Utopia of the Seas, najnoviji kruzer tvrtke Royal Caribbean Internationala, porinut je po prvi put prošlog tjedna, obilježavajući veliku prekretnicu i sljedeću fazu izgradnje u francuskom brodogradilištu Chantiers de l’Atlantique u Saint-Nazaireu.
Izgradnja novog kruzera klase Oasis traje već 17 mjeseci, od travnja 2022., a sam proces porinuća trajao je gotovo 15 sati. Utopia of the Seas je zatim premještena u dok za opremanje, gdje će biti dovršena u ljeto 2024. godine.
Utopia, trenutno i dalje prazna, sada će početi oživljavati kako se budu ugrađivale njezine dugo očekivane značajke – od najdužeg tobogana na moru, 90 metara dugog Ultimate Abyssa, do restorana koji će se uz pomoć virutalne stvarnosti pretvoriti u vagon vlaka koji putuje Amerikom ili Francuskom.
Kako navode iz kompanije, novi kruzer će biti vrhunska destinacija za odmor, s više od 40 restorana i barova, velik broj bazena, uzbuđenja, načina za opuštanje i više.
Foto: Cruise Mapper
Utopia of the Seas će zaploviti u srpnju 2024. godine iz Port Canaverala u Floridi, kao prvi brod klase Oasis s pogonom na ukapljeni prirodni plin (LNG) i kao drugi takav brod za krstarenje u floti Royal Caribbeana, nakon Icon of the Seas. Kako navode iz Royal Caribbeana, Utopia je dio posvećenosti kompanije očuvanju okoliša koja traje već desetljećima, kombinacijom LNG tehnologije s nizom već uspostavljenih ekološki prihvatljivih značajki.
Utopia of the Seas će nuditi i kratka krstarenja, a svaki će odmor uključivati posjete Nassauu, Bahamima i Perfect Day at CocoCay – nagrađivani privatni otok Royal Caribbeana.
“Za mene ne postoji nikakav drugi posao niti mi je ikad trebalo išta što će me od njega odmarati.“
Antun Jurić iz Klimna, slikovitog obalnog mjestašca na području općine Dobrinj jedan je od danas, nažalost, malobrojnih čuvara i baštinika znanja i vještina naših brodograditelja u drvu. Dodjeljujući mu više no zasluženu nagradu za životno djelo na nedavnoj proslavi Stipanje – Dana općine Dobrinj, predstavnici vodstva Općine nazvali su ga doajenom hrvatskoga brodograditeljstva. Osim svojim znanjem, vještinom i spretnošću iskusnog graditelja drvenih brodova i barki, Jurić je tu nagradu zaslužio i činjenicom da je danas čuvar i (pre)nositelj čak 140 ljeta duge obiteljske brodograditeljske tradicije. Dakle, jednako kao i nagradu koju je početkom ove godine primio od svojih kolega, članova obrtničke komore PGŽ-a.
Brodograditeljska djelatnost obitelji Jurić, na mjestu na kojem i danas radi njegovo brodogradilište, traje od 1883. godine. Kako doznajemo iz prve ruke, djed Antuna Jurića, Svetozar, iz Baške se 1880. doselio u Dobrinj te je ondje započeo graditi brodice koje je na zaprežnim kolima potom dovozio do Klimna. Upoznao je Ceciliju Gršković, oženio se njome te je spomenute godine preselio u Klimno, gdje je na mjestu na kojem se i danas nalazi obiteljski brodograditeljski kompleks, tik uz more, izgradio i u funkciju stavio radionicu za gradnju brodova. Sinovi Svetozara Jurića, Ivan i Anton, potom se nastavljaju baviti brodograditeljstvom, prenoseći svoja znanja i vještine na vlastite potomke – Anton na svoje sinove Marijana i Antuna Jurića, koji se obojica, Marijan do svoje smrti, a Antun do današnjega dana, nastavljaju baviti tom lijepom ali i zahtjevnom djelatnošću. Antun Jurić, doznali smo na Stipanji, danas je tako najstariji nositelj obrta za brodogradnju na području naše županije, a vjerojatno i šire.
Foto: Mladen Trinajstić/Novi list
Od djetinjstva
U svojoj 84. godini, i dalje vitalan i posvećen drvenim barkama i brodovima, Jurić je i nadalje aktivan, čak niti formalno umirovljen, okupiran radom u radionici te na navozima svoga obiteljskog brodogradilišta.
– Brodograditeljstvo je meni u venama. Slobodno mogu reći da sam ja izabrao brodograditeljski posal, a ne on mene, kaže nam, kad smo ga konačno uspjeli »zaskočiti«, vrlo srdačan i razgovorljiv otočan. On je, naime, kad je u pitanju bilo koji oblik javnoga eksponiranja pa tako i dogovaranje intervjua, poprilično suzdržan i samozatajan, nesklon vlastitom isticanju i isticanju posla u kojem je, bez pretjerivanja, pravi majstor svog zanata.
– Za mene ne postoji nikakav drugi posao niti mi je ikad trebalo išta što će me od njega odmarati. Brodogradnjom se, mogu reći otkad znam za sebe, ne bavim ni osam, ni 16 već 24 sata dnevno. Meni je gradnja drvenih brodova ljubav, posao i hobi, a i terapija. Zato i danas još uvijek radim s istim žarom i ljubavlju s kojima sam radio kao dječak, kad sam s možda pet godina počeo trčkarati po radioni svoga oca. Već s 13 godina počeo sam »za ozbiljno« raditi s ocem i djedom, kaže nam Antun Jurić.
Sjećajući se davnih dana, godina kad je prateći što i kako oni rade učio i svladavao vještine koje je potom sam razvio do savršenstva, Jurić se prisjetio i vremena kad se sve u tom škveru obavljalo ručno. Struje u Klimnu nije bilo 50-ih godina prošlog stoljeća pa se sve, od piljenja drvene građe, izgradnje brodova i njihova izvlačenja na obalu, obavljalo ručno, teškim fizičkim radom.
Gradnja drvenih brodova
– Nakon što sam u Krku završio školu za učenike u privredi, kako se tada zvala, a potom i onu za brodograditelja u drvu, koja je djelovala u Novom Vinodolskom, na škveru u gradu Krku polagao sam završni ispit za brodograditelja. Sjećam se da su mi tada dali tavalun i zadužili me da od njega, naravno ručnim radom, izradim vesla. Napravio sam ih i više no dobro te sam u 18. godini stekao i formalne kvalifikacije koje su mi omogućile da se profesionalno posvetim brodogradnji. Čak sam dvije godine kao brodograditelj tada otišao raditi u Njemačku, gdje sam također stekao vrijedna iskustva i znanja. Vratio sam se početkom 60-tih, kad je u Klimno došla struja, jer da nije, mislim da se ni ja ne bih vratio, kazuje nam sa smiješkom na licu Antun Jurić prisjećajući se »revolucije« koju je elektrifikacija, tada još uvijek razmjerno malog obiteljskog brodogradilišta, donijela u smislu olakšavanja i ubrzavanja rada.
– Moj stariji brat i ja oduvijek samo znali da se osim tim poslom ne želimo baviti niti jednim drugim te smo obojica bila potpuno posvećena gradnji drvenih brodova i popravljanju drvenih plovila svih vrsta. Ipak, bila su to teška vremena pa se nerijetko sjetim i dana kad nismo kome imali prodati barku, koliko god ona dobro i kvalitetno bila izgrađena, i to stoga što je ljudi jednostavni nisu imali čime platiti. Ipak, nikad nismo gubili vjeru ni elan za rad pa se malo-pomalo – posebice u vremenima kad se na Krku razvila privreda, a s njom i turizam – i opća klima počela mijenjati nabolje. Posla smo uvijek nalazili.
Od 1964., kad je došla struja, počeli smo nabavljati i suvremenije radne alate, iako uglavnom rabljene, s kojima je bilo lakše i jednostavnije raditi. Znate, kad smo radili ručno, brat i ja smo često po šumama tražili zakrivljena stabla i grane koje bi odgovarale formi elementa koji smo izrađivali, kakvog rebra ili drugog djela broda. S nabavkom alata i strojeva posao je tekao jednostavnije i brže, ali to ne znači da ga je mogao obavljati svatko. Na drvenim je plovilima, znate, sve zakrivljeno, što ipak ne znači da na tim krivinama smije biti »goba«. Krivina je jedno, a neravnina nešto sasvim drugo, kaže Jurić.
Više od stotinu
Naglašava da je brodograditeljstvo u drvu posao koji iziskuje iznimnu preciznost i pedantnost u izvedbi.
– Osim dara koji za to trebate imati, da bi postali dobar graditelj drvenih brodova mora vas krasiti i ustrajnost te volja za učenjem. Uostalom, u svakom zanatu je tako. A za postati dobar brodograditelj, morate biti i malo »udreni u glavu«, kaže smiješeći se i zaključujući da bez ogromne ljubavi prema tom poslu nitko ne može postati brodograditelj, barem ne dobar.
– Iz našeg je brodogradilišta, iako ne znam baš točan broj, izašlo više od stotinu novoizgrađenih brodova i barki. A koliko smo ih tek popravili i obnovili. Brat i ja smo ponekad u jednoj zimi znali izgraditi tri barke. Ipak, za gradnju dobrog i kvalitetnog drvenog plovila ne smijete žuriti ni improvizirati. Svaka barka ili brod po meni je malo umjetničko djelo, pa se i sam brodograditelj može smatrati umjetnikom. Ogromne su razlike između posla kojim se ja bavim i onog stolarskog. Iako i jedni i drugi radimo s drvom, na brodu je stotinu dijelova, koji svaki ima i svoje ime, i od kojih ni jedan nije ravan. Za sve to izraditi i potom posložiti u cjelinu, na način da brod dugo i sigurno može odolijevati moru, treba dosta znanja i vještine, ali i iskustva, govori naš sugovornik otkrivši da njegova plovila ne krase samo jadranske luke.
– Bilo je u proteklim godinama i ponešto stranaca koji su kod nas naručivali izgradnju brodova pa znam da jedan moj brod i danas plovi Nizozemskom, a ima ih i u nekim drugim zemljama. Svojih ruku djela i danas znadem prepoznati po lukama otoka Krka i susjednih nam, »prekomorskih« gradova poput Crikvenice. Nažalost, moram priznati da je drvenih barki sve manje i to stoga što se mlađe generacije, zbog zahtjevnosti održavanja, drvene barke i brodove svojih očeva i djedova odlučuju zamijeniti plastičnim. Što je, tu je, kaže Jurić ocjenivši da se s ljepotom i posebnošću drvenog plovila, koje je svako unikat, ona izrađena od modernijih kompozitnih materijala u beskonačnim serijama jednostavno ne mogu mjeriti.
Foto: Mladen Trinajstić/Novi list
Peta generacija
Doznali smo i da su se dimenzije plovila koja su građena u Brodogradilištu Antun Jurić Klimno, kako se ono danas službeno zove, kretale u rasponu od pet do 10-ak ili 12 metara. Najveći brod koji su on i brat izgradili bio je 15-metarski, koji je kasnije korišten za vađenje morskog pijeska, a gradili su i ribarske brodove. Iako je cijeli radni vijek proveo u izgradnji i popravku drvenih barki, brodica i brodova, Anton Jurić se toga nije »štufal«. Naprotiv, otkriva nam da mu je rad u radionici njegova brodogradilišta najbolji »lijek za dušu«.
– I sad me moji dobri prijatelji, posebice oni koji vole drvene barke, znadu pitati treba li mi pomoći. Ja im kažem, ukoliko mi uistinu žele pomoći, da me puste na miru da delan svoj posal, smije se ovaj iskusni brodograditelj govoreći da su jedino društvo, koje mu ondje ne smeta, njegovi unuci.
Među njima je i 26-godišnji Antonio koji, na djedovo veliko veselje, danas kao peta generacija brodograditelja iz te otočne obitelji već polako preuzima posao svog djeda, i kaže, najboljeg mogućeg učitelja i mentora. Najstariji unuk, k tome, nakon što je u Rijeci završio Tehničku školu i stekao zvanje brodograđevnog tehničara, zaposlio se u brodogradilištu svoga djeda.
– Nakon što sam kao mali stalno trčao oko djeda, i ovdje mu možda više smetao nego pomagao, i sam sam krenuo njegovim stopama. Nadam se s vremenom postati barem približno dobar brodograditelj poput njega, tim više što sam u dobrim rukama – njegovim, kaže Antonio ne skrivajući divljenje prema onome što mu njegov djed svakodnevno otkriva u poslu koji sad zajednički obavljaju.
– On je umjetnik, i pravo mi je zadovoljstvo u njegovu društvu usvajati nove vještine, kojih je on pravi rasadnik, zaključio je mladić, koji je – na radost svih članova te brodograditeljske obitelji – garancija da će se duga obiteljska tradicija nastaviti i u idućim desetljećima.
Nakon brodova za druge – loger
Ponosan na svoje djelo, Antun Jurić u svojoj nam je radioni otkrio i predstavio svoje, kako je rekao – životno djelo.
– Davno sam se namjerio, nakon svih brodova koje sam izgradio za druge, izgraditi jednoga i za sebe. Dvanaest metarski loger koji gradim već cijelo desetljeće sad je već u poodmakloj fazi i nadam se da ću u skorijoj budućnosti s njime napokon i zaploviti. Svaki brod ili barka koju gradimo najprije svoje obličje dobije u skici, u nacrtu, a potom i maketi koju izradimo. Tako je i ovaj loger prošao sve te »etape«, koje su danas pretočene u ovu ljepotu, rekao je Jurić pokazujući nam s ponosom brod koji svojom ljepotom, skladom, načinom izgradnje i stotinama detalja, ostavlja bez daha.
Jedna škola za brodograditelje
Nažalost, danas u nas gotovo da više i nema obrazovnih ustanova koje školuju brodograditelje u drvu. Posla ima, bit će ga i u budućnosti jer drvena plovila nikad neće nestati, niti se prestati graditi, a zbog zahtjevnosti njihove proizvodnje, nisu ni jeftina. Kod nas se često griješi u razmišljanjima da svaka obalna županija ili grad treba imati takvu školu. Po meni je to pogrešno i u konačnici nas dovodi u situaciju na nemamo niti jednu. Da se mene pita, u Hrvatskoj bismo trebali napraviti jednu takvu dobru školu, kao što to imaju Nijemci u Hamburgu. Ovako »na sitno«, s malim ili nikakvim brojem učenika i nastavnog kadra, nećemo daleko dogurati, zaključio je Jurić.
Na sjeverozapadnom rtu Dugog otoka, nedaleko od svjetionika Veli Rat, leži olupina talijanskog teretnog broda Michelle koja skriva tajnu staru četiri desetljeća.
Michelle, brod koji je prevozio umjetno gnojivo, nasukao se na ovom mjestu u svibnju 1983., ali postoji lokalna legenda koja sugerira da je nesreća možda bila planirana, prenosi Poslovni.hr.
Prema svjedočanstvu svjetioničara s Velog Rata, Zvonimira Škvorčevića, mornari su iskoristili nevrijeme i brod namjerno preusmjerili u plitko. Govorilo se da su taj brod Talijani namjerno nasukali jer je bio star, a htjeli su dobiti odštetu od tadašnjeg registra brodova Lloyd. Posadi broda su u pomoć priskočili mještani Velog Rata.
Ostavili ga u moru
Iako su Talijani iskrcali teret iz nasukanog broda i njega ostavili na milost i nemilost mora, taj događaj bio je prekretnica. Naime, nakon nasukavanja broda Michelle donesen je zakon prema kojem brodovlasnik mora izvući nasukanu olupinu iz mora.
Prije nekoliko desetljeća, brod Michelle bio je gotovo netaknut, no izloženost morskim silama i vremenskim uvjetima ubrzala je njegovu koroziju i propadanje. Nadgrađe broda se potpuno raspalo i srušilo, ostavljajući samo ravnu strukturu na krmi, gdje se nekada nalazilo nadgrađe.
Unatoč svemu trup broda ostao je prilično dobro očuvan. Na krmenom dijelu broda i dalje su vidljivi okrugli prozori potpalublja, a olupina je dovoljno plitko da se vidi i jarbol.
Jahta Phoscea s četiri jarbola godinama je bila čest gost u gruškoj luci, no naposljetku je zadesila grozna sudbina.
Ivo Batričević, administrator i osnivač grupe ‘Dubrovnik nekad’, koji piše i feljton ‘Priče o moru i brodovima’ za Dubrovački dnevnik, danas je na društvenim mrežama objavio što se dogodilo s jahtom. Ona je, naime, 2021. godine potonula uslijed požara koji je izbio na njoj.
Do zapaljenja je došlo kad se jahta nalazila nedaleko od otoka Langkawi u Maleziji. S jahte je spašeno sedam pripadnika posade koji, srećom, nisu bili ozlijeđeni.
U Malinskoj se posljednjih godina poprilično intenzivno i organizirano radi na očuvanju ali i promoviranju duge i bogate maritimne baštine žitelja tog djela otoka Krka. Što kroz djelovanje upravo takvoj vrsti kulturnog naslijeđa posvećenog Interpretacijskog centra Duboak koji je postao središtem i ishodištem takvih nastojanja, što kroz brojne druge tradicijskom pomorstvu posvećene projekte i programe, Malinskari i Dubašljani sve češće i zamjetnije postaju jednim od angažiranijih i gorljivijih promicatelja pomorske ali i kalafatske ostavštine svojih starih.
Tako je Malinska bila domaćinom još jednog, već petoga po redu okupljanja i druženje zaljubljenika u tradicijska, drvena plovila kakvih, dijelom zahvaljujući sličnim inicijativama, u lukama otoka Krka ali i cijelog sjevernog Jadrana iz godine u godinu ima sve više, prenosi Novi list.
Program koji se odvijao proteklih dana i kulminirao upravo u danima drugog rujanskog vikenda donio je pregršt zanimljivih događanja. Vrhunac prigodnih zbivanja veći dio kojih je održan proteklih dana bila je večerašnja smotra tradicijskih barki u plovidbi, praćena glazbom i svjetlosnim efektima. “Ples pod zvijezdama” – kako su ovu, tijekom večernjih sati upriličenu revijalnu jedriličarsku plovidbu mjesnom lukom prozvali njeni organizatori i domaćini, predstavnici Turističke zajednice i Općine Malinska-Dubašnica, Interpretacijskog centra maritimne baštine – DUBoak, Jedriličarskog kluba Malinska i udruge Termen, bila je upravo idealan uvod u za sutrašnji dan planirano središnje događanje te umnogome jedinstvene priredbe – regatnu plovidbu odnosno natjecanje tradicijskih plovila na Memorijalu Nikole Jurića.
Foto: Mladen Trinajstić/Novi list
Regatnom ogledanju drvenih ljepotana i ljepotica pogonjenih vjetrom, spomenimo i to, prethodio je niz izložbenih, scenskih, radioničkih i edukativnih programa tijekom kojih su žitelji ali i posjetitelji tog otočnog turističkog središta priliku imali sudjelovati u tematskim radionicama povezanim s morem, pomorstvom i kalafatstvom. U Duboaku je tako još početkom tjedna postavljena izložba fotografija “Hrvatska domovina mora” udruge CROnaves koja svjedoči o važnosti drvenih brodova u povijesti obalnih i otočnih mjesta, ali i njihovoj ulozi u oblikovanju hrvatske maritimne kulture. Izložba je, doznajemo od njenih domaćina, do sad već povezala brojna mjesta duž jadranske obale, pričajući priče o gajetama, leutima, kaićima i drugim tradicionalnim brodovima. Posjetitelji Malinske i programa Homo na jidra sudjelovati su mogli i na radionicama vezivanja mornarskih čvorova i soljenja ribe, predstavama pa i razgledu škvera obitelji Kraljić. Oni koji su željeli doznati “jednu više” o povezanosti dubašljanskih šuma s tradicijskom brodogradnjom kao i o višestoljetnom suživotu tamošnjih ljudi i mora priključiti su se priliku imali i vođenoj interpretacijskog šetnji “Od mula do škvera”.
U programu festivala “Lošinjskim jedrima oko svijeta – Losinava” Turističke zajednice Lošinja, održano je predstavljanje ove godine objavljene knjige “Potonulo blago Jadrana” u kojoj je autor Danijel Frka obradio 75 objekata od interesa roniocima, vodič po olupinama na hrvatskoj strani Jadrana.
Knjiga na gotovo 600 stranica s tisuću fotografija i drugih ilustracija daje temeljit uvid u brodove, čamce, pa i avione, što vojne, što trgovačke, raznih zastava, koji “počivaju” na jadranskom dnu, a osim sadašnjeg stanja i aktualnih fotografija, objekti su prikazani i povijesnim pregledom te fotografijama iz prethodnog razdoblja te zemljopisnim kartama s točnim lokacijama. Nekoliko je objekata i u blizini otoka Lošinja i susjednih otoka, prenosi Novi list.
Osim autora, dugogodišnjeg ronioca, ronilačkog instruktora i istaknutog podvodnog fotografa te istraživača ovog segmenta naše povijesti, na predstavljaju u Muzeju Apoksiomena govorio je i urednik knjige Dragan Ogurlić, a okupljene je pozdravio direktor Turističke zajednice Lošinja, Dalibor Cvitković.
Povodom Svjetskog veksilološkog dana, održat će se predstavljanje knjige – kataloga autorice Daniele Kušpilić „Zastave s krme, jarbola i prove – Zbirka zastava i signalnih zastava Hrvatskoga pomorskog muzeja Split“.
Uz autoricu, kustosicu Danielu Kušpilić o knjizi će govoriti pukovnik doc. dr. sc. Željko Heimer, predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva. Predstavljanje knjige održati će se 27. rujna 2023. g. u Kuli nad Kamenitim vratima, Kamenita ulica 3, Zagreb s početkom u 19 h u suorganizaciji Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva i Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“, prenosi portal Morski.hr.
Vrijedna zbirka pomorskih zastava još od 1798. godine
Katalog Zastave s krme, jarbola i prove obrađuje Zbirku zastava i signalnih zastava koja je po broju artefakata jedna od brojnijih u fundusu Hrvatskoga pomorskog muzeja Split, točnije broji 298 predmeta koji su najvećim dijelom naslijeđeni od pomorskih muzeja koji su u Splitu djelovali od sredine 20-ih do početka 90-ih godina 20-og stoljeća, te od manjeg broja predmeta darovanih Muzeju. Zbirka zastava i signalnih zastava Hrvatskog pomorskog muzeja Split je vrlo raznolika, brojna i značajna te kao takva potkrepljuje velik i važan dio povijesti istočnog Jadrana tijekom kojih su se smjenjivali simboli država suverena i njihove zastave koje su se vijorile na Jadranu.
Vrijednost ove Zbirke ne ističe se samo u kvantiteti i raznovrsnosti, već i u tome što čuva neke iznimne predmete koje svjedoče o bogatoj pomorskoj povijesti od druge polovice 18. stoljeća do 21. stoljeća. Najstariji predmet iz Zbirke je tabla s pomorskim zastavama koja se datira u 1798. g., zatim sačuvani dijelovi zastavnih kopalja s talijanske oklopnjače Palestro i s talijanskog zapovjednog broda Re d’Italia iz slavne Viške bitke 1866. g. te zastave iz razdoblja Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije. Zbirci pripadaju i društvene zastave od kojih se izdvaja zastava Pelješkoga pomorskog društva iz razdoblja 1865. – 1891. g., koju su isticali pelješki brodovi uz zastavu austrougarske trgovačke mornarice.
Foto: Morski.hr
Velik dio Zbirke zastava čine vojnopomorske, zapovjedne, rangovne zastave i plamenci brodova iz razdoblja Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Iz vremena samostalne Republike Hrvatske u Zbirci nalazimo od zastave Republike Hrvatske koja je bila izvješena ispred tvrđave Gripe prigodom desete obljetnice zauzimanja tvrđave 2001. g. do vojnopomorskih zastava ratnih brodova Hrvatske ratne mornarice.
Katalog je podijeljen u devet poglavlja u kojima se obrađuju teme od razvoja i upotrebe zastava kroz povijest, kratkog pojmovnika, zastava na brodovima, pomorskog ceremonijala, zastava koje su se vijorile na brodovima na istočnojadranskoj obali obuhvaćajući razdoblje od Dubrovačke Republike, Mletačke Republike, francuske uprave u Dalmaciji, austrijske uprave u Dalmaciji, Države SHS i Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, područja Istočnog Jadrana u Drugom svjetskom ratu, ratne zastave mornarice NOVJ 1942. – 1945. g., Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije do zastava Republike Hrvatske; signalne zastave i zastavni signali, zastave Društava i pomorskih kompanija, zastave stranih država i radionice signalnih zastava Hrvatskoga pomorskog muzeja Split.
Foto: Ivo Batričević, privatna arhiva/Dubrovački dnevnik
Prema pisanju tadašnjeg lokalnog tiska, 20. svibnja 1930. u Dubrovnik je doplovila velika norveška luksuzna jahta METEOR, s kojom je u jednodnevni posjet Gradu doputovalo 138 putnika i 132 člana posade. Iako je svojim atraktivnim izgledom ovaj brod doista najviše i sličio jahti, radilo se ipak o putničkom kruzeru koji je među prvima u svijetu konstruiran i namijenjen isključivo za kružna putovanja, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
METEOR je za njemačkog brodara Hamburg – America Line (Hapag) s navoza hamburškog brodogradilišta Blohm & Voss kao novogradnja broj 170. porinut u more 15. ožujka 1904., a na prvo kružno putovanje iz Hamburga prema norveškim fjordovima zaplovio je 3. lipnja iste godine. Imao je 3717 bruto tona, bio dug 112 metara te je mogao ugostiti do 300 putnika. Parni pogonski strojevi trostruke ekspanzije ukupne snage 1550 KS omogućavali su mu preko dvije propele plovidbu brzinom od 11 čvorova. U ugodnoj i luksuznoj atmosferi ovoga skladnoga broda znali su često uživati i pripadnici njemačke carske obitelji Hohenzollern, među njima i sam car Wilhelm II osobno.
Ratni plijen Britanaca
METEOR je prvi puta posjetio Dubrovnik 7. ožujka 1906. kada je s njim u jednodnevnu posjetu našemu Gradu doputovalo 214 putnika. Ovamo se vraćao još sedam puta i to jednom godišnje sve do 10. lipnja 1912. kada je posljednji put pred nastupajuću svjetsku ratnu kataklizmu doplovio sa 180 njemačkih turista. Za vrijeme Prvog svjetskog rata METEOR služi u luci Eckernfoerdeu za smještaj mornara i opskrbu njemačkih podmornica, a njegovim završetkom kao ratni plijen pada u ruke Britancima. U floti brodarske kompanije Royal Mail Line plovi između 1919. i 1922.
Tada je prodan norveškom brodaru Det Bergenske Dampskibsselskab (C) koji ga nastavlja koristiti na brojnim kružnim putovanjima većinom po norveškim fjordovima, a povremeno i Sredozemljem. U jednom takvom putovanju pod norveškom zastavom uspio je 1930. doploviti i do Dubrovnika. U brodogradilištu Laksevag je 1935. kompletno rekonstruiran, kada je u sve putničke kabine uvedena topla i hladna voda. Naravno, i komfor je poboljšan pa se od tada na njemu moglo ugostiti samo 205 putnika. Međutim, sudbina se još jednom poigrala s ovim brodom. METEOR se u vrijeme početka njemačke okupacije Norveške koncem travnja 1940. našao u matičnoj luci Bergen gdje su ga se ponovo uspjeli dokopati njegovi prvi vlasnici.
Foto: Ivo Batričević, privatna arhiva/Dubrovački dnevnik
Brod bolnica
Za njemačku okupacijsku vojsku u Drugom svjetskom ratu služio je kao brod bolnica pod imenom LAZARETSCHIFF METEOR, a od svibnja 1942. prvo kao ROSTOCK, a potom i kao ADMIRAL POLARKUESTE. Unatoč svim ovim službenim imenima, u internoj mornaričkoj komunikaciji bio je poznat isključivo kao METEOR II. Cijelo vrijeme rata njime je upravljala norveška posada od oko 70 mornara i časnika.
Nekadašnji luksuzni carski putnički kruzer dočekao je kraj rata u tadašnjoj njemačkoj luci Pillau, današnjem ruskom Baltijsku u baltičkoj kalinjingradskoj enklavi. Tu je 9. ožujka 1945. u savezničkom bombardiranju luke i grada pogođen te je brzo potonuo povukavši sa sobom u smrt 4 člana norveške posade i 20 njemačkih vojnika. Škrti sovjetski pomorski izvori nigdje ne spominju što se nakon potonuća dogodilo s brodom METEOR. Tako je pod ipak pomalo tajnovitim okolnostima s morskih prostranstava nestao jedan skladni putnički kruzer, koji je među prvima na svijetu bio namijenjen isključivo brodskim kružnim putovanjima.
Mnoge je sugrađane iznenadilo kada su doznali za prevoditeljsko-spisateljski rad Dubravka Balenovića, nekad istaknutog podvodnog ribolovca, u kojemu je bio državni prvak i reprezentativac, potom i izbornik reprezentacije, po struci geologa, profesionalnog ronioca, pa i predsjednika Izvršnog vijeća Općine Cres-Lošinj.
Nakon što je prije devet godina objavio prijevod putopisa »Ogled i zapažanja o otocima Cresu i Lošinju« Alberta Fortisa iz 1771. godine, Balenović se na prijedlog istraživača otočne povijesti Julijana Sokolića uhvatio rada na prijevodu knjige »L’isola marinara« koju je 1951. godine u Italiji objavio Giovanni Gerolami, a predstavlja važnu sintezu djela o povijesti Lošinja, naročito pomorskoj, prenosi Novi list.
More i brodovi
Nakon tri godine rada, u Lošinjskom muzeju, ustanovi koja je nakladnik, predstavljen je prijevod Gerolamijevog djela pod nazivom »Otok pomoraca«. Gerolami (Mali Lošinj, 1892. – Trst, 1972.) je rođen kao Gerolimich, što je talijanska varijanta lošinjskog prezimena Jerolimić, a u doba fašizma prezime je ovoj obitelji dodatno preinačeno kako bi se zatro hrvatski korijen. Po struci je bio ekonomist, ali sa silnim afinitetom prema moru i brodovima, pa je radio u tršćanskim tvrtkama vezanima za pomorstvo. U slobodno je vrijeme prikupljao podatke o povijesti rodnog kraja i nakon desetak godina rada uspio ih »ukoričiti«. Opisana je povijest Lošinja, obrađena svjedočanstva i dokumenti o razvoju lošinjskog pomorstva, a posebnu vrijednost imaju statistički prilozi, od kojih najveću popis brodova u (su)vlasništvu Lošinjana, odnosno brodova izgrađenih u lošinjskim škverovima.
Napomenuvši da to ne umanjuje vrijednost djela, Balenović je na predstavljanju istaknuo to da je u Gerolamijevom izvorniku zapostavljen hrvatski kulturni život u drugom dijelu 19. stoljeća, što pripisuje nastanku knjige u vrijeme zategnutih odnosa između Italije i Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Govoreći o radu na prijevodu, Balenović je rekao da se tim poslom bavio na Velim Srakanama, samotnom otočiću gdje mnogo boravi, da mu je u »borbi« s izvornim tekstom, kićenim jezikom kakav suvremeni Talijani ne rabe, pomogla Arlen Abramić, dok mu je Marijana Dlačić pomogla stilski doraditi hrvatski tekst.
Trajna vrijednost
Dlačić je, uz Zrinku Ettinger Starčić, ravnateljicu Lošinjskog muzeja, urednica knjige, a sudjelovala je i poglavljem »Kako čitati Gerolamija«, u kojemu je napomenula da se autor izvornika služio prvenstveno ranijim kronikama, autora Martina Botterinija, Gaspara Bonicellija, Mattea Nicolicha i Melchiadea Budinicha, a ne znanstvenim izvorima, što predstavlja određenu manjkavost knjige, iako ne toliku da bi mogla smetati prosječnom čitatelju. Osim tog poglavlja – dakako i jezika – u odnosu na izvornik, ovo se izdanje razlikuje i uvodom dr. Julijana Sokolića, čiji je osvrt na knjigu pročitala Zrinka Ettinger Starčić. Ovo je predstavljanje uklopljeno u festival Losinava Turističke zajednice Lošinja, pa je posjetitelje pozdravio i direktor TZ-a Dalibor Cvitković, izrazivši zadovoljstvo što će, nakon festivala, ova knjiga ostati kao trajna vrijednost.
Uzbudljive vijesti stižu iz svijeta logistike i transporta za područje jugoistočne Europe. Renomirana tvrtka Agent Plus Grupaslužbeno je postala ekskluzivan agent jednog od najvećih svjetskih brodara – HMM-a, osmog na svjetskoj rang listi kontejnerskih brodara.
Sporazum o međusobnoj suradnji potpisan je u kolovozu ove godine te obuhvaća tržišta Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore. Time je i službeno ostvaren ključni korak prema unaprijeđenju logistike u ovom prostoru Europe.
Službena najava suradnje objavljena je na svečanoj proslavi 15 godina poslovanja Agent Plus Hrvatska, koju su uveličali uvaženi poslovni partneri i cijenjeni klijenti.
„Osnivanje HMM Agency Croatia u sklopu Agent Plus Grupe predstavlja značajan iskorak u kontejnerskom prijevozu za cijelu regiju i omogućuje raznoliku ponudu usluga. Ovom suradnjom je još jednom potvrđena kvaliteta našeg rada“, istaknula je Aida Sokol, Generalni direktor Agent Plus Zagreb.
„Ova suradnja otvara novo poglavlje za obje kompanije, a Agent Plus grupaciji daje mogućnost da pružimo još kvalitetnije usluge u kontejnerskom transportu za sve naše klijente“, riječi su Zorana Netkovića, Generalnog direktora Agent Plus Grupe. „Zajedno s južnokorejskim gigantom HMM-om imamo priliku i mogućnost da još snažnije unaprijeđujemo naše poslovanje u ovom dijelu logističkih aktivnosti.“
Foto: Promo / Agent Plus
Agent Plus Grupa izgradila je profesionalan ugled i izuzetno povjerenje u svijetu logistike, a njihova posvećenost, pouzdanost i kvaliteta bez kompromisa omogućili su im značajan uspjeh na globalnom tržištu i stjecanje povjerenja HMM-a. Kroz uspješnu implementaciju raznih regionalnih i domaćih projekata te pružanju usluga na najvišoj razini, Agent Plus Grupa istaknula se kao pouzdan partner koji je spreman ostvariti najviše standarde u sektoru logistike.
Uredi partnerske tvrtke, koje nose naziv HMM Agency, pokrivat će različite dijelove regije. Predstavništvo za HMM Agency Hrvatska i HMM Agency Bosna i Hercegovina bit će locirana u Rijeci, a predstavništvo za HMM Agency Srbija i HMM Agency Crna Gora svoje će sjedište imati u Beogradu.
Od začetaka i pokretanja prvih usluga sa svega tri VLCC broda davne 1976. godine, HMM je do danas značajno napredovao i postao svjetski lider u integriranim logističkim rješenjima te nudi različite vrste brodskih usluga sa vlastitom flotom, koju čini više od 100 različitih plovila – www.hmm21.com. Povezujući globalne pomorske luke na svim kontinentima, uz primjenu najsuvremenijih logističkih IT sustava, ujedno vodi brigu i o zaštiti životne sredine na najvišoj razini.
Namjera HMM-a u uključivanje rada tržišta Balkana i Mediterana govori o značaju i rastu tržišta u ovom dijelu Europe.
Zajednička suradnja nije samo potvrda kvalitete Agent Plus Grupe, već i pokazatelj da se svijet transporta i logistike okreće prema snažnim partnerstvima zasnovanim na povjerenju i ulaganju u razvoj.
