U Rijeci se od 21. veljače u jutarnjim satima do 22. veljače u poslijepodnevnim satima nalazio CMA CGM Tanya, kontejnerski brod u vlasništvu francuske kompanije CMA CGM. Ovo je bio prvi dolazak ovog broda u Rijeku, u sklopu direktnog servisa koji održava OCEAN Alliance između Dalekog istoka i sjevernog Jadrana.
Izgrađen je 2016. godine u Samsungu u Južnoj Koreji. Brod je dugačak 300 metara, a širok 48 metara, nominalnog kapaciteta 9.894 TEU. Zanimljivo, ime je dobio po predsjednici CMA CGM zaklade Tanyi Saadé Zeenny. Zaklada se bavi humanitarnom djelatnošću i edukacijom.
Foto: BuR
No, što je s tim brodom toliko posebno da je zaslužio postati posebna vijest, jer niti je dimenzijama niti je kapacitetom najveći koji je stigao? Odgovor leži u ljudima koji se na njemu nalaze. Posadu čine 24 člana. Uz 14 Filipinaca, ostalu posadu čine većinom ljudi iz Hrvatske te Crne Gore (Rijeka, Grobnik, Rabac, Lipik, Kotor, Bar), prenosi portal Brodovi u Rijeci.
Brodom zapovijeda riječki kapetan Viktor Đurović, koji plovi 20 godina. U karijeri je zapovijedao i većim brodovima od Tanye. Upravo zahvaljujući njemu dobili smo niz fotografija iz njegove perspektive, koje “obični” građani i nemaju baš svaki dan prilike za vidjeti.
CMA CGM Tanya isplovila je iz Rijeke 22. veljače u 15 sati, a tom prigodom je kapetan napravio počasni “đir” pozdravljajući Grad sirenom, a zatim se uputio prema Velim vratima, ostavljajući rodni kraj na dva mjeseca.
Alanu Fordu i njegovoj družini (kako nam je sam rekao zapovjednik za sebe i svoju posadu) želimo sretan put te mirno more.
Nakon godina rada kao majstor u staračkim domovima i nekoliko godina plovidbe po svijetu, odlučio je nadu položiti u vlastite ruke te, pomoću državnih poticaja za samozapošljavanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, otvorio paušalni obrt za renoviranje i održavanje.
S novcima koje je dobio kupio je dosta strojeva za izradu i onda jednog dana, igrajući se, izradio sebi prvu dasku. Nju je vidio frend pa je htio istu, onda je na red došla punica, pa prijateljica od žene i tako se priča zakotrljala.
Svoju priču ispričao je portalu Istra24, a kaže kako je sve krenulo gotovo pa i slučajno!
Iza brenda Kacaveeda i daska za rezanje i posluživanje, koje su toliko lijepe da vam je gotovo žao rezati na njima, krije se skromni dečko s Gregovice – Dorijan Čeke.
Svoja unikatne daske već četiri godine marljivo izrađuje u maloj radioni pored kuće. Po struci nije stolar, samouk je. Sve je, kako nam otkriva, naučio metodom pokušaja i pogrešaka, što mu nije bilo teško jer je od malena volio stvarati svojim rukama.
Odmah na početku razgovara upozorava; ove dekorativne daske nisu ukrasi za na zid, one su uporabne, trajne i čvrste, na njima se po jednoj strani reže, tuče, a na drugoj poslužuje hrana.
Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hrFoto: Manuel Angelini/ Istra24.hrFoto: Manuel Angelini/ Istra24.hr
Za rezanje salame i izradu njoka
Ima ih u svim veličinama; od onih idealnih za rezanje istarskih kobasica do velikih za izradu njoka, navodi nam Dorijan uz priznanje da je njegova supruga Tanja ovu najveću dobila tek nedavno. Sada nema više izlika – njoki za ručak morat će biti domaći.
– Moju prvu dasku izradio sam prije pet godina. Bila je prelijepa, no nakon nekog vremena se izvitoperila jer je nisam dovoljno osušio prije obrade. Malo po malo učio sam o svemu i sada doista mogu reći da sam se u stolarskom zanatu izvještio, kazuje nam Dorijan, inače elektrostojarski tehničar.
Nakon godina rada kao majstor u staračkim domovima i nekoliko godina plovidbe po svijetu, odlučio je nadu položiti u vlastite ruke te, pomoću državnih poticaja za samozapošljavanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, otvorio paušalni obrt za renoviranje i održavanje.
S novcima koje je dobio kupio je dosta strojeva za izradu i onda jednog dana, igrajući se, izradio sebi prvu dasku. Nju je vidio frend pa je htio istu, onda je na red došla punica, pa prijateljica od žene i tako se priča zakotrljala.
Iako veli kako ne broji koliko ih je izradio, kroz njegove ruke ih je sigurno prošlo više od tisuću.
Daske Kaceveeda, dekorativne i funkcionalne, posebne su po tome što nisu izrađene do jednog komada drva već od više vrsta drva. To im daje unikatne šare. Na ideju kako će ih posložiti dolazi, veli nam, tek kad krene raditi. Dodaje da ne voli planirati prije izrade, ali vrlo često kao svoj znak ostavlja barem jedan dio ruba daske u prirodnom obliku drva.
U njih ponekad ugrađuje i dijelove šarenih skateboarda, koji daskama daju dodatnu boju i razigranost.
Zlatna murva, tamna tikovina, trešnja, akacija… cijela je radiona puna dasaka u različitim bojama,s različitim mirisima.
Na pitanje koju vrstu drva najviše voli Dorijan veli da je to svakako murva radi svoje zlatnožute boje te brijest, pokazujući nam kako se nezavršena daska pretvara u ljepoticu u doticaju s vodom koja na površinu izvlači sve nijanse drva.
Dorijan za izradu koristi i hrast, maslinu, drvo mandarine, afrički orah, iroko, akaciju…. Kako priča, intencija mu je da većina materijala od koje izrađuje daske bude lokalna, iz Istre. No do materijala je jako teško doći. Stoga se snalazi kako može.
– Često me ljudi zovu da im neko drvo smeta, pa ja dođem, ispilim ga, napravim im uslugu i dobijem materijal za izradu. Evo, ovdje su primjerice daske od tikovine s broda starog preko sto godina koje sam nabavio, pokazuje nam.
Sve će te daske, komadi drva u njegovim rukama poprimiti iznenađujuće oblike i dobiti novu svrhu. Jer, ne izrađuje Dorijan, samo daske.
Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hr
Police, stalci, originalni stolovi i klupe
Tu su i police u obliku saća, stalci za noževe i pršute, a što je sve sam izradio pokazuje nam uvodeći nas iz radione u kuću. Blagovaonom dominira stol kojeg je sam osmislio i izradio, u kombinaciji drva, željeza i epoksi smole. U kutu klupica sličnog dizajna. S druge strane skulptura od mendule iz Savičente….
Iako su stvari s epoksi smolom i trendu i jako dekorativne, Dorijan priznaje da ipak najviše voli prirodno – drvo u svim njegovim nijansama i oblicima. Dorijan najviše uživa stvarajući u drvu i za to ima pregršt ideja, no neke stvari izrađuje i po narudžbi.
– Evo, ovdje je i maketa drvene brodice koju završavam za jednu gospođu, a jedan od većih projekata na kojem radim je i renovacija starog 13-metarskog broda od tikovine zaDavida Skoku, navodi Dorijan dodajući da je upravo on, ali i drugi kuhari i blogeri zaslužni da su Kacaveeda daske postale toliko popularne.
Je li hrana koja se priprema na njima doista bolja, ne znamo, ali sigurno da priprema izgleda ljepša, a hrana ukusnija ako se posluži na ovakvim, originalnim tacnama.
Razgovarajući o samom procesu izrade doznajemo da za jednu dasku trebaju tri do četiri dana. Najprije se treba ispiliti sav materijal, pa se razni komadi drva učvršćuju i lijepe. Nakon što se barem 24 sata suše, daska se oblikuje, brusi i moći. Potom se ponovo brusi kako bi bila glatka i završno premazuje uljima, priča nam ovaj majstor pokazujući dio izrade na licu mjesta.
Foto: Manuel Angelini/ Istra24.hr
Otkriva i da mu zapravo manje vremena treba za desetak dasaka, nego za jednu, jer je jednostavnije materijal pripremiti “na veliko”.
Ljepilo koje rabi je, navodi, američko, najbolje koje postoji i nije štetno po zdravlje, a do tajni zanata koje koristi prilikom izrade stigao je metodom pokušaja i pogrešaka. Uz riječi da bi se pravi stolari možda čudili njegovim varijantama, navodi kako su danas njegove daske čvrste i trajne i garantira za njihovu izdržljivost. Jedino ih se ne smije prati u perilicama, predugo držati u vodi i svako toliko potrebno ih je premazati uljem.
Na pitanje kojim dodaje – kako kojim, pa u Istri smo – maslinovim.
Ideja za nove proizvode ima, veli nam, pregršt, samo mu vremena nedostaje; jer do 15 radi popravke, a popodne se igra s drvom.
– Toliko mi je projekata u glavi, svašta se tu rađa, da ne kažem da svatko od mojih prijatelja ima vlastitu ideju što bih mu mogao izraditi. Novi proizvodi padaju nam na pamet non stop i malo po malo svi će doći na red, poručuje Dorijan.
Na nama je samo da čekamo i uživamo u novim proizvodima ovoj samoukog majstora – funkcionalnim, unikatnim, ručno rađenim.
Uprava za procjenu utjecaja na okoliš i održivo gospodarenje otpadom Ministarstva gospodarstva dala je cjelovitu informaciju o izgradnji mjesta za opskrbu ukapljenim prirodnim plinom i stlačenim prirodnim plinom u Luci Gaženica.
Najava LNG Hrvatska d.o.o. u svibnju prošle godine da planira izgradnju skladišta plina u Gaženici uzburkala je duhove u Zadru, pogotovo jer o tome nitko u lokalnoj vlasti, pa ni u Lučkoj upravi Zadar, o tome nije imao pojma. U međuvremenu je rat u Ukrajini ukazao na potrebu gradnje više ovakvih pretovarnih mjesta, te će prema svemu sudeći i ovaj u Zadru u bližoj budućnosti biti sagrađen.
Državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva Mile Horvat kaže kako postupak postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš u ovakvim slučajevima provodi Ministarstvo, a ne lokalna samouprava.
– Zahvat će omogućiti prekrcaj ukapljenog prirodnog plina iz opskrbnih LNG plovila i LNG cisterni u spremnike, punjenje LNG-om plovila i cestovnih vozila pogonjenih LNG-om, punjenje vozila pogonjenih stlačenim prirodnim plinom (SPP-om), prekrcaj LNG-a iz spremnika u autocisterne za daljnji prijevoz LNG-a, odnosno u LNG ISO kontejnere koji se mogu dalje transportirati cestovnim, željezničkim i pomorskim putem, navodi Horvat.
Mjesto za opskrbu plinom sastoji se od pristanište za plovila s opremom za prekrcaj, „bullet” spremnicima volumena 1.000 m3, spremnika s potpunom izolacijom, punilištima cisterni i kontejnera s nadstrešnicom, protupožarnim spremnikom s pumpnom stanicom, trafostanicom, upravljačkom zgradom, prometnicama i ostalim pomoćnim postrojenjima.
Izgradnja mjesta za opskrbu UPP-om planirana je kroz tri etape s postupnim povećanjem kapaciteta skladištenja. Postupno će se kroz pojedine etape povećavati i broj mjesta za utovar vagon cisterni te za kamione i ISO kontejnere.
Foto: Lučka uprava Zadar
– Ministarstvo odlukom imenuje savjetodavno stručno povjerenstvo iz redova stručnjaka, predstavnika tijela određenih posebnim propisom, predstavnika jedinica lokalne i regionalne samouprave te predstavnika ministarstava. Povjerenstvo radi na sjednicama, daje prijedlog za upućivanje studije o utjecaju na okoliš na javnu raspravu i na kraju donosi mišljenje o prihvatljivosti zahvata. Ministarstvo razmatra prijedlog povjerenstva i donosi odluku o upućivanju studije na javnu raspravu te razmatra mišljenje povjerenstva i donosi rješenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš, kaže Horvat.
Zainteresirana javnost moći će sudjelovati na javnoj raspravi o Studiji o utjecaju na okoliš. Za vrijeme javne rasprave, koja ne može biti kraća od 30 dana, održat će se javni uvid u Studiju i javno izlaganje o zahvatu. Obavijest o vremenu i mjestu održavanja javnog uvida i javnog izlaganja, načinu sudjelovanja javnosti, kao i o nacrtu rješenja i o rješenju donesenom povodom predmetnog zahvata bit će objavljeni na internetskim stranicama Ministarstva.
Češka kompanija CE Industries razvila je poprilično velik apetit prema hrvatskom tržištu. Nakon kupovine slavonskobrodskog Đure Đakovića i dvije obvezujuće ponude za Uljanik Brodogradnju 1856, tvrtka Jaroslava Strnada bacila je oko na tvrtku Luka Rijeka, kojoj je najveći pojedinačni vlasnik (25.02 posto) država, odnosno Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), piše češki portal ‘Gospodarske novine’.
“Češki ulagač krenuo je u zahtjevnu transakciju koja bi 23. ožujka mogla završiti tako da postane najveći dioničar tvrtke Luka Rijeka. Tvrtka je ključni operater za utovar i istovar robe u najvećoj hrvatskoj luci, gdje ima koncesiju do 2042. godine”, piše češki medij, a prenosi Istra24.
Od Slavonskog broda, preko Rijeke, a sve do Pule
Gospodarske novine navode da iz CE Industries nisu htjeli odgovoriti na njihov upit o novom poslovnom poduhvatu.
“Nećemo komentirati transakciju u tijeku”, rekao je tom portalu Jaroslav Martinek, glasnogovnornik CE Industries.
Država je većinski vlasnik i Uljanik Brodogradnje 1856 za koji je CE Industries dvaput ponudio 155 milijuna kuna. Oba puta država je ponudu odbila. Nakon raspisanog međunarodnog tendera, početne cijene od 27,6 milijuna eura, 10. veljače istekao je rok za podnošenje ponuda za njegovu kupnju.
Iako je stečajni upravitelj Uljanik Brodogradilišta u stečaju Loris Rak prije desetak dana najavio da bi u nekoliko sljedećih trebalo biti poznato koliko je pisama namjere pristiglo za kupnju 54,77 posto udjela Uljanik Brodogradnje 1856, i čije su, a nakon što je, dakle, prošlog ljeta već bilo najavljeno raspisivanje javnog tendera za cijenu ne manju od 208,3 milijuna kuna, koji na kraju nije raspisan, da bi potom pristigle dvije obvezujuće ponude CE Industries, koje je država kao većinski vlasnik odbacila, da bi se potom ipak raspisao javni natječaj, danas, 11 dana od isteka roka za podnošenje ponuda, sve je i dalje obavijeno velom tajne.
Loris Rak: “Možda su due diligence proveli na temelju javnih podataka”
Neslužbene informacije sugeriraju da je pristiglo više ponuda, a da je jedna od njih upravo od CE Industries.
Loris Rak kaže da će javnost sa svime biti upoznata kada se dovrši proces dubinske analize, kada o ishodu budu upoznati svi stečajni vjerovnici. Prema njegovim riječima, due diligence bi trebao biti okončan 2. ožujka. U tijeku je, veli, jedan postupak „za sve subjekte koji su stekli uvjete da u njemu sudjeluju“.
Oni sada, pojašnjava, vrše uvid u internu dokumentaciju, pa će na temelju toga odlučiti o ponudi.
Upitan nije li CE Industries već ranije obavio analizu, odgovara: „Ne znam. To je vaš zaključak da su napravili due diligence. Nemam tu informaciju. Oni su možda due diligence proveli na temelju nekih javnih podataka koji su dostupni, ali mi smo sada omogućili uvid u sve podatke“.
Država bez pojašnjenja
Međutim, u ponudi češke tvrtke teške 155 milijuna kuna koju je Loris Rak dobio 3. studenog, među ostalim, piše: „Ponuda je uvjetovana pozitivnim ishodom dubinskog snimanja društva Uljanik Brodogradnja 1856 koji trenutno provodimo“.
Foto: Istra24
Iz svega je nejasno jesu li Česi bili toliko neozbiljni i površni da su bili spremni dati milijunski iznos na osnovi nekoliko javno dostupnih podataka ili im je netko omogućio uvid u poslovanje društva. Potonje je vjerojatnije. No, nejasno je tko je to učinio i na osnovi kojeg zakonskog okvira.
Uz to, ostaje nerazjašnjeno, jer država nikada nije pojasnila, zašto se lani praktički već krenulo u raspisivanje međunarodnog tendera da bi potom sve stalo upravo zbog obvezujuće ponude CE Industries, a da bi ona, a kasnije i ona ponovljena, bile odbijene kako bi se – raspisao međunarodni tender koji je sada u tijeku.
U međuvremenu, Uljanik je prekrdašio rokove za isporuku ribarice norveškog naručitelja, kao i plutajućeg doka za Izraelce. Ribarica je napola izgrađena, dok je dok na otprilike 20 posto izgrađenosti. Neslužbeno doznajemo da je 80-ak kooperanata poduzeća Srem Mont koji su prije deset dana napustili pulsko brodogradilište zato što im puna tri mjeseca Uljanik Brodogradnja 1856 nije isplatila plaće, radili na te dvije narudžbe. Kako saznajemo, također neslužbeno, jedan dio radnika vratio se u škver prošlog petka, a drugi dio na posao bi se trebao vratiti ovaj tjedan.
Vrsi su dali preko 700 pomoraca pa je kako Vršani kažu, obzirom na omjer stanovnika, to najpomorskije mjesto na svijetu…
Malo ljudi zna da je mjesto Vrsi poluotok koji ima 35 kilometara obale. Za sebe kažu da nisu ni boduli ni otočani, ali da su pomorsko, odnosno primorsko mjesto svakako jesu…
U uvali Jaz nalazi se park Vrških pomoraca u kojemu se nalazi kip Sv.Nikole s kapelicom u obliku jedra, brodsko sidro i ruža vjetrova. Na ulazu u Vrsi se nalazi sidro, a kod župne crkve je kip u bronci posvećen vrškim pomorcima iseljenicima, koji su ostajali u inozemstvu,nakon što bi se ukrcali na brod. Malo koje mjesto ima toliko obilježja posvećenim pomorcima, kao što imaju Vrsi, prenosi Zadarski tjednik.
Pomorstvo datira od 1850. godine…
Neven Predovan predsjednik Udruge pomoraca Sv. Nikola Vrsi nam tako kaže:
-Po našoj evidenciji, koju čak i nemamo kompletnu u pisanom obliku, u Vrsima imamo negdje više od 300 pomorskih knjižica koje su evidentirane, a po sjećanjima starijih mještana i pomoraca Vrsi su dali oko 750 pomoraca. Po našim saznanjima pomorstvo u Vrsima datira još od 1850. godine, jer u našoj župnoj crkvi postoji kip svetog Nikole kojega su donijeli naši pomorci iz Italije. Vrsi je oduvijek bilo pomorsko mjesto i doslovno nema kuće koja nije dala makar jednog pomorca, a u nekim kućama su i djed i sin i unuk, dakle cijela generacija, navigavala.
Sada se na brod ide ciljano i uglavnom idu školovani ljudi, što je dobro i tako treba biti. Prije su ljudi na more išli iz puke potrebe za preživljavanjem i neimaštine. Vrsi su bilo težačko i siromašno mjesto i kako bi se priskrbila, koliko toliko, bolja budućnost za svoju obitelj i sebe, ljudi, odnosno djeca nakon završene osnovne škole su odlazila na more. Dakle nije bilo mogućnosti za školovanjem, a more nam je značilo bolju egzistenciju. Trenutačno u Vrsima ima oko 1800 stanovnika, ako uzmete u obzir da ih je preko 700 bilo na moru, u odnosu na broj stanovnika, mi s ponosom kažemo da smo najpomorskije mjesto na svijetu.
Foto: Zadarski tjednik
Veze i partija
Kako je Vama bilo otići na brod sa 16 godina u ono vrijeme?
-Kada sam završio osnovnu školu u kojoj sam bio vrlo dobar đak, imali smo veliku obitelj i nije bilo druge nego otići na more. Ja u Zadru do tada nisam ni bio nego kada sam došao napraviti pomorsku knjižicu, i to me je otac vodio za ruku da je napravim. Toga se vrlo dobro sjećam i taj dan nikada neću zaboraviti. Teško se tada bilo ukrcati na naše brodove jer si morao imati ili dobru vezu ili biti član partije. Tako da sam sa ja 16 godina otišao na stranca. Otac me je doveo u Zadar, sjeo na vlak i tada sam otišao kao mulac u Bugarsku u grad Burgas na Brod Taras. Na brodu sam, s obzirom da mi je majka bila s Krapnja, upoznao ljude koji su poznavali moju majku i tako su me prihvatili i primili kao svoga. Takvih slučajeva poput moga je bilo puno, s tim da se dosta njih ukrcavalo i u Genovi. Mi smo dobivali poslove koji bi nam davali, a doseg bi nam bio vođa kormilara, palube, kuhara. Vrlo malo je ljudi došlo do titule zapovjednika u ono vrijeme. Na prvom brodu sam proveo 13 mjeseci, tada sam prešao na slobodnu plovidbu u Šibenik. Tamo sam ostao pet godina. Onda sam razmislio, obzirom da se tada na brodu ostajalo i po godinu dana, kako nastavim li tako, neću vidjeti niti djecu, niti ženu, niti obitelj, odlučio sam se za Jadroliniju koja je povezivala naše otoke i bila u našem moru, i 40 godina sam proveo na njoj do mirovine.
Nedostaje li Vam more?
-Pa ne u tom smislu jer ga imamo u mjestu. More ima svojih čari, naročito kad si mlad je upoznaš svijet, a kako sam radio na Jadroliniji, upoznao sam i našu obalu i nema otočića kojega ne poznajem. S druge strane kako smo radili 15 ili 30 dana na moru, a isto toliko bili bismo doma, nije se stvorila, kako mi kažemo, patina da sam toliko ogreza u moru i željezu i da ne možeš bez njega.
Jedini u Hrvatskoj
U Vrsima već 20 godina djeluje Udruga pomoraca Sv. Nikole kojoj ste i predsjednik?
-Da, tada je grupa entuzijsta, pomoraca, koji su već bili u mirovini na proslavi Sv. Nikole, kada imamo i procesiju, na jednom druženju zajedno sa tadašnjim župnikom don Tihom Vulinom odlučila osnovati udrugu obzirom na tradiciju koju održavamo, a i pomorsko smo mjesto. Prvi predsjednik Udruge je bio Josip Perinić-Danin, Josip Perinić-Cjole bio je blagajnik, a tajnik je bio Stojan Milutin. Svrha udruge je da očuva našu pomorsku tradiciju. Tada nas je bilo svega desetak, no 2013. godine upravo zahvaljujući Cjoli, koji je proširio glas po mjestu o nama, udruga danas broji oko 160 članova. Kao takva, naša Udruga pomoraca je jedina u Hrvatskoj, jer mi okupljamo pomorce svih zvanja, počevši od mornara do kapetana. U našoj udruzi je i pet žena koje su plovile. Cilj naše udruge je promicanje istine o Vrsima kao pomorskom mjestu, jer se do sada nije za nas toliko ni čulo. Ja sam kao predsjednik udrugu počeo voditi 2014. godine, imamo po statutu nadzorni odbor i radni odbor.
Foto: Zadarski tjednik
Pomorska manifestacija
Održali ste velik broj sada već prepoznatljivih manifestacija vezanih uz pomorstvo?
-Čuvajući pomorsku tradiciju Vrsi mi čuvamo pomorsku tradiciju Zadarske županije, a samim time i Hrvatske. Mi smo pomorska zemlja, a kruh pomoraca nije baš lagan i ne bi bilo dobro da se to zanimanje, koje je i Vrsima, a i nama svima donijelo i kulturološki i ekonomski napredak, tek tako ugasi. Pomorci su postali vrški brand pa se ispred naše općine tako nalazi pano na kojemu piše- Dobro došli u mjesto Vrsi- mjesto pomoraca. Na našoj proslavi Sv, Nikole dolaze ljudi iz cijele Zadarske županije pa i šire, napravili smo i izložbu fotografija iz pomorskog života Vrsi. Napravili smo i okrugli stol na temu More, brodovi i Vršani, koji je bio jako dobro prihvaćen. Organizirali smo i Pomorsku večer iz Vrsi, snimali su nas i za emisiju More, snimili smo i film pod nazivom Sedma kora itd. Dobili smo i priznanje od Ministarstva, pomorstva što je za nas velika čast.
Organiziramo i manifestaciju povodom svjetskog dana pomoraca, koja je lani trajala četiri dana, Ministarstvo pomorstva je bilo pokrovitelj, kao i Zadarska županija, Općina Vrsi i Turistička zajednica. Nastupila je klapa sv. Juraj i nadamo se kako će sve preći u tradiciju. Moram se zahvaliti našoj lokalnoj samoupravi jer nas podržava u svemu. Cilj nam je napraviti i monografiju o našoj pomorskoj tradiciji, a isto tako u planu nam je napraviti i pomorsku kuću kada dobijemo prostor koji bi bio adekvatan nečemu takvome…
Naša je želja, jer uz cijelu našu tradiciju koju imamo, da se neki brod nazove po našem mjestu. Prvenstveno tu mislim na naše kompanije jer nije bilo kompanije gdje nije bilo Vršana. Nadamo se da ćemo to ostvariti jer bi to, na kraju krajeva, bio i red…
Od 1962. do 1976. ovo se elegantno plavo plovilo čak šest puta tjedno moglo vidjeti u istarskim lukama poput Pule, Novigrada, Umaga, Pirana, Izole i Kopra * Nakon iskrcavanja, Istrani bi postupno otkrivali Ponte Rosso, Il lavoratore, Upim, Standu, Coin, Giovanni, satove Darwil i Cremcaffé na trgu Goldoni…
Foto: paluba.info/Istra24.hr
Mnogi Istrijani starije generacije sjetit će se „Edre“, lijepog plavog motornog broda koji je od 1962. do 1976. povezivao Pulu i zapadnu obalu Istre s Trstom, prenosi Istra24.
Taj se elegantni brod čak šest puta tjedno mogao vidjeti u istarskim lukama poput Pule, Novigrada, Umaga, Pirana, Izole i Kopra. U trenutku uspostavljanja te brodske linije, plovio je svaki dan osim četvrtka, u Novigrad je pristajao samo srijedom, a u Pulu isključivo petkom. S vremenom, na popisu istarskih luka „Edre” našao se i Rovinj.
Šest puta tjedno je mnogo, takav intenzitet morke povezanosti između Istre i Trsta danas je nezamisliv, neisplativ. Stoga, nekadašnji uspjeh ove brodske linije treba povezati s ondašnjim povijesnim trenutkom.
U ranim šezdesetima, osim minimalnog broja putovanja iz turističkih i izletničkih razloga, komunikacija između Trsta i Istre služila je održavanju odnosa između obitelji rascijepljenih Drugim svjetskim ratom; naime, mnogi su Istrani odlučili napustiti komunističku Jugoslaviju i preseliti u Trst.
No, kasnije su se razlozi održavanja ove morske pruge više puta povećali. Ukidanjem vize između Jugoslavije i Italije, izleti Tršćana u Istru postajali su sve češći, dok su Istrani postupno otkrivali Ponte Rosso, Il lavoratore, Upim, Standu, Coin, Giovanni, satove Darwil i Cremcaffé na trgu Goldoni…
Italija je tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća doživljavala gospodarski procvat (boom economico), cijene robe široke potrošnje bile su znatno niže od onih u Jugoslaviji, a široki izbor ponude nije bio ni približno usporediv sa sivilom naših dućana. Među Istrane, a polako i među ostale stanovnike bivše Jugoslavije, navirala je dugogodišnja sezona šopinga u Trstu.
U to vrijeme, automobili su u bivšoj Jugoslaviji još uvijek bili vrlo rijetki, a isto je vrijedilo za autobusne linije koje su prometovale neprimjerenim cestama. Od Pule do Trsta autobusom tada se putovalo četiri do pet sati. I „Edrom“ je od Pule do Trsta trebalo 5 sati, ali put je bio udobniji i krajobrazno puno zanimljiviji.
“Edra” u Puli (desno), fotografija: Facebook Pula iz vremena Jugoslavije
Još jedna zanimljivost: ako se uzme u obzir da je brod polazio iz Trsta u 8 ujutro, posljedično su polasci iz Pule i drugih istarskih mjesta prema Julijskoj prijestolnici bili u poslijepodnevnim satima; tada, kad se odlazio u Trst, u tom se gradu ostajalo najmanje dva, ali i više dana.
Izgrađena u brodogradilištu „Felszegi“ iz Milja (Muggia) za brodara „Società di Navigazione Alto Adriatico“ iz Trsta, „Edra“ je bila duga 64 a široka 8 metara, mogla je primiti 500 putnika i postizala je brzinu od 18,7 čvorova. Trup je položen 30. svibnja 1961., brod je porinut 11. siječnja 1962.a pušten je u službu 26. rujna 1962.
Nakon 16 godina plovidbe zapadnom istarskom obalom, 1978. „Edra“ je prodana talijanskom ministarstvu prometa, točnije Državnim željeznicama („Ferrovie dello stato“) za značajnu svotu od 740 milijuna lira. Namijenjena kratkoj plovidbi u Messinskom tjesnacu, spajala je „špic“ talijanske čizme, Calabriju, sa Sicilijom. Tada je obojana u bijelo, djelomično je prerađena i paluba, čime je“Edra“ izgubila dio svog izvornog šarma.
Na istarskoj ruti „Edra“ je zamijenjena „Dioneom“, nešto manjim brodom. No, u 70-im godinama došlo je do masovne automobilske motorizacije i u Jugoslaviji, cestovni je promet prevladao nad pomorskim, stoga je ispalo da je usluga broda „Dionea“ ponajviše bila turistička, te je s određenim prekidima trajala do 1990. godine.
Foto: Istar.24.hr
Daleko od istarskog mora, „Edra“ je doživjela i nesretnu, ali i sretnu epizodu. Kad je bila u službi željeznica, 9. srpnja 1988. u vodama Messinskog tjesnaca sudarila se s panamskim kontejnerskim brodom „Languedoc“, srećom bez posljedica za 139 putnika koji su se u tom trenutku nalazili na brodu. Puno je ljepše bilo 3. travnja 1993., kad je posada Edre i njezinog kapetana Pietra Arene spasila ženu koja je pala s lukobrana u luci Reggio Calabria.
„Edra“ je otpisana u lipnju 1994., a danas je usidrena u luci Reggio Calabria.
Bitka kod Egadskog otočja vodila se između rimske i kartaške flote, 10. ožujka 241. ožujka prije Krista. Kampanja arheološkog istraživanja na mjestu bitke donijela je uzbudljiva nova otkrića i važne informacije koje nam pružaju uvid u zbilju Mediterana u helenističko doba.
Tog dana, više od 500 brodova i 100 tisuća vojnika sukobilo se u krvavoj borbi koja će ostati upamćena kao najveća i najnasilnija pomorska bitka svih vremena. Deseci ratnih brodova su potonuli, a tisuće ratnika je poginulo. Bila je ovo posljednja i odlučujuća bitka dugog rata koji je trajao 23 godine, što je u povijesti postalo poznato kao Prvi punski rat. Pobjedom su Rimljani započeli svoju nezaustavljivu ekspanziju, prenosi Morski.hr.
Rat se vodio s promjenjivom srećom s tim da su Rimljani nizali pobjede na kopnu, a Kartažan na moru gdje su bili neprikosnoveni vladari.
Do preokreta je došlo kada su Rimljani uveli novi način ratovanja na moru, dosjetivši se kako da svoje kopneno umijeće prenesu na brodove. Naime, opremili su brodove pokretnim mostovima, po kojima su rimski legionari mogli prijeći na neprijateljski brod i boriti se slično kao da su na kopnu. Takav most Rimljani su nazivali corvus. Odlučujuća bitka Prvog punskog rata dogodila se nedaleko od obale otoka Sicilije, kod Egadskog otočja 10. ožujka davne 241. godine prije Krista. Ukupno je u bitci sudjelovalo oko 450 brodova, a Rimljani su pobijedili pod zapovjedništvom konzula Gaja Lutacija Katula. Kartaga je morala potpisati mir po nepovoljnim uvjetima. Morala je napustiti otok Siciliju i platiti odmah 1000 talenata srebra, te još dodatnih 2200 talenata tijekom 10 godina. Radilo se ukupno o količini od 96.000 kilograma srebra.
Prvo i jedino pomorsko bojno mjesto antike, koje je otkriveno do danas
Arheološko područje je pusto pješčano dno od 10 četvornih kilometara, prošarano niskim stjenovitim izdancima, prosječne dubine 80 metara i predstavlja niz specifičnih izazova koji ovu arheološku operaciju čine jedinstvenim pothvatom. Njegova straživanja zajedno s pronađenim arheološkim materijalima osvjetljavaju daljnja otkrića brojnih rijetkih i dragocjenih artefakata i dovodi nas do bolje definicije dinamike bitke.
Godine 2010., nakon pet godina istraživanja na moru, oprema arheologa Soprintendenze del Mare sa Sicilije i istraživača RPM Nautičke zaklade, na čelu s profesorom Sebastianom Tusom, locirala je područje bitke 8 kilometara od obale otoka Levanza, potpisujući tako jedno od najznačajnijih arheoloških otkrića stoljeća.
Ratni brodovi ovnovi – najnevjerojatniji i najreprezentativniji artefakti s nalazišta
Ovnovi su stoljećima bili glavno pomorsko oružje tijekom antičkih vremena. Izrađivani su od bronce i bili postavljeni na pramcu ratnih brodova, na razini mora, te korišteni su za zabijanje i uništavanje neprijateljskih brodova, uzrokujući njegovo potonuće.
Ovnovi su također bili kultno oružje, jer su predstavljali simbol morske moći i rata na moru. Oni su često bili ukrašeni simbolima i natpisima, a njihov oblik s tri oštrice, osim što je bio smrtonosno oružje, nadahnut je Posejdonovim trozupcem.
Prije istraživanja i otkrića ovog bojnog polja, samo je jedan ovan pronađen u cijelom svijetu, u vodama Athlita, u Izraelu. Arheološki lokalitet bojnog polja kod Egadskog otočja do sada je doveo do izvanrednih nalaza 25 ovnova. Nakon restauracije ovnovi su podvrgnuti proučavanju od strane stručnjaka.
Osim ratnih brodova ovnova, na bojnom mjestu otkriva se i korpus artefakata, uključujući preko 1.200 amfora, deseci predmeta za jelo, kacige, dijelovi oklopa, dijelovi brodske opreme i osobno oružje.
Stotinjak godina kroz tiskovine se provlačila intrigantna priča o mornaru koji je preživio u kitovom želucu. Zanima li vas odakle je krenula te može li uopće u njoj biti istine?
Davne 1891. pojavila se senzacionalna priča koju su sljedećih stotinjak godina prenosile brojne novine. Prema napisima, mladog mornara po imenu James Bartley progutala je ulješura, a kada je kit sljedećeg dana ubijen i njegov trbuh razrezan, mornar je iskočio, slijep i ozlijeđen, ali ipak živ, priču je ispričao Morski.hr.
Bila je to toliko fascinantna priča da ju je više novina prenijelo te je postala vrlo popularna.
Događaji su se navodno zbili u veljači prije 132 godine u južnom Atlantiku, dvjestotinjak milja istočno od Falklandskih otoka. Britanski brod za lov na kitove imena ‘Star of the East’ (Zvijezda Istoka) uočio je kita na oko tri milje. Brod je, kako kaže priča, spustio dva mala čamca i utrka s ulješurom je započela.
BartIey je bio u prvom čamcu koji je stigao do kita. Harpunar se nagnuo i zabio svoje oružje duboko u vitalne organe ogromne životinje. Grdosija se u agoniji izvijala i mlatila repom te pjenila more. Mornari su bjesomučno veslali kako bi pobjegli, ali je kit preokrenuo čamac bacivši ljude u ledenu vodu.
U međuvremenu je stigao drugi čamac i spasio preživjele, no dvojica su nestala. Jedan od njih bio je mladi pripravnik James Bartley.
Brod je čekao satima, a neposredno prije zalaska Sunca, lešina kita izronila je na površinu samo nekoliko stotina metara dalje.
Muškarci su ga odmah krenuli rezati. Kasno te noći, kada su članovi posade pokušali izvaditi utrobu, unutra su primijetili kretanje. Vjerujući da se radi o velikoj zarobljenoj morskoj životinji, razrezali su želudac i ugledali – nestalog mornara!
Bartley je navodno u utrobi kita proveo 15 sati. Želučani sok trajno je izbijelio njegovu kožu, izgubio je kosu i bio je gotovo slijep. Dva je tjedna potom bio u deliriju, a prošlo je mjesec dana prije no što je mogao progovoriti o proživljenoj muci. Bartley je, kažu, živio još 18 godina prije nego je umro u 39. godini.
Foto: Screenshot / YouTube
Istina ili prijevara?
Može li čovjek doista preživjeti petnaest sati u kitu? Odgovor je, naravno, ne.
Iako je bilo nekoliko slučajeva u kojima su mornari i ronioci upali u usta kita (i bili ispljunuti), nitko nije prošao kroz jednjak i ušao u želudac. To je fizički nemoguće jer je grlo kita – čak i plavog – vrlo usko. Osim toga, ulješure imaju četiri želučane komore pune probavnih enzima, poput goveda, a u želucu nema zraka, pa bi preživljavanje bilo nemoguće.
Unatoč očiglednim nedostacima, mediji i javnost priču su progutali te se pojavila u mnogim novinama tijekom sljedećih sto godina. Spominjali su je i George Orwell, dobitnik Bookerove nagrade Julian Barnes pa čak i Arthur C. Clarke.
Nedavna istraga povjesničara Edwarda B. Davisa otkrila je da nije postojao kitolovac po imenu ‘Zvijezda Istoka’. Iako je postojao britanski brod s tim imenom, nije bio nigdje u blizini Falklanda u vrijeme kada se incident navodno dogodio, a među posadom nije bilo Jamesa Bartleya. Davis je također otkrio pisma supruge kapetana ‘Zvijezde Istoka’ u kojima je glatko negirala priču.
Biti progutan od strane kita i preživjeti u trbuhu tog stvorenja doista je sjajna pripovjest te se češće spominje. Tako u Pustolovinama Pinocchia (1883.), Pinocchiova oca Geppetta proguta veliki kit, a on živi u njegovom želucu nekoliko godina preživljavajući na ostacima koje je životinja pojela. Kasnije i Pinocchia proguta isti kit nakon čega se, uz pomoć tune, obojica uspiju spasiti.
Poznata je i ona o pomorcu brodolomcu koji je bio progutan zajedno sa splavi. Pomorac je u grdosiji toliko skočio da je kit počeo štucati i izbacio ga. Neposredno prije no što je izašao, mornar je zaglavio splav u grlu životinje kako više ne bi mogla jesti ljude. Nakon toga, mogao se hraniti samo malim ribama.
Mačka broda uobičajena je karakteristika mnogih trgovačkih, istraživačkih i pomorskih brodova koji datiraju iz antičkih vremena. Mačke se nose na brodovima iz mnogo razloga, što je najvažnije za suzbijanje glodavaca. Štetočine na brodu mogu oštetiti užad, drvenu građu, a u novije vrijeme i električno ožičenje. Osim toga, glodavci prijete brodskim prodavaonicama, hrani posada i mogu prouzročiti gospodarsku štetu brodskom teretu, kao što je zrnje. Također su izvor bolesti, što je opasno za brodove koji su na moru tijekom duljih razdoblja. Buhe štakora nositelji su kuge, a štakori na brodovima smatrani su primarnim uzrokom smrti.
Mačke prirodno napadaju i ubijaju glodavce i prilagođavaju se novom okruženju, što ih čini pogodnima za službu na brodu. Osim toga, nautičarima nude druženje i osjećaj doma i sigurnosti daleko od kuće. Dalje u tekstu donosimo samo neke od mačaka koje su sa svojih devet života obilježile povijest pomorstva.
Blackie Blackie je bio mačka broda HMS Prince Wales. Tijekom drugog svjetskog rata postigao je svjetsku slavu nakon što je Prince Wales vodio premijera Winstona Churchilla preko Atlantika do NS Argentije, Newfoundlanda, u kolovozu 1941. godine, gdje se potajno nekoliko dana u sigurnom sidrištu susreo s američkim predsjednikom Franklinom D. Rooseveltom. Taj je sastanak rezultirao proglašenjem Atlantske povelje. Dok se Churchill pripremao iskrcati s broda Prince Wales, Blackie se približio. Churchill se oprostio od Blackiea, a taj trenutak je fotografiran i prijavljen u svjetskim medijima. U čast uspjeha posjeta, Blackie je preimenovan u Churchill. Blackie je preživio potonuće Princa Walesa od strane carske zrakoplovne službe japanske mornarice kasnije te godine, i odveden je u Singapur s preživjelima. Nije ga bilo moguće pronaći kada je Singapur iduće godine evakuiran i njegova sudbina nije poznata.
Blackie i Winston Churchill
Foto: Wikipedia
Camouflage Camouflage je bila mačka broda na palubi američke obalne straže LST na Pacifiku, u Drugom svjetskom ratu. Bio je poznat po traženju krugova neprijateljskih tragača preko palube.
Convoy Convoy je bio brodska mačka na HMS Hermioneu. Tako je nazvan zbog broja posjeta broda pratnji konvoja. Konvoj je uvršten u brodsku knjigu i opremljen kompletom, uključujući malu viseću ležaljku u kojoj je spavao. Ubijen je zajedno sa 87 svojih članova posade kada je Hermionea mučila i potopila 16. lipnja 1942. njemačka podmornica U-205.
Mačka Convoy
Foto: Wikipedia
Emmy Emmy je bila mačka broda RMS Empress of Ireland. Bila je narančasta tabby mačka koja nikad nije propustila putovanje. Međutim, 28. svibnja 1914., Emmy je skočio na brod dok je bio u luci Quebec City. Posada ju je vratila na brod, ali je opet otišla, ostavljajući mačiće iza sebe. Empress of Ireland otišla je bez nje, što se smatralo lošim znakom. Sljedećeg jutra Storstad je udario Empress of Ireland dok je prolazio kroz maglu u blizini ušća rijeke Saint Lawrence i ubrzo je potonuo, usmrtivši više od 1000 ljudi.
Felix Felix je bila mačka broda na Mayflower II kada je isplovila iz Devona, Engleske, u Plymouth, Massachusetts, 1957. godine kako bi simbolizirala solidarnost između Velike Britanije i SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. Dobio je svoj prsluk za spašavanje i jednom je pretrpio slomljenu šapu nakon nezgode. Šapu je ispravio brodski liječnik. Fotografije i priče o Felixu pojavile su se u časopisu National Geographic, Life i Yankee nakon njegova dolaska u SAD. Mačka i ostatak posade išli su u mimohod u New Yorku i obišli istočnu obalu tog ljeta. Na kraju ga je usvojila djevojka kabinskog dječaka Ann Berry i nastanila se u Walthamu, Massachusetts. Kapetan broda Mayflower II napisao je dječju knjigu o Felixu pod nazivom Felix i njegovim avanturama Mayflower II. Knjiga je objavljena povodom obilježavanja pedesete obljetnice broda na Plimoth plantažama.
Jenny Jenny je ime brodske mačke na Titaniku i spominje se u izvješćima nekoliko članova posade koji su preživjeli plovidbu oceanskom linijom 1912. godine. Prebačena je s Titanikova sestrinskog broda Olympic i okotila u tjednu prije nego je Titanik napustio Southampton. Jenny i njeni mačići su bili zbrinuti od strane osoblja koje ih je hranilo kuhinjskim otpadom. Ravnateljica Violet Jessop kasnije je napisala u svom sjećanju da je mačka „položila svoju obitelj u blizini Jima, zaposlenika u kuhinji, čije je odobravanje uvijek tražila i kojem je uvijek davala toplu predanost”
Mrs Chippy MrsChippy (zapravo mužjak) bio je na brodu Endurance, brod koji je Sir Ernest Shackleton koristio za svoju trans-antarktičku ekspediciju. Kada je brod izgubljen, zarobljen i na koncu zdrobljen u ledu u kutiji, Shackleton je naručio da se ubije pet pasa i Mrs Chippy, tvrdeći da se životinje ne mogu držati na brodu tijekom napornog putovanja.
Peebles Peebles je bio mačka brod HMS Western Isles. Još jedna mačka koja je postala favorit brodske posade, znalo se da je posebno inteligentan, te se rukovao sa strancima kada bi ušli u garderobu.
Pooli Pooli je služila u transportu napada Sjedinjenih Američkih država tijekom Drugog svjetskog rata. Osvojila je tri servisne vrpce i četiri borbene zvijezde.
Pooli u svojoj uniformi
Foto: Wikipedia
Rinda Rinda je bila mačka broda na norveškom teretnom brodu Rinda, koji je bio torpediran i potonuo tijekom Drugog svjetskog rata. Kada je preživjela posada shvatila da se njihova voljena mačka ne nalazi na brodu za spašavanje, veslali su se noću dok na kraju nisu čuli „miauu” u daljini. „Veslali smo koliko smo mogli i smijali se i plakali kada smo podigli mokro krzno na dasci”. Mačka je postala mačka broda na brodu za spašavanje, britanskoj naoružanoj mornaričkoj koćarici HMT Pict, i dobila je ime Rinda prema prethodnom brodu.
Simon Simon je bio brodska mačka HMS Amethyst tijekom incidenta u Yangtzeu 1949. godine, a ranjen je u bombardiranju broda u kojem je poginulo 25 članova posade broda, uključujući zapovjednika. Ubrzo se oporavio i nastavio ubijati štakore i držati moral posade. Imenovan je u čin ‘Able Seacat’ Simona i postao je poznata osoba nakon što je brod pobjegao iz Yangtzea i vratio se u Britaniju. Kasnije je zarazio infekciju i ubrzo je umro. Odavanja počasti i njegova osmrtnica pojavili su se u Timesu. Posmrtno mu je dodijeljena ’Dickin medalja’, jedina je mačka koja je ikada osvojila nagradu, i pokopan je s punim pomorskim počastima.
Unsinkable Sam Ranije nazvan Oscar, bio je brodska mačka njemačkog borbenog broda Bismarck. Kada je potonuo, 27. svibnja 1941. godine, preživjelo je samo 116 od više od 22.000 članova posade. Oscara je preuzeo razarač HMS Cossack, jedan od brodova odgovornih za uništavanje Bismarcka. HMS Cossack je bio torpediran i potopljen nekoliko mjeseci kasnije, 24. listopada, te je ubijeno 159 članova posade. Međutim, Oscar je ponovno preživio te je spašen i odveden u Gibraltar. Postao je mačka broda HMS Ark Royal, koji je potopljen u studenom te godine. Oscar je ponovno spašen, ali je tada odlučeno prebaciti ga u siguran dom na kopnu. Dosada poznat kao Unsinkable Sam jer je preživio tri potonuća, dobio je posao hvatača miševa u poslovnim zgradama guvernera Gibraltara „jer je još uvijek imao šest života“. S vremenom je odveden u Ujedinjeno kraljevstvo te je proveo ostatak života u Domu za pomorce. Njegov portret postoji u zbirkama Nacionalnog pomorskog muzeja u Greenwichu.
Cijela posada od 29 članova, od čega je većina bila iz Dubrovnika, se iskrcala s broda u dva čamca za spašavanje koja su imali vesla i neko pomoćno jedro te su plovili četiri dana. O ovom događaju svjedoči i vrijedno umjetničko djelo.
Foto: Dubrovački dnevnik
Na slici (ulje na platnu) slikara Johanna Seitsa vidimo potapanje broda “RAD” 3. kolovoza 1940. godine na kojem je kapetan bio Imoćanin, kap. Zane Franceschi. Brod “RAD” je početkom srpnja 1940. godine u Baltimoru u Sjedinjenim Američkim Državama, ukrcao teret fertilizera (umjetno gnojivo) za Južnu Afriku, Durban. Amerika je tada bila još neutralna pa je objavila neutralnost zapadnog dijela Atlantika. Njemačke podmornice su to poštovale i nisu prelazile zapadno od te linije nego su patrolirale i torpedirale brodove na istočnoj polovini Atlantika, jer su bili u ratu protiv Engleske, Poljske i Francuske.
Prije isplovljenja iz Baltimorea, kompanija Rusko & Banac iz Dubrovnika u čijem je vlasništvu bio brod, je instruirala kapetana Franceschia da na boku crne boje ispišu velikim bijelim slovima ime Jugoslavija te da na krmi broda viju dobro vidljivu zastavu kako bi ih njemačke podmornice lakše prepoznale kao brod neutralne zemlje, dakle Jugoslavije, koji plovi iz neutralne zemlje, dakle SAD-a. Brod je nakon dužeg zadržavanja u zapadnoj zoni Atlantika nastavio ploviti prema zapadnoj obali Afrike, prenosi Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
SAMO SU IH PITALI IMAJU LI VODE
Dana 3. kolovoza u 19:00 sati njemačka podmornica pod zapovjedništvom kap. Hansa Cohausza je izronila i zaustavila brod, a zapovjednik je posadi naredio napuštanje. Inače, kada se podmornica približila, kapetan Franceschi je telegrafijom javio kapetanu podmornice kako je brod iz neutralne Jugoslavije i kako plove iz neutralne američke luke. Nijemci su odgovorili kako je teret engleski jer ide za Južnu Afriku, a u svome izvještaju nisu spomenuli fertilizer (umjetno gnojivo) nego Chemicals and “War Contraband”.
Cijela posada od 29 članova se iskrcala s broda u dva čamca za spašavanje koja su imali vesla i neko pomoćno jedro. Podmornica na površini se još približila i jedino su ih pitali imaju li dovoljno vode.
Nakon toga je podmornica torpedom pogodila brod koji je počeo gorjeti, da bi potonuo u 20:00 sati. Poslije ovog događaja, njemačke su podmornice torpedirale ostale brodove na Atlantiku bez upozorenja. Sva je posada plakala gledajući svoj brod kako tone, a potonuo je u 15 minuta. Imali su vodu koja se stalno drži i mijenja u čamcima za spašavanje te kekse s koncentriranom hranom, kakva se drži u čamcima.
Poziciju potapanja su znali pa su nastavili ploviti polako s čamcima prema istoku, prema najbližoj obali Zapadne Afrike, Dakare koja je bila oko 400 nautičkih milja. Pozicija potapanja na karti je zapadno od današnje Guinea Bisao.
Sva posada je bila jako lagano obučena jer su bili u tropima, nosili su kratke hlače i majice ili košulje, a spasili su vrlo malo osobnih stvari. Kapetan Zane Franceschi je spasio svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je bio kupio za suprugu. Na brodu “RAD” mu je ostalo jako mnogo stvari koje je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila i uvijek ostavljala nadajući se kako će brod doći u neku bližu luku kako bi ih lakše donijela kući.
NA ČAMCIMA PLOVILI ČETIRI DANA
Poslije potonuća broda, dva su čamca plovila četiri dana polako prema istoku. Vrijeme je bilo promjenjivo u tropskim vodama, naišli bi jaki pljuskovi pa brzo prošli i tako naizmjenično, a najteže im je bilo zadržati se zajedno na vidiku tijekom noći. Više puta su izgubili iz vida jedni druge pa bi sljedeće jutro opazili drugi čamac na horizontu.
Nakon četiri dana, na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova. Oni u čamcima su mislili kako ih brodovi nisu vidjeli te su palili crvene signale i dim. Brodovi su prolazili dok posljednji, šesnaesti, nije stao i približio se. To je unaprijed dogovoreni način kojega su se konvoji držali tako da stane ili skrene samo posljednji brod u koloni kako ne bi došlo do gužve i sudara. Brodovi su držali “radio silence” tj. nisu komunicirali radio telegrafijom radi njemačkih podmornica. Kad je zadnji brod stao za ukrcati brodolomce, pojavio se još jedan brod iza njega koji je bio zaostao zbog kvara stroja i opasno im se približio dok je broj “16” manevrirao za ukrcati brodolomce iz čamaca. To je bilo po večernjoj svjetlosti, a brod koji ih je pokupio zvao se “GRODNO” pod britanskom zastavom.
Brodolomnici s broda “RAD” su dobro primljeni, a komanda konvoja ih je odlučila iskrcati u Lisabonu kao neutralnoj luci gdje su stigli polovicom kolovoza 1940. godine. Posada je, nakon što im je agent pribavio dokumente i kupio odjeću, otišla svojim kućama, većinom u Dubrovnik odakle su bili svi časnici. Ostali su bili iz okoline Dubrovnika, a kapetan Zane Franceschi se vratio u Perinušu u Imotski.
Nakon nekoliko mjeseci, oficiri iz Dubrovnika su dogovorili naručiti jednom slikaru naslikati brod “RAD” u trenutku torpediranja, tj. potapanja. Slika je dimenzija oko 60 cm x 40 cm i potpisana je imenom Seits. Pomorci su je darovali crkvi Gospe od Milosrđa u Lapadu. Ta crkva je tradicionalno bila mjesto za zavjete pomoraca i sličila je na muzej zbog svih izloženih vrijednih srebrenih i pozlaćenih stvari, darova i slika koje su pomorci darivali nakon gubitaka brodova i spašenih života u olujama i ratovima. Na slici iznad imena pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj”.
POSADA PRETEŽNO DUBROVAČKA
Na brodu, koliko mi je poznato, je prvi časnik palube bio Božo Margaretić, drugi časnik palube Ivo Šišević, a jedan od članova posade je bio otac Izidora Arčanina iz Dubrovnika. Svi ostali članovi posade su pretežno bili iz Dubrovnika i okolice. Prvi i drugi časnik palube su nakon potonuća stekli titulu kapetana te su nastavili ploviti tijekom rata kao zapovjednici brodova. Na pisanje ovoga feljtona me potakla kartolina iz osobne kolekcije na kojoj se vidi kak je u četverovezu na predjelu Batale u luci Gruž upravo brod “RAD” što je i rijetkost vidjeti jer tu su se obično vezivali parobrodi Dubrovačke plovidbe A.D. u raspremi.
Za zavjet Gospi od Milosrđa, obavezali su se, ako prežive, doći na hodočašće s grahom u čizmama. Ipak, na hodočašću kapetan Božo Margaretić nije imao problema sa hodom. Kolegama je priznao kako je u čizme stavio grah kojega je prvo skuhao jer ‘nisu rekli kakav grah mora biti’.
O BRODU
Parobrod “RAD” je izgrađen 1910. u brodogradilištu Irvine’s shipbuilding & Drydock Co. Ltd. u West Hartelpool u Engleskoj pod imenom “THISTLETOR” za brodarsku kompaniju Albin Line Ltd. iz Sunderlanda, također u Engleskoj. Dana 10. svibnja 1915. parobrod je rekviriran u crnomorsku flotu pod imenom “TRANSPORT NO. 67 THISTLETOR”. U svibnju 1918. godine zarobljen je od strane austro-ugarske u Mariupolju te je u studenom iste godine vraćen vlasniku.
Dubrovački brodovlasnici Banac & Rusko su ga kupili 1930. godine za svoju brodarsku kompaniju “Rad” te su i brodu dali isto ime. Nakon što im je brod torpediran i potopljen 3. kolovoza 1940. godine, brodovlasnici Banac & Rusko više nisu imali novih brodova jer Drugi svjetski rat je ipak spriječio rast njihove flote. Također su nacionalizacijom 1948. godine izgubili zgradu u luci Gruž pored hotela Petka u kojoj su se bavili agenturom brodova i prodajom karata za emigracijske brodove koji su plovili prema obećanim zemljama Sjeverne i Južne Amerike.
