O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Kapetan Ivo Makjanić: Marko Bekavac osuđen bez dokaza, pravda je slijepa!

Vezano uz osuđujuću presudu kapetanu Marku Bekavcu, njegov kolega kapetan Ivo Makjanić, član splitske Udruge pomorskih kapetana, poslao je reagiranje za Slobodnu Dalmaciju, koje prenosimo u cijelosti:

Kapetan Bekavac je dobio šokantnu presudu na zatvorsku kaznu od 30 godina, a bez da je dokazana njegova umješanost u šverc kokaina! Je li sudac mogao drukčije presuditi, s obzirom na nepostojanje dokaza o umješanosti u krijumčarenje, osloboditi zapovjednika krivnje ili barem uzeti u obzir njegovu dob prilikom izricanja kazne?

Nakon ovakve presude nameće mi se pitanje, kako se zapravo osjeća jedan sudac kad dosudi, zapravo doživotnu kaznu, nekome tko je zapravo nevin, nije kriv, odnosno nije mu dokazano da je sudjelovao u kriminalnoj radnji, jer ne vjerujemo da će obrazloženje presude, jednom kada bude dostupno, sadržavati dokaze o direktnoj umješanosti zapovjednika broda u šverc?

Kapetan je na kraju krajeva samo radio svoj posao, uostalom kao i posada broda, na uobičajen način kao i prethodnih godina i desetljeća koje je proveo na moru. Zapovjednik je svakako u ovom slučaju predstoječeg ukrcaja tereta u luci Baranquilla bio na oprezu i osim upoznavanja posade u vezi mogućih rizika krijumčarenja droge tražio je i dodatnu zaštitu od kompanije za vrijeme ukrcaja tereta u toj luci u vidu kamera i zaštitara, koje mu kompanija nije odobrila!

Sama luka Baranquilla pak posluje na stupnju sigurnosti 1, što je najniži stupanj sigurnosti, iako je vjerojatnost šverca droge u samoj luci, prema izvještajima osiguravajućih društava, moguća i velika. Izvješća o događajima krijumčarenja droge se mogu pronaći na njihovim web stranicama.

Ovo je svakako trebalo biti dovoljno kompaniji za odobrenje dodatne zaštite na brodu. S druge strane sigurnosni sustav luke nije uspio prevenirati postavljanje droge na brod i to čak u dva navrata za vrijeme boravka broda u luci. Završni pregled broda od strane kolumbijskih vlasti također nije uspio detektirati skrivenu drogu na brodu, koja je, kako je prijavljeno, bila postavljena unutar teretnog skladišta br. 2, unutar samog sipkog tereta. Način krijumčarenja droge, kao što je to bilo u ovom slučaju, na stranicama osiguravajućih kuća (P&I klubova) je naveden kao jedan od karakterističnih.

Sipki teret se uobičajeno krca neprekidno, tj. 24 sata dnevno, sa kratkim odmorima za užinu i sl. i često u više skladišta istodobno. U pravilu je brojnost posade uvijek na nekavom operativnom limitu, jer je član posade brodaru najskuplji i takva limitarana posada pratički nije u stanju kontrolirati svako skladište u baš svakom trenutku, tijekom cijelog dana.

Ovo pogotovo dolazi do izražaja u noćnim satima, kada je općenito budnost posade slabija, što je ljudska karakteristika. Kontrolu skladišta može, kao što je bilo i u ovom slučaju, dodatno otežati krcanje prašnjavog tereta, koji smanjuje vidljivost i može iritirati respiratorne organe i očne sluznice osobe koja stoji u blizini same zone ukrcaja. Kako sam napisao u ranijem članku, krijumčari znaju i prate obrazac ponašanja posade i za postaviti drogu na takav način im treba, vjerojatno, tek oko 5 minuta!

Bez obzira na sve izrečeno, zapovjednik, broda koji je bez mogućnosti nadgledati sva događanja na brodu i oko samog broda, svojim potpisom na teretnici potvrđuje da je točno određena količina točno specificiranog tereta ukrcana na brod a nikako nešto drugo, poput npr. droge.

Kako bi pojasnio apsurdnost odgovornosti zapovjednika u ovom smislu možemo analizirati ukrcaj kontejnera koji su plombirani i zapovjednik nema mogućnosti provjeriti njihov sadržaj, ili ukrcaj banana u zatvorenim kartonskim kutijama posloženih na palete, ili ukrcaj generalnog tereta u drvenim kutijama i sl.

Također i prilkom utovara sipkih tereta, krijumčarena roba može biti izmješana sa deklariranom robom. Zapovjednik znači nema mogućnost znati što je točno ukrcano u brod, jer bi stalnom provjerom svega što je predviđeno za utovar, jedan takav proces umjesto npr. 3 dana trajao bar 3 mjeseca, što bi ekonomski bilo neprihvatljivo, a u slučaju pokvarljive robe i neizvedivo.

Povucimo paralelu sa kapetanom aviona. Što u slučaju da se u zračnoj luci dolaska pronađe droga u prostoru WC-a, ili u prostroru prtljage? Bi li kapetan aviona išao automatski u zatvor, vjerojatno ne! Što pak, ako je droga pronađena u prtljazi putnika prilikom izlazne kontrole, ide li kapetan u zatvor, ne ide, pa to je prtljaga točno određenog putnika a ne njegova!? U ovakvom slučaju nije bitno što je tu prtljagu prevozio kapetan avionom kojim on upravlja. I zapovjednik broda prevozi „tuđu“ robu kojoj se uvijek i u svakom trenutku zna vlasnik.

Taj vlasnik za svoju robu bira luku ukrcaja, luku iskrcaja, bira krcatelja, špeditera, posrednika (brokera) ili brodara, plaća osiguranje i dr., ali ne odgovara ako se u njegovoj robi pojavi ilegalni sadržaj, odgovara samo i uvijek zapovjednik broda. Kada će se s ovakvom praksom kriminalizacije kapetana i pomoraca prestati? Željeli bismo vjerovati što prije, jer na ovom primjeru vidimo koliko je to nepošteno i koliko strašne patnje donosi zatočenom pomorcu i njegovim najbližima. Raduje što IMO zajedno sa ILO radi na ovom pitanju, ali čini se, nažalost, prekasno za kap. Bekavca.

Kakva je na kraju ovo poruka za trenutne zapovjednike brodova i cjelokupnu pomorsku industriju, posade brodova, brodarske kompanije, menađere u pomorskim kompanijama i mlade tek stasale i buduće pomorce? Stojte doma, fali more, drž se kraja, ne šaljite brodove u sumnjive luke? Ništa od ovoga se neće dogoditi, jer ploviti se mora.

Vezano uz osuđujuću presudu kapetanu Marku Bekavcu, njegov kolega kapetan Ivo Makjanić, član splitske Udruge pomorskih kapetana, poslao je reagiranje za Slobodnu Dalmaciju, koje prenosimo u cijelosti:

Kapetan Bekavac je dobio šokantnu presudu na zatvorsku kaznu od 30 godina, a bez da je dokazana njegova umješanost u šverc kokaina! Je li sudac mogao drukčije presuditi, s obzirom na nepostojanje dokaza o umješanosti u krijumčarenje, osloboditi zapovjednika krivnje ili barem uzeti u obzir njegovu dob prilikom izricanja kazne?

Nakon ovakve presude nameće mi se pitanje, kako se zapravo osjeća jedan sudac kad dosudi, zapravo doživotnu kaznu, nekome tko je zapravo nevin, nije kriv, odnosno nije mu dokazano da je sudjelovao u kriminalnoj radnji, jer ne vjerujemo da će obrazloženje presude, jednom kada bude dostupno, sadržavati dokaze o direktnoj umješanosti zapovjednika broda u šverc?

Kapetan je na kraju krajeva samo radio svoj posao, uostalom kao i posada broda, na uobičajen način kao i prethodnih godina i desetljeća koje je proveo na moru. Zapovjednik je svakako u ovom slučaju predstoječeg ukrcaja tereta u luci Baranquilla bio na oprezu i osim upoznavanja posade u vezi mogućih rizika krijumčarenja droge tražio je i dodatnu zaštitu od kompanije za vrijeme ukrcaja tereta u toj luci u vidu kamera i zaštitara, koje mu kompanija nije odobrila!

Sama luka Baranquilla pak posluje na stupnju sigurnosti 1, što je najniži stupanj sigurnosti, iako je vjerojatnost šverca droge u samoj luci, prema izvještajima osiguravajućih društava, moguća i velika. Izvješća o događajima krijumčarenja droge se mogu pronaći na njihovim web stranicama.

Ovo je svakako trebalo biti dovoljno kompaniji za odobrenje dodatne zaštite na brodu. S druge strane sigurnosni sustav luke nije uspio prevenirati postavljanje droge na brod i to čak u dva navrata za vrijeme boravka broda u luci. Završni pregled broda od strane kolumbijskih vlasti također nije uspio detektirati skrivenu drogu na brodu, koja je, kako je prijavljeno, bila postavljena unutar teretnog skladišta br. 2, unutar samog sipkog tereta. Način krijumčarenja droge, kao što je to bilo u ovom slučaju, na stranicama osiguravajućih kuća (P&I klubova) je naveden kao jedan od karakterističnih.

Sipki teret se uobičajeno krca neprekidno, tj. 24 sata dnevno, sa kratkim odmorima za užinu i sl. i često u više skladišta istodobno. U pravilu je brojnost posade uvijek na nekavom operativnom limitu, jer je član posade brodaru najskuplji i takva limitarana posada pratički nije u stanju kontrolirati svako skladište u baš svakom trenutku, tijekom cijelog dana.

Ovo pogotovo dolazi do izražaja u noćnim satima, kada je općenito budnost posade slabija, što je ljudska karakteristika. Kontrolu skladišta može, kao što je bilo i u ovom slučaju, dodatno otežati krcanje prašnjavog tereta, koji smanjuje vidljivost i može iritirati respiratorne organe i očne sluznice osobe koja stoji u blizini same zone ukrcaja. Kako sam napisao u ranijem članku, krijumčari znaju i prate obrazac ponašanja posade i za postaviti drogu na takav način im treba, vjerojatno, tek oko 5 minuta!

Bez obzira na sve izrečeno, zapovjednik, broda koji je bez mogućnosti nadgledati sva događanja na brodu i oko samog broda, svojim potpisom na teretnici potvrđuje da je točno određena količina točno specificiranog tereta ukrcana na brod a nikako nešto drugo, poput npr. droge.

Kako bi pojasnio apsurdnost odgovornosti zapovjednika u ovom smislu možemo analizirati ukrcaj kontejnera koji su plombirani i zapovjednik nema mogućnosti provjeriti njihov sadržaj, ili ukrcaj banana u zatvorenim kartonskim kutijama posloženih na palete, ili ukrcaj generalnog tereta u drvenim kutijama i sl.

Također i prilkom utovara sipkih tereta, krijumčarena roba može biti izmješana sa deklariranom robom. Zapovjednik znači nema mogućnost znati što je točno ukrcano u brod, jer bi stalnom provjerom svega što je predviđeno za utovar, jedan takav proces umjesto npr. 3 dana trajao bar 3 mjeseca, što bi ekonomski bilo neprihvatljivo, a u slučaju pokvarljive robe i neizvedivo.

Povucimo paralelu sa kapetanom aviona. Što u slučaju da se u zračnoj luci dolaska pronađe droga u prostoru WC-a, ili u prostroru prtljage? Bi li kapetan aviona išao automatski u zatvor, vjerojatno ne! Što pak, ako je droga pronađena u prtljazi putnika prilikom izlazne kontrole, ide li kapetan u zatvor, ne ide, pa to je prtljaga točno određenog putnika a ne njegova!? U ovakvom slučaju nije bitno što je tu prtljagu prevozio kapetan avionom kojim on upravlja. I zapovjednik broda prevozi „tuđu“ robu kojoj se uvijek i u svakom trenutku zna vlasnik.

Taj vlasnik za svoju robu bira luku ukrcaja, luku iskrcaja, bira krcatelja, špeditera, posrednika (brokera) ili brodara, plaća osiguranje i dr., ali ne odgovara ako se u njegovoj robi pojavi ilegalni sadržaj, odgovara samo i uvijek zapovjednik broda. Kada će se s ovakvom praksom kriminalizacije kapetana i pomoraca prestati? Željeli bismo vjerovati što prije, jer na ovom primjeru vidimo koliko je to nepošteno i koliko strašne patnje donosi zatočenom pomorcu i njegovim najbližima. Raduje što IMO zajedno sa ILO radi na ovom pitanju, ali čini se, nažalost, prekasno za kap. Bekavca.

Kakva je na kraju ovo poruka za trenutne zapovjednike brodova i cjelokupnu pomorsku industriju, posade brodova, brodarske kompanije, menađere u pomorskim kompanijama i mlade tek stasale i buduće pomorce? Stojte doma, fali more, drž se kraja, ne šaljite brodove u sumnjive luke? Ništa od ovoga se neće dogoditi, jer ploviti se mora.