Stanko Nikolić, zaposlenik splitskog Plovputa i zapovjednik motornog broda Sikavica, zajedno s Antom Prgometom iz Ploča “pokriva” područje neretvanskog, malostonskog i neumskog zaljeva i 20-ak kilometara rijeke Neretve, od ušća do Metkovića, te po potrebi i šire.
Nakon otvaranja Pelješkog mosta, brinu se o oko 90 obalno-pomorskih svjetionika, održavaju ih, skidaju ruzinu, bruse, bojaju i obavljaju sve potrebne aktivnosti kako bi što bolje služili svrsi.
Stanko je “stari” morski vuk, 1. srpnja ove godine obilježava hvale vrijedan jubilej, 20 godina rada na održavanju ovih objekata pomorske sigurnosti. “Osim redovitih aktivnosti, po potrebi izlazimo na intervencije, uklanjamo stabla i sve drugo što ugrožava sigurnost plovidbe, sudjelujemo u akcijama traganja i spašavanja, surađujemo s Lučkom kapetanijom Ploče.
Širok je spektar aktivnosti jer se “Plovput” bavi uređivanjem i održavanjem pomorskih plovnih putova, postavljanjem i održavanjem objekata sigurnosti plovidbe, te obavljanjem radio službe obalnih radio postaja. Posao je zanimljiv i dinamičan i ne bih ga mijenjao ni za što. Da se opet rodim, radio bih isti posao”, kaže Stanko za Otvoreno more.
Danas je njegov posao lakši nego prije. Imaju odgovarajući brod sa suvremenom opremom, za rad svjetionika koristi se solarna energija… Brod su preuzeli u Vranjicu 2003. godine, otprilike u vrijeme kada je Stanko postao zaposlenik splitske firme, naslijedivši tako svoga oca Nikolu, koji je u potpuno drugačijim, težim i izazovnijim, uvjetima obavljao isti posao.
Naime, do tada se koristila oko 6,5 metara dugačka gajeta, drveni brodić s kabinom, naravno bez opreme kojom sadašnji djelatnici raspolažu. Za rad svjetionika koristile su se plinske boce, teške i do 80 kilograma, s kojima nije bilo jednostavno rukovati. Kvarovi su bili puno češći nego danas i bilo ih je teže rješavati.
Posebno zahtjevan posao bilo je ručno mijenjanje plinskih boca, kada se iz plutače najprije izvlačila prazna, a onda postavljala puna boca plina. Nažalost, ni njihov vijek trajanja nije bio predugačak, tek oko mjesec dana. No, tadašnjim djelatnicima, među kojima je bio i Stankin otac, to nije smetalo da posao obave na najbolji mogući način. Zanimljivo, u istoj tvrtki radio je i Stankin djed, po kojemu je i dobio ime, u vrijeme dok su se za rad koristile “grtalice”.
Obavljajući posao, Stanko i njegova ekipa doživjeli su razne situacije na moru, obično kad bi more bilo nemirno. Jednom su se u Igranima u zadnji čas spasili ljetne nevere, drugi put im je, prilikom ulaska turske fregate u akvatorij Neuma otkazao motor, srećom samo kratko, treći put su kod rta Blace spašavali Poljake koje je na gumenjaku zateklo veliko nevrijeme…
No, sve to, kako kaže Stanko Nikolić, ide u rok službe i ne boji se sličnih izazova u vremenu koje dolazi.
