Lokacija: Pilotska stanica Galveston / Texas City
Vrijeme: 15. IX. 2019. oko 19.00 sati lokalnog vremena
Ime broda: “Sloman Herakles”
Kako se pilotina (čamac za prijevoz Pilota tj. Peljara) približavala, tako je i započinjala igra koja im, izgleda, nikad ne dosadi. Naime, s pilotine počnu zazivati da dignemo brzinu na 10-11 čvorova, što i nije osobito jednostavna zadaća s brodom kome je pod normalnim uvjetima brzina oko 12 čvorova. Ali taj isti brod, nakon skoro dvije godine nekretanja i navigacije ne duže od pedesetak sati, o brzini od 12 čvorova može samo sanjati dok ne umre od smijanja.
Mi na mostu ih više uopće ne doživljavamo i najčešće ih ignoriramo. No, taj put se dešavalo nešto neuobičajeno. Ovaj put je Pilot zazivao i zahtjevao brzinu od minimalno 10 čvorova, što mi je postalo jasno kad se popeo na palubu našeg broda i počeo uzbuđeno nešto objašnjavati mojoj posadi. Čak kad mi je Noštromo (Vođa Palube) javio preko radija da ovaj zahtijeva, ja sam, pomalo kroz šalu, odgovorio nešto kao „a ako ne bude 10 čvorova, on nas kao neće uvesti unutra?“. Na što je Pilot odbrusio da će se u suprotnom iskrcati. Na to sam ja njemu javio da ćemo početi dizati brzinu čim on dođe na most. Zapravo smo već počeli s dizanjem okretaja stroja, čim je stupio nogom na palubu, ali mi se nije dopalo njegovo ponašanje.
Za manje od minute je došao i na most, kad je zapravo službeno na brodu i to se vrijeme zapisuje kao referentno.
Pruživši mi ruku za pozdrav, prilično nabrušen, ponašajući se kao da je on u svojoj kući a ne obrnuto, postavio je pogrešno pitanje u pogrešnom trenutku.
P: “I kako smo danas?“
Ja: “Uvijek odlično. Dobro došao na brod. Samo za ubuduće, ne objašnjavaj se s mojim ljudima nego reci meni što imaš.“
Nije mu bilo nimalo drago što čuje pa je nastavio.
P: “Ako brod ne može postići minimalno 10 čvorova brzinu, ja se iskrcavam.“
Ja: “Dok ne dignemo okretaje, a dižemo ih, brzina je kakva je, radi sigurnosti navigacije.“
Međutim, on ne sluša, nego zove pilotinu da se vrati natrag i pokupi ga, a meni se prijeti.
P: “Sad ćeš natrag na sidro i čekati najmanje 4 sata, koliko treba za dobiti drugog Pilota.“
Okrećem mu leđa i obraćam se Tercu (3. Časnik Palube).
Ja: “Samo zapiši vrijeme kad je napustio most.“
Pa njemu, bez da ga pogledam.
Ja: “A ti ćeš objašnjavati zašto smo se vratili na sidro i zašto se moralo naručiti drugog pilota.“
P: “Šta si rekao?“
Ja: “Rekao sam da ćeš ti morati objasniti zašto sidro, kašnjenje i drugi Pilot. Kao što sam ti rekao da dižemo okretaje.“
Prilično smirenim tonom, to mu priznajem, nazvao je pilotinu da se ne vraća i da je sve u redu. Dobro, znači, mala pobjeda je osvojena.
Nakon toga je nastupila tišina od nekoliko minuta dok smo obojica, pretpostavljam, hladili mozgove i razmišljali o tome kako, unatoč lošem početku, moramo nastaviti komunicirati i dovesti brod na vez. Po isteku vremena potrebnog za hlađenje, ja kao alfa mužjak i gazda kuće, obratio sam se njemu s praktičnim i uobičajenim pitanjima u svezi predstojeće manovre. Kad smo i taj dio odradili, mirnim i profesionalnim tonom, svatko se vratio u svoj kut ringa, ne progovorivši riječi dok se nije približio remorker, kojeg smo privezali po krmi.
Isto tako mu moram priznati da je svoj dio posla odradio stručno i vrlo smireno, za razliku od nekih drugih.
Ipak me na kraju uspio iznenaditi, i to ugodno. Prišao mi je, pruživši mi ruku, i ispričao se za svoje ponašanje. A ja, uživajući u trenutku i osjećajući se blagonaklono, rekao sam da se onda i ja njemu ispričavam. Samo što se nismo izgrlili i izašli van na pivu skupa. A moja ekipa na mostu su me samo gledali s nekim novim poštovanjem i cerekali se pomalo zločesto.
Samo da bismo se sreli ponovo, prije nekoliko dana, točnije 9. XI. ujutro, kad je trebalo izvesti brod s terminala. Prvo kad me vidio, a vjerujem da se nadao da me više nema na brodu, malo se zbunio i pocrvenio. Međutim, nisam mu dao vremena za nelagodu nego sam mu prišao s osmijehom na licu, srdačno mu stisnuvši ruku i poželjevši mi ponovnu dobrodošlicu na brod. Uzvratio je jednako srdačnim stiskom ruke. Iako je bilo tek 4.40 ujutro.
Nakon cca. sat i pol pilotaže se iskrcavao, otprilike na istoj poziciji gdje se odvijao onaj nemio događaj, što nas nije omelo u (opet) srdačnom pozdravljanju, kao i najljepšim željama za predstojeći Božić i blagdane. Ma, samo što suza nije kapnula.
Zračna luka „George Bush“ Houston (SAD), 14. XII. 2019.
Aron Baretić – ABe
