Periska je najveći školjkaš Jadranskog mora, prosječne veličine između 30 i 50 centimetara, ali može dosegnuti visinu od 120 centimetara.
U podmorju Nacionalnog parka Brijuni pronađene su žive plemenite periske. Kako je pomor koji je u proljeće 2019. godine ušao u Jadransko more obuhvatio cijelo Sredozemno more, ova vijest je tim značajnija; piše Index. U ljeto 2020. pomorom su bile zahvaćene i posljednje žive populacije u Jadranu – na Kvarneru, u Paškoj uvali i Velebitskom kanalu – a u kasnu jesen je i posljednja velika zdrava populacija u Venecijanskoj laguni stradala gotovo u potpunosti.
O tom važnom nalazu te o budućim akcijama na zaštiti ove emblematične vrste školjkaša ekipa Indexa razgovarala je s dipl. ing. biologije, instruktorom ronjenja i podmorskim fotografom Donatom Petriciolijem, članom tima biologa koji su postavili kolektore mlađi periske u podmorje Brijuna.
„Prije četiri godine tim pod vodstvom izv. prof. dr. sc. Tatjane Bakran-Petricioli i dr. sc. Silvije Kipson s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kojem sam bio i ja, proučavao je protokole o premještanju zaštićenih morskih organizama s područja gdje su ugroženi na područja gdje mogu opstati. Pružila nam se tako prilika preseliti dvjestotinjak periski iz luke Pula gdje su bile ugrožene izgradnjom marine na dva mjesta u podmorje Nacionalnog parka Brijuni. Presađene periske smo pratili, bilježili njihovo uspješno preživljavanje i rast pa smo nažalost tako popratili i ugibanje svih periski na Brijunima zbog masovnog pomora. Nakon tog, u dogovoru sa stranim biolozima mora, razmatrali smo što se može učiniti. Tako je naš mali tim zajedno s kolegama iz više istraživačkih instituta, sveučilišta, javnih ustanova i nevladinih organizacija duž Jadrana paralelno postavio kolektore na više mjesta, od Dubrovnika do Rovinja“ – kaže Donat i dodaje kako su periske zapravo vrlo lako pronašli.
„Početkom ljeta mi smo, uz sve potrebne dozvole za rad sa strogo zaštićenim organizmima u podmorju Nacionalnog Parka Brijuni postavili na dva mjesta, u uvali Javorike i u uvali Pisak, ukupno 21 kolektor mlađi periski. To su vrlo jednostavni i jeftini kolektori, koji su se pokazali vrlo učinkoviti. Na mreže kolektora nahvatala se mlađ raznih obraštajnih organizama koji imaju planktonsku fazu ličinki pa tako i mlađ periski. Kolektore smo vrlo pažljivo izvadili, jer su male periske izuzetno osjetljive, prebacili ih u priručni laboratorij te vrlo detaljno pregledali. Pronađene periskice smo prebacili u aeriranu morsku vodu i sljedećeg dana predali Akvariju Pula. Bilo ih je čak devetnaest!“ – kaže gospodin Petriciolij.
Pronalazak ovih malih periski je vrlo važan. U ovom pokusu prikupljanja mlađi periski utvrdili su da je postojao mrijest odraslih plemenitih periski pri kraju ili čak nakon opisanog pomora. Mlađ su sakupili i timovi kod Omiša, kraj Rovinja, a nekidan je jedan uzgajivač školjkaša kod Savudrije također pronašao živu mlađ. To upućuje da ipak postoji žive odrasle periske koje se još uvijek uspješno mrijeste. Vjeruje se da će pokus ponoviti i ove godine i tako posredno, utvrditi da li još ima živih odraslih periski. To je puno učinkovitije nego preroniti cijelu našu obalu.
Na pitanje o tome gdje se zbrinjavaju pronađene periske, gospodin Petriciolij odgovara: „Mi smo ih u dogovoru s Akvarijem Pula smjestili kod njih zato jer Akvarij koristi čistu morsku vodu iz bušotine i dodatno je dezinficira, dakle periske su sigurne od parazita. Također, uspješno su riješili prehranu periski mikroplanktonom što, koliko je meni poznato, nitko drugi na Jadranu, nije. Razmišljali smo i o smještaju u kaveze za zaštitu od predatora na mjestu nalaza, no tako periske nisu sigurne od pomora dok god se uzročnici još uvijek nalaze u okolišu. Pokazalo se da u hladnijem dijelu godine procesi povezani s masovnim pomorom sporije napreduju. No, svjesni smo u potpunosti da ovaj broj živih periski koje smo pronašli u kolektorima ne znači puno za obnovu njihovih populacija. Tu moramo računati na prirodne procese.“
U cijelom području gdje je nekad periska živjela, a to su plićaci sedimentnog dna cijelog Sredozemnog mora gdje je pomor do sada uništio preko 99.99 % periski. Tako je i u Jadranu.
„Ne znamo gdje ih ima osim nekoliko pojedinačnih primjeraka. Po nalazu mlađi i po dojavama našeg kolege Marinka Babića čiji tim roni oko Istre, možemo pretpostaviti da pokoji primjerak više postoji u Sjevernom Jadranu, ali sve su to pojedinačni nalazi. Vidjet ćemo kakva će situacija biti ovog ljeta…“, kazuje Donat Petriciolij.
Pomor periski je prvi put zabilježen uz obalu Španjolske 2016., znanstvenici su, svjesni ozbiljnosti te pojave 2017. napisali znanstveni članak u čijem naslovu stoji “SOS Pinna nobilis”, pomor se potom brzinom morskih struja proširio po cijelom Mediteranu, a u proljeće 2019. stigao je i u Jadransko more. U sljedeće dvije godine potpuno je opustošio sve jadranske populacije.
Zasad znamo da u je većini bolesnih periski bila prisutna parazitna praživotinja Haplosporidium pinae, a u ostalim i dvije vrste bakterija. O primarnom uzročniku još se diskutira. No, ne može se isključiti i posredni utjecaj čovjeka kroz izazivanje povećanja temperature mora zbog čega je cijeli ekosustav mora u vrlo jakom stresu. Povećanje temperature mora pogoduje napredovanju patogena.
„Uz ovoliki angažman tako malog broja ljudi koji žele, hoće i znaju što bi trebalo raditi te uz ovoliku količinu novca koju nam na raspolaganje daje Republika Hrvatska te ostale države Mediterana, moramo se nadati da će ipak priroda i njene sile poštedjeti plemenitu perisku od izumiranja. Ja sam u tome oprezni optimist.“ – kaže za kraj gospodin Petriciolij.
