O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 286

Zabrinjavajući podaci: Broj kadeta pao za gotovo 30% u samo godinu dana

0
Foto: Ilustracija / The Maritime Executive

Zabrinjavajuće podatke o padu broja ukrcaja kadeta objavila je Udruga posrednika u zapošljavanju pomoraca, istaknuvši da je trend osobito zamjetan u međunarodnoj plovidbi. Dio problema vide u sustavu poticaja

Broj pomorskih vježbenika, kadeta i asistenata, u prošloj je godini pao za 27 posto u odnosu na 2021. godinu, a broj ukrcaja na kadeturu u međunarodnoj plovidbi pao je za čak 28 posto, objavljeno je na godišnjoj skupštini Hrvatske udruge posrednika u zapošljavanju pomoraca (CROSMA), održanoj u Zadru prošlog tjedna, objavljeno je u tiskanom izdanju Novog lista.

Osim ovog zabrinjavajućeg trenda kod ukrcaja kadeta, u prošloj je godini, prema službenim statistikama Udruge, lagano pala i potražnja za nižim časnicima iz Hrvatske, odnosno drugim i trećim časnicima palube i stroja, dok je stabilna ostala jedino potražnja za višim časničkim kadrom – prvim časnicima, upraviteljima stroja i zapovjednicima brodova.

“Broj pomoraca ukupno nije padao, ali je u laganom padu bio broj ukrcaja. To je, kad gledamo sve pomorce, dijelom i posljedica načina obračuna broja ukrcaja u Hrvatskom integriranom pomorskom sustavu (CIMIS, op.a.), ali je definitivno primjetan osjetan pad broja ukrcaja kadeta koji je bio gotovo 30 posto manji nego samo godinu dana prije, što nas je neugodno iznenadilo”, kaže Mario Zorović.

Pad broja ukrcanih kadeta dijelom je, objašnjava, posljedica stanja na tržištu rada u svjetskom pomorstvu, ali i neadekvatnog sustava subvencioniranja ukrcaja kadeta koji preferira domaće brodare, a oni pak ukrcavaju na svoje brodove daleko veći broj vježbenika od svojih stvarnih potreba.

Pročitajte i: Kome “ide na ruku” novi Program sufinanciranja ukrcaja vježbenika?

Time, već je u više navrata upozoravano iz CROSMA-e, domaći brodari ostvaruju značajne prihode od poticaja, gotovo osam milijuna kuna u ovoj godini, ali nakon odrađenog vježbeničkog staža ne zapošljavaju vježbenike za koje su dobili subvencije kao časnike na svojim brodovima, jer su im stvarne potrebe za novim mladim časnicima daleko manje od broja vježbenika koje ukrcaju svake godine.

– S jedne strane, bojim se da se trendovi na tržištu vraćaju prema stanju od prije pet-šest i više godina, gdje su kompanije u prvom redu tražile viši časnički kadar iz Hrvatske. Godinama smo se borili da ukrcamo čim više kadeta, iz čega je i proizašao sustav Ministarstva pomorstva koje subvencionira ukrcaj vježbenika na brodove, kaže Zorović.

Prema njegovom je mišljenju problematičan sustav subvencija, u kojemu najveće koeficijente za dobivanje poticaja imaju domaći brodari koji ukrcavaju više od trećine svih vježbenika, ali kasnije zapošljavaju manje od devet posto od ukupnog broja časnika koji pak čine većinu među hrvatskih oko 18 tisuća pomoraca.

– Ne mogu tvrditi da je takav sustav izravno odgovoran za pad broja ukrcanih vježbenika, ali sigurno bi mogućnost da stranim brodarima, koji zapravo zapošljavaju golemu većinu naših časnika, ponudimo da ukrcaju kadete čije plaće subvencionira država, kod tih brodara pobudila veći interes za ukrcajem hrvatskih kadeta, od kojih bi najveći dio sigurno dobio i posao kod istih tih brodara. O tome pričamo već godinama, ali u zadnje tri-četiri godine problema s ukrcajem kadeta nije bilo pa su se i u Ministarstvu postavljali na način da ne treba ništa mijenjati, jer se ionako svi ukrcaju na brod. Mi smo u CROSMA-i znali da će doći i do ovakvih situacija na tržištu, zbog čega smo tražili naprosto pravedniji sustav subvencioniranja, odnosno da subvencije dobiju brodari koji će kadete zaposliti kao časnike po odrađenom vježbeničkom stažu. Tražit ćemo od Ministarstva da se uvjeti natječaja izjednače za domaće i strane brodare. Predložit ćemo i da se subvencije dodjeljuju brodarima koji zbilja zapošljavaju vježbenike nakon odrađenog vježbeničkog staža, ističe Zorović.

O mogućim izmjenama sustava subvencija pitali smo i ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića koji je kratko odgovorio kako ništa nije nepromjenjivo.

– Sadašnji sustav subvencija nije sveto pismo. Razgovarat ćemo, kao i dosad, sa svim dionicima zapošljavanja u pomorstvu i ukoliko postoji potreba za izmjenama, mijenjat ćemo sustav. Cilj je da mladim pomorcima olakšamo zapošljavanje na početku karijere, rekao je Butković.

Promocija zvanja

S ciljem povećanja broja mladih u pomoračkim zanimanjima, CROSMA je odlučila, u suradnji s Pomorskim fakultetom u Rijeci i pomorskim školama u Bakru i Lošinju, promovirati pomorska zvanja u krajevima Hrvatske koji nisu tradicionalno pomorski, odnosno u unutrašnjosti zemlje.

– Sastali smo s dekanicom Pomorskog fakulteta i ravnateljima škola u Bakru i Lošinju koji su se suglasili s tom idejom, odnosno pristali sudjelovati u njenoj realizaciji. Za početak bismo jednom godišnje organizirali zajednički odlazak u unutrašnjost Hrvatske, primjerice u Slavoniju, i to predstavnici CROSMA-e i pomorskih učilišta, te tamo održali seriju prezentacija u osnovnim i srednjim školama. Vjerujemo da bismo time privukli određeni broj mladih ljudi da po završetku osnovne ili srednje škole, upišu srednju pomorsku školu i fakultet. Već smo napravili prezentaciju prilagođenu mlađim uzrastima, koju ćemo moći jasno prikazati, a učenici shvatiti o čemu govorimo, kaže Zorović.


Marinko Glavan / Novi list

Kapetan Aron Baretić – ABe: Nas dva, ja i on – otac i sin

0
Foto: Aron Baretić / Privatna arhiva

Iako sam 1985. godine, kao Kadet, navigal s očevim mlađim bratom, tada već godinama Kapo Makine, od Splita do Maloga Lošinja.

Iako su te iste godine dvojica mojih bratića, sin tog istog očevog brata i sin mlađe očeve sestre, navigali skupa kao Kadeti.

Iako sam 1992. navigal s dvojicom braće Kriljana.

Iako sam 2004. navigal s dvojicom braće Filipinaca.

No, isto tako sam 2009. godine odbio Noštromov zahtjev da mu se sin prekrca kod nas na brod. Jesam, poslao sam upit kompaniji, uz komentar da ne prihvaćam da pod mojim zapovjedništvom navigaju skupa otac i sin. Bez diskusije su odbili tako nešto. Jer, načelno, toliko bliski članovi obitelji ne bi smjeli navigat skupa. Jer, ako nešto pođe po zlu, neće obojica nastradati. Što ne znači da se jednome može, a drugome ne mora desiti išta. Međutim, bolje spriječiti nego liječiti, ili kako kažu Englezi: “Better worry than sorry!“ Naročito u vremenu u kojem živimo kad se odgovornosti prebacuju iz ruke u ruku poput vrelih krumpira.

Unatoč svemu navedenome, čitav život sam tvrdio kako se to meni neće desiti jer ću to, jednostavno, odbiti. Da mi je netko rekao, čak i dva mjeseca unatrag, da bismo moj sin i ja mogli navigat skupa, rekao bih mu/joj da nema načina niti postoje novci na svijetu koji bi me na to natjerali. No, kako već znamo da život stvara najljepše priče, tako se pobrinuo i da se sin i ja nađemo na istom brodu. On kao Terco, a ja kao Barba.

Foto: Aron Baretić / Privatna arhiva

Neću se iznenaditi ako me pojedinci nazovu licemjerom pošto sam to drugome odbio, a ja sam to isto prihvatio. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa i na iskazivanje istoga. Međutim, u ovoj mojoj/našoj situaciji, ja i samo ja sam odgovoran i tu odgovornost, taj vreli krumpir, niti želim niti mogu uvaliti ikome drugome.

Prvotno je bilo upitno hoće li se sin iskrcati i doći kući prije moga ukrcaja ili ćemo se na kratko naći na brodu, u portu mog ukrcaja i njegovog iskrcaja. Ipak, uzimam si kao olakotnu okolnost (pa biste baš mogli i vi) činjenicu da sam naglasio kadrovskoj službi da pristajem na to jedino zbog toga što je brod po Europi na kratkim putovanjima i što se sinu zakomplicirala smjena. Tako da je bilo za očekivati da ta naša navigacija neće potrajati duže od deset do petnaest dana… Da bi se život opet pobrinuo da ne bude baš tako.

Naime, sinu je smjena trebala stići kada i meni, ali je u posljednjem trenutku otkazana. Tako da se desila tek jedanaest dana kasnije. Pošto je čovjek koji ga mijenja Timunjer i tek treba avancat u Terca, očekivalo se da će produžena primopredaja potrajati, također, deset do petnaest dana.

Priznajem i da bi, možda, bilo poštenije da moj sin napiše svoju priču, pa da ih usporedimo i nađemo se negdje na pola puta. No, za sad ćemo/ćete se morati zadovoljiti samo mojom. A jednom, tko zna …

Na brod Sloman Herakles ukrcao sam se 29. ožujka 2023. godine po sedmi puta, u španjolskoj luci Huelva. Nije bio uzastopan sedmi put. A u vrijeme ukrcaja sam na kompaniji bio malo preko jedanaest godina.

U vrijeme mog ukrcaja, sin je već odradio četveromjesečni ugovor i prebacio osam dana. Njemu je ovo četvrti ukrcaj na istoj kompaniji gdje je odradio kadeturu i nastavio kao Terco. Uz usputnu napomenu da nas na kompaniji ima samo četvorica Hrvata i da ne ukrcavaju više naše ljude.

Emocije koje su me obuzele kad sam se ukrcao i ugledao vlastito, prvorođeno dijete u kontrolnoj kabini tereta vrlo teško je za opisati u nekoliko riječi. No, ukratko, bila je to mješavina što profesionalne (tankeraša s preko trideset godina iskustva), što urođene znatiželje i – silnoga ponosa. Tko nije roditelj niti ne može znati kakve su to emocije kada gledate vlastito dijete koje ste kao roditelji uspjeli uvesti u život, bez ozbiljnijih posljedica.

Foto: Aron Baretić / Privatna arhiva

Uporno i nepopustljivo ostajem pri svome da ne postoji teži ili odgovorniji posao od odgajanja djeteta. Svaka, i najmanja greška može imati dalekosežne i nepopravljive posljedice. A svi griješimo. Kao i kada počnete shvaćati da ništa od svega što ste poduzimali na tom putu (paralelnog) odrastanja i sazrijevanja nije bilo uzaludno te da su rezultati vašeg odgoja itekako vidljivi i pozitivni. Ponos je prijetio da me nadvlada.

Neću krenuti sa samohvalom niti hvalom svoga sina. Međutim, moram naglasiti da sam čuo od četvorice kolega Komandanata, kao i nekih ostalih članova posade sve najbolje na njegov račun. I ne samo čuo, nego i pročitao službene izvještaje tzv. „appraisals“. Nisam imao razloga sumnjati u riječi svih njih. No, isto tako, po prirodi sam skeptičan dok se u nešto sam ne uvjerim.

Stoga je pred nama dvojicom bio jedan od težih životnih izazova, pokazati i dokazati, prije svega sebi samima, a potom i ostalim članovima posade, kao i osoblju kompanije i agencije koja nas ukrcava, da mi to možemo, bez obzira na to što smo otac i sin ukrcani na istom brodu. Počevši od toga da pred ostalima ne komuniciramo na hrvatskom jeziku, unatoč uvriježenoj praksi da to gotovo svi rade, preko uzajamnog oslovljavanja po rangu, a ne kako se oslovljavamo kod kuće. I biti neprestano na oprezu da ne prijeđemo granicu, niti on, ali ni ja kao pretpostavljeni mu.

Bilo je krajnje neobično, pa gotovo i komično, prvih nekoliko dana čuti kako me sin oslovljava s Master. Ili kada mi je slao službene, interne e-mailove na engleskom jeziku.

A bilo je doduše svega nekoliko situacija gdje su mi, na trenutak, proradili roditeljski instinkti, koje sam promptno i momentalno morao zatomiti. Uistinu nam nije bilo neophodno pokušavati otežati tu tako specifičnu situaciju.

Ipak, što god da se dešavalo i ma što tko mislio ili šuškao, trebalo nam je raspoloživo vrijeme iskoristiti na najbolji mogući način. Stoga sam nastojao što više vremena provoditi sa sinom, što privatno, što profesionalno. Uvijek imajući na pameti da ne narušavam njegov ritam gvardija, prekovremenih i odmora.

(Ne)srećom, nepunih tjedan dana nakon mog ukrcaja uletjeli smo u prilično aktivan ritam dolazaka, sidrenja, manovri, odlazaka, ukrcaja i iskrcaja između porata Engleske, Belgije i Nizozemske. Utoliko je bilo više prilike da skupa odrađujemo manje-više rutinske operacije sidrenja, priveza i odveza. I tu sam u jedno siguran – a to je da sam se uspio uvjeriti u sinovo krajnje profesionalno ponašanje, kao i to da sam sinu uspio pokazati vlastiti, pomalo drugačiji i neortodoksniji pristup poslu. Jedno su moje priče i prepričavanja, a nešto sasvim drugo je to doživjeti.

I da zaključim da je apsolutno neupitno da je ovih dvadeset i šest dana provedenih skupa, na sasvim osebujan način, ne samo najljepše provedeno vrijeme u mojoj karijeri pomorca, nego su i uvelike oplemenili moj osobni, ali i profesionalni život.

Nadam se, vjerujem, i mojega sina, koji se iskrcao iz engleske luke Eastham 23. travnja 2023. godine.


Tako da, kade god bili, s ken god navigali, neka su van vavek dobro more, trdo spreda i tri nogi šoto kolumbe.


U navigaciji, Irsko more, Eastham (Engleska) – Pembroke (Vels), 24. travanj 2023. godine.


Kapetan Aron Baretić – ABe

Foto: Aron Baretić / Privatna arhiva

Budućnost pomorstva počiva na poštenom odnosu prema pomorcu

0
Foto: Marino Zeljković https://www.instagram.com/simply_marino/

Gdje je brodarstvo danas kada je riječ o privlačenju i zadržavanju kvalitetne radne snage, raspravljalo se na ovotjednom maritimnom forumu održanom u Singapuru

Krenulo se od činjenice da se brodarska industrija trenutno suočava s nedostatkom radne snage, što bi mogao biti problem u budućnosti, piše Splash247.

“Ako ne prilagodimo svoje prakse, zaostat ćemo. Moramo hvatati talente iz novih tehnologija, posebice mlade”, rekao je Smith, glavni direktor ljudskih resursa u BW Group, jednog od najvećih svjetskih brodovlasnika, prenosi Otvoreno more.

Zanimljiv podatak je da je posljednjih mjeseci čak 250.000 ljudi otpušteno iz tech sektora, što je idealno ciljano tržište rada ako bi se pomorska industrija moglo ispravno postaviti.

Mark O‘Neil, predsjednik Columbia Shipmanagementa, rekao je da brodarstvo mora pravilno upravljati ljudskim resursima, uključujući bolju komunikaciju, bolje uvjete rada, plaće, bolje mirovinske programe i zdravstveno osiguranje.

Na pitanje kako pomorstvo učiniti atraktivnom perspektivom s obzirom na sve priče o autonomnim brodovima, John-Kaare Aune, izvršni direktor drugog upravitelja brodova, Wallem Group, rekao je: “Prenosimo poruku da je budućnost u ljudskom resursu. Stvar je u tome da se prema ljudima treba odnositi s poštovanjem, pružiti im priliku da pokažu i razviju svoje vještine i tako se nose s novim izazovima koji dolaze.”

Nove generacije pomoraca će pak morati pokazati više vještina, a popularizaciju pomorstva treba promovirati i po školama.

Statistika tvrtke za zapošljavanje Faststream, pokazuje da jedna trećina mladih pomoraca napušta ovaj sektor u roku od samo 12 mjeseci, a još uvijek je premalo žena koje ulaze u sektor pomorstva što treba promijeniti.

Prvi brod velikog Carnival Cruise Linea posjetio je i Dubrovnik

0
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

EMPRESS OF CANADA je izgrađen kao novogradnja broj 171 za Canadian Pacific Steamships Co. u brodogradilištu Vickers-Armstrong Ltd. u Newcastleu u Engleskoj za 7,5 milijuna engleskih funti. Na prvo putovanje je iz engleskog Liverpoola do kanadskih  Quebeca i Montreala zaplovio 24. travnja 1961. godine.

Imao je 25585 bruto tona, bio dug 198, širok 26 metara, a dvije Pametrada Parsons parne turbine ukupne snage 30 000 KS preko dvije propele su mu omogućavale brzinu od 20 čvorova. Mogao je prevesti 160 putnika u prvom i 894 u turističkom razredu o kojima se brinulo 464 člana posade, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.

PUTOVANJE DUGO 61 DAN

Plovio je godišnje na 13 prekooceanskih putovanja dok je ostatak godine proveo na kružnim putovanjima. Tako je iz New Yorka isplovio 9. veljače 1962. godine po cijeni od 1675 US dolara tičući luke: Tenerife, Funchal, Casablanca, Gibraltar, Tunis, La Valletta, Aleksandria, Beirut, Haifa, Limassol, Rodos, Samos, Istanbul, Limnos, Piraeus, Delos, Mikonos, Iraklion, Kotor, Dubrovnik, Venecija, Catania, Messina, Napulj, Willefranche, Barcelona, Majorca, Oran, Malaga, Tangier, Lisabon i povratak u New York.

Putovanje je ukupno trajalo 61 dan, a pred Lokrumom se usidrio 18. ožujka 1962. godine u 12 sati sa 660 putnika te navečer u 20 sati isplovio dalje prema Veneciji. Još jednom nas je posjetio 29. ožujka 1963. godine u 12:30 sati s 389 putnika da bi u 19:30 posljednji put napustio naš Grad ponovo na putu za Veneciju. U naše se vode više nikada nije vratio.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

Tom prigodom se po istoj cijeni putovanja uputio iz New Yorka 21. veljače 1963. tičući luke: Casablanca, Tanger, Malaga, Bizerta, La Valletta, Iraklion, Mikonos, Delos, Piraeus, Istanbul, Samos, Aleksandia, Larnaca, Beirut, Haifa, Rodos, Kotor, Dubrovnik, Venecija, Siracusa, Nessina, Napulj, Ajaccio, Cannes, Barcelona, Gibraltar, Lisabon, Tenerife, Madeira i povratak u New York.

Kako je zračni prijevoz uzimao svake godine sve veći udio u transatlantskim putovanjima, postupno se smanjivao i obim brodskih prekooceanskih putovanja pa je ostalo samo pitanje vremena kada takva putovanja neće više imati nikakvog smisla.            

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

                  

PRVI BROD VELIKE BRODARSKE KOMPANIJE

Nakon što je obavio posljednju transatlantsku plovidbu za matičnu Canadian Pacific Steamships Co. kompaniju, prodan je u veljači 1972. godine novoosnovanom brodaru Carnival Cruise Line u vlasništvu karizmatičnog Teda Arisona, američkog doseljenika rođenog u Izraelu. Bio je prvi brod te velike brodarske kompanije koja će izrasti u najveću svjetsku brodarsku kompaniju na svijetu – Carnival Corporation & PLC koja u vlasništvu ima više od 50 posto svjetske flote kruzera.

Brod je dobio je i novo ime, MARDI GRAS, a nakon preuređenja mogao je primiti 906 putnika. Iz luke Tilbury (dio Londona) MARDI GRAS plovi za Miami, odakle započinje prva kružna putovanja prema Karibima. Nazvan je “Zastavnim brodom zlatne flote”, ma koliko to tada možda čak i cinično zvučalo, jer je dugo vremena bio i jedini u njoj. Tek mu se 1975. godine pridružio EMPRESS OF BRITAIN koji od tada plovi pod imenom CARNIVALE.

Ne baš impresivan početak nije ničim davao naznaku rađanja najveće brodarske kompanije svih vremena na svijetu Carnival Corporation & plc u čijem su vlasništvu danas respektabilne flote Cunarda, Holland America Linesa, Aida Cruisesa, Costa Cruisesa i mnogih drugih velikih brodarskih kompanija. Dugo je vremena MARDI GRAS predvodio neveliku flotu Carnivala, ali kada je razvojni program kompanije konačno počeo rasti s novim brodovima, stari brod je koncem 1993. godine prodan grčkom Epirotiki Lines za kojeg plovi za više operatera pod imenima OLYMPIC, STAR OF TEXAS, LUCKY STAR i na kraju kao APOLLON.

Godina 2003. je zbog neočekivano velikih cijena starog željeza bila kobna godina za mnoge nama poznate brodove. Tako je na red došao i APOLLON koji je 12. listopada 2003. godine zaplovio na svoje posljednje putovanje iz grčke luke Pirej prema indijskom rezalištu brodova Alang gdje je stigao 4. prosinca 2003. godine. Početkom sljedeće godine nestao je u hrpi starog željeza.                                                                                                                                         

Iako je samo dva puta posjetio Dubrovnik, EMPRESS OF CANADA je ostao zabilježen kao jedan od velikih brodova koji su nas nakon Drugog svjetskog rata posjetili, ali i kao prvi brod velikog Carnivala.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

VIDEO: Pogledajte kako valovi oblikuju plažu Zlatni rat

0
Foto: Darko Čaleta / Morski.hr

Poznato je da jedna od najpoznatijih plaža na Jadranu, Zlatni rat, zna mijenjati svoj izgled, na što najviše utječu valovi, kojima je izložena.

U nekim situacijama, kao posljednjih nekoliko dana, zaokrene se i njen vrh i/ili jednostavno promijeni oblik, nakon čega mu za koji dan valovi iz drugog smjera, vrate oblik u onaj svima poznati, prenosi Morski.hr.

Zlatni rat je za mnoge obožavana opsesija ljepote, simbol vječite otvorenosti i izloženosti neočekivanim promjenama i rezultatima tih promjena.

Pogledajte prekrasne kadrove koje je snimio Darko Čaleta.

Upoznajte malo primorsko mjesto Šilo i priču o prvoj trajektnoj liniji

0
Foto: Arhiva Novi list

Trajektna veza što Crikvenicu povezuje s našim najvećim otokom ovih je zimskih mjeseci sve više zaposjednuta izletnicima, naročito u vrijeme vikenda. Turisti se odlučuju na taj kratak put radi njegove privlačnosti. Za 20 tak minuta iz Crikvenice se doputuje u Šilo.

Bodulka je prvi put isplovila 12.4.1959. iz Šilarske luke prema Crikvenici.

– Vozila je Bodulka i to je prva trajektna linija na ovom dijelu Jadrana, povezivala je otok Krk s kopnom. Do tada nije bilo moguće da vozila prelaze na otok Krk osim parobrodom tko bi se uspio nakrcati, a onda je krenuo trajekt i to je sve trajalo negdje do 1990. godine. Iako je 1980. izgrađen most, još desetak godina je plovio i dalje. Otvorena je bila trajektna veza, ali kako to ide, most je učinio svoje i trajekt više nije bio potreban i ta linija se ugasila, govori Boris Latinović, direktor Turističke zajednice Općine Dobrinj, za HRT-ovo More.

Za postanak Šila odgovorni su ponajviše Selčani pa Crikveničani. Oni su na Krku obrađivali zemlju pa da se ne vraćaju kući na vesla, započeli su graditi kuće. 

No, osim vožnji Bodulkom i drugim brodicama, između dvije obale Vinodolskog kanala, 1968. dogodila se i havarija broda nakrcanog drvom, Peltastis.

– Oni su krenuli iz Svetog Jurja prema Rijeci i tu ih je u Jadranovu ulovila žestoka bura u ranojutarnjim satima. Unatoč tome što su bacali sidra i pokušali ne potonuti, nisu uspjeli. Tako da su tu između Klimna i Šila udarili u stijene, brod je potopljen. Trenutno se nalazi na dubini od 15 do 30 metara, kazao je Latinović.

Kao i u svakom primorskom mjestu, ribarstvo je nekada bilo prva gospodarska grana, a danas su to turizam i građevinarstvo. 

Uz 420 stalnih Šilara, ljeti bude i deset puta više stanovnika, a uvijek su tek dvojica profesionalnih ribara. Uz Borisa JelenovićaTonči Car je koliko mu god vrijeme dopusti, više prisutan na moru.

– Najviše koristim ove mreže prostice, koje se bacaju na dubinama većim od 20 m na dalje. Love se oslići, koja plavica dođe, pokazuje Tonči Car, profesionalni ribar iz Šila.

– A ove koje su uz kraj za ove nam je dozvoljeno popodne. Temperatura mora je dosta niska, tako da ribe ne dolaze kraju, nije im more dosta toplo, nema temperature mora tako da ni riba ne radi. Ja sam od malih nogu odrastao na moru, tako da mi more znači puno i ne bi ga nikada mijenjao, govori Tonči.

Bivša državna reprezentativka u sportskom ribolovu, Stanka Kamenar lovila je ribu i u drugim morima, a svoje znanje prenosi na mlade u školi Športsko ribolovnog kluba Čikavica Šilo.

– Ja sam bila uvijek zaljubljenik mora, iako sam napustila svoj rodni kraj i bila sam 12 godina po svijetu. Vuklo me natrag, vratila sam se i tada je negdje 80-tih osnovan ovaj klub. Proputovala sam Irsku, Portugal, Italiju, Španjolsku na svjetskim prvenstvima i tu sam stjecala iskustva, novi vid ribolova. Tu lovimo na mirnom moru, na svijetu lovimo na plažama, surf kastingu, na valovima, s teškom opremom, govori Stanka Kamenar, Športsko ribolovni klub Čikavica Šilo.

U četrdeset godina kluba skupilo se i klupskih i individualnih trofeja. Aktivnih je sportskih ribolovaca više od sto i održavaju različita natjecanja.

– Uvijek se nađemo, imamo našu Lignjadu Čikavica i veseli smo. Najdugovječniji smo klub u općini Dobrinj. Jedini sportski klub. Evo imamo tu nekakav ponos na Čikavicu. Ova je kućica obnovljena 2000.godine. Ona datira iz 1724. godine. Tu se spominju prvi znaci da se ovdje lovila nekakva riba, naglašava Ivan Petrović, predsjednik Športsko ribolovnog kluba Čikavica Šilo.

A prošetati se nakon ribolova po Punti Šilo nije preporučljivo za bure, kao ni po rtu u središtu mjesta. A baš je po njemu, jer ima oblik šila, ovo malo krčko mjesto i dobilo ime.

Parobrod „Sultana“ – Titanic Mississippija

0
Foto: The Sultana Museum

Najveća brodska nesreća u povijesti Sjedinjenih Američkih Država dogodila se 27. travnja 1865. godine, no iako je u njoj poginulo više od 1500 ljudi u medijima je veću pozornost zauzelo ubojstvo Lincolnovog atentatora Johna Wilkesa Bootha, koje se dogodilo dan ranije. Ipak u svjetskoj povijesti riječnih katastrofa smrt „Sultane“ zauzima posebno mjesto: po broju žrtava ona je na prvom mjestu i jedna je od najgorih katastrofa u povijesti američke trgovačke flote.

Putnički parobrod s lopaticama “Sultana” izgrađen je 1863. godine i tada se smatrao jednim od najvećih i najluksuznijih brodova u zemlji, a njegov kapacitet iznosio je 1719 registriranih tona. Imao je tri palube na kojima su bili smješteni prostrani saloni, dvorane i kabine, dok je snažni parni stroj omogućavao brodu brzinu plovidbe do 12 čvorova.

Sredinom travnja 1865. zapovjedništvo stožera generala Jamesa Cassa Masona izdalo je zapovijed da „Sultana“ iz Vicksburga preveze kućama sjevernjačke vojnike koje su južnjaci gotovo dvije godine držali u zatvorskim logorima Andersonville, Kahaba, Mason i Fisco. Bilo je mnogo bivših zarobljenika, ali u Mississippiju su samo tri putnička parobroda obavljala redovni prijevoz, dok su ostali bili uništeni ili onesposobljeni.

“Sultana” je konstruirana za prijevoz 276 putnika u kabinama i 400 na palubi. Kapetanu Massonu bilo je naređeno da preuzme sjevernjake iz zatočeništva. Znao je da ljudi, iscrpljeni, gladni i bolesni, žele što prije stići kući, no isto tako je znao da država za svakog od njih daje pet dolara. Kako nije htio propustiti da se bivši zarobljenici ukrcaju na neki drugi brod ukrcao je i dvaput više ljudi na brod. Ne računajući članove posade na brodu je, u vrijeme isplovljavanja iz Vicksburga, bilo 2.394 osoba.

Od ostalih putničkih parobroda Mississippija “Sultana” se razlikovala u posebnoj konstrukciji kotlova. Proljetna voda rijeke s velikim dodatkom gline nije bila prikladna za njih. Tijekom putovanja iz New Orleansa, kapetan Masson morao je stati na gotovo svakom pristaništu na zahtjev Natea Wintingera, višeg brodskog mehaničara, i propuhivati kotlove. Tako su ih, nakon čišćenja u Vicksburgu, morali čistiti i sljedeće jutro na novom pristaništu.

Do večeri 26. travnja “Sultana” je stigla u Memphis gdje su propuhali kotlove i dopunili zalihe ugljena, utovarili sto bačvi od 240 kilograma šećera, deset ovaca i pedeset svinja. Istog dana u ponoć „Sultana“ je napustila pristanište u Memphisu i nastavila uzvodno uz rijeku. Noć je bila mračna i hladna. Masson je promatrao obzor jer je za dva sata morao proći otoke okružene brojnim plićacima. Samo iskusni pilot, koji je poznavao ta mjesta, mogao je primijetiti pješčane stijene. Na drugom kraju mehaničara je mučio kotao koji je počeo curiti u New Orleansu.

Jedan od očevidaca katastrofe, vojnik Chester Berry (21), kojeg su zarobili južnjaci iz Fredericksburga, napisao je u svojim memoarima: „Kad smo se ukrcali na brod na palubama je vladala zabava kao da smo na vjenčanju. Nikada u životu nisam vidio radosniju publiku od ovih jadnih gladnih muškaraca. Većina ih je dugo bila u zatočeništvu, a neki čak i dvije godine, mnogi od njih su bili ranjeni. U radosnom iščekivanju da će uskoro ugledati svoj dom nisu obraćali pozornost na naguranost na brodu. Na donjim palubama vojnici su ležali jedni uz druge. Svi su oni imali isti san – brz povratak kući.

Na „Sultani“ su vojnici ispunjavali ne samo palube gdje su ležali jedan do drugoga, nego i sve unutarnje prolaze, hodnike, ljestve, pa čak i dio kotlovnice.

U dva sata i 40 minuta 27. travnja parobrod je bio udaljen od Memphisa samo osam milja kada je eksplodirao desni parni kotao “Sultane”. Sudeći prema opisima očevidaca, eksplozija je bila vrlo jaka, no ne preglasna. Više je nalikovala oštrom ispuhu komprimiranog zraka. Probijena paluba urušila se pod težinom ogromne mase ljudskih tijela. Jedan dimnjak je pao preko palube, drugi je pao na spremnik za paru. Za manje od minute cijeli srednji dio broda zahvatila je vatra. Izgrađen od drva i iznutra obložen drvetom, parobrod je bio lak plijen za vatru.

Foto: The Sultana Museum

Većina vojnika koji su spavali na palubi poginuli su u prvih nekoliko minuta. Vatra je uz pomoć vjetra nevjerojatnom brzinom pretvorila brod u ogromnu buktinju koja je plutala uz rijeku. „Sultanin“ parni stroj i lijevi kotao nisu bili zahvaćeni i lopatice su se nastavile okretati. Nije bilo nikoga da zaustavi stroj.

U vrijeme eksplozije, stariji mehaničar “Sultane” Nate Wintinger bio je u kotlovnici. Vidio je svog pomoćnika Clemensa kako stoji u blizini, nestajući u dimu. U svom izvješću sudu, Winthinger je napisao: “Isprva sam bio otupljen užasom. Bila je to noćna mora. Vidio sam ljude kako plivaju u vodi. Sa svih strana čuo sam isti vapaj: “Ugasite vatru!” Plamen je rastao. Svuda uokolo vladao je strašan kaos. Shvatio sam da će me vatra natjerati da napustim palubu.

Jedan od očevidaca katastrofe, poručnik Joe Elliot, prisjetio se kasnije u svojim memoarima kako se mnogi vojnici nisu probudili od eksplozije, nego su skočili na noge od vatre koja se brzo proširila brodom. Poručnik je napisao: „Nisam razumio što se događa oko mene. Sve je to izgledalo kao noćna mora. Ustao sam i u nekom bunilu otišao do krme parobroda. Prošao sam pored ženskog salona, a muški je bio odvojen platnenom zavjesom. Otrgnuo sam ga kako bih mogao proći, ali neka me žena blokirala. “Što radite ovdje, gospodine?” Ali nisam obratio pozornost na to i nastavio dalje. Prošavši ženski salon, našao sam se na krmi parobroda i popeo se ljestvama na gornju palubu. Odatle sam pogledao pramac broda. Slika je bila užasna. Palube su se srušile, jedan je dimnjak pao preko palube, vojnici su bježali kroz plamen. Skakali su u vodu jedan preko drugog. U vodi su plutali ljudi, a na njih su skakali vojnici.”

Kad se dogodila eksplozija, u blizini nije bilo drugih brodova. Širina rijeke na ovom mjestu dosegla je tri milje. Malo nizvodno na obalama rijeke nalazila se vojna utvrda sjevernjaka Pickering, nedaleko od koje je bio usidren borbeni brod „Essex“. Časnik Earnshaw nije vidio samu eksploziju jer se u to vrijeme nalazio na nižoj palubi, no odmah je otrčao na gornju palubu i pokucao na vrata kabine zapovjednika, poručnika Berryja. Izvijestio je: “U blizini sidrišta eksplodirao je veliki parobrod. Brod gori!”

Dan kasnije, poručnik Berry izvijestio je svoje nadređene: „Odmah sam izdao naredbu da se čamci spuste u vodu i to je odmah izvršeno. I ja sam se uputio u jednom od njih. Bilo je oko dva sata prije zore. Još je bilo posve mračno, a nebo je bilo prekriveno oblacima. Gorući brod je plovio rijekom. Jedini vodič bio nam je vriska ranjenih ljudi i krici onih koji se su utapali. Prva osoba koju smo podigli iz vode u čamac bila je toliko otupjela da je nismo mogli zagrijati. Drugi, kojeg smo pronašli, također je ubrzo umro. Tada smo se počeli spuštati nizvodno prema Fort Pickeringu. Vojnik na straži pucao je na nas kako smo se približavali obali. Bili smo prisiljeni prići mu i pitao sam zašto je pucao, no on je samo odgovorio da je slijedio upute. Objasnio sam tom stražaru što se dogodilo na rijeci i da spašavamo ljude koji se utapaju. Nije odgovorio ništa.”

Kada je poručnik Berry iskrcao drugu skupinu ljudi spašenih njegovim brodom, stražari u Fort Pickeringu ponovno su počeli pucati. Unatoč činjenici da je rat između Sjevera i Juga bio završen i potpisan je mirovni sporazum, odvojene skupine nastavile su provoditi rat u donjem dijelu Mississippija. Zapovjedništvo sjevernjaka naredilo je svim stražarskim utvrdama da pažljivo prate nepoznate brodove i spriječe iskrcavanje južnjaka na tom području.

Stražar tvrđave Pickering nastavio je pucati sve do zore, sve dok zapovjednik utvrde, pukovnik Kappner, nije osobno obišao sve straže i otkazao zapovijed za otvaranje vatre na nepoznate brodove.

“Sultana” je ostala na površini oko sat vremena. Kada je njezin trup izgorio ispod vodene linije i dalje se čulo strašno zviždanje, a u oblacima dima i pare skrivene pod vodom čuli su se posljednji krici ljudi koji su pokušavali pronaći spas. One koji su, hvatajući plutajuće ostatke, izdržali paklene muke ledene vode, odnijela je rijeka. Nosila ih je prema Memphisu, na čijim su nasipima još gorjela noćna plinska svjetla.

Foto: The Sultana Museum

Broj poginulih tijekom katastrofe „Sultane“, što poginulih u eksploziji, što u požaru te onih koji su se utopili i nestali, bio je ogroman. Prema prvim procjenama spašena je 741 osoba, dok ih 1547 poginulo. Od 12 putnika, predstavnica Kršćanskog odbora za žene spašena je samo jedna. Od časnika „Sultane“ preživio je samo stariji mehaničar parobroda Nate Wintinger. U idućih tjedan dana od ozljeda i opeklina u bolnicama Memphisa umrlo je 70 osoba. Tako je broj žrtava ove katastrofe premašio 1.600 osoba.

Jedan od najljepših putničkih brodova nije zaobišao ni Dubrovnik

0
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

Kruzer NIEUW AMSTERDAM usidren 1962. godine ispred gradskih mira drugi je u nizu od četiri istoimena broda koji su plovili u impozantnoj floti Holland American Linea (HAL). U more je porinut kao linijski transatlantik 10. travnja 1937. godine s navoza brodogradilišta N.V. Rotterdam Drydock Company u Nizozemskoj, a kuma broda je bila nizozemska kraljica Wilhelmina.

NIEUW AMSTERDAM je po tradiciji velikih kolonijalnih sila bio raskošno opremljen kao nizozemska potvrda njenog neupitnog tehničkog i kulturnog prestiža. To je bio nizozemski “državni brod”, baš kao što je NORMANDIE bio francuski, QUEEN MARY britanski, a UNITED STATES američki, a brojni nizozemski umjetnici natjecali su se za čast uređivanja nekog dijela interijera broda, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.

RATNA ZBIVANJA POMRSILA PLANOVE

Na prvu je plovidbu novi HAL-ov zastavni brod (flag ship) otputovao 10. svibnja 1938. godine iz Rotterdama preko luka Boulogne i Southampton do New Yorka. Bio je dug 232, širok 27 metra, imao je 36287 bruto tona dok su mu parne turbine ukupne snage 34 000 KS preko dvije propele omogućavale plovidbu brzinom od 21 čvora. Mogao je u tri putnička razreda prihvatiti 1220 putnika.

 Atlantskim oceanom plovi do kraja rujna 1939. odnosno njemačke okupacije Poljske i početka rata od kada zbog sigurnosnih razloga iz New Yorka započinje ploviti isključivo na karipskim krstarenjima. Sredinom svibnja 1940. godine, nakon nacističke okupacije do tada neutralne Nizozemske, NIEUW AMSTERDAM završava svoje posljednje kružno putovanje i odlazi u raspremu.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

DOBIO 36 TOPOVA

Poslije četiri mjeseca ležanja na mrtvom vezu preuzima ga britansko ministarstvo prometa, prosljeđuje na upravljanje Cunardu te ga šalje u kanadski Halifax. Tu je preuređen u brod za transport vojnih potencijala i od tada može prevoziti do 8000 kompletno naoružanih vojnika. Za vlastitu zaštitu mu je tom prigodom ugrađeno čak 36 topova. Upućen je u pacifičke vode, a na prvi ratni zadatak plovi iz Australije do Bombaya konvojem u elitnome društvu brodova QUEEN MARY, MAURETANIA, AQUITANIA, EMPRESS OF BRITAIN i ANDES.

Tek se koncem 1944. godine vraća u sjevernoatlantske vode i prevozi vojnike iz Kanade u Europu. Računa se kako je u ratnim vojnim transportima preplovio oko 530 000 milja kojom je prigodom prevezao oko 380 000 vojnika.

Završetkom Drugog svjetskog rata NIEUW AMSTERDAM se u travnju 1946. vraća u oslobođenu Nizozemsku, odakle nakon ponovnog preuređenja nastavlja ploviti na istim prijeratnim transatlantskim rutama sve do 1961. godine. Te je godine kompletno preuređen pa nastavlja ploviti prema New Yorku ali sve više i na kružnim putovanjima u kojima prevozi oko 750 putnika.

POSJETIO DUBROVNIK KAO BROD NA KRUŽNIM PUTOVANJIMA

U jednom od njih NIEUW AMSTERDAM je s polaskom iz New Yorka 19. veljače 1957. godine posjetio ukupno 21 luku, a na proputovanju iz: Katanije, Port Saida, Haife, Istanbula, Pireja i Kotora prema Trstu došao je i u Dubrovnik. Ponovo je u svibnju 1962. godine doplovio u grad.

Tom prigodom je s polaskom iz New Yorka 26. ožujka po cijeni od 5990 USD po osobi poduzeo 40-dnevno kružno putovanje posjetivši luke: Las Palmas, Tanger, Villefranche, Napulj, Messina, Venecija, Dubrovnik, Pirej, Haifa, Lisabon, New York. Od 1971. brod plovi isključivo na kružnim putovanjima. Na svom posljednjem kružnom putovanju 17. prosinca 1973. godine uplovljava u Port Everglades odakle je 9. siječnja sljedeće godine otplovio na konačni put bez povratka. Preko luka Curacao, Panama i Los Angeles stiže 25. veljače 1974. godine u tajvanski Kaohsiung gdje je u pogonima Nan Fong Steel Enterprises do listopada konačno izrezan u staro željezo.     

NIEUW AMSTERDAM je u povijesti brodskih putničkih putovanja ostao upamćen kao vjerojatno najpopularniji i najljepši putnički brod svih vremena, pa su zato njegove posjete Dubrovniku 1957. i 1962. godine ostale u doista lijepom sjećanju.     

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

IMPRESIVNI NASLJEDNICI                                                                   

Treći kruzer istog imena brodarske kompanije HAL nije nikada bio u Dubrovniku pod tim imenom već pod imenom THOMSON SPIRIT u vlasništvu brodarske kompanije Thomson Cruises. On je izgrađen 1983., a u rezalištu brodova Alang u Indiji završio je 2018. godine. Dana 5. srpnja 2010. u 10 sati u grušku je luku uplovio četvrti kruzer imena NIEUW AMSTERDAM, još jedna novogradnja koja je na svom prvom inauguracijskom putovanju posjetila naš grad. Nakon svečanosti primopredaje broda i početka prvih komercijalnih putovanja dan ranije u Veneciji, ovaj se veličanstveni brod sa velikom svitom uzvanika, putničkih agenata i novinara zaputio prema Dubrovniku. Nakon programa u našemu gradu, NIEUW AMSTERDAM je u 21:00 sati zaplovio prema Veneciji odakle je započeo svoja redovna kružna putovanja. Četvrti NIEUW AMSTERDAM je izgrađen na navozima brodogradilišta Fincantieri Marghera i pripada novoj Signature klasi putničkih brodova (modificirana Vista). Ima 86700 bruto tona, dug je 285 metara, a na svojih 11 putničkih paluba može prihvatiti 2106 putnika o kojima se brine 929 članova posade. I dalje plovi…

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

Grabežljive orade preko noći potamanile 3,5 tone dagnji

0
Foto: Screenshot HRT

Gotovo 3,5 tone dagnji na uzgajalištu u Malostonskom zaljevu orade su uništile u samo jednoj noći. Problem je to s kojim se školjkari toga područja muče već godinama, ali rijetko se događa ovolika šteta. Školjkare muči i što teško dolaze do traženih državnih potpora u slučaju takvih velikih gubitaka u uzgoju.

Malostonskog školjkara Jakšu Mekišića jutros je, pri obilasku uzgajališta, zatekao šokantan prizor. Tijekom noći orada mu je uništila gotovo petinu uroda dagnji – 230 pergolara s po 15 do 18 kilograma na svakome, javlja HRT.

– Ovaj jedan red nosi oko 3,5 tone dagnje. Konzumne, koja je trebala sad u petom mjesecu ići u prodaju, govori.

Kilogram se prodaje po dva eura, a imao je i kupca.

– Sada, koja je financijska šteta, o tome ne mogu razmišljati uopće.Jer meni je najveća šteta što ja sad nemam što prodati.

– A već je bilo i dogovoreno sve?

– A već je bilo i dogovoreno da ide sad u petom mjesecu u prodaju. Zvao sam baš čovjeka da je ovo uništeno, a za ovu drugu mlađ ćemo vidjeti, poručuje.

Orade im već godinama nanose štetu, češće u manjim količinama, ali zaštite nema.

– Ljudi su probali svašta raditi. Ograđivali su mrežama, tu su velike struje, to ne može opstati na toj struji, ističe Pasko Franušić, malostonski školjkar.

Prije tri godine je Ministarstvo poljoprivrede donijelo pravilnik za dodjelu državne potpore u ovakvim slučajevima.

– Šalju se zahtjevi, već 2 ili 3 zahtjeva su poslana znači za štete na uzgajalištima od ovrate, međutim nemamo još nikakve povratne informacije od samoga ministarstva. Nema ni rješenja. Evo nadamo se da će se i to uskoro početi vraćati, pojašnjava Marija Radić, predsjednica Udruge Stonski školjkari.

U međuvremenu školjkari od dagnje odustaju, proizvodnja pada, što bi joj moglo i povećati cijenu.

– Ja sam prestao raditi mušulu baš radi ovih razloga. Jer dođeš, radiš i nemaš što prodati na kraju sezone i ništa. Sad sam se bazirao na kamenicu, dodaje Franušić.

Jer kamenica je otpornija, tvrđa, a mlađ se može zaštititi. Dagnje su najugroženije u konzumnom stadiju, a ove netaknute će to postati u srpnju. Ako ga dočekaju.

Sad je i službeno: Pasara Ivana Paola Pobora iz Selca najljepša je drvena brodica

0
Foto: ŽLU Crikvenica

Pasara registarske oznake CK-362 privezana u luci Selce, vlasnika Ivana Paola Pobora iz Selca, ove je godine proglašena najljepšom drvenom brodicom, javljaju iz Županijske lučke uprave Crikvenica.

Naime, osmu godinu zaredom ŽLU Crikvenica održala je natječaj za izbor najljepše drvene brodice s namjerom poticanja drvene brodogradnje i održavanja drvenih brodica koje su dio crikveničke i hrvatske tradicije, prenosi Novi list.

ŽLU Crikvenica već dugi niz godina daje popust od 50 posto na godišnju pristojbu za vez za drvena plovila, a dobitnik nagrade za najljepšu drvenu brodicu u potpunosti je oslobođen plaćanja godišnje pristojbe za vez.

O pobjedniku ovogodišnjeg natječaja odlučilo je povjerenstvo u kojem su bili Davor Lončarić, Goran Cerović i Vladimir Matejčić.

Na natječaj su pristigle dvije prijave, a kriteriji odabira su bili kvaliteta, odnosno razina održavanja barke, posjedovanje vesala, jarbola i jedara, te ukupan dojam.

Pobjednica natječaja, pasara CK-362, u vlasništvu je obitelji Pobor od 1957. godine. Plovilo je napravio Pobor Branislav iz Selca, stric trenutnog vlasnika, kod brodograditelja Marijana Jurića u Klimnu za svoje vlastite potrebe.

Dužina sagrađene drvene pasare je šest metara, a širina dva metra. Što se tiče opisa plovila, radi se o četverouglom obliku krme, način gradnje oplate je dodirni, oblik pramca je kosi, a od opreme posjeduje vesla.

Pasara je izgrađena od hrastovog, jelovog i šmrikovog drva, koji su začavlani s pocinčanim čavlima. Zanimljivost je da je na napravljenu pasaru postavio motor jačine 7KS, koji je sastavio sam i to od više dijelova raznih starih motora.

Naime, to mu je bio zadatak praktičnog rada dok je bio apsolvent na Tehničkom fakultetu mašinskog odjela u Ljubljani. O izradi plovila postoji i svjedodžba gradnje i potvrda o postavljanju motora.

– Zahvaljujem Županijskoj lučkoj upravi Crikvenica i ravnatelju Kružiću na dodijeljenoj nagradi. Ova nagrada mi zaista puno znači, jer je prepoznat moj trud i ulaganje u pasaru koja je od prvog dana u mojoj obitelji, rekao je pobjednik ovogodišnjeg izbora Ivan Paolo Pobor, dok je ravnatelj ŽLU-a Crikvenica Mario Kružić istaknuo kako mu je izuzetno drago ponovno svjedočiti slučaju u kojemu je nagrađeno plovilo od dana gradnje do sada u istoj obitelji.

– Divno je biti svjedok ljubavi prema drvenim brodicama koja se prenosi s koljena na koljeno. U današnje vrijeme održavanje drvenih brodica je ogroman izazov i trošak, pa je ovakav način ulaganja vremena i truda u odavanje počasti povijesti zaista hvalevrijedan, rekao je Kružić i uputio iskrene čestitke nagrađenom Ivanu Paolu Poboru.