Iako je podvodni arheološki lokalitet Trstenik uz samu obalu u Kaštel Sućurcu poznat već više od dva desetljeća, i dalje iznenađuje. Proteklih desetak dana ronioci, arheolozi i muzealci istražili su i treći brod pronađen u podmorju, a sva tri, i danas izvrsno očuvana, još u rimsko doba namjerno su potopljena kako bi se učvrstila obala, piše HRT Magazin.
Zapanjujuće su snimke iz zraka jer ovaj brod u kaštelanskom plićaku – rebra pokazuje nakon dvije tisuće godina!
Foto: Facebook Muzej grada Kaštela
– Fino smo ga očistili, djelomično obilježili, dijelove njegove konstrukcije obilježili posebnim etiketama. Zatim smo proveli fotogrametrijsko dokumentiranje koje će nam pomoći da zapravo obradimo nalaz, rekla je Irena Radić Rossi, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru.
Dug je 14 metara, a svako od 34 očuvana rebra izdržalo je tone kamenja kojim su ga davni graditelji luke nakon namjernog potapanja napunili.
Foto: Facebook Muzej grada Kaštela
– Brodovi su stvarno zanimljivi, zato što su nekakve vremenske kapsule. Vidi se kako su neki ljudi prije 2000 godina izrađivali brodove, vide se tragovi alata i onda kad si jako dugo, a mi budemo poprilično dugo dolje. Onda se uživiš u tu priču, naglasio je ronilac Vedran Dorušić.
Uz pražnjenje broda 3, uzorkovan je brod 2. Taj je najmanji pa se sanja o njegovu vađenju i izlaganju. No, novca nikad dosta. Arheološka su istraživanja skupa, zato i traju desetljećima. Ovu su malu ekspediciju potpomogli Splitsko-dalmatinska županija i Ministarstvo kulture.
– Plan je da napravimo još cjelovitija istraživanja kako bismo mogli dobiti jednu zaokruženu sliku o lokalitetu i na kopnu i u moru, rekao je Ivan Šuta, ravnatelj Muzeja grada Kaštela.
Zna se da je na kopnu bila i gospodarska zona i velika ladanjska vila. Potvrđuju to ostaci amfora i dolija, koji su, pak, imali rupe.
– Prošupljeni doliji su u stvari fenomen koji je zabilježen na 6 ili 7 nalazišta u hrvatskom podmorju i za sada ih još nema na drugim dijelovima Mediterana, naglasila je Irena Radić Rossi, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru.
Dolije su, inače, keramičke posude za čuvanje hrane, kapaciteta i 1000 litara, a u tim s rupama, nađenima samo u rimskoj Dalmaciji, pretpostavlja se da su se čuvale žive jegulje.
Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća brodogradilište Split i riječki “3. maj” izgradili su svaki po tri broda za argentinskog brodara Empres Lineas Maritimas Argentina S.A. iz Buenos Airesa. Splitski brodovi dobili su imena Lago Lacar, Lago Nahuel Huapi i Lago Traful (tri jezera), dok su riječki brodovi nosili imena Rio Carcarana, Rio Colorado i Rio Corrientes (tri rijeke), piše Novi list.
Radilo se o šest potpuno jednakih klasičnih trgovačkih brodova od 10.272 tona nosivosti s nadgrađem na sredini trupa dužine 157 i širine 20,4 metra.
No, to nisu bili prvi brodovi izgrađeni na Jadranu koji su završili u Argentini. Bokelj Spiridon Gopčević je nakon selidbe u Trst uspostavio vezu s Gašparom Matkovićem iz Rijeke, trgovcem i brodovlasnikom koji je od 1829. godine prodavao svoje jelove i bukove bačve u Trstu. Preko njega Gopčević uspostavlja veze s riječkim brodograditeljima, pogotovo s Andrijom Zanonom kod koga je 1841. naručio svoj prvi novi brod – brigantin (38 x 6,5 metara) od 216 tona nosivosti imena Car Lazar. No, ubrzo je prodao taj brod za 200 tisuća forinti argentinskoj ratnoj mornarici u osnutku. Brigantin je naoružan s 24 topa te je postao admiralski brod argentinske mornarice “General Belgrano”.
Foto: Novi list
Jedrenjak se istaknuo u više okršaja na moru koji su se do kraja 1841. godine vodili ispred luke Montevideo urugvajskim snagama. Riječki jedrenjak potopio je urugvajski brigantin General Rivera, ali je i sam bio znatno oštećen. Gopčević je argentinskoj mornarici prodao i svoj drugi brod – brik Restaurador Rosas od 332 tone nosivosti izgrađen u Rijeci 1844. godine. I ovaj je jedrenjak naoružan s 22 topa i dobio ime San Martin te je postao komandni brod rodonačelnika argentinske ratne mornarice, admirala Guillerma Browna. Brown je bio naturalizirani Argentinac rođen u Irskoj 1777. godine, a preminuo je 1857. godine. Gopčević je taj brod prodao za 300 tisuća forinti, a kasnije je prodao i treći brod koji je namjenski naručio za prodaju Argentincima, malu navu “Confederazione Argentina”, izgrađenu 1846. u – Rijeci.
Slične sudbine
No vratimo se sudbinama brodova izgrađenima u Splitu: Lago Lacar, izgrađen 1962. godine, plovio je do 1994. kada je izrezan u Ramallu (tvrtka Tallares Martins), Lago Nahuel Huapi, izgrađen 1961., plovio je do 4. ožujka 1984. kada je izrezan u Ramallu, a Lago Traful, iz 1962. godine, plovio je do lipnja 1984. godine kada je izrezan u Buenos Airesu (tvrtka Tandanor).
I riječki brodovi su imali sličnu sudbinu, osim jednoga: Rio Colorado je izgrađen 1962. i plovio je do 7. ožujka 1984. kada je izrezan u Ramallu, Rio Corrientes iz 1963., plovio je do 3. travnja 1986. kada je počelo njegovo rezanje u Ramallu. Sudbina se poigrala s trećim riječkim brodom – Rio Carcarana koji je izgrađen 1962., stradao je za vrijeme Falklandskog rata (ili Malvini). On je od početka sukoba bio u službi ratne mornarice kao opskrbni brod – službeno od 22. travnja 1982. kada je isplovio iz Buenos Airesa s teretom municije i drugog ratnog materijala. Brod, je kao i drugi brodovi trgovačke mornarice, isplovio 3. svibnja 1982. godine iz luke na otoku Isla De Los Estados iskrcati i ukrcati teret prije isplovljavanja, 10. svibnja, za Puerto Rey. Oko deset sati 16. svibnja, nad brodom su preletjeli britanski izviđački zrakoplovi, ali je on nastavio ploviti brzinom od 17 čvorova s nadom da neće biti napadnut. Tri sata kasnije dva britanska zrakoplova Harrier su ga napala, opetovano ga gađajući topovima i bacanjem dviju bombi koje su pogodile cilj. Brod se zapalio pa je zapovjednik naredio posadi da ga napusti u bojazni da će municija eksplodirati. Posadu je prihvatio drugi brod koji je bio u konvoju dok je nadgrađe gorjelo. Eksplozija koju su svi očekivali nikad se nije dogodila, a požar se sam ugasio 19. svibnja. Brod je otegljen u Fox Bay gdje su ga pregledale snage argentinske mornarice. Brod i teret su bili oštećeni i neuporabljivi. Nešto malo tereta je spašeno, a brod je prepušten svojoj sudbini na sidrištu Fox Baya. Podrtina broda je, navodno potopljena 24. svibnja s dvije Sea Skua rakete koje je ispalio zrakoplov Lynx koji je poletio s H.M.S. Antelope (F170), piše Novi list.
Kotorska veza
To su bile splitsko-riječke veze s Argentinom, ali postoji još jedna: između jednog broda crnogorske kompanije Jugooceanije iz Kotora i Argentine. Sve je počelo pred kraj Drugog svjetskog rata u okupiranoj francuskoj luci St. Nazarie – u brodogradilištu Chantiers de l’Atlantique položena je kobilica za brod imena Zeilsheim koji su naručili Nijemci, odnosno brodar Unterweser Reederei A.G. iz Bremena. Radilo se o brodu tipa Hansa-fertigbau duljine 152 i širine 18 metara od 8.739 BRT-a (9.380 tona nosivosti) kojeg je trebao pogoniti motor Sulzer od osam cilindara (tip 2T SA) izgrađen u tvrtki C.M.M. iz St. Denisa. Bio je rat te se gradnja odužila, došlo je do kapitulacije Njemačke, a brod je nedovršen ležao na navozu. Porinuće je obavljeno tek 1945. godine, vlasnik je francuska vlada koja mu daje ime Commandant Gabriel Guena, a na isporuku je trebalo čekati sve do rujna 1948. godine kada ga preuzima poznati francuski brodar S.A. Louis Dreyfuss & Cie iz St. Nazaira koja mu opet mijenja ime u Charles L.D. – pod prethodna dva imena brod nikad nije zaplovio.
Plovit će punih jedanaest godina, onda je odlučeno da se proda zbog tehnološke zastarjelosti, a kupuje ga kotorska Jugooceanija koja ga preuzima u listopadu 1959. u Rotterdamu. Naravno: novi brodar, novo ime – Tara. U toj luci je ukrcan teret za Šibenik, nakon toga plovi za Rijeku gdje je pregledan te su obavljeni manji popravci, a nakon toga, u balastu, plovi za Argentinu po teret žitarica za Nizozemsku.
Foto: Novi list
Prolaskom Gibraltara dobiva nalog ploviti za Buenos Aires, a kada se Tara približila cilju dobiva novi nalog: ukrcaj će biti u luci Necochea. Na sidrište te luke Tara pristiže 23. prosinca 1959. u očekivanju dozvole za ulaz u lučki bazen Puerto Quequen. U tom očekivanju brod se našao na udaru jakog nevremena što je uzrokovalo pucanje sidrenog lanca. Valovi su brod bacili na pličinu, a pokušaj odsukavanja vlastitom snagom završio je oštećenjem vijka i nasukanjem na čvrsto kamenito dno. Odlučeno je da se posada, njih 39, evakuira, a nakon toga je ipak pristupljeno spašavanju broda koje je počelo sredinom siječnja 1960. Tegljač Vencedor je uspio pomaknuti Taru za par metara, ali u nevremenu konop se omotao oko vijka tegljača, pa je odsukavanje prekinuto. Idućih dana Tara se pomakla za još desetak metara, ali – trebalo je čekati plimu u veljači, a spašavanje je ocijenjeno neizvjesnim, ističe Novi list.
Tada su Kotorani odlučili prodati brod kompaniji Flota Argentina de Navegacion de Ultramar (FANU), pa je »Tara« izbrisana iz nacionalnog registra nakon samo jednog komercijalnog putovanja u veljači 1960.
Plima u veljači nije pomogla, pa se odsukavanje nastavilo početkom ožujka: na brodu su ukrcani argentinski pomorci… Do sredine ožujka bivša Tara pomaknuta je još 35 metara prema oceanu, a potpuno je odsukana 2. travnja. Brod je otegljen na popravak te je postao Presidente Castillo i nastavio ploviti. Pod novim imenom brod je raspremljen 28. ožujka 1971. godine, te je izrezan.
Argentinski bulkeri
Zanimljivo je da je Tankerska plovidba d.d. iz Zadra imala u floti tri bulkera izgrađena u brodogradilištu Rio Santiago SY u Ensenadi, u provinciji Buenos Airesa i sva tri još uvijek plove: 2000. godine Argentine Confidence (Orient Shipping iz Rotterdama) postaje 2008. Calanda (Calanda Shipping, menadžer Columbia Shipmanagement Ltd.), a iste godine dobiva ime – Diklo (Jadera Maritime Ltd.). Prodan je 2013. kada postaje Ekaterina (Breeze Navigation/Kona Shipping Services); 2003. godine Alpina (Alpina Reederei A.G., Basel) koji je 2008. postao Novigrad (Jadera Maritime Ltd.), a 2013. je prodan i postao Occitan Barsac (Occitan Bulkers Ltd.). Danas plovi kao Valerio (ASNL Shipping S.A.) i 2005. godine Maloja koji je 2007. postao Privlaka (Riva N Shipping). Danas plovi kao Jaohar UK (DSM Marine Ltd./Stemship Management Ltd.).
Nasukani na Necocheu
Necochea je luka i plaža smještena jugozapadno od Provincije Buenos Aires, na Atlantskom oceanu, na ušću rijeke Quequen Grande (528 km od Buenos Airesa i 120 km jugozapadno od Mar de Plata).
– 3. 9. 1953. – »Chaco«, izgrađen 1919. kao »Shickshinny«
– 9. 3. 1965. – »Nicolaos P.«, izgrađen 1943. kao »Charles A. McCue«
– 30. 9. 1964. – »Aurea Conde«, izgrađen 1947. kao »Havbris«
– 16. 11. 1968. – »Imbara«, izgrađen 1944. kao »Si Brodin«
– 25. 6. 1946. – »Eleni«, izgrađen 1918. kao »Rhode Island«
– 29. 9. 1964. – »Esito«, izgrađen 1943. kao »Charles Treadwell«
– 29. 11. 1934. – »Maroula«, izgrađen 1912. kao »Trevanion«
– 13. 11. 1934. – »Marionga J. Goulandris«, izgrađen 1918. kao »Roquelle«
– 30. 9. 1964. – »Amaragy«, izgrađen 1915. kao »B.G. Kronberg«
– 29. 4. 1980. – »Caribea«, izgrađen 1945. kao »USS Lucidor«
»Charles L.D.«
Brodogradilište: Ateliers & Chantiers de la Loire, St. Nazaire (prema drugim izvorima Chantiers de l’Atlantique)
Ime kod postavljanja kobilice: »Zeilshem«
Ime kod porinuće: »Commandant Gabriel Guena«
GT 8739 t
Dimenzije: 152, 97×18,19 m
Pogon: motorni (Sulzer)
Brzina: 14,0 čv
Dizajn: Fertigbau
– 1959. – »Tara«
– 1961. – »Presidente Castillo«
– 28. 3. 1971. – mrtvi vez
– 1971. – rezalište
Požar na brodu »Rio Carcarana«
Novogradnja Rio Carcarana porinuta je 17. siječnja 1962. u riječkom “3.maju”. Brod je građen za argentinsko parobrodsko društvo Elma. Do požara je došlo u 8.30 na lijevoj strani promenadne palube broda: zapalile su se lako zapaljive pare ljepila prilikom lijepljenja linoleuma – uzrok je bio otvoreni plamen. Više od tri sata borili su se brodograditelji i vatrogasci iz Rijeke i Opatije dok nisu ugasili požar. Znatno je oštećeno nadgrađe i komandni most. Ipak, novi brod spašen je od potpunog uništenja samo zahvaljujući požrtvovnosti radnika brodogradilišta i vatrogasaca. Nesreća je prošla bez ljudskih žrtava, navodi Novi list.
Mihanovich osnivač FANU-e
FANU, Flota Argentina de Navegacion de Ultramar, utemeljio je Nicolas Mihanovich koji je rođen u Doli kod Dubrovnika 1846. godine i emigrirao u Argentinu. Već 1867. počeo se baviti brodovima: najprije je prevozio putnike na obalu s prekooceanskih brodova, a onda je svojim brodovima opskrbljivao argentinske trupe koje su bile u ratu s Paragvajem. Već 1909. godine imao je flotu od 289 brodova … Preminuo je u Buenos Airesu 1929. godine.
Foto: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik / Slobodna Dalmacija
U pet teških dana bitke za Dubrovnik, od 8. do 13. studenoga 1991., hrvatske snage bile su primorane napustiti dominantne položaje nad Gradom – Strinčjeru, Bosanku i Srđ. Veliki gubici bili su na obje strane, a hrvatski branitelji su u glavama već bili spremni na obranu grada kroz ulične borbe. Ipak u popodnevnim satima 13. studenog 1991. došlo je do primirja, a u grušku luku, koja je još tog jutra bila u plamenu, uplovio je trajekt Slavija, piše Slobodna Dalmacija.
Foto: Slobodna Dalmacija
Idućeg dana, 14. studenoga 1991. taj je brod mnogima poslužio kao izlaz iz patnje, straha i nehigijenskih uvjeta. U jutarnjim satima u Gruž su stigle tisuće ljudi očajnički tražeći izlaz iz opkoljenog Dubrovnika.
“Na odlasku broda, jutros, ukrcalo se na njega 3 i po tisuće ljudi, i to po kriterijima dubrovačkog Općinskog štaba Civilne zaštite, da se prije svega iz Dubrovnika trebaju evakuirati žene i djeca prognanika iz Konavala, Župe dubrovačke i drugih okupiranih područja dubrovačke općine, a koji su u Dubrovniku ostali bez krova nad glavom. Naime hoteli u kojima su našli privremeni smještaj su porušeni. Na brod su ukrcane i trudnice, ranjenici, inozemni državljani i oni inozemni novinari koji su odlučili otići. (…) Ukrcali su se na brod i članovi europske misije, mnogi od njih i razočarani svojom dosadašnjom ulogom ovdje u Dubrovniku.”, govorio je Vedran Benić, novinar HTV-a.
Brod koji je registriran za maksimalno 800 ljudi isplovio je, po jakom nevremenu, s oko 3500 putnika prema Crnoj Gori. Naime, Slavija je morala prvo u neprijateljsko uporište Zelenika gdje su trojica pregovarača iz zapovjedništva obrane Dubrovnika, Ivo Šimunović, Nikola Obuljen i Tonči Bačić, trebali saslušati ponude i zahtjeve Jugoslavenske narodne armije vezane za budućnost Dubrovnika. Iz vrlo nepovoljne situacije, izvukli su ih nesvjesno sami pregovarači sa strane JNA, ističe Slobodna Dalmacija.
“Preko puta mene sjeo je kapetan bojnog broda Čelebić i čim smo započeli razgovore, njegove prve riječi su bile: “Vi se morate odmah povući sa Srđa i iz Mokošice”. Meni je u tom času svanulo jer sam shvatio da oni nisu na Srđu, inače naravno ne bi to ni tražili.”, kazivao je Nikola Obuljen, pregovarač Republike Hrvatske.
U 2021. preminuo je bivši djelatnik Jadrolinije, kapetan Damir Jovičević, kojeg pamtimo kao zapovjednika legendarnog broda “Slavija” koji je tijekom Domovinskog rata nizom pomorskim poduhvata spajao Rijeku i Dubrovnik, objavila je Jadrolinija. Slavija je, pod zapovjedništvom kapetana Jovićevića, predvodila Konvoj Libertas prema Dubrovniku te redovito donosila pomoć i prevozila izbjeglice iz grada te tako osiguravala da on nikada ne bude odsječen od ostatka Hrvatske. Požrtvovnost i hrabrost Damira Jovičevića Jadrolinija, ali i cijela Hrvatska, dugo će pamtiti. Foto: Jadrolinija / Slobodna Dalmacija
Po povratku, s pregovora koji su završili u uobičajenom natezanju, pregovarači su s broda Slavija javili zapovjedniku obrane Dubrovnika Nojku Marinoviću da neprijatelj nije zauzeo Srđ. Nakon toga nekolicina branitelja penje se na Srđ te zauzima položaje u utvrdi “Imperijal”. Bio je to iznimno hrabar pothvat s obzirom na to da su neprijateljske snage bile s jedne strane na Strinčjeri, a s druge u selu Bosanka.
Tijekom dramatične noći s 14. na 15. studenoga, brod Slavija zaplovio je prema Puli. Iako je trebao pristati u Splitu to se nije dogodilo jer je u ranim jutarnjim satima Split bio napadnut smrtonosnim projektilima tijekom boja za Splitski kanal. U takvim dramatičnim okolnostima na brodu su se rodile i dvije bebe – Hrvoje Konsuo i Marino Radić.
Foto: hrt, yt / Slobodna Dalmacija
“Udaljavamo se od Dubrovnika, a sada je već izvjesno da ćemo porod morati obaviti na brodu. Jedan od časnika me vodi do ormara u kojem drže nešto medicinskog materijala. Tu nalazim male sterilne komprese, veliku sterilnu gazu, nesterilne rukavice, i male škare koje šaljem u kuhinju na sterilizaciju. Molim osoblje za što više plahti i ručnika, a u kabini je i doktorica Čale koja mi pomaže. 15. studenog 1991. u 8 i 55, službeno stižemo do ponte od Pelješca. Rađa se muško čedo, koje odmah kreće u plač, kupam ga i umatam u plahte jer pelena nema. Rodio se mali Hrvoje Konsuo.”, navela je Brankica Miškić, primalja.
U vrlo dramatičnim okolnostima posada Slavije, na čelu s kapetanom Damirom Jovičevićem, brod je uspješno dovela do Pule 16. studenoga 1991. godine. Pola sata iza ponoći brod je pristao u pulsku luku. Jaka kiša nije spriječila Puljane da te noći dočekaju napaćene ljude. Autobusi za Rijeku, Rovinj, Poreč, Buje, Labin i pulske hotele bili su spremni. Silaskom s broda prihvatili su ih ljudi Regionalnog ureda za izbjeglice, Crvenog križa i Bedema ljubavi. Dali su im tople napitke, kolače i sendviče.
Slavija je ‘umrla‘ 2010. godine
M/T Slavija I je bila trajekt, u sastavu flote hrvatskog brodara Jadrolinije. Trup je izgrađen 1963. godine u brodogradilištu Bartram & Sons u Sunderland, a brod je završen u brodogradilištu Bremen – Vulkan iz Bremena. Naručitelj je bila firma A/S Bornholmsfærgen Af 1962 iz Rønnea, a brod je dobio ime Jens Kofoed pod kojim je plovio do studenog 1964. kada ga kupuje DFDS A/S iz Copenhagena. Tada je brod nazvan Skipper Clement, navodi Wiki.
Brod je većinu vremena proveo ploveći u najmu za Mols Linien iz Ebeltofta do 1968. Zatim brod u više navrata unajmljuje BP za plovidbu prema naftnim platformama u Sjevernome Moru. Aznar Line unajmljuje brod 1974. za plovidbu na relaciji Alcudia – Porto Vendres. Jadrolinija ovaj brod uzima u najam 1976. za plovidbu na dužobalnoj pruzi pod imenom Slavija, i danskom zastavom, da bi joj se u rujnu iste godine pružila mogućnost kupovine broda što je Jadrolinija i iskoristila.
Brod je dobio ime Slavija I i nastavio ploviti na dužobalnoj pruzi. 1996. brod se povlači s dužobalne pruge zbog starosti i počinje ploviti na prugama splitskog okružja. 1998. brod je prodan firmi Inver Shipping i nazvan Europa I. Brod plovi do 2009. na relaciji Brindisi – Drač kada mu je zbog manjkavosti zabranjena plovidba. Raspremljen je u Brindisiju. 2010. Europa I je otegljena u tursku Aliagu i izrezana.
I tako, umjesto da je postao muzej – brod je doživio tužan kraj.
Slaviju I su pokretala četiri stroja MAN, snage 3856 kw s kojima je postizao brzinu od 16 čv. Mogao je ukrcati 1000 osoba, 100 automobila i imao je 268 kreveta.
Izvršni direktor Volkswagena Oliver Blume je izjavio da bi Volkswagen u drugoj polovini ovog desetljeća trebao imati električno vozilo koje će koštati 20.000 eura, piše Poslovni dnevnik.
Na današnjoj konferenciji za novinare je izjavio da Volkswagen još nije donio odluku o proizvodnji električnog automobila koje bi koštalo 20.000 eura. No, uvjeren je da bi jedan takav automobil trebao biti dostupan u drugoj polovini ovog desetljeća.
Napomenuo je da najveći izazov kako sniziti troškove proizvodnje električnih vozila jeste kako sniziti troškove proizvodnje baterija. Ukazao je da njegova kompanija već radi na tome kako prepoloviti troškove proizvodnje baterija.
Volkswagen je u ožujku ove godine predstavio električni model u razvoju, a koji će na tržištu biti do 2025. S jednim punjenjem bi trebao imati domet od 450 kilometara te bi trebao imati bateriju čijih se 10 do 80 posto kapaciteta može napuniti za 20 minuta. Njegova cijena bi trebala iznositi 25.000 eura.
Blume je poručio da na tržište žele plasirati prave proizvode po pravoj cijeni. Prema njegovim riječima, pritisak inflacije, nedostatak infrastrukture za punjenje baterije i ukidanje subvencija za električna vozila su negativno utjecali na potražnju za ovim vozilima, piše agencija Reuters, a prenosi Poslovni dnevnik.
Treći luksuzni kruzer Seven Seas Grandeur, koji je Fincantieri izgradio za Regent Seven Seas Cruises, u ponedjeljak, 13. studenog, isporučen je u brodogradilištu u Ankoni.
Fincantieri je izgradio sva tri luksuzna broda u klasi Explorer: Seven Seas Explorer 2016. godine, Seven Seas Splendor 2020. godine i sada Seven Seas Grandeur. Kao i njezini sestrinski brodovi, “Seven Seas Grandeur” teži 55,500 bruto tona i uz 548 članova posade, može primiti 746 putnika. Izgrađen je koristeći najnovije tehnologije zaštite okoline. Enterijeri su posebno sofisticirani, s najvećom pažnjom posvećenom iskustvu gostiju na brodu, piše Pomorstvo.info.
Foto: Fincantieri / The Maritime Executive
Američki Studio Dado bio je zadužen za dizajn interijera, koji i inače razvija dizajne za sve norveške marke. Brodovi ove kompanije su poznati po upotrebi mramora i luksuzne opreme, a Seven Seas Grandeur ima 15 kategorija apartmana, svi su vanjski s balkonima, veličine od 307 četvornih stopa do Regent Suitea koji se na 4443 četvornih stopa prodaje za 11.000 dolara po noći. Brod ima osam restorana i veliki spa centar, ističeThe Maritime Executive.
Izgradnja kruzera započela je u studenom 2021. s prvim rezanjem čelika i prvim blokovima u suhom doku u srpnju 2022. Kruzerska kompanija ističe da je njegovo puštanje u službu u skladu s rastom potražnje za luksuznim putovanjima. Brod će ove zime većinom krstariti Karibima prije nego što se vrati na Mediteran u proljeće 2024. godine.
Pored “Regent Seven Seas Cruises”, Norwegian Cruise Line Holdings Ltd. upravlja i Norwegian Cruise Lineom (NCL), koja će od Fincantieria u narednim godinama dobiti još četiri broda klase Prima, i Oceania Cruises, za koju je grupa već isporučila Vistu, prvi od dva nova broda klase Allura, a drugi će biti isporučen 2025. godine, ističe Pomorstvo.info. Od 2016. godine Fincantieri i Lloyd’s Register surađuju s Norwegian Cruise Line Holdings Ltd. na svim brendovima grupe za isporuku nove generacije brodova.
Po prvi put je jutros brod Seven Seas Grandeur uplovio u grušku luku, javlja Dubrovački dnevnik.
Danska brodarska kompanija TORM odlučila je proširiti svoju flotu te je sklopila ugovor o nabavi ukupno osam eco LR2 tankera.
Kako su poručili iz kompanije, brodovi su izgrađeni u razdoblju od 2010. do 2012. godine. Očekuje se da će jedan od brodova biti isporučen krajem 2023., dok je isporuka preostalih sedam tankera predviđena za prvi kvartal 2024. godine. Ugovor koji je kompanija potpisala vrijedan je 399 milijuna dolara, prenosi Offshore Energy.
Međutim, danski brodovlasnik nije otkrio prodavatelja i nazive brodova. Od kraja trećeg kvartala ove godine, TORM je kupio četiri tankera MR eco product tankera izgrađena od 2015. do 2016. za ukupno 75 milijuna dolara.
Ranije je brodar također otkrio da je potpisao ugovor o kupnji tri tankera MR eco product tankera izgrađena 2013. godine. Sva tri plovila izgrađena su u korejskom brodogradilištu i imaju specifikacije eko plovila za uštedu goriva.
Novim ugovorom će TORM-ova flota narasti na ukupno 93 broda.
Najava kupnje ovih brodova objavljena je u sklopu financijskih izvještaja tvrtke. Rezultati postignuti u prvih devet mjeseci 2023. bili su povijesno visoki za danskog brodara, unatoč privremenom padu vozarina tijekom ljeta.
Kako je istaknuo TORM, zdrava financijska situacija u prvih devet mjeseci 2023. prvenstveno je povezana sa snažnim tržištem produkt tankera i rekalibracijom trgovine povezane sa sankcijama i samosankcioniranjem izvoza ruskih proizvoda, kao i globalnom dislokacijom rafinerija.
“Snažno i održivo tržište za produkt tankere dovelo je do povijesno visoke zarade TCE-a za prvih devet mjeseci 2023., koja je 26% veća nego prošle godine. Očekujemo snažan završetak godine, potaknut sezonskim čimbenicima i kontinuiranim povoljnim tržišnim uvjetima”, rekao je Jacob Meldgaard, izvršni direktor TORM-a.
MSC Cruises, podružnica za krstarenja švicarskog giganta MSC Grupe, potvrdio je jučer da je s francuskim brodogradilištem Chantiers de l’Atlantique dogovorena izgradnja dva nova broda za krstarenja s pogonom na LNG. Ovi brodovi, svaki od približno 215.800 bruto tona, bit će jedni od najvećih na svijetu, a ujedno su i prvi veliki kruzeri čija je izgradnja dogovorena u više od tri godine od početka pandemije, piše The Maritime Executive.
U planu je da se brodovi za krstarenje isporuče 2026. i 2027. godine kao treći i četvrti brod u klasi World Class. S dužinom od 1.092 stope i s 22 putničke palube, World Class je po veličini treća najveća klasa u industriji krstarenja nakon klase Icon Royal Caribbean Internationala (250.800 bruto tona) koja je trenutno u izgradnji, i klase Oasis, najveće koja iznosi 235.600 bruto tona. MSC-ov World Class ima kapacitet za više od 6.700 putnika i 2.100 članova posade.
“U teškim trenucima za europsku brodograđevnu industriju, MSC Cruises ovom je narudžbom pokazao svoje povjerenje u naše sposobnosti i vještine”, rekao je Laurent Castaing, generalni direktor Chantiers de l’Atlantique. Ovo brodogradilište je izgradilo 18 brodova za krstarenje za MSC, čija se flota sastoji od 22 broda za krstarenje. Francusko brodogradilište nedavno je započelo s radom na svojoj posljednjoj narudžbi za veliki kruzer Celebrity Cruises, Royal Caribbean Group, a knjiga narudžbi brodogradilišta također uključuje nekoliko manjih, luksuznih brodova za krstarenje.
Mnogi u industriji su bili uvjereni da će narudžbi za velike brodove za krstarenje biti i u budućnosti, upravo zbog oporavka tržišta u 2023. godini potaknuto snažnim rezervacijama, rezervacijama unaprijed i poboljšanim cijenama. MSC je izvornu narudžbu napravio još 2016., izvijestivši da planira izgraditi četiri broda. Prvi, MSC World Europa, predstavljen je u studenom 2022., ističe The Maritime Executive.
Radovi na brodu MSC World America započeli su u listopadu 2022. s prvim ceremonijalnim rezanjem čelika i montažom u suhom doku ranije ove godine. Prošli je mjesec brodogradilište postavilo dva velika LNG spremnika za gorivo na kruzeru. Brod bi trebao ući u službu u travnju 2025. ploveći iz Miamija. MSC izvješćuje da se dizajn i sadržaji kruzera prilagođavaju američkom tržištu, primjerice, novim prostorom za rekreaciju za obitelji koje putuju s djecom i dva nova koncepta restorana.
World Class, kao i svi veliki brodovi za krstarenje, nudi široku lepezu pogodnosti koja uključuje ukupno 13 restorana, 20 barova i salona, šest bazena i vanjski tobogan visok 11 paluba. MSC je počeo koristiti LNG kao primarno gorivo za svoje brodove za krstarenje s MSC World Europa. Izvještavaju da je World Class dizajniran kao jedan od najučinkovitijih brodova za krstarenje, koji ima znatno bolje performanse od IMO-ova zahtjeva Indeksa energetske učinkovitosti dizajna (EEDI).
MSC će ugraditi dodatna poboljšanja u opremu za sljedeće brodove za krstarenje. Koristit će se motor nove generacije s pogonom na dva goriva sa smanjenim proklizavanjem metana. Također će biti spremni za korištenje raznih alternativnih goriva, poput bio i sintetičkog metana te zelenog metanola. MSC predviđa korištenje alternativnih goriva kada bio i sintetička goriva postanu dostupna u velikom broju.
Treći i četvrti brodovi za krstarenje World Class u velikoj će mjeri koristiti tehnologiju povrata topline i druge tehnologije. Bit će opremljeni za napajanje elektirčnom energijom s obale, tamo gdje je to moguće, i imat će napredne sustave za pročišćavanje otpadnih voda. Prema MSC-u, brodovi će ispuštati 50 posto manje CO2 u odnosu na referentnu vrijednost IMO-a za 2008. godinu.
Nakon što je 18. kolovoza 2023. godine porinuta novogradnja AP Dubrovnik, Atlantska plovidba prošlog je tjedna, 8. studenoga, preuzela brod u kineskom brodogradilištu Jiangsu Hantong Ship Heavy Industry Co. Ltd u Yangzhong City, izvijestili su na stranicama dubrovačkog brodara.
Riječ je, naime, o prvom od dva broda za prijevoz rasutih tereta nosivosti 82.000 DWT, čiju je izgradnju dubrovački brodar ugovorio s kineskim brodogradilištem u rujnu 2021. godine, sukladno strateškom opredjeljenju u cilju modernizacije, ekologizacije i obnove flote. Brodovi odgovaraju IMO Tier III i EEDI Phase 2 standardima, a ukupna vrijednost investicije je približno 137 milijuna USD.
Početku plovidbe prethodila je svečana ceremonija krštenja broda kojemu je kuma bila savjetnica u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u NR Kini, gospođa Bisera Fabrio. Brod AP Dubrovnik pod zapovjedništvom kapetana Jovanovića započinje svoje putovanje.
Foto: Atlantska plovidba
Foto: Atlantska plovidba
Podsjetimo, sestrinski brod ove novogradnje, AP Lovrijenac, nepunih mjesec dana nakon što je porinut, prodan je od strane Atlantske plovidbe.
“Sveti gral brodoloma” koji sadrži do 200 tona zlata, srebra i smaragda nalazi se u Karipskom moru, a Kolumbija je pokrenula nacionalnu misiju pronalaženja tog blaga, prenosi Otvoreno more.
Španjolska galija San Jose potonula je kod kolumbijske luke Cartagena nakon okršaja s Britancima 1708. godine. Na brodu je bilo blaga u vrijednosti do 20 milijardi dolara u današnjem novcu, kao i 600 mornara. Svi osim njih 11 su potonuli s brodom, piše Daily mail.
Kolumbijska vlada je 2015. godine objavila da je tim mornaričkih ronilaca otkrio kako taj legendarni brod leži na dubini od gotovo 944 metara. Prošle je godine drugi tim donio zapanjujuće fotografije tog savršeno očuvanog tereta.
Sada je kolumbijska vlada rekla da će za vrijeme mandata predsjednika Gustava Petra, do 2026. godine, izvući blago s tog broda. No bit će borbe oko toga tko je sada vlasnik olupine. Američka tvrtka tvrdi da je pronašla brod i potražuje polovicu blaga na njemu. Potraživanja imaju i španjolska vlada i domorodačka skupina.
Američka istraživačka tvrtka Glocca Morra tvrdi da je pronašla brod San Jose 1981. godine i predala koordinate Kolumbijcima pod uvjetom da im pripadne pola bogatstva nakon što brod bude izvučen. No tome se 2015. godine suprotstavio tadašnji kolumbijski predsjednik Manuel Santos koji je rekao da je mornarica pronašla brod na drugom mjestu na morskom dnu.
Glocca Morra, koja se kasnije nazvala Sea Search Armada, potražuje polovicu blaga, oko 10 milijardi dolara, prema američko-kolumbijskom sporazumu o promicanju trgovine. No kolumbijski ministar kulture Juan David Correa kaže da je vladin tim otišao na mjesto za koje je američka kompanija dala koordinate te da tamo nisu pronašli nikakav trag San Josea.
Foto: AFP / Otvoreno more
Sve dodatno kompliciraju španjolske tvrdnje, čijoj je mornarici plovilo i pripadalo, koja kaže da su njeni ljudi bili prisiljeni iskopavati zlato i dragulje pa blago stoga pripada njima, navodi Otvoreno more.
Ta je galija sa 62 topa isplovljavala iz Portobella u Panami na čelu flote od 14 trgovačkih brodova i tri španjolska ratna broda kada je naišla na britanske brodove.
Španjolska i Britanija su se u to vrijeme borile u Ratu za španjolsko nasljeđe, a Kraljevska mornarica se približavala dominaciji na otvorenom moru u vrijeme kada je potopila San Jose.
Fotografije od prošle godine pokazuju dio pramca prekrivenog algama i školjkama, kao i ostatke trupa. One nude najbolji pogled na blago koje se nalazilo na San Joseu, uključujući i zlatne poluge i kovanice, netaknuti kineski servis za jelo, porculansko posuđe, keramiku, staklene boce…
Veliki Diomed nalazi se na ruskoj strani, dok je Mali Diomed na američkoj strani. Ledeni most koji se zimi formira između dva otoka omogućuje, iako ilegalno, hodanje kratkom udaljenošću između njih, ajmo reći “putovanje kroz vrijeme”, piše Putoholičari.
Dva otoka udaljena su samo 3,8 kilometra, nalaze se u dvije različite države, a vremenski ih dijeli 21 sat razlike. Međunarodna datumska granica koja prolazi između njih je granica između Rusije i SAD-a. Veliki Diomed ili “Sutrašnji otok” pripada Rusiji, dok je Mali Diomed američki teritorij.
Međunarodna datumska granica je imaginarna linija koja ide sredinom Tihog oceana. Prelaskom linije od istoka prema zapadu idete jedan dan unaprijed, a od zapada prema istoku jedan dan unazad. Ne radi se o ravnoj liniji, već o krivudavoj jer su se u obzir uzele i političke granice.
Mali Diomed (lijevo) i Veliki Diomed (desno). Slika je slikana sa sjevera – Foto: Wikipedia / Putoholičari
Otoke je otkrio Vitus Jonassen Bering 1728. godine. Ovo mjesto je i najmanja udaljenost između Rusije i SAD-a. Jedino stalno naselje je Diomede koji se nalazi na Malom Diomedu. Diomede je prema popisu stanovništva iz 2011. godine imao 135 stanovnika. Na Malom Diomedu još uvijek živi izvorna domorodačka populacija naroda Inupiat dok su svi domoroci s Velikog Diomeda odavno evakuirani u Sibir i sad se na otoku nalazi samo ruska vojna baza.
