Kontejneraš Nazmiye Ana izgubio je stabilnost i prevrnuo se u luci Castellon za vrijeme prebacivanja tereta.
Tri člana posade su ozlijeđena, za dvojicom se traga. Pretpostavlja se da je ukupno 10 osoba ozlijeđeno. ; piše The Maritime Executive
Pet ronilačkih timova poslano je u luku, policija, tegljači, timovi za spašavanje i Crveni križ sudjeluju u akciji spašavanja i pomaganja unesrećenima.
Prema izvješćima o nesreći u ovom trenutku nije jasan točan razlog zbog kojeg je došlo do prevrtanja broda.
Kontejneraš Nazmiye Ann izgrađen je 1986. godine. U vlasništvu je Sinop Shipping Corp. of Turkey.
Već dva mjeseca Ever Given je ”zarobljen” u Egiptu dok se pokušava postići dogovor oko odštete.
Prema mišljenju glavnog istražitelja, kontejneraš Ever Given napravio je krivi manevar prije nego što je zaustavio promet u kanalu. Također, smatra se da je brod plovio prebrzo.; piše Splash 247
Dogovora još uvijek nema, a novi datum saslušanja je 20.06.2021.
NEPRIJATELJSTVO ekološki nastrojenih udruga i pojedinaca spram naftaša notorna je činjenica, no svijet koji sve aktivnije pokušava zaustaviti klimatske promjene predstavlja ozbiljnu prepreku profitabilnosti i opasno ugrožava etablirane poslovne modele. U takvom svijetu najveća prijetnja naftnim kompanijama kakve poznajemo postaju sami – dioničari.; piše Index
Priča o anglikanskim svećenicima koji su se iz protesta zalijepili (doslovno!) za namještaj u sudnici, prosvjedujući protiv ljudskog utjecaja na klimatske promjene većini će zazvučati simpatično i ne odveć ozbiljno, dovoljno tek za kratak osvrt u kakvom britanskom tabloidu.
Doduše, pritisak svećenika još je prošle godine urodio puno konkretnijim plodom, nakon što je Engleska crkva, “iz financijskih razloga”, odlučila likvidirati ono malo dionica naftnih kompanija koje je u njenom portfelju ionako bilo moguće naći samo u tragovima. Crkva je kao motiv za likvidaciju navela rizike koji takve investicije predstavljaju za portfelj, očito aludirajući na ESG (Environment, Social, and Governance) principe društveno odgovornog poslovanja zbog kojih se naftne kompanije na tržištima kapitala polako pretvaraju u ugroženu vrstu.
A onda opet tih nekoliko milijuna, ili u najboljem slučaju desetaka milijuna funti, iz perspektive naftnih kompanija doima se posve trivijalnim – tržišna kapitalizacija Velike Petorke (Royal Dutch Shell, BP, Exxon Mobil, Total, Chevron) uvjerljivo prelazi pola bilijuna dolara. Koliko su im doista naškodile preporuke Engleske crkve, ili pak po naftaše negativno intonirana enciklika Pape od prije nekoliko godina? Možda ne previše, no ovo je tjedan trijumfa zelene agende, u kojem smo dobili priliku nazrijeti budućnost u kojoj naftnoj industriji ozbiljno prijeti izgon na (ekonomske) margine.
Prvi je udarac stigao nešto ranije, još sredinom svibnja, u obliku šokantnog izvješća Međunarodne agencije za energetiku (IEA), organizacije osnovane nakon naftnog šoka 1973. godine kako bi štitila interese potrošača (a time posredno i naftne industrije).
U izvješću pod nazivom “Net Zero by 2050: A roadmap for the global energy system”, IEA je predstavila sveobuhvatnu energetsku strategiju kojom bi se globalno zatopljenje, drastičnom redukcijom emisija štetnih plinova, svelo na podnošljiv rast temperature od 1.5 °C, navodeći pritom kako ostvarenje tog cilja ne uključuje nove investicije u opskrbu naftom i prirodnim plinom.
Drugim riječima, bilo kakvi novi projekti, ambiciozne najave vađenja nafte iz oceanskih dubina ili zaleđenog Arktika, u tom scenariju postaju – nepotrebni. A to je sasvim u suprotnosti s procjenama Exxon Mobila koje govore o potrebi investiranja između 12 i 17 bilijuna dolara kako bi se zadovoljila potražnja za fosilnim gorivima do 2040. godine.
Umjesto toga, Agencija priziva povećanje investicija u obnovljive izvore energije s aktualna dva na pet bilijuna dolara godišnje (riječ je o investicijama na globalnoj razini), i na taj način zapravo označava početak kraja ere fosilnih goriva. Slučajno ili ne, projekcije se poklapaju s jednim od obećanja aktualnog američkog predsjednika koje se odnosi na potpunu eliminaciju emisija ugljičnog dioksida do 2050. godine.
Graf: Index
Graf: Index
U obrazloženom scenariju, cijene fosilnih goriva na duži rok bilježe značajan pad, dok bi udio nafte, ugljena i prirodnog plina u proizvodnji električne energije tijekom idućih tridesetak godina naprosto trebao – iščeznuti. Teško je precizno izmjeriti utjecaj bombastičnog izvješća, no prognoze koje redovito objavljuje IEA obavezno su štivo za proizvođače (kako države, tako i naftne kompanije), ali i za investitore širom svijeta, i na duži rok ih je sve teže pomiriti s kapitalnim projektima naftnih kompanija.
Pritisak brojnih aktera, pa i crkvenih krugova na Starom kontinentu, uključujući i one simpatične svećenike s početka priče, očito počinje davati vrlo konkretne rezultate, jer sada je već moguće nazrijeti postupno izumiranje naftne industrije, koje bi moglo imati dalekosežne posljedice na globalnoj razini.
Nemali broj zemalja u razvoju ovisi upravo o proizvodnji nafte i plina
Kako ekonomske tako i političke, jer nemali broj zemalja u razvoju, od Iraka i Libije do Nigerije i Venezuele, u značajnoj mjeri ovisi upravo o proizvodnji nafte i plina, a IEA predviđa rapidno smanjenje potražnje, a time i pad prihoda.
Kao prikladna ilustracija može poslužiti tvrdnja Financial Timesa kako bez izdašnih prihoda od proizvodnje nafte Irak ne bi imao ni za plaće državne administracije. A to, naravno, znači i temeljito miješanje karata u geopolitičkoj sferi. “Svijet ima izbor – suočiti se s opasnim rastom emisije štetnih plinova, ili u potpunosti obustaviti investicije vezane uz eksploataciju fosilnih goriva”, stoji u izvješću koje će mnogim naftašima zapeti u grlu.
Kao da to nije dovoljno, nizozemski je sud ovoga tjedna naložio kako Royal Dutch Shell mora do 2030. godine smanjiti emisije ugljika za čak 45%. I s tim mora započeti odmah, čak i “nauštrb komercijalnih interesa koji ne mogu biti iznad ljudskih prava”, navodi se u presudi.
Riječ je o tek prvoj etapi pravosudne trakavice započete još u svibnju 2018. godine, kada je kolektivnu tužbu (sa čak 17 tisuća potpisa) podnio Milieudefensie, nizozemski ogranak Prijatelja zemlje, kako bi prisilio naftnu kompaniju da emisije štetnih plinova svede u okvire Pariškog sporazuma. Na povijesnu presudu Shell će, sasvim je izvjesno, podnijeti žalbu, ali to ne odgađa izvršenje, dok kompaniju prisiljava na bitno aktivniju ulogu u borbi protiv klimatskih promjena (umjesto aktualnog plana koji se u velikoj mjeri oslanja na neprovjerenu carbon capture tehnologiju spremanja ugljičnog dioksida).
Pravosudni presedan
Što je još važnije, riječ je o pravosudnom presedanu koji naftne kompanije čini vrlo ranjivima i mogao bi pokrenuti pravu lavinu sličnih tužbi te ih učiniti odgovornima ne samo za vlastitu proizvodnju, već i za emisiju štetnih plinova koja proizlazi iz aktivnosti potrošača. Dio analitičara već nudi paralele s prvim valom nepovoljnih presuda s kojima se svojedobno suočila duhanska industrija, danas također protjerana na društvene margine, osuđena na defenzivnu strategiju limitiranja štete.
I dok se Shell našao na meti neprijateljski nastrojenog pravosuđa (i još manje naklonjenih aktivista), Exxon Mobil i Chevron su ovoga tjedna zadobili ozbiljne udarce od pete kolone iz vlastitih redova. Čak 61% glasova dioničara Chevrona, unatoč protivljenju uprave, podržalo je prijedlog smanjenja Scope 3 emisije štetnih plinova, čime se odgovornost proizvođača proširuje i na segment konzumacije proizvoda koje prodaju (poput benzina).
Prijedlog ne predviđa konkretne ciljeve, ali predstavlja neugodnu pljusku upravi i uopće, uobičajenoj retorici naftnih kompanija koje odbijaju preuzeti odgovornost za emisije štetnih plinova proizašle iz aktivnosti krajnjih korisnika (potrošača). A moglo je biti još i gore, no prijedlog kojim se uprava poziva da sastavi analizu utjecaja “Net Zero 2050.” scenarija na poslovanje, kao i onaj o objavljivanju detaljnih informacija o lobističkim aktivnostima kompanije, dobili su ovoga puta samo 48% glasova dioničara.
Nešto kasnije, aktivistički hedge fond zanimljivog imena (Engine No. 1), koji drži mizernih 0.02% vlasničkog udjela, uz podršku institucionalnih investitora kao što je BlackRock, uspio je progurati dva nova člana u upravu Exxon Mobila (u igri su čak četiri mjesta od ukupno 9, a za preostala dva člana glasovi se još uvijek prebrojavaju).
Treba li posebno naglašavati, predloženi članovi uprave zagovaraju ubrzanu energetsku tranziciju i zaokret u smjeru smanjenja štetnih plinova, te veće investicije u obnovljive izvore energije. Šokantan rezultat glasovanja dioničara rezultat je višemjesečne agresivne kampanje relativno malog hedge fonda koji je uspio namaknuti potporu velikih igrača, uvjerivši ih kako politika ignoriranja globalnog zatopljenja za Exxon Mobil predstavlja egzistencijalni rizik. Engine No. 1 je zaradio ogromnu količinu reputacijskih bodova jer je doista riječ o rijetkom podvigu koji će poslužiti kao inspiracija i brojnim drugim, aktivistički nastrojenim hedge fondovima.
Čemu panika?
Da stvar bude još zanimljivija, aktualni predsjednik uprave Darren Woods je nezadovoljnim dioničarima uoči glasanja već ponudio niz koncesija (najavljujući smanjenje emisija ugljičnog dioksida), sve kako bi spriječio ulazak uljeza u upravu. To na kraju ipak nije bilo dovoljno, zbog čega bi ovo mogao biti ključan katalizator promjena, jedan od onih događaja nakon kojih više ništa neće biti isto. Teško je uopće opisati šok i nevjericu promatrača i analitičara, koji ovakav razvoj događaja nisu očekivali niti u najluđim snovima. Ili još bolje, teško je precijeniti utjecaj ovotjednih zbivanja na budućnost naftne industrije.
Doduše, takav je zaključak teško izvući na temelju svježih reakcija investitora. Promatrajući zbivanja na tržištu kapitala, kao da se nije dogodilo ništa bitno: dionice naftnih kompanija nisu se prometnule u istaknute gubitke, zadržavši se u krdu, u skladu s prevladavajućim raspoloženjem investitora i izvedbom burzovnih indeksa. Ako je tomu tako, otkud ta panika?
Recentno nezadovoljstvo koje su iskazali dioničari nedvojbeno je uvod u tektonske promjene u sektoru. I nemojmo se zavaravati – nezadovoljstvo je samo dijelom motivirano zelenom agendom, negativnom percepcijom industrije, ljubiteljima drveća i ekološki osviještenim investitorima. Nije samo riječ o političkom oportunizmu.
U ovoj je priči ključna činjenica da se radikalan (i globalan) zaokret u smjeru obnovljivih izvora energije negativno odražava na poslovne rezultate naftnih kompanija – izvlačenje novih količina crnog zlata iziskuje ogromne troškove, a imperativ značajne redukcije štetnih emisija dodatno smanjuje profitabilnost takvih projekata.
Od početka 2020. godine do danas, S&P 500 indeks je, unatoč dramatičnom padu u prvoj fazi pandemije, namaknuo rast vrijednosti od oko 30%, dok energetska komponenta indeksa (S&P 500 Energy) još uvijek tavori na negativnom teritoriju. Prikladan izgovor za takvu divergenciju je spektakularan pad cijena sirove nafte tijekom prošle godine, no cijena se u međuvremenu oporavila i trenutno je u plusu od oko 10%.
Graf: Index
Graf: Index
Da i ne govorimo o neusporedivo manje laskavoj usporedbi s dionicama velikih hi-tech igrača, pored kojih se dionice naftnih kompanija doimaju tromo i neatraktivno. I dok Guardian slavi najnoviji razvoj događaja, urednici Wall Street Journala spremno staju u obranu naftne industrije, odbijajući tezu o sudnjem danu.
Prema njima, niz poraza tek je refleksija enormnog političkog pritiska “progresivnih snaga koje se dodvoravaju anti-naftnoj kliki iz Washingtona”. Uzgred budi rečeno, navodi se u editorialu, Exxon Mobil je samo tijekom ove godine u plusu od oko 40% (mjereno rastom cijene dionica), što je jednako kredibilan podatak kao i onaj o značajnom zaostatku u odnosu na S&P 500 indeks od početka 2020. godine.
Stvari, međutim, izgledaju ponešto drukčije u širem vremenskom kontekstu: čak i kad zanemarimo činjenicu da je indeks (na krilima hi-tech sektora!) izvedbom prešišao dionice naftnih kompanija u svega nekoliko godina (što bi upućivalo na kratkoročan fenomen koji se možda i ispravi), dioničari teško mogu živjeti na staroj slavi i još dugo ignorirati činjenicu da je Exxon Mobil renesansu proživljavao još davne 2014. godine. Sve nakon toga teško može zadovoljiti dioničare, bili oni skloni ekološki nastrojenim klanovima ili ne.
Graf: Index
Naftne kompanije polako tonu u opskurnost (ili barem tako grafikon sugerira) i već se neko vrijeme čini da ih samo radikalna prilagodba može učiniti dugoročno održivima (u kontekstu profitabilnosti). Jer rezultat njihovog plesa na žici i balansiranja između dva svijeta, onog u kojem fosilna goriva uživaju status strateške stavke i onog u kojem nafta postaje posve irelevantna, dioničare teško može zadovoljiti. A to je puno veći problem od Prijatelja zemlje.
Otkako je Republika Hrvatska zaplovila vrlim morima europske demokratske doktrine, u njoj se odvijaju četiri vrste izbora, za razliku od prijašnje tri vrste.
Riječ je, dakako, o lokalnim izborima na kojima građani biraju gradonačelnike i načelnike, gradska i općinska vijeća, te mjesne, odnosno kvartovske odobre, kao i župane i županijske skupštine, zatim su tu parlamentarni izbori na kojima se izabire sastav Sabora Republike Hrvatske, predsjednički izbori na kojima se, kako i ime govori, bira osoba koja će obnašati dužnost Predsjednika Republike, te posljednji, kao novitet, došli su izbori za Europski parlament, na kojima građani hrvatske Republike biraju svoje predstavnike u Visokom domu Europske Unije.
Izlaznost na izbore je, u širem kontekstu gledano, malena, pa se ona kreće od nekakvih 30-ak % za europske izbore, te maksimalnih 50-ak % kada je u pitanju izbor Predsjednika Republike. Sve će to reći da Hrvati i druge narodnosti na tlu Republike Hrvatske i nisu pretjerano zainteresirani za to tko će na vlasti biti, te to ide u korak s činjenicom visokog broja onih koji u bolje sutra ne vjeruju, te su se izjasnili da nada, što se njih tiče, ne postoji, na jednoj od anketa o zadovoljstvu.
Na izbore mogu izići praktički svi, no to je tako samo u teoriji i samo na kopnu. Ukoliko razmotrimo situaciju sa lokalnim izborima, a sukladno hrvatskim pravnim aktima, za utvrditi je da pomorci uopće nemaju pravo glasanja, tehnički, jer nisu u mjestu prebivališta.
Dakle izbori za mjesne, odnosno kvartovske odbore, općinska i gradska vijeća, načelnike i gradonačelnike, te za župana i županijsku skupštinu proći će bez pomoraca koji su na plovidbenom pothvatu. Dakle potpuno je nemoguće omogućiti nekome, primjerice, na Indijskom oceanu da zaokruži broj na biračkom listu i taj isti birački list ubaci u kutiju.
Idući na više razine, dolazimo do parlamentarnih izbora, koji su u biti važniji od predsjedničkih jer institucija Predsjednika Republike ima skromne ovlasti, no u narodu uvriježeno drugačije mišljenje. Stoga, kada se govori o parlamentarnim izborima, oni jesu omogućeni na brodovima pod hrvatskom zastavom, te se prema Zakonu nesmetano provode, a princip biranja je isti kao i na kopnu, no vrijeme izbora je moguće skratiti jer se glasuje dok svi oni koji žele izići na izbore za vrijeme plovidbenog pothvata ne iziđu na izbore.
Foto: Morski.hr
Dakle, po završetku glasovanja svih članova posade s hrvatskim adresama, biralište na brodu može biti zatvoreno. Tako je na prošlim parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj biračko pravo iskoristilo i više stotina pomoraca na tridesetak brodova koji su u Hrvatskom Registru Brodova.
Svi oni koji su na taj datum festivala demokracije bili na brodu koji plovi pod bilo kojom drugom zastavom, nisu mogli iskoristiti svoje biračko pravo jer hrvatsko izborno zakonodavstvo ima određen broj čudnih odredbi od kojih je u stavkama moderniji i Hamurabijev zakonik.
Što se predsjedničkih izbora tiče, na njima pomorci također mogu iskoristiti svoje biračko pravo, no isključivo u diplomatskim predstavništvima Republike Hrvatske, a u čijim vodama se nalazi brod na kojem radni ugovor izvršava hrvatski pomorac.
Također pomalo komplicirano, a da to ne bi bilo sve, glasovanje je potrebno najaviti kao let na Mjesec, pa se hrvatski pomorac mora prijaviti nadležnim držanim tijelima i veleposlanikovu uredu, da bi dospio na popis birača, baš kao što se i za parlamentarne izbore svi moraju upisati na takozvane privremene liste.
O izborima za Europski parlament nitko se nije niti sjetio razmišljati, pa su tako oni ostali vječita nepoznanica za mladu i upitno organiziranu članicu Europske Unije, Republiku Hrvatsku. Izlaznost je na ovom tipu izbora najmanja, vjerojatno zahvaljujući percepciji hrvatskog birača koji gleda svojih desetak predstavnika u Parlamentu koji broji preko sedam stotina članova.
O glasovanju na europskim izborima za vrijeme plovidbenih poduhvata uopće nema relevantnih informacija, pa oni ostaju, za sada, enigma pomorstva i demokracije.
U kratkoj anketi portala Pomorac.hr, gotovo 83% ispitanika tvrdi kako im domaći brodar nije omogućio da ostvare svoje biračko pravo za vrijeme boravka na brodu.
Tako je, od reprezentativnog broja pomoraca, svega 17% iskoristilo svoje biračko pravo na nekim od izbora koji su se odvili za vrijeme njihova plovidbenog pothvata, a za zaključiti je da su to uglavnom bili parlamentarni izbori, odnosno izbori za sastav Sabora i formiranje Vlade.
Graf 1 Jeste li ostvarili svoje biračko pravo na hrvatskom brodu?
Zanimljivo jest i da je 2,1% pomoraca ostvarilo svoje biračko pravo za vrijeme plovidbenih pothvata na brodovima koji plove pod stranim zastavama. Dakle, neki su se ipak potrudili i omogućili svojim zaposlenicima da sudjeluju u demokraciji koja oblikuje njihovo društvo da bi društvo oblikovalo nju samu. Ipak, 97,9% pomoraca na „strancima“ ili na hrvatskim kompanijama čiji brodovi viju inozemne zastave, nisu ostvarili svoje biračko pravo.
Graf 2 Jeste li ostvarili svoje biračko pravo na stranome brodu?
Da su pomorci željni participiranja na festivalima demokracije, pokazuje i fakt da skoro 92% pomoraca ima potrebu izići na izbore, dok ih 8% ne pomišlja na glasovanje ni u ludilu. Dakle, očigledno je da su pomorci ili zadovoljni trenutnim stanjem u državi pa istu vlast žele zadržati, ili nisu zadovoljni pa ju žele primijeniti.
Zanimljivo je i da svega 40-ak % žitelja Hrvatske želi izići na izbore, a kod pomoraca je ta brojka duplo veća, odnosno gotovo svi žele ići na izbore, no to im nije omogućeno. Kako pristupiti tom problemu?
Graf 3 Biste li iskoristili svoje biračko pravo kada bi Vam to bilo omogućeno na brodu?
Hrvatska se, kao i mnoge druge zemlje, pravda nedovoljnim sigurnosnim pokrićem za elektronske izbore, odnosno glasovanje putem digitalnih kanala, to jest navodno se strahuje od krađe podataka. Što je zapravo razlog konstantnog odgađanja takve popularne i široko dometne metode, još nije poznato, pa se može samo nagađati.
Izlaznost do 11 sati je, prema neslužbenim informacijama, oko 15%. Danas, opet, biraju samo pomorci koji su doma, a do kada će se ova praksa nastaviti, ne zna se. Ono što se zna sigurno jest da su najveći potencijal promjene Republike Hrvatske birači-spavači.
Gotovo polovica građana ne izlazi na izbore, a kada oni u nekome ugledaju političkog Mesiju, mogao bi nastati opći kolaps.
Do tada uživajmo na ovoj pučini demokracije koja je i više nego uzburkana, ali jedro nitko ne okreće, već se samo – napušta brod.
Iranska vlada obavijestila je kako je iranski tanker MT Horse pušten zajedno s posadom. Plovilo će nastaviti sa zadatkom u regiji, a nakon toga se vratiti u Iran, piše Al Jazeera, prenosi GeopolitikaNews
“Unatoč mnogim poteškoćama i udaljenosti od obitelji i domovine, profesionalno osoblje MT Horse-a obranilo je nacionalni interes i dotok nafte i derivata.”- obavijestili su iz iranske tvrtke.
Tanker je zaplijenila Indonezija krajem siječnja zbog “sumnje na ilegalni transport nafte preko našeg područja”. Iranska vlada tada je rekla da je riječ o uobičajenim tehničkim poteškoćama. Ipak, u Indoneziju na sastanak je putovao čak i ministar VP Irana, Mohammad Javad Zarif. Navodno nisu pričali o incidentu, već o “bilateralnoj suradnji”.
Nema objašnjenja zašto je tanker sada pušten niti od strane Indonezije, niti od Irana. Moguće je da je upalila uporna iranska diplomacija. Isto tako, moguć je nagovještaj konačnog dogovora Irana i Zapada oko sankcija i nuklearnog programa, pa je Indonezija dobila “zeleno svjetlo” za puštanje tankera.
Prema pisanju Reutersa, Iran je na brojne načine pokušao prokrijumčariti naftu nakon sankcija na iransku naftu od strane SAD-a, a jedan od ilegalnih načina je i onesposobljavanje sustava za praćenje na tankerima. Isti ovaj zaplijenjeni tanker je sudjelovao je prošle godine u dostavi 2.1. milijuna barela nafte savezničkoj Venecueli koja je isto pod sankcijama SAD-a.
Nije bilo lako, to prvo vrijeme, em mlad, em sa sela došao u veliki grad. Da lakše to prebrodim, pomogao mi je karate, koji sam trenirao još u Bajinoj Bašti.
Za brodoskelara Ajeta Angela Harbaša svi u riječkom brodogradilištu znaju da naginje rimi. Naš pjesnik, kažu, tako su ga i predstavili premijeru Plenkoviću kojemu je Ajet stihovima zahvalio »što nam je 3. maj počeo raditi«.; piše Novi List
Malo je toga iz života o čemu Ajet nije progovorio kroz stihove i rimu, sam kaže da je napisao više od dvije tisuće pjesama. Smatra to darom s kojim se rodio.
– Da moram nacrtati nešto, to vjerojatno ni na što ne bi sličilo. Međutim, pjesme su nešto drugo, počeo sam ih pisati vrlo rano, još u prvom razredu osnovne škole, objavljivao sam ih u tadašnjem dječjem listu Vesele sveske, čak sam bio i njihov dopisnik, priča 62-godišnji Ajet kojeg dani dijele od odlaska u zasluženu punu mirovinu.
U Rijeku je stigao kao petnaestogodišnjak iz jednog malog sela iz srebreničkog kraja u Bosni i Hercegovini.
– Osnovnu školu pohađao sam u Bajinoj Bašti jer je moje selo na samoj granici Bosne i Srbije, i nastavnik nas je izvijestio da se daju stipendije za Pulu, Rijeku i Split. Kod nas, tada, još nitko nije bio čuo za stipendije i stipendiranje, pa se sjećam da sam nastavnika pitao da pojasni što to točno znači. Razgovarao sam s roditeljima, prijavio se i nedugo potom stigla je plava kuverta s obavijesti da sam primljen, sjeća se Ajet tih davnih dana i svojeg prvog putovanja za Rijeku, koja mu se učinila na kraj svijeta.
»Nisam imao punih petnaest, kad od kuće krenuo sam ja Zagrlim je, zaplaka moja majka stara
Kad je gledam majku kako plače, pa zaplakah sa njom i ja, na stanicu mene kad je pratila
Plače majka, a duša joj jeca, ostala je kući sama, a u svijet joj otišla djeca
Znam, noćima ne spava i o nama brine, kad će djeca doći kući iz tuđine«, recitira iz glave Ajet pjesmu koju je tada napisao.
– Ukrcao sam se u vlak u Beogradu i zamolio konduktera da me probudi ako zaspim, da ne propustim izaći. On se nasmijao i rekao da nema straha jer je Rijeka ionako posljednja stanica na koju stižemo tek ujutro. Bilo je 20 sati kad je vlak polazio s beogradskog kolodvora i sjećam se da sam pomislio kamo ja to idem i gdje je uopće ta Rijeka kad se moramo voziti cijelu noć, priča dalje Ajet. Sve što je u to vrijeme znao o Rijeci svodilo se mahom samo na nogometni klub.
Foto: SERGEJ DRECHSLER / Novi List
– Stanovao sam u đačkom domu kod Druge policijske, na Potoku. Nije bilo lako, to prvo vrijeme, em mlad, em sa sela došao u veliki grad. Da lakše prebrodim, pomogao mi je karate, koji sam trenirao još u Bajinoj Bašti. Na odlasku trener mi je rekao neka se javim njegovom kolegi Nikoli Vračaru, koji je vodio Karate klub Pobjedu. Uključio sam se u taj klub i to mi je puno pomoglo lakše se prilagoditi. Nositelj sam crnog pojasa prvi dan, išao sam i po natjecanjima, ostvario sam i neke uspjehe, ali u to vrijeme karate još nije bio toliko prepoznatljiv i razvijen sport kao danas, prisjeća se Ajet. Karateom se bavio do svoje 34. godine, a onda se okrenuo nogometu koji je igrao u rodnom mjestu još kao dijete. Jedno je vrijeme sudio utakmice u nižim ligama, veli da bi to danas bio rang županijskih.
Ajet priznaje kako u početku nije mislio da će u Rijeci trajno ostati. No život se, kako to već biva, često posloži sam od sebe, pa tako i Ajetov. Nakon što je odradio obavezne tri godine iz stipendije i odslužio vojsku, riječko brodogradilište nudilo je mogućnost stambenog zbrinjavanja, pa je Ajet odlučio produžiti s radom u »3. maju«. Stan, međutim, nije dočekao. Zakoni su se u međuvremenu promijenili i počeo je rat. Ajet se skućio tako da je kupio zemljište u Gornjim Srokima i sagradio obiteljsku kuću.
– Nije još u potpunosti završena, ali gdje ja stanem, nek sin nastavi, veli Ajet.
Samo je inspiracija važna
Kada je prije 41 godinu došao u »3. maj«, brodogradilište je imalo oko 5.500 zaposlenih. Sam Ajet kaže kako mu je teško uspoređivati to vrijeme i ovo danas.
– Kad sam počeo raditi, svaka tri mjeseca »3. maj« je primao nove radnike. Bilo je svih profila radnika i majstora, bilo je kao u košnici, učilo se, prenosilo se znanje sa starijih na mlade generacije. A danas nam je prosječna dob zaposlenih u »3. maju« 53 godine, što je puno, kaže Ajet.
Vraćamo se na njegove pjesme.
– Sve su moje pjesme stvarne, istinite, bilo da je u pitanju osobno iskustvo ili priče i sudbine ljudi na koje sam nailazio putem. Nema pravila, samo inspiracija je važna tako da sam pisao o svemu – o rodnom selu, majci, ljubavi, rastancima, sastancima, radosti, tuzi, Rijeci, Viškovu…
Imam i svoj Fejs na kojem kontaktiram s drugim tekstopiscima, neke moje pjesme možete čuti i uglazbljene na YouTubeu, kao što je »Rasli smo i patili« koju pjeva Šeherzada Ković ili, recimo, Asmir Hot »Nemoj majko suze liti«, prenosi nam Ajet.
Da je pjesnički opus našeg sugovornika šarolik baš kao što je i sam život, svjedoči i epizoda s prijateljem.
– Imam jednog prijatelja, koji je bogat, a mlado žensko bilo navalilo na njega, pa me pitao mogu li nešto napisati, prepričava nam Ajet i odmah kreće s recitalom.
»Ti bi htjela da te ljubim, ti sa nekim mlađim budi
Da provodiš sa mnom dane, godine nam ljubav brane
Pusti srce, misli glavom, tek dolazi tvoje vrijeme
Nađi sebi nekog mlađeg, nije mjesto ti kraj mene«.
Nedavno je Ajet napisao i pjesme o Bajramu za koje su se, veli nam, interesirali s dvije turske televizijske kuće. Pitamo ga je li zaradio štogod od svojih pjesama.
– Nešto sitno jesam, ne puno. Nema tu neke financijske koristi, više pišem radi sebe, kaže Ajet.
Planira li možda jednom izdati svoju zbirku pjesama, pitamo ga.
– Ne znam, za to treba i novca i vremena. Vidjet ćemo – ne otpisuje Ajet tu mogućnost.
Odakle mu Angel u imenu, zanima nas.
– Svi su me od malih nogu zvali Angel, tako me u mom rodnom selu jedino i znaju, čak je i moj sin bio u čudu, kad je sa mnom bio tamo u posjetu, pa me pitao koje je ustvari moje pravo ime, smije se Ajet Angel.
Nismo mogli odoljeti klišeju, a da od Ajeta ne pokušamo doznati postoji li među tih dvije tisuće i nešto pjesma neka koju bi posebno izdvojio. Krenuo je diplomatski, o tome kako su mu sve drage, a onda je popustio i krenuo sa stihovima.
»Od rastanka našeg vidjeli se nismo mi, rekli su mi u Sarajevu ona sada živi
Pozdravi mi Sarajevo i komšije naše, pozdravi mi staru ljubav i moje Harbaše
Doći ću u Sarajevo da bi opet s tobom bio, da ti kažem samo jedno da te nisam prežalio
Godine su mnoge prošle, od života osta’ malo, sramota me neće biti, doći ću da te vidim samo
Doći ću da te vidim, nije me sramota, pa makar me to koštalo života«, završio je Ajet.
KAŠTEL GOMILICA – Požar koji je u subotu iza 20 sati planuo u marini u Kaštel Gomilici ostavio je iza sebe golemu štetu. Vatrogasci su bdjeli nad izgorenim plovilima cijelu noć, no osim gašenja požara u potpunosti, slijedi i sanacija cijelog područja.
S obzirom da, da nafta doslovno “izvire” na svakom koraku, još noćas se krenulo s postavljanjem morskih brana.; javlja Morski.hr
Sada je važno spriječiti još jednu katastrofu, onu ekološku.
Brod za prijevoz kontejnera koji plovi pod zastavom Singapura odsukan je u petak nekoliko sati nakon što se nasukao u Sueskom kanalu, prenosi Slobodna Dalmacija
Maersk Emerald, dug 366 metara, nosivosti 13.100 TEU, nasukao se u petak oko podneva po lokalnom vremenu, nakon što je navodno imao problema s motorom tijekom prolaska kroz sjeverni dio kanala. Kretao se prema jugu i bio je peti u konvoju.
Za razliku od incidenta s nasukavanjem broda Ever Given (dug oko 400 metara, nosivost 20.100 TEU) u ožujku ove godine, Maersk Emerald bio je nasukan samo nekoliko sati te nije blokirao Sueski kanal, već je uzrokovao samo manja kašnjenja.
Uprava Sueskog kanala priopćila je da su četiri tegljača korištena za odsukavanje broda koji je nakon incidenta usidren u Velikom gorkom jezeru.
SCA napominje da je brod prolazio sjevernim dijelom “novog” Sueskog kanala, na kojem postoje dvije prometne trake, tako da su posljedice incidenta bile minimalne.
Šef uprave Sueskog kanala Osama Rabie rekao je da incident pokazuje da kanal ima odgovarajući kapacitet za rješavanje takvih situacija, te je istaknuo važnost mogućnosti plovidbe u dvije prometne trake.
Unatoč tome, incident je podsjetio na nedavno nasukavanje Ever Givena, koji je zaustavio promet kroz kanal gotovo tjedan dana, stvarajući poremećaj u svjetskoj trgovini.
Do požara je došlo oko 20.15 sati, kad su na teren izišli i vatrogasci. nešto iza 21.00 sati s mjesta požarišta čula se jaka eksplozija. Najprije se zapalio jedan brod, a požar je potom zahvatio pet jahti.; piše Novi List
Vatrogasci su na koncu stavili požar stavili pod kontrolu. U Županijskom vatrogasnom operativnom centru u Splitu izvijestili su da je požar učinio veliku materijalnu štetu te da je, prema prvim saznanjima, izgorjelo pet većih jahti.
Neugodan miris zapaljene plastike na izgorjelim jahtama širi se Kaštelima. Na gašenju požara bile su angažirane sve raspoložive vatrogasne snage s kaštelanskog i splitskog područja.
Vatrogasci s terena izvijestili su da među njima nije bilo ozlijeđenih.
Vlasnik marine u Kaštelima, kapetan Josip Berket, komentirao je za Dalmatinski portal: “Izgorjelo je pet jahti! Šteta je velika, ali nema ozlijeđenih. Požar je lokaliziran.”
On je otkrio da je požar izbio na jednoj od jahti, gdje su ljudi spremali večeru.
– Požar se oteo kontroli, konopi su popucali i brod je otplutao na drugi kraj marine te zapalio druge brodove, vlasnik marine.
