O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Istina i odgovornost: Pismo kolegi pomorcu

U našu redakciju stigao je odgovor kolege pomorca koji je odlučio reagirati na članak šibenskog kapetana upućen ministru Butkoviću(LINK), čiji tekst prenosimo u cijelosti.

Vjerujem da naslov “Otvoreno pismo ministru Butkoviću” budi interes u svakom kolegi i znatiželja ga potakne da sazna o čemu se tu radi. Priznajem da sam i ja jedan od tih koji su pročitali članak, na moju žalost.

Već nakon nekoliko prvih redaka obuzeo me prijezir prema patetici u stilu pisanja, popularna u tekstovima na temu pomorstva. Čitajući dalje moj prijezir se pretvarao u bijes izazvan “alternativnim činjenicama” koje autor nabraja – tvrdnje temeljene na predrasudama, koje nemaju veze sa stvarnošću. 

Zastao sam da razmislim o ljudima koji pišu ovakve stvari i zapitao se zašto to rade.

Njima nije važno da kažu istinu, već je njihov apel usmjeren na ljudske osjećaje i predrasude. Retorika kakvu koriste i političari, mada su oni u tome vještiji nego kolega koji se obraća ministru.

Ne krivim kolegu jer mislim da nije zlonamjeran i ne laže, jer onaj koji laže mora znati istinu da bi je iskrivio. Njegov problem je u tome što mu nije nije stalo do istine dovoljno da bi se potrudio shvatiti o čemu priča, prije nego je “ispovraćao” svoje mišljenje po ministru i svima nama koji smo se našli u dometu njegove verbalne bljuvotine.

Čitam kako ogorčeno tumači da “doprinose za zdravstveno osiguranje plaća dok je na brodu”. Čak postavlja ministru pitanje ” Zašto ne plaćamo zdravstveno osiguranje samo kad smo nezaposleni ” –  pročitavši ovu izjavu provjerio sam jesam li dobro vidio, ali da, čovjek je to stvarno napisao!?

Kao i mnogi drugi, on ne uviđa da je nakon iskrcaja oslobođen plaćanja doprinosa, iako može i dalje koristiti usluge HZZO. Plaćao je doprinose dok je bio na brodu, kao i svaki drugi zaposleni građanin, a oslobođen je plaćanja kad se iskrcao s broda, kao i svaki drugi nezaposleni građanin. Potpuno odvojen od stvarnosti, on ne shvaća da je dobar dio godine oslobođen plaćanja zdravstvenog osiguranja, dok ostali građani isti doprinos plaćaju svaki mjesec.

Odlučio sam zastati malo i uložiti minimalan trud da izračunam o kojim iznosima se tu radi.

Jednostavna računica otkriva da jedan nastavnik u školi odvaja oko 40% iznosa svoje mizerne bruto plaće, svakog mjeseca u godini, dok zapovjednik odvaja manje od 1.5% svoje godišnje plaće. Još je tužnija usporedba kad vidimo da zapovjednik broda na kraju plaća 40 eur manji iznos nego nastavnik.
Da se kolega barem poslužio računanjem umjesto samosažaljevanjem, digitron bi mu ukazao da nema potrebe dopisivati se s ministrom.

Nastavljam čitati, u nadi da me prosvjetljenje čeka u ostatku teksta.

Dio o mirovinskom osiguranju je nažalost jednako promašen. Zanemaruje da su nam Sindikat i Ministarstvo osigurali “osnovicu” po kojoj se računaju obvezni doprinosi za pomorce, zbog koje mi plaćamo zdravstveno i mirovinsko osiguranje “po povlaštenoj tarifi” u usporedbi sa ostalim građanima..

Zahvaljujući toj “osnovici”, zapovjednik broda plaća otprilike 20 eur manje nego nastavnik ili medicinska sestra – ljudi koji obavljaju daleko plemenitija i teža zanimanja, a plaćeni su otprilike kao filipinski kormilari u našoj struci.

Unatoč tome, autor ipak tvrdi da je njega “sram reći kolika će mu biti mirovina”. Mislim da bi ga trebalo biti sram vlastitog neznanja, jer ne razumije da uplaćuje otprilike jednako nizak iznos doprinosa kao ljudi koji jedva pokrivaju osnovne životne troškove .

Osim toga, ako ga je sram iznosa svoje buduće mirovine možda bi trebao dio svoje kapetanske plaće uplatiti u 3. stup mirovinskog osiguranja i time si osigurati veću mirovinu. Mi bar imamo tolika primanja da si to možemo omogućiti, za razliku od nastavnika i medicinske sestre, kojima na kraju mjeseca ne ostane dovoljno ni da plate račune, a o dodatnoj štednji za ugodnu mirovinu mogu samo sanjati.

Pokušavajući shvatiti logiku njegovog razmišljanja zapitao sam se  na temelju čega on zahtijeva veću mirovinu dok uplaćuje tako male doprinose? Volio bi znati kome bi kolega smanjio mirovinu da bi je nama povećao? Mirovinski fond nije neograničen, pa jednima treba uzeti da bi se drugima dalo više. Bi li uzeli od profesora koji vam odgajaju djecu? Možda doktorima i medicinskom osoblju koji vam liječe obitelj? Možda od policajaca ili vatrogasaca? Od blagajnice ili skladištara?

Dolazim do dijela gdje se žali da nema pravo glasanja na izborima (na daljinu) i uz minimalan trud saznajem da je Estonija jedina zemlja na svijetu koja građanima omogućuje takav način glasanja na izborima, a u još nekolicini zemalja postoje samo eksperimentalni programi glasanja na daljinu. Osim toga, želim dodati da glasanje na izborima nije problem ministarstva kojem se kolega obraća.

U nastavku dolazim do dijela gdje spominje i anti-stress program za pomorce, kakvog imaju u Danskoj. Ovdje me članak već prestaje uznemiravati i počinje nasmijavati, jer kolega očekuje da porezni obveznici (nastavnik, medicinska sestra, čistačica i skladištar) financiraju “wellness centar” čovjeku koji je oslobođen plaćanja poreza?! 

Promašenost ove izjave je još tužnija jer postoji ustanova Obiteljski centar, koja nudi besplatna savjetovanja raznih oblika za sve građane – čak i za nas koji smo oslobođeni plaćanja poreza.

U Danskoj svaki pomorac plaća 52% poreza na svaki dolar koji zaradi i nema povlasticu koja ih izuzima od plaćanja, znanu kod nas kao “183 dana”.

Promislio dam u sebi kako je “polu-istina” opasnija od laži i koliku štetu društvu ćini neznanje pojedinca.

Tu završavam komentare članka, a u nastavku bi ponudio kolegi neke konstruktivne savjete.

Kapetane, kad želimo ljude uvjeriti u ispravnost zajedničkog cilja prioritet je istina, jer ljudi nisu stručnjaci (za porez i doprinose u ovom slučaju), pa će svoje prihvaćanje temeljiti na povjerenju u stručnost osobe koja im se obraća – u ovom slučaju kapetana. Zbog toga si osoba koja se potpisuje vašom titulom ne može dozvoliti da nepromišljeno govori, ni po brodu, ni u javnosti.

Dobronamjerno Vam savjetujem da se držite onoga što znate, a ono što ne znate da naučite. Ne smijemo zbog kapetanske titule zastraniti u iluziju da smo pametniji nego što zaista jesmo. Pametan čovjek mora znati ostati skroman i svjestan da će uvijek biti još znanja kojim nismo ovladali, bez obzira čime upravljali i koliko ljudi imali pod sobom.

Odgovornost za izrečeno se nameće zbog mlađih kolega koji slušaju sve što kažemo, u nadi da će naučiti nešto od iskusnijih od sebe. Zato su ovakvi ispadi, puni netočnih i neutemeljenih tvrdnji, sramota za struku i molio bi Vas da se suzdržite kad ih poželite objaviti. Potpišite se imenom i prezimenom, a ne samo titulom – tako barem nećete sramotiti struku i kolege, već samo sebe.

Mateo Kraljević

ImoCki kapetan

**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**

U našu redakciju stigao je odgovor kolege pomorca koji je odlučio reagirati na članak šibenskog kapetana upućen ministru Butkoviću(LINK), čiji tekst prenosimo u cijelosti.

Vjerujem da naslov “Otvoreno pismo ministru Butkoviću” budi interes u svakom kolegi i znatiželja ga potakne da sazna o čemu se tu radi. Priznajem da sam i ja jedan od tih koji su pročitali članak, na moju žalost.

Već nakon nekoliko prvih redaka obuzeo me prijezir prema patetici u stilu pisanja, popularna u tekstovima na temu pomorstva. Čitajući dalje moj prijezir se pretvarao u bijes izazvan “alternativnim činjenicama” koje autor nabraja – tvrdnje temeljene na predrasudama, koje nemaju veze sa stvarnošću. 

Zastao sam da razmislim o ljudima koji pišu ovakve stvari i zapitao se zašto to rade.

Njima nije važno da kažu istinu, već je njihov apel usmjeren na ljudske osjećaje i predrasude. Retorika kakvu koriste i političari, mada su oni u tome vještiji nego kolega koji se obraća ministru.

Ne krivim kolegu jer mislim da nije zlonamjeran i ne laže, jer onaj koji laže mora znati istinu da bi je iskrivio. Njegov problem je u tome što mu nije nije stalo do istine dovoljno da bi se potrudio shvatiti o čemu priča, prije nego je “ispovraćao” svoje mišljenje po ministru i svima nama koji smo se našli u dometu njegove verbalne bljuvotine.

Čitam kako ogorčeno tumači da “doprinose za zdravstveno osiguranje plaća dok je na brodu”. Čak postavlja ministru pitanje ” Zašto ne plaćamo zdravstveno osiguranje samo kad smo nezaposleni ” –  pročitavši ovu izjavu provjerio sam jesam li dobro vidio, ali da, čovjek je to stvarno napisao!?

Kao i mnogi drugi, on ne uviđa da je nakon iskrcaja oslobođen plaćanja doprinosa, iako može i dalje koristiti usluge HZZO. Plaćao je doprinose dok je bio na brodu, kao i svaki drugi zaposleni građanin, a oslobođen je plaćanja kad se iskrcao s broda, kao i svaki drugi nezaposleni građanin. Potpuno odvojen od stvarnosti, on ne shvaća da je dobar dio godine oslobođen plaćanja zdravstvenog osiguranja, dok ostali građani isti doprinos plaćaju svaki mjesec.

Odlučio sam zastati malo i uložiti minimalan trud da izračunam o kojim iznosima se tu radi.

Jednostavna računica otkriva da jedan nastavnik u školi odvaja oko 40% iznosa svoje mizerne bruto plaće, svakog mjeseca u godini, dok zapovjednik odvaja manje od 1.5% svoje godišnje plaće. Još je tužnija usporedba kad vidimo da zapovjednik broda na kraju plaća 40 eur manji iznos nego nastavnik.
Da se kolega barem poslužio računanjem umjesto samosažaljevanjem, digitron bi mu ukazao da nema potrebe dopisivati se s ministrom.

Nastavljam čitati, u nadi da me prosvjetljenje čeka u ostatku teksta.

Dio o mirovinskom osiguranju je nažalost jednako promašen. Zanemaruje da su nam Sindikat i Ministarstvo osigurali “osnovicu” po kojoj se računaju obvezni doprinosi za pomorce, zbog koje mi plaćamo zdravstveno i mirovinsko osiguranje “po povlaštenoj tarifi” u usporedbi sa ostalim građanima..

Zahvaljujući toj “osnovici”, zapovjednik broda plaća otprilike 20 eur manje nego nastavnik ili medicinska sestra – ljudi koji obavljaju daleko plemenitija i teža zanimanja, a plaćeni su otprilike kao filipinski kormilari u našoj struci.

Unatoč tome, autor ipak tvrdi da je njega “sram reći kolika će mu biti mirovina”. Mislim da bi ga trebalo biti sram vlastitog neznanja, jer ne razumije da uplaćuje otprilike jednako nizak iznos doprinosa kao ljudi koji jedva pokrivaju osnovne životne troškove .

Osim toga, ako ga je sram iznosa svoje buduće mirovine možda bi trebao dio svoje kapetanske plaće uplatiti u 3. stup mirovinskog osiguranja i time si osigurati veću mirovinu. Mi bar imamo tolika primanja da si to možemo omogućiti, za razliku od nastavnika i medicinske sestre, kojima na kraju mjeseca ne ostane dovoljno ni da plate račune, a o dodatnoj štednji za ugodnu mirovinu mogu samo sanjati.

Pokušavajući shvatiti logiku njegovog razmišljanja zapitao sam se  na temelju čega on zahtijeva veću mirovinu dok uplaćuje tako male doprinose? Volio bi znati kome bi kolega smanjio mirovinu da bi je nama povećao? Mirovinski fond nije neograničen, pa jednima treba uzeti da bi se drugima dalo više. Bi li uzeli od profesora koji vam odgajaju djecu? Možda doktorima i medicinskom osoblju koji vam liječe obitelj? Možda od policajaca ili vatrogasaca? Od blagajnice ili skladištara?

Dolazim do dijela gdje se žali da nema pravo glasanja na izborima (na daljinu) i uz minimalan trud saznajem da je Estonija jedina zemlja na svijetu koja građanima omogućuje takav način glasanja na izborima, a u još nekolicini zemalja postoje samo eksperimentalni programi glasanja na daljinu. Osim toga, želim dodati da glasanje na izborima nije problem ministarstva kojem se kolega obraća.

U nastavku dolazim do dijela gdje spominje i anti-stress program za pomorce, kakvog imaju u Danskoj. Ovdje me članak već prestaje uznemiravati i počinje nasmijavati, jer kolega očekuje da porezni obveznici (nastavnik, medicinska sestra, čistačica i skladištar) financiraju “wellness centar” čovjeku koji je oslobođen plaćanja poreza?! 

Promašenost ove izjave je još tužnija jer postoji ustanova Obiteljski centar, koja nudi besplatna savjetovanja raznih oblika za sve građane – čak i za nas koji smo oslobođeni plaćanja poreza.

U Danskoj svaki pomorac plaća 52% poreza na svaki dolar koji zaradi i nema povlasticu koja ih izuzima od plaćanja, znanu kod nas kao “183 dana”.

Promislio dam u sebi kako je “polu-istina” opasnija od laži i koliku štetu društvu ćini neznanje pojedinca.

Tu završavam komentare članka, a u nastavku bi ponudio kolegi neke konstruktivne savjete.

Kapetane, kad želimo ljude uvjeriti u ispravnost zajedničkog cilja prioritet je istina, jer ljudi nisu stručnjaci (za porez i doprinose u ovom slučaju), pa će svoje prihvaćanje temeljiti na povjerenju u stručnost osobe koja im se obraća – u ovom slučaju kapetana. Zbog toga si osoba koja se potpisuje vašom titulom ne može dozvoliti da nepromišljeno govori, ni po brodu, ni u javnosti.

Dobronamjerno Vam savjetujem da se držite onoga što znate, a ono što ne znate da naučite. Ne smijemo zbog kapetanske titule zastraniti u iluziju da smo pametniji nego što zaista jesmo. Pametan čovjek mora znati ostati skroman i svjestan da će uvijek biti još znanja kojim nismo ovladali, bez obzira čime upravljali i koliko ljudi imali pod sobom.

Odgovornost za izrečeno se nameće zbog mlađih kolega koji slušaju sve što kažemo, u nadi da će naučiti nešto od iskusnijih od sebe. Zato su ovakvi ispadi, puni netočnih i neutemeljenih tvrdnji, sramota za struku i molio bi Vas da se suzdržite kad ih poželite objaviti. Potpišite se imenom i prezimenom, a ne samo titulom – tako barem nećete sramotiti struku i kolege, već samo sebe.

Mateo Kraljević

ImoCki kapetan

**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video