Tvrtka Diana Shipping sklopila je ugovor za čarter s tvrtkom Viterra Chartering za 2005. izgrađeni panamax bulker Calipso.
Čarter je započeo prošli tjedan, a traje do vremena između 1. listopada i 15. prosinca, po cijeni od 10,400 dolara dnevno. Stopa je znatno viša od 8,250 dolara dnevno koje je prethodno plaćao Uniper.
Diana Shipping, koja posjeduje flotu od 37 bulkera, kaže da će čarter generirati oko 2,59 milijuna dolara prihoda na temelju minimalnog vremenskog razdoblja čartera.
Tijekom prvog punskog rata, nakon poraza od Kartažana u proljeće 285. godine p.n.e., rimska flota od približno 400 brodova prevozila je poraženu vojsku na Siciliju; piše Gorgonija. Pred samim ciljem, ploveći uz južnu obalu Sicilije, upali su u oluju.
Strahovito nevrijeme orkanske snage divljalo je pučinom. Do tada nitko ništa slično nije vidio. Visoki valovi udarali su o brodove, lomili jarbole, vesla i nadgrađe, kidali jedra i konope, a s paluba odnosili ljude.
Pod silinom valova pucali su trupovi, a brodovi se raspadali i tonuli. U oluji je potonulo 280 brodova, a zauvijek nestalo oko 100.000 ljudi. To je do danas najveći brodolom u povijesti pomorstva.
Koronakriza je posljednjih godinu dana utjecala na sve sfere života, ništa više nije kao prijašnjih godina. Turistička sezona je prošle godine odrađena u skladu s uvjetima u kojima smo živjeli, ne samo mi nego i cijeli svijet.
I sezona pred nama je neizvjesna, svi žive u nadi da će ova godina biti bolja negoli lanjska, kao i da će se sve vratiti u normalu; piše Dalmacija Danas. Ove godine Split bi moglo posjetiti gotovo 350 kruzera, ako je suditi prema planu posjeta brodova na kružnim putovanjima. Toliko ih je, naime, za sada najavljeno.
“Mi smo optimistični što se tiče toga, a očekuju i oni optimistično da se nešto pokrene, dugo to traje – da se ništa ne događa. Najave su rekordne, ali moramo vidjeti cijelu situaciju s Covidom. To je odluka koja će biti donesena na svjetskoj razini, ili na razini Europske unije. Hoće li kruzeri krenuti, mogu li krenuti, kakvi će biti uvjeti ukrcaja, hoće li trebati Covid putovnice prije samog ukrcaja, slijedom toga nešto će se tražiti i u lukama, to još moramo pričekati, to će biti zajednička odluka na cijelom europskom tržištu”, kazao nam je Vicko Vrgoč, voditelj operative Lučke uprave Split.
“Nije sve na kompanijama”
Ukoliko svi ti kruzeri zaista dođu, bio bi to rekordan broj koji je posjetio splitsku luku.
“Prijašnjih godina bilo bi ih preko 280, ovo bi bio nekakav rekord, da se sve ostvari. Brodova je sve više, putovalo se sve više i to je neka nada da će se sve vratiti na staru situaciju, ali evo čekamo kao i svi. Vidjet ćemo kako bude vrijeme odmicalo, onda će se odlučivati da li da se krene ili ne. Nije sve na kompanijama i ljudima nego će države imati zadnju riječ”, pojasnio nam je Vrgoč.
Puno je toga vezano uz turizam.
“Mi čekamo, ima nas puno u tom lancu. O tome ovisi puno toga, ne samo luka. Tu su i agencije, autubusi, kafići, suvenirnice, vodiči, samo sam dio spomenuo. Tu je cijela industrija koja čeka da se pokrene”, zaključio je naš sugovornik, u nadi da će se situacija pokrenuti.
Brodolom norveškog broda ARGO jedna je od najvećih tragedija koja se dogodila na Jadranu. Dugo su godina ronioci znali za tu olupinu u Kvarneriću, ali sve do početka ovog stoljeća nije se znalo o kojem se brodu radi; piše HRT.
Trebalo je proći više od pedeset godina da bi se otkrilo kako se radi o norveškom brodu koji je plovio iz Venecije za Rijeku da bi u našem akvatoriju naletio na minu zaostalu iz Drugog svjetskog rata. Bilo je to u siječnju 1948. godine, a od 12 članova posade spasio se samo Nils Mikalsen koji je tada imao 25 godina i koji je uspio doplivati do plaže Vošćica nedaleko Koromačnog u Istri.
Ribari su olupinu Arga koja se nalazi na pedeset metara dubine dugo godina nazivali brod-bolnica, međutim istraživanja su pokazala kako se radi o norveškom brodu-hladnjači, ali put do njegove identifikacije nije bio nimalo lagan, ispričao je u programu Radio Rijeke istraživač podmorja Danijel Frka. Poslušajte ovdje.
Tijelo ogromnog nasukanog i preminulog kita izvučeno je iz mora u talijanskoj luci Sorrento.
Ovu morsku grdosiju prvi su uočili ronioci obalne straže koji su prvo bili upozoreni na prisutnost manjeg kita koji je u međuvremenu nestao; piše Glas Istre.
Talijanska obalna straža pod koordinacijom Pomorskog ravnateljstva u Napulju vodila je složenu operaciju izvlačenja iz mora – dva patrolna čamca talijanske obalne straže, preminulog kita su premjestili prema luci u Napulju, gdje su stigli u zoru, nakon nekoliko sati “teglenja”.
Obalna straža opisala je nasukanog kita jednim od najvećih primjeraka kita identificiranih na Sredozemlju.
Truplo kita prevezeno je u luku Napulj, gdje će ga analizirati morski biolozi i drugi stručnjaci te odrediti uzrok uginuća.
Sorrento je inače popularna turistička destinacija.
Tihi je ocean najveći i najdublji ocean na Zemlji. Pokriva otprilike jednu trećinu cijele Zemljine površine i veći je od cjelokupnog kopna na zemlji zajedno. To znači da, ako ikada budete dovoljno nesretni da se ovdje izgubite, postoji vrlo velika šansa da vas nitko nikada neće pronaći, što priču o Joséu Salvadoru Alvarengi i njegovom spašavanju čini još fascinantnijom.
José Salvador Alvarenga je ribar koji trenutno drži svjetski rekord najduže izgubljenog čovjeka na moru. Usprkos svim izgledima, preživio je 438 dana u Tihom oceanu.
17. studenoga 2012., Alvarenga, iskusni pomorac i ribar je krenuo odraditi 30-satnu smjenu ribolova iz ribarskog mjesta Costa Azul, blizu Pijijiapana, nedaleko od obale Chiapasa u Meksiku, u pratnji 23-godišnjeg Ezequiela Córdoba, ne baš iskusnog ribara.
Njihov je brodić bio prilično malen, s vrlo malo opreme. U osnovi se radilo o kanuu bez kabine, dugačak samo 7 metara (23 stope) i imao je samo jedan izvanbrodski motor i hladnjak za spremanje riba koje će uloviti.
Znali su da u blizini područja dolazi oluja, ali odlučili su riskirati i putovali su 120 kilometara od obale. U 01:00 ujutro olujno nevrijeme se pogoršalo te je prijetilo potonuće broda. Da bi mogli upravljati tim malim brodom, morali su izbaciti gotovo 500 kilograma svježe ribe koju su ulovili. Bili su udaljeni samo 24 kilometra (15 milja) od obale i mogli su vidjeti planine na horizontu, no onda se motor pokvario, a snažni vjetar počeo je gurati njihov brod natrag prema oceanu.
Alvarenga je uspio nazvati svog šefa i zatražiti pomoć prije nego što se baterija na radiju ispraznila. Njegov šef je organizirao potragu za njima, ali potraga je otkazana nakon dva dana radi loše vidljivosti na oceanu. Nakon pet dana oluja se smirila, a oni su bili udaljeni 450 km (280 milja) od obale. Šanse za preživljavanje bile su minimalne jer nisu imali raketni pištolj, a tako mali brod je teško primijetiti iz zraka.
Da bi preživjeli, Alvarenga je golim rukama lovio ribu, kornjače, meduze i morske ptice. Prikupljali su pitku vodu od kiše kad je to bilo moguće, ali kad nije bilo kiše, bili su prisiljeni piti krv kornjače ili vlastiti urin.
Córdoba je izgubio svaku nadu da će biti spašeni nakon nekih četiri mjeseca na putovanju, razbolio se od jedenja sirove hrane te je naposlijetku umro od gladi jer je odbijao jesti.
Alvarenga tvrdi da ga je Córdoba natjerao da mu obeća da neće jesti njegovo tijelo kad umre, pa je zato zadržao Córdobin leš na brodu, pa čak i razgovarao s njim. Nakon šest dana, Alvarenga je shvatio da psihički nije dobro te je bacio truplo u ocean. Alvarenga je također izjavio da je, dok je bio na moru, često sanjao o svojoj omiljenoj hrani, kao i o svojim roditeljima.
Alvarenga je tvrdio da je vidio mnogo brodova dok je plutao oceanom. Tvrdi da je teretni brod samo prošao pored njega, a četvorica muškaraca na brodu su ga primijetila i mahnula rukom, ali se nisu zaustavila i pomogla mu.
Pratio je vrijeme računajući mjesečeve mijene. Nakon što je prebrojao 15. lunarni ciklus, primijetio je kopno: sićušni, pusti otočić, za koji se ispostavilo da je zabačeni kutak Marshallovih otoka.
Napokon je 30. siječnja 2014. napustio svoj čamac i doplivao do obale, gdje je slučajno naišao na kuću na plaži i uspostavio kontakt s prvim ljudima nakon što je napustio svoje selo u Meksiku prije 438 dana i nakon što je prešao gotovo 11 000 km.
Alvarenga je završio na kopnu na atolu Ebon, koji je južni vrh Marshallovih otoka, jednog od najudaljenijih mjesta na planeti. Odvezen je natrag u svoj dom u El Salvadoru, gdje je objavio knjigu, a obitelj njegovog prijatelja koji je umro na brodu tužila ga je za 1.000.000 dolara jer tvrde da ga je pojeo.
Na osječkom Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija (FERIT) grupa mladih znanstvenika radi na projektu koji je trenutno u vrhu globalnih trendova – najveći jedrenjak najveći jedrenjak pogonjen na struju na svijetu na struju na svijetu.
‘Papirnati’ dio posla je pri kraju, a sljedeći bi korak trebao biti sama izgradnja, koja se planira obaviti u Brodosplitu koji već ima iskustva na trojarbolnim jedrenjacima kakav je već postojeći brod ‘Klara’; piše HRT.
– To je jedrenjak koji koristi isključivo vjetar i sunce i ima nultu emisiju plinova. Sve funkcije broda napajaju se iz obnovljivih izvora. To omogućuje baterija od 30-ak tona, ali brod će biti velik, pa se ta baterija neće činiti tako velikom, ali u odnosu na jedan Tesla automobil, to je 60 njegovih volumena, kaže redoviti profesor FERIT-a prof. dr. sc. Željko Hederić.
FERIT-ov projekt dio je IRI2 projekta čiji je nositelj Brodosplit, odnosno DIV grupa čiji je dio i splitsko brodogradilište. Partner u projektu je splitski Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, a idejni projekt FERIT-a ostvarit će Marine and Energy Solutions DIV d.o.o., projektantska i inženjerska tvrtka DIV grupe.
Detalje je ekipa emisije Dobro jutro, Hrvatska doznala od redovitog profesora FERIT-a prof. dr. sc. Željka Hederića i strojarski inženjer, mag. ing. mech Marija Čačića; pogledajte reportažu ovdje.
U ovo doba godine, svjetska nautička javnost uobičajeno bi se okupila na hladnom sjeveru Njemačke gdje bi u toplim sajamskim halama pregledavali novitete iz male brodogradnje i dogovarali poslove za iduću nautičku sezonu; piše Otvoreno more.
Ovogodišnji sajam u Düsseldorfu je prvo bio odgođen za travanj, no sada je i taj termin otkazan. Iduće izdanje popularnog Boota tako će se održati od 22. do 30. siječnja iduće godine kada se očekuje potpuna normalizacija svih društvenih događanja.
– Naši prioriteti su zdravlje i sigurnost za izlagače, posjetitelje i naše radnike – izjavili su organizatori te najavili kako će sve aktivnosti usmjeriti na uspješnu realizaciju idućega sajma.
Ova će im odluka nesumnjivo donijeti velike financijske gubitke, no to je cijena koju su Nijemci spremni platiti.
Dok sajamski biznis tek čeka na dobre dane, brodograditeljima ide solidno i s drugim kanalima dolaze do kupaca. Posljednjih dana smo čuli kako i hrvatske čarterske kompanije bilježe povećani broj narudžbi tako da bi nautička sezona pred nama ponovno mogla biti puno bolja od ostalih grana gospodarstva i turizma.
Teretni brod Satya Beriaya je 20. siječnja pretrpio prodor vode i djelomično potonuo; dok je bio na putu za Tanjung Priok, Jakarta.
Od 15 članova posade, 7 ih je napustilo brod, a 8 članova je ostalo pomoći u spašavanju broda.
Hladna zima na istoku Azije najbolje ukazuje na važnost sigurne opskrbe prirodnim plinom za svaku zemlju koja drži do svojih nacionalnih interesa, sigurnosti i konkurentnosti gospodarstva i spokoja svoga stanovništva; piše Geopolitika News.
Američki dobavljači ukapljenog plina, kao i svi drugi izvoznici tog energenta, u ovako povoljnim sezonskim cjenovnim uvjetima na azijskom tržištu kakvi su sad, žure se sa svojim punim tankerima čim prije stići na konačna odredišta za iskrcaj. Naime, cijene plina u Aziji „nenormalno“ su primamljive – dosežu čak i do 1300 dolara za tisuću m3!
Međutim, zbog ograničenog propusnog kapaciteta Panamskog kanala, koji je najbliži put do Azije za američke proizvođače LNG-a s atlantske obale, tamo već tjednima traje velika gužva a brodovi za prijelaz u Tihi ocean i obratno čekaju i po dva tjedna. S druge strane, američki konkurenti s Bliskog istoka, Rusije i Australije takvih problema nemaju zbog geografskih razloga.
Dalekovidnost Rusije, koja je u proteklih desetak godina pokrenula perspektivne projekte za proizvodnju LNG plina na poluotoku Yamal na svom Arktiku („Yamal LNG“ 1 i 2) i za njih izgradila i prvu svjetsku flotu LNG tankera-ledolomaca, upravo sada najbolje dolazi do izražaja. S tog LNG terminala ruski su tankeri ukapljeni plin do sada prevozili u smjeru zapada tj. u Europu, a odatle su ga tamošnji trejderi razvozili gdje je trebalo, najčešće u Aziju ali nerijetko i na istočnu obalu SAD-a (poznato je da su SAD uvele sankcije protiv Rusije, između ostalog i na njezine izvozne energetske projekte poput plinovoda, pa su visoki ruski dužnosnici u šali znali govoriti kako su Zapadni prijevoznici dovodili plin iz EU u SAD, ali da to nije moglo promijeniti činjenicu da su molekule toga plina ipak ruske).
Međutim, s drastičnim porastom spot cijena u Aziji posljednjih zimskih mjeseci Rusija se također pridružila utrci u brzini isporuke ukapljenog plina najvećim svjetskim potrošačima koji se nalaze baš na tom kontinentu. Tako su, nedavno, po prvi put dva ruska tankera-ledolomca krenula iz terminala Yamal LNG u smjeru istoka – najkraćim, novim i perspektivnim Sjevernim morskim putom – SMP.
Američki izvoznici LNG-a sada nastoje ubrzano riješiti problem s otežanim prolaskom kroz Panamski kanal zbog kojeg su na gubitku i traže alternativne smjerove, kalkulirajući brzinu i cijenu dostave.
Prema navigacijskom portalu Marinetraffic, čak više od 30 tankera s LNG-em, naftom i naftnim derivatima iz Sjedinjenih Država čeka na prolazak kroz Panamski kanal kako bi isporučili gorivo azijskim potrošačima. Uprava Panamskog kanala izvijestila je da bi mogla prevoziti dva unaprijed rezervirana LNG tankera dnevno. Zbog svega toga vrijeme isporuke plina u Aziju produljuje se s dva na čak četiri tjedna. Američki dobavljači smislili su zaobilazno rješenje.
Najmanje sedam prijevoznika LNG-a sada slijedi američko-azijsku rutu kroz Sueski kanal. Pokazalo se da je ovaj put brži od zaglavljivanja u gužvi na Panamskom kanalu (naravno, pitanje je što je s cijenom samog prijevoza s obzirom na puno duži prijeđeni put).
Na primjer, prijevozniku plina Wilforce koji dolazi s najvećeg američkog LNG terminala Sabine Pass, put do kineske luke Tianjin trajat će četiri i pol tjedna. Pri tom je Gaslog Shanghai objavio kako će ispoštivati ovaj rok.
Nova ruta za američke tankere za LNG za Aziju kroz Sueski kanal počela se koristiti u posljednjih nekoliko tjedana i zaobišla je drugu alternativnu rutu u potražnji – Rt Dobre nade (najjužnija točka afričkog kontinenta). Sueska ruta traje oko mjesec dana, dok bi ona oko Rta Dobre nade trajala 5 tjedana tj. jedan više. Istodobno su takse za prolaz Sueskim kanalom relativno niske. Dnevni promet LNG tankera sada doseže 397 tisuća dolara, dok je u prosincu iznosio 160 tisuća dolara. U povratku se LNG tankeri u SAD ipak šalju Panamskim kanalom.
Drugi razlog za odabir rute kroz Egipat bio je nedostatak tankera. Njihov nedostatak zbog utovara na duljim linijama do Azije već je doveo do činjenice da europski potrošači američkog LNG-a ne mogu pronaći besplatne brodove.
Naime, u siječnju je cijena LNG-a s isporukom u sjeveroistočnu Aziju u prvoj polovici veljače porasla na više od 1300 američkih dolara. Takvu zaradu mogu ostvariti dobavljači koji su otpremili teret u prvoj polovici siječnja. Međutim, u drugoj polovici veljače cijene su već 350 dolara niže, a u ožujku će, nakon prestanka hladnog vremena, kako se predviđa, iznositi 400 dolara za tisuću kubika. To je više od trenutnih cijena plina u Europi, ali ne i onih na kojima dobavljači mogu zaraditi rekordne marže.
Dakle utrka za neočekivanom enormnom zaradom dobavljača LNG-ja na azijsko tržište u punom je jeku tj u svojoj kulminaciji. Ovdje ipak treba dodati kako, za sada, zarada ruskih dobavljača LNG-a ne ovisi o spot cijenama, s obzirom da se gotovo sve količine s Yamal LNG-a isporučuju prema dugoročnim ugovorima. Međutim, kapacitet pete faze tog ruskog energetskog projekta, od 900 tisuća tona (1,24 milijarde kubičnih metara godišnje), planira se prodati isključivo na spot tržištu.
Ovo je samo jedan, ali vrlo važan primjer, koliko je suvremena Rusija već sada, a kamoli dugoročno ozbiljan ne samo vojni, već i gospodarski (energetski) globalni konkurent SAD-u. To vidimo i na tlu Europe kroz projekte Sjeverni tok 2 i Turski tok, kojima će se i nova američka administracija svim silama nastavljati suprotstavljati.
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
