Iz knjige u nastajanju ”43° na lijevo” : Crtica iz života iz brodske utrobe (Mala ptica)
Lokacija: Po svukuda pomalo
Vrijeme: 1993. godina
Ime broda: „Panam Trinity“
Već dugo se borim sa samim sobom, da li napisati priču o brodu „Panam Trinity“ na kojem sam bio ukrcan kao Terco (3. Časnik). Pet i pol mjeseci, koliko sam proveo na njemu, uvelike su me oblikovali u profesionalnom, ali donekle i privatnom životu. Bilo bi, vjerovatno, mudro staviti uspomene, dok su još „svježe“, na papir. I tako je štošta izhlapjelo u ovih dvadeset i sedam godina. No, bila bi to priča s previše negativnosti i gorčine u sebi da bi zvučala vjerodostojno. Zvučala bi, u nekim segmentima, kao plač malog djeteta, što svakako nisam bio u dvadeset osmoj godini života. Znači, bio sam nekako na polovici do sad prijeđenog puta.
Agencija koja nas je ukrcavala tih devedesetih godina bila je krcata osebujnim likovima. Većina nas je bila, naravno, pomorci od struke, ljubavi prema poslu i/ili potrebi za njime. No, bilo je, naročito tokom ratnih godina, bivših pomoraca koji su se vratili navigat bježeći od rata, bivših vojnih lica, hrpa običnih svakodnevnih očajnika. I, kao u svakoj pravoj priči, bilo je i ljudskog otpada, bolesnika koji su liječili komplekse po brodovima jer drugdje nisu smjeli, mogli ili znali kako.
Ipak, upravo od takvih sam naučio ono najbitnije o međuljudskim odnosima, kako se ne ponašati, kakav ne biti prema ljudima. Iako nisu zaslužili da ih se spominje, a kamoli pamti, danas sam im zahvalan na svemu što sam od njih naučio. Vjerujte mi da su mi pouke izvučene iz iskustava s takvim pojedincima itekako pomogle u odnosu prema podređenima.
Trajalo bi pre dugo kad bih spomenuo svega čega se sjećam pa ću samo spomenuti nekoliko anegdota s jednim od Zapovjednika, svakako najosebujnijih među ranije spomenutima. Nismo se više nikad sreli nakon ’93. a zadnje što sam čuo o njemu bilo je da mu je, navodno, jedan od članova posade ušao u kabinu s kantom crne boje i njome zalio njega i sve oko njega. No, to sam samo čuo, ma koliko smiješno zvučalo.
Kratko ili čak odmah po ukrcaju, na naslonu jedine stolice na mostu, tzv. pilotske stolice, je bijelom kredom napisao 50$. Što je značilo ako uhvati nekog da sjedi na stolici odbiće mu od plaće tih 50$. Nisam siguran kako je to planirao izvesti jer nije imao ovlaštenja za tako nešto. Unatoč njegovim smiješnim prijetnjama mi smo sjedili na stolici ne naslanjajući se. Istovremeno bi se on došetao na most u kompletno bijeloj uniformi a stopalima u čarapama i japankama. Telegrafista bi mu donio običnu nisku stolicu u koju bi sjeo jer je pilotska bila zauzeta od Pilota.
Omiljena rečenica upućena meni, a obraćao mi se isključivo ako se nije moglo izbjeći, bila je: “Treći, iskrca’ću vas!“, redovito povišenim tonom. To se redovito dešavalo tokom armiža (priveza broda), a nakon što bi mi se ispraznila baterija na prijenosnom radiju. Svi moji protesti da sam bateriju redovito punio nisu uspijevali ga razuvjeriti niti ga ponukati da naruči, barem jednu, rezervnu bateriju.
No, i to je prestalo jednog kasnog popodneva dok smo brodom usidrenim na rijeci čekali vez u kolumbijskoj luci Buenaventura. Istog jutra tokom moje gvardije (08.00 do 12.00) mi se učinilo da nam sidro ore i riječna struja nas lagano nosi dalje. Podrazumijeva se da sam probudio zapovjednika rekavši mu što se dešava.
Reakcija je bila prilično burna i neugodna, uz njegovo isprdavanje i spuštenu telefonsku slušalicu. Ovdje je neophodno spomenuti da se nije ustajao iz kreveta, gotovo nikad, prije ranih popodnevnih sati, nakon prošlovečernjeg opijanja. Čovjek je bio alkoholičar, uz ostalo.
Dakle, tog predvečerja smo se nas nekolicina šetali palubom kad smo shvatili da je sidro zaoralo i da nas baca prema obali. Ja sam otrčao na provu (pramac) a Mornar u moju kabinu po radio, za komunikaciju s mostom. Nedugo nakon je došao i Čif s mosta te preuzeo od mene.
U dva navrata je nazvao most i pitao Zapovjednika ako sam mu potreban na mostu, na što nije bilo reakcije. Dok, kratko nakon nije dotrčao Timunjer (Kormilar) kako me ovaj treba na mostu i lud je. Požurio sam prema mostu, ne jer je on bio lud nego jer sam mu tj. brodu stvarno mogao biti potreban. Onda sam ga ugledao na desnom krilu mosta ljubičastog u licu kako urla prema meni. Tek sad sam trčao pa uletjevši na most prasnuo vratima i zaurlao natrag: „Šta je?“, i da ne idem u detalje, ušutio je a prestale su i prijetnje s iskrcajem.
Čovjeku očito nisam sjeo iako ne znam čime sam uspio izazivati sve te neobične reakcije. Jednom prilikom sam poslije gvardije došao na ručak. Za velikim stolom su sjedili svi časnici, uključujući Zapovjednika, osim dvojice Sekonda.
Ušavši u salon zaželio sam dobar dan i dobar tek. Samo što nisam sjeo kad mi se obratio.
Zapovjednik: „Treći, šta vi ne znate pozdraviti kad ulazite u salon?“
Ja, sav u čudu: “Pozdravio sam kako i svaki put pozdravim.“
Upravitelj stroja, istovremeno: „Pozdravio je. Čuli smo svi.“
Očito nije znao što bi u neugodnosti koju si je sam smjestio pa je nastavio kao da se ništa nije desilo.
Zapovjednik: „Treći, a vi ste iz Rijeke?“
Ja: „Jesam, iz Rijeke sam.“
Zapovjednik: „Šta baš iz Rijeke ili okolice.“
Ja: „Zapravo sam sa Sušaka.“
I to je bio, načelno, najduži razgovor koji smo nas dvojica vodili u nekoliko mjeseci koje smo proveli skupa na brodu. Zašto ga je zanimalo da li sam baš iz Rijeke ne znam, obzirom da je on bio čovjek sa sela.
No, kulminacija je ipak bila prije i tokom prelaska Atlantika, na putu iz New Orleansa, gdje smo ukrcali suncokretovo ulje kao dio humanitarne pomoći Alžiru. Iskrcaj je bio u alžirskoj luci Arzew. U to vrijeme smo se, iako sve manje, još uvijek koristili sekstantom jer GPS je polako tek dolazio na trgovačke brodove. Ja sam se prvi put susreo s GPSom 1994. godine kad smo preuzeli novogradnju u Japanu.
Da bi ga danas ugrađenog imao svaki mobitel. Uglavnom, sebe je smatrao pomorskim stručnjakom a nas trojicu časnika manje vrijednim oblikom života. Pretpostavljam da ga je moralo zabavljati kako nećemo biti dorasli zadacima koje je pripremio svakome od nas. Sekondo (2. Časnik) je prošao najbolje, uzimajući podnevnu poziciju pomoću sekstanta i sunca.
Čif je dobio prilično zahtjevnu zadaću, dobiti poziciju broda uz pomoć sekstanta i, ništa manje nego, sedam različitih zvijezda. Običavalo se računati s tri zvijezde da se dobije trokut pozicije pa dalje računa. Ali je on uspio sedam pravaca pozicije ukrižati u jednoj točki i dobiti savršenu poziciju. Bedastoća. Zato sam ja dobio apsolutno nemoguću misiju.
U mjesecu rujnu 1993. godine Venera je bila dnevna zvijezda. Što znači da je, možda, bila vidljiva teleskopima ali ne i sekstantom na plavom sunčanom nebu. Pošto ga, gotovo nikad, nisam viđao, nisam mu mogao niti pokušati objasniti. Stoga sam na vlastitu ruku odlučio „skidati“ sunce u više navrata te dobivati pozicije u razmaku vremena.
Nebitno. Jednog popodneva kad sam došao mijenjati Čifa za večeru dočekala me ceduljica. Na njoj je olovkom, bez potpisa, bilo napisano „Ako on ne vidi Veneru 300$ a ako ju ja vidim on leti s broda.“. Opet isto, moj novac mi nije mogao uzeti. No, ideja o pljački mojih 300$ od plaće koja je iznosila 1500$ mjesečno, bila je u najmanju ruku suluda.
Spremio sam ju i čuvao godinama dok se nije negdje zagubila ili trajno izgubila. Nekoliko dana kasnije se došlepao na most točno u podne kad mijenjamo gvardije ja i Sekondo. Tužno je bilo kako, nakon onog incidenta sa oranjem sidra, nema hrabrosti se sa mnom sukobiti licem u lice. Stoga je došao i bez riječi uzeo sekstant tražeći Veneru na sunčanom nebu. Podrazumijeva se da ju je on ugledao.
Potom je sekstant dao Sekondu u ruke da ju i on vidi a dokaže se moja očita nesposobnost. Sekondo Veneru, naravno, nije vidio, kao niti ja. No, on je i dalje tvrdio da ju vidi. I na tome je sve nekako i završilo. Ja sam nastavio s tri sunca u razmaku vremena a Venera se negdje smijuljila odozgo na ljudsku glupost.
Čovjek se iskrcao prije mene kakvih desetak dana a čak mi je uputio i pozdravnu riječ u smislu da se moram puno više truditi. Što li je napričao svojoj smjeni mogu samo zamišljati.
Spomenuti posljednji susret dogodio se u Rijeci na Rivi boduli dok sam išao prema lučkoj kapetaniji, a on u društvu dvije žene iz suprotnog smjera. Ne samo što se zaustavio i, naizgled, oduševio što me vidi uz pitanja kako sam i kad sam se iskrcao, nego me predstavio supruzi i njezinoj majci. Osjetio sam silan poriv da ga pljunem tamo i tada pred njima ali sam se sjetio svega čemu me, svjesno ili ne, naučio.
Sidrište Westhinder (Antwerpen, Belgija), 7. VII. 2020.
Aron Baretić – ABe
