Zvukom brodskih sirena završen spektakularan međunarodni sajam nautike u Marini Baotić kojeg je od 10. do 13. travnja posjetilo više od 12 tisuća zaljubljenika u more i plovidbu
Da je Dalmacija dobila jedan od najatraktivnijih međunarodnih sajmova nautike u regiji, potvrdilo je drugo izdanje Dalmatia Boat Showa, završeno ovog vikenda na najljepši mogući način – zvukom brodskih sirena. Nema tog tko voli nautiku, luksuz i dobru zabavu, a da od 10. do 13. travnja nije bio u Marini Baotić u Segetu Donjem.
Više od 12 tisuća posjetitelja prošlo je kroz sajam na kojem se predstavilo 150 izlagača, 200 plovila, 72 brenda i čak 15 premijera. Dvije tisuće posjetitelja i 25 posto izlagača više nego prošle godine dokaz su iznimne kvalitete sajma, unatoč trenutnoj stagnaciji u nautičkom turizmu.
Foto: Boris Kačan
Prev
Next
„Još smo jednom pokazali da je Hrvatska jedna od najatraktivnijih nautičkih zemalja s dugom tradicijom u ovom sektoru. Dalmatia Boat Showom najavili smo novu nautičku sezonu i vjerujemo kako ćemo unatoč stagnaciji u nautičkom turizmu i trenutnoj geopolitičkoj situaciji i ove godine ostvariti odlične rezultate. Veseli me što su izlagači iznimno zadovoljni našim sajmom i što će se svi vratiti i iduće godine. Još jednom zahvaljujem svom timu na odlično odrađenom poslu, a ljubiteljima nautike najavljujem treći Dalmatia Boat Show u travnju 2026. Vidimo se!“, poručio je vlasnik Marine Baotić i inicijator sajma Željko Baotić, koji je u nautici već 35 godina i koji je u Segetu Donjem izgradio jednu od najsuvremenijih hrvatskih marina.
Od luksuznih plovila i automobila do vrhunske eno-gastro ponude, od bogatog glazbenog do zanimljivog poslovnog programa, Dalmatia Boat Show ponudio je za svakog ponešto, a vrhunac spektakla bio je raskošan vatromet koji je u subotu obasjao nebo iznad Segeta Donjeg.
Veliko zanimanje pobudila su ekološka električna plovila među kojima i premijera sedammetarskog otvorenog katamarana DeAntonio E-23, svi su željeli zaviriti u najskuplji brod sajma – 5,4 milijuna eura vrijednu jahtu proizvođača Absolute, slikati se na Europskoj jedrilici godine Hanse 360, velika je ponuda bila katamarana i gumenjaka te popratnih djelatnosti vezanih uz nautiku i nautički turizam.
Ni ove godine nije izostao snažan fokus na ekologiji i održivom nautičkom turizmu pa se uz panel diskusiju na temu Što, kako i kuda s napuštenim plovilima u marinama, organizirala i ekološka akcija čišćenja mora i malakološka radionica za osnovnoškolce iz Segeta Donjeg i Kaštela.
Dalmatia Boat Showom prošetala su i poznata lica – bračni par Ana Gruica i Boran Uglešić, Vanja Halilović i Frane Barbieri, skladatelj i producent Tomo Mrduljaš, glumac, komičar i voditelj Zlatan Zuhrić-Zuhra, direktor WTA Makarska Opena Feliks Lukas, pjevač grupe Cambi. Joško Tranfić, Gospodin Savršeni Šime Elez, Snježana Schillinger ex Mehun…
Vidimo se ponovo u Marini Baotić na trećem izdanju Dalmatia Showa.
CMA CGM Group, globalni lider u području pomorskog, kopnenog, zračnog i logističkog prijevoza s ponosom najavljuje pokretanje programa “She sails”, inicijative posvećene promicanju raznolikosti i osnaživanju žena u pomorskoj industriji. Prepoznajući nedovoljnu zastupljenost žena među pomorcima, ovaj program osmišljen je kako bi pomorske karijere učinio privlačnijima i dostupnijima ženama, jačajući tako njihovu ulogu na moru.
Pregled programa
“She sails” temelji se na tri ključna stupa:
Privlačenje: CMA CGM posvećen je nadahnjivanju žena da se odluče za pomorske karijere kroz ponudu praksi tijekom njihova obrazovanja, omogućujući im stjecanje praktičnog iskustva. Također, program mentorstva povezuje buduće pomorkinje s iskusnim ženama u industriji, pružajući im smjernice o karijernim putevima, izazovima i osobnom razvoju.
Napredovanje: Nakon pridruživanja CMA CGM-u, žene imaju priliku raditi na modernoj, niskougljičnoj floti posvećenoj očuvanju bioraznolikosti. Tvrtka pruža kontinuirane obuke svim pomorcima i potiče jak timski duh kako na kopnu, tako i na brodu.
Zadržavanje: CMA CGM potiče žene da se prijave za više pozicije, osiguravajući jednake mogućnosti napredovanja i jednaku plaću za jednak rad. Sigurnost posade i zaštita od uznemiravanja su glavni prioriteti. Program također uključuje inicijative za razvoj liderskih vještina i menadžersku obuku.
Ambasadorice dijele svoja iskustva
Program “She sails” uključuje inspirativne ambasadorice koje dijele svoja iskustva:
Dajana Mršić, druga časnica u CMA SHIPS Hrvatska, ističe: “Još od Pomorske srednje škole znala sam da ću jednog dana biti časnica. Danas sam časnica, žena na kontejnerskom brodu. Čak i kada su mi mnogi govorili da neću uspjeti, da je to muški posao, znala sam da hoću. Ja sam žena, mogu postići sve što želim. Mogu natjerati ljude da promijene mišljenje. Za žene na brodu – budite spremne naporno raditi i dokazati da to zaslužujemo. Snažne smo, neovisne i hrabre.”
Nathalie Barbosa Barbato, glavna časnica u Mercosul Line-u, kaže:“Kada sam slučajno otkrila trgovačku mornaricu, očarala me mogućnost da kombiniram mir koji mi pruža ovaj ogroman ocean s mogućnošću da tijekom slobodnog vremena budem potpuno prisutna za svoju obitelj, radeći posao na koji sam ponosna.”
Indira Isa, glavna časnica u CMA SHIPS Rumunjska, napominje: “Jedna stvar koju mnogi možda ne znaju o mom poslu kao žene pomorca je jedinstvena povezanost i mreža podrške koja se često razvija među ženama u pomorskoj industriji. To zajedništvo može biti snažan izvor inspiracije i motivacije u često izazovnom radnom okruženju, pomažući nam da se suočimo s izazovima i proslavimo uspjehe.”
Pridruži se pokretu
“She sails” posvećen je svim ženama pomorcima, studenticama pomorskih studija i onima koje žele započeti profesionalnu karijeru ispunjenu avanturom, globalnim iskustvima i strašću prema moru. Ako ste zainteresirani za program ili želite više informacija, slobodno kontaktirajte ambasadorice programa za ovaj dio Europe: ???? Nataša Ivković – rjk.nivkovic@cmaships.com ???? Lovorka Paškvan – rjk.lpaskvan@cmaships.com
Kroz “She sails”, CMA CGM ponovno potvrđuje svoju predanost poticanju raznolikosti i jačanju uloge žena na brodovima, otvarajući put ka inkluzivnijoj pomorskoj industriji.
???? Više informacija o programu “She sails”: CMA CGM Group
Sredinom 19. stoljeća došlo je do drastične promjene u veličini i broju križnih jedara na jedrenjacima.
Za to treba zahvaliti Robertu Bennetu Forbesu (1804.-1889.), američkom kapetanu i brodovlasniku, autoru brojnih tekstova o plovidbi i prekomorskoj trgovini, te trgovcu porculanom i opijumom, piše Otvoreno more.
Do tada su jedrenjaci imali manji broj većih jedara, koja je Forbes, zaključivši da će se manjim jedrima lakše rukovati, zamijenio većim brojem manjih. Kako to često biva s novim idejama, Forbesova nije u početku bila šire prihvaćena.
No, kad se u praksi na Forbesovim jedrenjacima pokazala uspješnom, ideju o većem broju jedara manje površine prihvatili su i ostali brodovlasnici, pa je ubrzo osvojila jarbole na svjetskim morima.
O tome najbolje svjedoči telegram kapetana Smitha, zapovjednika jedrenjaka Mermaid, jednog od prvih s Forbesovim jedriljem, poslan nakon završetka plovidbe od Cantona do New Yorka:
“Ovakva jedra polako nalaze svoj put do raznih brodovlasnika, i kada se spozna njihova prednost, bit će univerzalno prihvaćena. To su prava jedra za velike klipere. Mermaid ih je testirao ploveći oko svijeta s manje članova posade nego da je bio opremljen uobičajenim jedrima”.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
U feljtonu Priče o moru i brodovima, Ivo Batričević piše o brodu Princesa Olga, bila je drugi najveći putnički parobrod koji smo ikada imali na našoj obali Jadrana
Parobrod PRINCESA OLGA je bio nešto manji od našeg najvećeg putničkog parobroda KRALJICE MARIJE kojeg smo ikada imali na našoj obali Jadrana. Zauvijek im je pripalo posebno mjesto u povijesti cjelokupnog pomorstva na našoj obali. Oba su imala luku upisa Dubrovnik.
Britanski brodar Royal Mail Steam Packet Company je u sam osvit Prvog svjetskog rata u brodogradilištu Workman, Clark & Co. u irskom Belfastu naručio izgradnju putničko teretnog transatlantika od 8267 bruto tona. Brod je bio dug 137, širok 17,3 metara, a na porinuću 8. rujna 1914. godine kršten je imenom EBRO. Parni kotlovi četverostruke ekspanzije loženi ugljenom, ukupne snage 8000 KS omogućavali su mu preko dvije propele brzinu od 14 čvorova. Bio je namijenjen putničko teretnim plovidbama preko Atlantskog oceana. Imao je vrhunski uređen interijer za maksimalno uživanje putnika u plovidbi te je zato mogao prihvatiti samo 278 putnika u prvom i 328 u drugom putničkom razredu, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
NAKON SAMO JEDNE PLOVIDBE PREUREĐEN U RATNI BROD
Međutim, kako je iste godine započeo rat, EBRO je nakon samo jedne obavljene vožnje prema Karibima rekviriran u vojne formacije britanskog Admiraliteta. Preuređen je u pomoćni ratni brod naoružan sa šest topova od 152 mm. Svoje ratne plovidbe započeo je 1915. godine iz baze Scapa Flow (Orkneyski otoci u Škotskoj) redovnim ophodnjama sjevernim Atlantikom između Islanda te Farskih i Šetlandskih otoka. Uglavnom je zaustavljao i kontrolirao trgovačke brodove pod neutralnim zastavama. Po uspješno obavljenom poslu, EBRO je 2. listopada 1919. godine otpušten iz vojne službe i vraćen vlasniku.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
Ratni veteran je brzo obnovljen te mu je i ložište parnih kotlova s ugljena prebačeno na naftu. Ipak, zajedno sa brodom blizancem ESSEQUIBO, prodan je brodaru Pacific Steam Navigation Company koji ih je od 1922. godine uposlio na redovnoj pruzi tičući luke: New York, Havana, Cristobal, Balboa, Callao, Mollendo, Iquique, Antofagasta, Valparaiso.
RASPREMLJEN TIJEKOM VELIKE DEPRESIJE
Ova se pruga bez problema održala sve do 1930. godine kad je u Americi godinu dana ranije sve poremetila i započela velika ekonomska kriza (Velika depresija), te su oba broda raspremljena. Na mrtvom vezu sidrišta rijeke Dart ostali su punih pet godina, nakon čega je EBRO za 21000 tadašnjih engleskih funti prodan jugoslavenskom Lloydu koji je dobio i novo ime PRINCESA OLGA, dok je brod blizanac ESSEQUIBO za istu cijenu završio u Sovjetskom Savezu gdje je sve do 1957. godine plovio pod imenom NEVA.
Jugoslavenski Lloyd je bilo parobrodarsko poduzeće sa sjedištem u Splitu i upravom u Zagrebu. Nastalo je 1929. godine združivanjem parobrodarskih dioničkih društava Atlantska plovidba Ivo Račić i Jugoslavensko-amerikanska plovidba, a do 1941. djelovalo je kao dioničko društvo. Prema odluci o združivanju, početni kapital i flotu Jugoslavenski Lloyd preuzeo je od obaju parobrodarskih poduzeća. Razvio se u najveće jugoslavensko parobrodarsko poduzeće između dvaju svjetskih ratova. Najveći dioničar društva je bio Božo Banac.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
DUBROVNIK KAO NEZAOBILAZNA LUKA
PRINCESA OLGA je od travnja do studenog održavala dvotjednu turističku prugu s polaskom iz Trsta tičući luke Split, Pirej, Haifa, Aleksandrija, Dubrovnik i Veneciju i bila je najveći brod koji je mogao proći Korintskim kanalom. Zajedno s KRALJICOM MARIJOM potom bi povremeno plovila i na kružnim putovanjima Sredozemljem. U tim plovidbama Dubrovnik im je bio nezaobilazna luka, a velikom broju njih i luka ukrcaja – iskrcaja (home port). Za vrijeme boravka u luci Gruž dio putnika su manjim brodićima prevozili do Komolca na kušanje vina u vinariji Pera Kolića, a fotografije pokazuju kako su ih vodili i na izlet u Čilipe na tradicionalne folklorne plesove koji se i danas u ljetnim mjesecima održavaju za domaće i strane turiste.
Početkom 1940. godine PRINCESA OLGA je prodana portugalskom brodaru CCN (Companhia Colonial de Navegacao). Pod novim imenom SERPA PINTO od svibnja započinje ploviti na pruzi: Lisabon, Funchal, Sao Tome, Luanda, Lobito, Ciudad de Cabo, Louranco Marques, Beira, Mozambique. Uskoro prelazi na novi posao pa plovi iz Lisabona do brazilskog Santosa, tičući luke Funchal, Sao Vincente i Rio de Janeiro. Kako je Portugal u Drugom svjetskom ratu ostao neutralan, njegovi su brodovi slobodno plovili svim morima svijeta, pa je tako i SERPA PINTO povremeno poduzimao plovidbe prema Meksiku, New Yorku, Baltimoreu i Philadelphiji. Međutim Njemačke podmornice i brodovi američke i Kraljevske mornarice više puta su je zaustavljali usred Atlantika radi kontrole.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
NJEMAČKA PODMORNICA JE UMALO TORPEDIRALA
Dana 26. svibnja 1944. godine na svom putu iz Lisabona do luke Richmond u Philadelphiji, brod je u srednjem Atlantiku zaustavila njemačka podmornica U-541. Kapetan podmornice naredio je posadi i putnicima da napuste brod u čamcima za spašavanje i zatražio dopuštenje od Kriegsmarine stožera za torpediranje broda. Putnici i posada, osim kapetana koji je odlučio ostati na brodu bez obzira na odluku Njemačke, uredno su napustili brod u čamcima za spašavanje. Tamo su bili prisiljeni čekati cijelu noć dok je njemačka podmornica čekala odgovor na svoj zahtjev. Do zore je stigao odgovor od admirala Karla Dönitza, koji je odbio dopuštenje da potopi brod. Podmornica je tada napustila područje, a čamci za spašavanje s putnicima i posadom vratili su se na brod.
Po završetku rata, SERPA PINTO ostaje stalno ploviti na svojoj već dobro uhodanoj južnoameričkoj pruzi do Santosa. Za vrijeme Olimpijskih igara u Helsinkiju bio je vezan u tamošnjoj luci i služio za smještaj portugalske olimpijske delegacije.
Dana 9. srpnja 1954. godine isplovila je iz Lisabona na svoje posljednje putovanje iz São Vicente za Rio de Janeiro i Santos. Nakon svog posljednjeg putovanja, SERPA PINTO ostala je usidrena u Lisabonu do 5. rujna 1954. godine, kada je otišla tegljena za Antwerpen u Belgiji, gdje je konačno u rezalištu brodova izrezana.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
Ove olupine nikada nisu pronađene iako se prilično precizno zna gdje bi se mogle nalaziti. Neke imaju povijesnu i kulturnu vrijednost, a neke nose i nezamislive količine zlata, ali usprkos tome dijele istu samotnu sudbinu.
“Brodovi su isti ka i ljudi”, deklamirao je Toma Bebić, “zlu moru daju život svoj.” Ta romantična, iako pomalo i strašna rečenica nekako se sama nameće na temu olupina…
Dok su neki brodovi – baš kao i ljudi – slavni, poznati i obasipani pažnjom, neki su posve zaboravljeni, piše Pun kufer.
Prema službenoj procjeni UNESCO-a, u oceanima, ali i jezerima i rijekama potopljena su oko tri milijuna olupina. One se ne traže samo ronjenjem i pretraživanjem dna, nego i temeljitim izučavanjem svega povezanoga s određenim brodom. Neke se pak nađu sasvim slučajno, kao što je pronađena olupina broda koji je potonuo u drugoj polovici 18. stoljeća – ispod ruševina WTC-a u New Yorku.
Izdvojili smo četiri nekada slavna, a danas izgubljena broda.
Nikada nisu pronađeni iako se prilično precizno zna gdje bi se mogli nalaziti. Neki imaju povijesnu i kulturnu vrijednost, a neki i nezamislive količine zlata, ali usprkos tome dijele istu samotnu sudbinu.
“Osta si sam, napušten brod”, rekao bi pjesnik s početka.
Santa María (1492.)
Niña, Pinta i Santa María – svi znaju da su to brodovi kojima se Kolumbo uputio preko oceana. U Španjolsku su se vratile samo Niña i Pinta, a Santa María nasukala se u blizini Hispaniole na Božić 1492. godine. Nikada nije pronađena iako se zbog njezine kulturne i povijesne vrijednosti poduzimalo više ekspedicija. Zapravo, 2014. se nakratko činilo da je Santa Maria pronađena, ali UNESCO nije priznao to otkriće jer su na olupini otkriveni bakreni spojevi, koji se nisu koristili sve do početka 17. stoljeća.
Flor de la Mar (1511.)
Flor de la Mar od 1502. do potonuća plovio je od Portugala do Ormuza (u današnjem Iranu), Malacke (u Maleziji) i Goe (u Indiji). Godine 1511., kada se vraćao u Portugal iz Malacce, pretovaren i ljudima i zlatom, koje bi danas, prema pričama, vrijedilo oko dvije milijarde eura, za vrijeme oluje potonuo je kod Sumatre. Ako je istina koliko je zlata nosio, radi se o najskupljoj olupini na svijetu.
Merchant Royal (1641.)
Merchant Royal bio je britanski brod koji je potonuo negdje kod otoka Scilly blizu Cornwalla. Pretpostavlja se da je nosio zlato u protuvrijednosti većoj od milijardu eura. Godine 2007. doista je na tom području pronađena olupina – ali nosila je “samo” kojih 500 milijuna eura u zlatu, zbog čega se sumnja da je ipak riječ o nekoj drugoj olupini, a ne o Merchant Royalu. Vjerojatno je riječ o galiji Nuestra Señora de las Mercedes, koja je potonula 1804. – pa Merchant Royal i njegovo zlato još čekaju da ih netko pronađe.
Parobrod Arktik (1854.)
Parobrod Arktik bio je luksuzan i brz prekooceanski brod – mogao je prijeći Atlantik za samo deset dana. Plovio je od 1850. do 1854., kada se sudario s francuskim parobrodom u blizini Newfoundlanda, pri čemu je poginulo 300 ljudi, od kojih su većina bili žene i djeca – i to zbog toga što nije bilo dovoljno čamaca za spašavanje. Brod nikada nije pronađen.
Zorović Maritime Services, vodeća riječka agencija za posredovanje u zapošljavanju pomoraca, obilježila je 20 godina poslovanja na svečanosti u Hotelu Royal u Opatiji. Od svojih početaka 2005. godine, ZMS je izrastao u snažnu pomorsku firmu koja danas broji preko 1.500 aktivnih pomoraca, od čega više od 1.200 dolazi iz Hrvatske.
Tvrtku su osnovali bračni par Mario i Vojka Zorović, koji i dalje zajednički vode poslovanje – on kao generalni direktor, ona kao direktorica ljudskih resursa. Njihova zajednička priča započela je još dok su radili u istoj kancelariji, a pretvorila se u poslovni i životni projekt.
„Zorović Maritime smo od početka gradili kao dom za ljude, ne samo kao ured za brodove. Pomorci su uvijek bili srce naše firme“, ističu Zorovići.
Foto: Sergej Drechsler/Novi List
Kroz dva desetljeća poslovanja, Zorović Maritime Services se razvio u više smjerova – uz posredovanje pri zapošljavanju, danas posluju i kao cargo survey agenti na LNG terminalu u Omišlju, imaju vlastiti centar za obuku pomoraca, te se bave i yachting segmentom. Posebno se ponose pokretanjem trening centra tijekom pandemije, u vrijeme kada je većina tržišta mirovala.
„Ulaganja u ljude, znanje i opremu su ono što nas je održalo. Imamo simulatore, učionice i kvalitetne instruktore, jer se pomorstvo stalno razvija, a mi s njim“, kažu iz tvrtke.
Mario Zorović jedan je od osnivača Hrvatske udruge posrednika pri zapošljavanju pomoraca (CROSMA), organizacije koja je zaslužna za brojne napretke – od zdravstvenih i mirovinskih prava do potpora za zapošljavanje kadeta.
Danas u riječkom uredu radi 31 djelatnik, a kroz godine su izgradili bazu vjernih pomoraca. Više od 350 njih s tvrtkom je 10, 15 ili čak 20 godina. Mnogi od njih okupili su se na obljetnici u Opatiji.
„Vjernost i povjerenje su naš najveći kapital. Nikad nismo davali prazna obećanja. Gradili smo odnose temeljene na poštovanju, a naši ljudi to osjećaju“, zaključuju Zorovići.
Na kraju, poručuju: „Hrvatski pomorci su naš najbolji izvozni proizvod. Mi to znamo – i radimo da to zna i ostatak svijeta.“
Francuski brodar Messageries Maritimes je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća naručio u domaćim brodogradilištima izgradnju četiri istovjetna broda od 10100 bruto tona namijenjenih održavanju redovnih putničko-teretnih pruga iz Marseillea kroz Suez prema Mauricijusu i Madagaskaru koji se nalaze pored istočne obale Afrike.
Bili su dugi 150 metara, mogli su primiti 352 putnika i 6.090 tona generalnih tereta, a dva desetcilindarska dizel B &W pogonska stroja ukupne snage 9.847 kW omogućavali su im preko dvije propele plovidbu brzinom od 18 čvorova.
U brodogradilištu Forges et Chantiers de la Gironde u Bordeauxu u srpnju 1952. porinuta je u more novogradnja broj 225 koja je tom prigodom dobila ime Jean Laborde, zajedno s ranije isporučenim brodovima blizancima Ferdinand de Lesseps, Pierre Lotti i La Bourdonnais. Nakon uspješnih sezona plovidbe na prugama prema tadašnjim francuskim kolonijama u Indijskom oceanu, sva su četiri broda nakon njihovog osamostaljenja ostala bez posla pa su krajem šezdesetih godina raspremljeni i ponuđeni na prodaju. Zanimljivo je da su svi na kraju završili u vlasništvu grčkih brodara koji su ih u svojim domaćim brodogradilištima preuredili, piše Dubrovački dnevnik.
Foto: Dubrovački dnevnik
PROŠAO JE TRNOVIT PUT DOK NIJE POSTAO OCEANOS
Tako je i Jean Laborde prodan krajem 1970., brodarskoj kompaniji Efthymiadis Line koji ga je pod imenom Mykinai zaposlio na plovidbama između Pireja i otoka Krete. Posao se slabo razvijao pa je brod uskoro ponovo raspremljen i prebačen u flotu sestrinskog ciparskog Hellenic Italian Linea.
Pod imenom Ancona započinje od ožujka 1972. ploviti na pruzi između Patrasa i Ancone na kojoj od 1974. ponovo mijenja ime, ovaj put u Brindisi Express. Ipak, krajem iste godine je iznajmljen u Singapore odakle kao Eastern Princess sljedeće dvije godine započinje redovne plovidbe prema Fremantleu u Australiji. Napokon 1976. dolazi u flotu Epirotiki Linesa u kojoj nakon potpune rekonstrukcije poduzima turistička kružna putovanja pod imenom Oceanos.
DUBROVNIK POSJETIO TRI PUTA
Od tada ima 13.700 bruto tona, a može prihvatiti 550 putnika i 250 članova posade. Odmah je na šest godina iznajmljen talijanskom Star Lauro Linesu. U Dubrovnik, iako ne baš često, dolazi tek kada ga je 1982. ponovo preuzeo Epirotiki Lines.
Oceanos je prvi put posjetio Dubrovnik 19. listopada 1982., potom 2. studenog 1988. i 14. travnja 1990. kad je ticao luke: Toulon, La Valletta, Haifa, Limassol, Drač, Dubrovnik, Venecija. Nakon te posjete, u naše se vode nažalost više nikada nije vratio, navodi Dubrovački dnevnik.
EVAKUACIJA TRAJALA SEDAM SATI
Sljedeće je godine iznajmljen južnoafričkom touroperatoru TFC Tours za kojega je trebao poduzimati kružna putovanja u vodama oko Rta dobre nade. U plovidbi s 570 putnika i članova posade između luka East London i Durban zahvatilo ga je 3. kolovoza 1991. veliko nevrijeme s brzinom vjetra od 40 čvorova i valovima do devet metara pa je zapovjednik Yiannis Avranas navečer oko 21:30 sati nakon prigušene eksplozije i prodora mora u strojarnicu naredio napuštanje broda jer brod se počeo sve više i više naginjati.
Spasitelji su pronašli Oceanos sutradan ujutro kada su helikopteri južnoafričkog ratnog zrakoplovstva započeli spektakularnu evakuaciju koja je nakon dramatičnih sedam sati uspješno okončana spašavanjem svih putnika i članova posade. Nažalost za Oceanos više nije bilo spasa.
Oko 15:30 sati, brod se okrenuo na bok te pramcem počeo tonuti. Uskoro je i krma konačno nestala (kao krma Titanika) te je Oceanos nepovratno potonuo na morsko dno gdje se i danas nalazi na dubini od 92 do 97 metara i 2,7 nautičkih milja od obale Južne Afrike.
Foto: Print Screen Youtube / Dubrovački dnevnik
KAPETAN PROGLAŠEN KRIVIM ZBOG NAPUŠTANJA BRODA I PUTNIKA
Kapetan Avranas je u akciji spašavanja prvi napustio brod pa ga je kasnije grčki sud proglasio krivim za napuštanje broda i putnika. Ronilac južnoafričke mornarice posvjedočio je da je kapetan inzistirao da ga na kopno odveze prvi helikopter. Organizaciju spašavanja putnika i posade na brodu su uspješno organizirali zaposlenici i zabavljači agencije TFC Tours, što je bacilo veliku mrlju na profesionalnost i etičnost grčkih pomoraca.
Da nevolja bude još i veća, brodarska kompanija Epirotiki Line je samo dva mjeseca ranije izgubio svoj najbolji brod Pegasus, a tri godine prije i brod Jupiter, pa je gubitak Oceanosa bio doista poguban za kompaniju. Sve to je bio pretežak teret za ovoga poznatog grčkog putničkog brodara, pa je unatoč očajničkim pokušajima udruživanja s drugim brodarskim kompanijama uskoro doživio financijski kolaps i konačno otišao u stečaj.
Godine 1985., francuski tajni agenti izveli su dramatičan napad na poznati Greenpeaceov brod Rainbow Warrior, usidren u luci Aucklanda na Novom Zelandu. Greenpeaceovi aktivisti namjeravali su se s brodom otisnuti prema francuskom atolu Mururoa kako bi spriječili francuske nuklearne pokuse u Tihom oceanu. Francuske vlasti odlučile su ih onemogućiti i naredile potapanje broda, navodno uz odobrenje francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda. Operaciju kodnog imena Satanique organizirala je tajna služba DGSE (Glavna uprava za vanjsku sigurnost), svojevrsna francuska CIA, piše Povijest.hr.
Agenti su pod lažnim imenima stigli na Novi Zeland i prvo pod krinkom ekoloških aktivista posjetili brod, snimajući stanje. Pod okriljem noći, postavili su dvije magnetne mine na trup broda. Prva mina eksplodirala je u 23:38, stvarajući rupu veličine automobila i započevši evakuaciju. Međutim, fotograf Fernando Pereira vratio se po svoju opremu, a s njim i još nekoliko ljudi da procijene štetu. U 23:45 eksplodirala je druga, jača mina, pri čemu je Pereira poginuo, a ostali su se uspjeli spasiti, premda su neki bačeni u vodu. Izbio je međunarodni skandal, a Greenpeace je tužio francusku vladu i dobio odštetu od preko 8 milijuna dolara.
O čitavom događaju snimljen je 1992. film u kojem Jon Voight glumi kapetana Rainbow Warriora, a u filmu nastupaju Sam Neill i Lucy Lawless. Zanimljivo je da su od francuskih tajnih agenata koji su sudjelovali u napadu čak dvije bile žene, a jedan od agenata bio je i Gérard Royal, brat poznate političarke Ségolène Royal.
U brodogradilištu Blythswood Shipbuilding Co. Ltd u Glasgowu izgrađen je 1936. godine za brodarsku kompaniju Furness, Whithy & Co Ltd. putničko-teretni brod Fort Townshend od 3.488 bruto tona. Bio je dug 99,5 i širok 13,6 metara, a parni stroj D Rowan & Co. trostruke ekspanzije mu je preko jedne propele omogućavao brzinu od 13,5 čvorova. Mogao je prihvatiti 85 putnika u prvom i 26 u drugom putničkom razredu, a u svojim skladištima je prevozio generalni teret.
U floti sestrinskog brodara Red Cross Linea i u paru s blizancem Fort Amherst održavao je redovne putničko-teretne pruge između luka Newfoundlanda, Nove Škotske, New Yorka i otočja Britanske Zapadne Indije. Istovremeno su oba broda u okviru redovnih plovidbi poduzimala i svoja prva turistička kružna putovanja, piše Dubrovački dnevnik.
Foto: Dubrovački dnevnik
POSJEDOVAO GA JE I KRALJ SAUDA
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Fort Townshend i Fort Amherst plove u savezničkim ratnim konvojima. Završetkom uspješne vojne službe ponovo su se nakon rata vratili na svoje stare pruge, ali je nagli razvoj civilnog zrakoplovstva primorao njihovog brodara da ih već 1951. silom prilika raspremi. I dok se Fort Amherst vratio u vojnu službu i u njoj skončao svoje plovidbe 1964. u rezalištima belgijskog Antwerpena, Fort Townshend je 1952. prodan saudijskom poduzetniku Mohammedu Abdullahu Alirezi koji ga je preuredio za prijevoz hodočasnika prema saudijskoj luci Jeddah pod imenom El Amir Saud.
Od 1956., preuređen je u Zapadnoj Njemačkoj u luksuznu jahtu te je plovio u floti obitelji kralja Sauda pod imenom Mansour da bi već 1960. bio ponuđen na prodaju. Kupac se brzo našao u Grčkoj, u kojoj je obitelj Chandris odlučila započeti svoj streloviti poslovni uzlet u svijetu prekooceanskih emigrantskih putovanja, ali i prvih turističkih krstarenja. Chandris Line je 1960. kupio rijetko upotrebljavanu i zato izvrsno očuvanu saudijsku kraljevsku jahtu Mansour i dodatno je preuredio u putnički kruzer od 3.743 bruto tona s prihvatom 203 putnika u 99 kabina od kojih su 82 imala sanitarni čvor.
JEDAN OD NAJBOLJIH MALIH KRSTAŠA NA SREDOZEMLJU
Prva krstarenja Sredozemljem, lijepo ušminkani luksuzni brod pod novim imenom Romantica započinje od proljeća 1961. s tjednim polascima iz Venecije prema grčkim lukama prilikom kojih je često navraćao i u Dubrovnik. U knjigama dolaska i odlaska brodova za luku Gruž je ostala zabilježena njezina prva sezona dvotjednih kružnih putovanja iz 1962. kada je u vremenu između 14. travnja i 13. listopada plovio itinererom: Venecija, Krf, Pirej, Iraklion, Rodos, Kos, Patmos, Mikonos, Itea, Dubrovnik, Venecija. Nakon tih kružnih putovanja je poduzeo još tri trotjedna u kojima je uz ove luke posjetio još i Aleksandriju Bejrut.
Romantica je proglašena jednim od najboljim malih putničkih krstaša na Sredozemlju i tako odmah u startu Chandrisu omogućila lijepu zaradu koja mu je dala poticaja za još intenzivnije investiranje u nabavci novih brodova. Kada su 1965. Chandrisova kružna putovanja iz Venecije pojačana većim brodovima Fiesta i Fantasia, a od 1966. i trećim brodom Regina, manja Romantica je prebačena u Pirej odakle je poduzimala kraća krstarenja prema grčkim otocima. Nakon niza uspješnih godina Chandris Line je 1971. odlučio raspremiti i prodati brodove Romantica, Carina, Fiesta i Fantasia, ali kako za njih nije našao kupce. opet ih je angažirao i sljedeće sezone. Iako je zajedno s brodom Carina ponovo ponuđena na prodaju, Romantica se i 1973. vratila u nove plovidbe, navodi Dubrovački dnevnik.
NASUKALA SE, A ONDA SU JE ZAROBILI SIRIJSKI ČAMCI
U prvoj plovidbi sredinom ožujka nasukala se nedaleko Smirne (Izmira). Spašavanje broda je potrajalo cijeli tjedan i kada se detaljnim pregledom ustanovilo da nije doživjela veća oštećenja, ubrzo je ponovo vraćena na krstarenja Sredozemljem. Bez poteškoća je nastavila dalje ploviti, ali ipak samo do listopada 1973. kada su je napali i zarobili sirijski torpedni čamci. Bilo je to vrijeme jednog od brojnih arapsko-izraelskih ratova kada se brod s 200 uglavnom američkih turista neoprezno našao u ratnoj zoni. Nasreću, problem se diplomatskim putem brzo riješio i Romantica je uskoro oslobođena.
Romantica je iz Pireja i dalje poduzimala kraća, trodnevna i četverodnevna krstarenja između egejskih otoka. Nakon još nekolicine sve kraćih sezona Romantica je krajem 1977. raspremljena na sidrište Eleusis pored Atene u Grčkoj. Nakon dvije godine raspreme je prodana u staro željezo te je 1979. završila u rezalište brodova Keratzini pored luke Pirej gdje je završila u hrpi sekundarnih sirovina.
Foto: Dubrovnik nekad / Facebook / Dubrovački vjesnik
U ‘analognim‘ godinama, kad su sustavi navigacije kakve danas poznajemo bili ravni znanstvenoj fantastici, razrađen je ovaj daljinar u nautičkim miljama.
Niz brojki s pridruženih priobalnim mjestima naizgled se čini kompliciran, a zapravo je pomno razrađen i, u to ne treba sumnjati, prilično precizan kad je određivanje udaljenosti u dubrovačkom akvatoriju posrijedi, objavio je Dubrovački vjesnik.
Referentna točka za mjerenje su prostori Jedriličarskog kluba Orsan, dubrovačkim nautičarima pravi mali mikosvemir, i onda i danas…
Foto: Dubrovnik nekad / Facebook / Dubrovački vjesnik
