Najveći prihodi zemalja koje se nisu oslonile na stvaranje novih i dodanih vrijednosti su oni od turizma, te od eksploatacije prirodnih dobara. U žaru borbe za opstanak ekonomskoga sustava države, dio takvih aktivnosti obavlja se i na moru. Među njima, ljudskom oku najprivlačniji, financijama pogodan i iskustvu neizostavan je nautički turizam brodova za kružna putovanja. To nisu klasični brodovi koji plove po principu port-to-port, već se zaustavljaju na zanimljivim lokalitetima, gradovima i prirodnim fenomenima koji interesiraju korisnike njihovih usluga. Na takvim brodovima je uobičajen smještajni kapacitet od četiri i pol tisuće ljudi, od kojih je jedna trećina osoblje broda, a dvije trećine čine upravo turisti. S druge pak strane, eksploatacija prirodnih dobara na moru, uz ribarenje, svakako je i crpljenje nafte, te zemnoga plina, odnosno pomorska inačica rudarenja. Mnogi ju s gnušanjem odbacuju kao možebitnu djelatnost u svome djeliću svjetskoga oceana, ali zanimljivo je da upravo brodovi za kružna putovanja znatno više onečišćuju zrak od bilo kakvih eksploatacijskih platformi,no to je priča za neke druge interesne sfere, a ključno pitanje puka koji od mora i za more živi je – jesu li svi djelatnici trgovačkih brodova, brodova za kružna putovanja i offshore postrojenja zapravo – pomorci?
Poznato je da svaki brod trgovačke mornarice ima dva odjeljenja, stroj i palubu. Strojari su obično zamišljeni kao ljudi koji plove morem, a mora ne vide, masni od ulja i naviknuti na visoke temperature, dok pomorce s palube ljudski rod vidi kao visoke, zgodne i sređene osobe u čistim, bijelim odijelima, koje ispijaju kofeinski napitak gledajući u debelu pučinu. No što je s bijelim osobljem broda? Bijelo osoblje broda u trgovačkoj mornarici spada u odjeljenje palube, te je izravno odgovorno prvom časniku palube, odnosno u krajnjoj liniji kapetanu. Nekada su na trgovačkim brodovima plovila po tri člana zadužena za rad u kuhinji: glavni kuhar, pomoćni kuhar, te mladić kuhinje uz kojega bi išao i mladić sobe. Danas je situacija nešto drugačija. Redukcijom broja članova posade, to bijelo osoblje često je svedeno tek na jednu osobu, a to je kuhar. Je li i on pomorac? Da, jest! Može li se odgovornošću mjeriti s Upraviteljem stroja? Teško! Ali gladna posada je nezadovoljna posada, pa možemo reći da kuhar i dalje igra krucijalnu ulogu u funkcioniranju broda kao jedinstvenog sustava.
No pitanje koje se i dalje nameće jest – jesu li svi djelatnici brodova za kružna putovanja i djelatnici offshore-a zapravo pomorci? Prva offshore postrojenja pojavila su se još krajem devetnaestog stoljeća uz obale Sjedinjenih Američkih Država, dok su se prvi kruzeri pojavili šezdesetih godina prošlog stoljeća, da bi doživjeli zamah koncem drugoga tisućljeća, a potom i u potpunosti okupirali tržište zadnjih petnaestak godina. Kada je riječ o brodovima za kružna putovanja, omjer broja bijeloga osoblja i broja putnika je pokazatelj kvalitete same usluge na takvome brodu, te brodovi, odnosno plutajući hoteli u klasi pet zvjezdica zahtijevaju izričito velik broj djelatnika u odjelima kuhinje, posluge, barova, restorana, zabavnih programa i drugih departmenta. Nekada se oni nisu vodili u svim državama svijeta kao pomorci, no sukladno novim propisima svi članovi posade, neovisno o rangu i brodskom departmentu se vode kao pomorci. To znači da su obvezni posjedovati pomorsku knjižicu, te uplaćivati sve financijske obaveze ka matičnoj zemlji, odnosno biti prijavljeni u sustav mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, te će im biti zaračunat porez na dobit. U slučaju da su se ukrcali na brod izvan matične države čije državljanstvo posjeduju, oni tada državi matici nisu dužni plaćati doprinose, već ih plaćaju u državi u kojoj je ured za ukrcaj na takvu vrstu broda. Tada će se porez na dobit plaćati putem A1 obrasca ili će doći do drugoga slijeda događaja ako država ureda ukrcaja gaji drugačije kriterije, što bi mogla biti podloga za financijske malverzacije.
U istom položaju su i djelatnici offshore postrojenja. Jedino spoticanje u cijelom sustavu jest ono da su radnici na brodovima za kružna putovanja većim dijelom godine na brodu u većini slučajeva, te se ugovori većinom kreću po principu dužeg plovidbenog razdoblja uz kraće pauze. Tako pomorci, odnosno bijelo osoblje kruzera bez problema ostvaruje ona famozna sto osamdeset i tri dana u plovidbi, dok to kod časnika kruzera, posada brodova trgovačke mornarice i offshore djelatnika nije slučaj. Oni teže dolaze do željene brojke jer ovise o prethodnom rasporedu ugovora, te se često moraju nadopunjavati dodatnim radnim danima ili drugim boravcima na moru. Cijela priča najviše se prelama preko leđa pomoraca na offshore postrojenjima koji su na ugovorima od četiri tjedna mora i četiri tjedna kopna. Zahvaljujući obveznosti ulaska danja putovanja u dane provedene na radnome mjestu, neugodne situacije s pomanjkanjem dana plovidbe kod tih zaposlenika sve su rjeđe.
Mnogi smatraju da se ne mogu mjeriti poslovi i radne obveze bijeloga osoblja s onim iz službe stroja i palube, ali valja imati na umu i razinu financijskih prihoda ka jednoj i drugoj strani koja se značajno razlikuje. Mnogi doživljavaju brodove za kružna putovanja kao užitak za posadu, no ne uzimaju u obzir činjenicu da tada bijelo osoblje radi dvanaest sati dnevno, većinom svakoga dana. Većina bijeloga osoblja prima plaće koje se kreću oko tisuću dolara, a ulaganjem u obrazovanje kroz učenje stranih jezika, zemlje trećega svijeta sve više istiskuju pomorce u tim svojstvima i s brodova za kružna putovanja, no prestižne kompanije za krstarenja i dalje žele imati visoko educiran bijeli kadar kako bi se turisti osjećali što ugodnije i tim bolje ugošćeno.
Usprkos pokušaju izjednačenja svih i svakoga, do pravoga izjednačenja svih koji plove i dalje nije došlo. Ono što bi svakako trebalo i moralo biti poduzeto jest donošenje zakona kojim bi se reducirali troškovi pomorca spram države jer oni svojim radom uopće ne djeluju na njezinom teritoriju, odnosno valjalo bi sprovesti regulativu kojom bi se otplatila razina sredstava uložena u obrazovanje pojedinca koji je otišao svoju sreće potražiti negdje drugdje, a novac će i tako potrošiti u Hrvatskoj. Svakako bi trebalo izići u susret i plasiranjem upitnika o zajedničkim potrebama među svim djelatnicima plovećih objekata, neovisno o vrsti, tipu i namjeni, te bi se time došlo do uspostavljanja sinergije među radnicima iz sektora koji izravno hrani na tisuće obitelji u Hrvatskoj, te najviše troši i investira u istoj. Pomorci su izjednačeni kao pojedinci na papiru, no u stvarnosti je nešto drugačije. Dio odgovornosti je neupitno na državi koja usprkos mnogim zahtjevima i savjetima nije udovoljila svojim moreplovcima, a onaj većinski dio jest upravo na njima, na ljudima koji daleko od svojih domova zarađuju kruh sa sedam kora, na ljudima o čijem djelovanju ovisi i znatan broj ljudi u državi matici, te na ljudima na kojima zasigurno počiva određeni postotak proračuna, pa se nameće problematika održivosti sustava bez uplata doprinosa, odnosno pitanje jesu li Hrvatskoj porezi pomoraca od presudnog značaja za održavanje ovakve razine javnoga dobra ili su tek popratni prihod. Prema svemu sudeći, ovo prvo.