, doduše, od jednog do sedam dana sidra prije ulaska u porte. I u portima smo stajali, gotovo redovito, duže od očekivanoga. Srećom, nikada radi nas, jer „grijesi“ broda su nedopustivi i neoprostivi. Uvijek radi njih. A oni su terminali, piloti, remorkeri, lokovi i ini. Svi oni koji žive od brodova ali, za razliku od nas, ne žive niti rade na brodovima, njima je sve i dopušteno. Terminal može ne biti spreman pa ih brod čeka. Tako isto su piloti ili remorkeri zauzeti pa ih brod čeka. I sve to ima logička objašnjenja  i opravdanja. Brod mora uvijek biti spreman. Za brod ne postoje logička objašnjenja i opravdanja.

Tako smo, na primjer, proveli noć vezani za terminalom u engleskom portu Eastham jer se lok u Liverpoolu pokvario. A zbog toga remorkeri nisu mogli izaći i doći do nas. Da bismo mi umjesto u 20 h dobili pilota slijedećeg jutra u 8 h. Zapravo je pilot još malo zakasnio, uz logičko objašnjenje i opravdanje. Da bi remorker kasnio, gotovo, sat vremena. Podrazumijeva se, uz logičko objašnjenje i opravdanje. Nevažno je što je nama to kašnjenje savršeno pasalo jer smo odspavali mirnu noć i partili po danu.

Nakon toga smo trebali ići, ponovo, na ukrcaj u velški porat Pembroke, ali je teret u posljednjem trenutku otpao. Nama nitko nije rekao zašto, niti bi ikada ikome od „njih“ palo na pamet reći nama išta slično. Iskreno, nas to niti ne zanima niti imamo imalo utjecaja na ugovaranje tereta. Kad me pitaju čime se bavim, znam u šali reći da sam kamiondžija. Uistinu, mi ništa drugo niti ne radimo doli prevozimo teret od točke A do točke B. Ili nas tako barem mnogi ljudi iz brodarske industrije doživljavaju. Vjerujem i mnogi drugi što s brodarstvom veze nemaju ali uvjeravaju sebe i ostatak svijeta da imaju itekako. Pošto, svi znaju da je lako njemu jer je pomorac.

Potom smo primili instrukcije da nastavimo niz englesku i velšku obalu prema jugu i nastavimo prema engleskom portu Falmouth. Ali ne i priđemo portu. Preciznije, da ni u kom slučaju ne prijeđemo meridijan 5° zapadno. Jer da bismo prešli sa zapada na istok i ušli u posebnu zonu plovidbe ograničenu međunarodnom konvencijom o onečišćenju mora tj. zraka, morali bismo promijeniti vrstu goriva s teškog na lako. Jesam vas udavio i/ili zbunio? Naravno, ne pomorce koji znaju o čemu pričam nego vas „suhozemne“ ljude.

Međutim, onda je uletio mogući teret iz francuskog porta Donges u Biskaju. Pa su nam rekli da stanemo tamo negdje, fermamo makinu i zaplutamo. Što dijete zna što je sto kila, digne i nosi. Tako i „naši“ operateri tereta. Što on zna kakvo je vrijeme i ima li hrpa brodova oko nas. Njega samo zanima da brod ne troši naftu. Da razjasnim, dotični niti je sposoban niti plaćen da bi razmišljao o takvim detaljima.

Jučer popodne kad smo zaustavljali bilo je poprilično brodova oko nas, jugozapadno od engleske punte Land’s End, što su se kretali u svim mogućim kursevima. Neki su kretali u atlantsku avaturu, drugi se penjali uz Englesku i dalje, možda sve do Škotske, još neki su kretali put istoka u Le Manche. A, bilo je i onih koji su, poput nas, plutali ili vozili sasvim lagano čekajući daljnje instrukcije. Ali je bilo i ostalo krasno vrijeme.

Danas je 19. svibanj 2023. godine, sati je 9 i 57 lokalnoga vremena. Vrijeme je, kažem, i dalje lijepo na sjeveru Biskaja. Malo su nas kurenti (morske struje) bacili put juga. Svaki tren bismo trebali primiti nove instrukcije. Što me, svakako, neće omesti da odem na most popiti svoju prvu jutarnju kavu uz prvu cigaretu toga dana. Kao što radim svakoga dana na brodovima već godinama.

Lako meni, ja sam pomorac.

Kako god, kade god, dobro vam more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.

U navigaciji, Eastham (Engleska) – ARA (Antwerpen/Rotterdam/Rotterdam), 19. V. 2023.

Kapetan Aron Baretić – ABe

Aron Baretić - ABe
Foto: Aron Baretić – ABe

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video