Foto: Brodovi u Rijeci / Mark Ceilinger / Facebook
Jučerašnje nevrijeme koje je poharalo Hrvatsku i Sloveniju uzrokovalo je probleme i u lukama u Rijeci i Kopru
U koparskoj luci u srijedu navečer se zbog sjevernog vjetra koji je puhao brzinom od 140 kilometara na sat s veza odvojio 350 metara dug kontejnerski brod, javlja Primorski.eu.
Kako navodi portal Brodovi u Rijeci, riječ je o kontejnerskom brodu Maersk Houston.
Krmom se sasvim približio putničkom terminalu, ali ga, sudeći prema javljanjima slovenskih medija, nije dotaknuo pa nije bilo veće štete. Brod je spustio sidro kako bi izbjegao sudar, a potom su ga tegljači odvukli natrag na vez.
Portal Brodovi u Rijeci javlja da se sličan incident sinoć dogodio i u riječkoj luci. Kasno sinoć, olujno nevrijeme koje je pogodilo Rijeku prouzročilo je velike probleme brodu Maersk Hanoi, kojemu su popucali konopi. Navode da se uz intervenciju tegljača brod uspio odmaknuti na sigurno. Trenutno je na sidru.
Jučerašnje nevrijeme nažalost je odnijelo ukupno 5 života u unutrašnjosti Hrvatske i u Sloveniji, te prouzročilo značajnu materijalnu štetu.
Najveći kontejnerski brod na svijetu, MSC Michel Cappellini, svečano je kršten na ceremoniji koja se ovog ponedjeljka održala u Bremerhavenu, priopćili su iz Mediterranean Shipping Company (MSC).
S impresivnih 400 metara dužine i kapacitetom od 24.346 TEU, MSC Michel Cappellini je krunski dragulj nove MSC-ove klase kontejnerskih brodova pod nazivom Celestino Maresca, koja je nadmašila prijašnju klasu Gülsün i postala nova inovativna klasa ultra-velikih kontejnerskih brodova.
Kontejnerski brod, koji plovi pod zastavom Liberije, klasificiran je od strane DNV-a i dobio je oznaku klase Route Specific Container Stowage (RSCS) od DNV-a, prenosi Offshore Energy.
Morski div u skladu je s IMO TIER III zahtjevima, što znači da njegovi motori zadovoljavaju stroga ograničenja emisija dušikovih oksida koje je postavila Međunarodna pomorska organizacija (IMO), koristeći tehnologije kao što je selektivna katalitička redukcija (SCR) za značajno smanjenje emisija i promicanje ‘čišćih’ operacija na moru u područjima označenima kao Emission Control Areas (ECA). Uz to, ovaj golemi brod je opremljen tzv. air lubrication tehnologijom, RSD Shore napajanjem i hibridnim scrubberom kojeg je osigurala Wärtsilä.
Golema veličina broda i napredna tehnologija odražavaju tekuće trendove u sektoru kontejnerskog transporta, koji kontinuirano nastoji optimizirati operativnu učinkovitost uz smanjenje utjecaja na okoliš.
Brod je izgradio kineski Jiangsu Yangzi Xinfu za Bank of Communications Financial Leasing, a MSC je komercijalni operater broda.
Grad Bremen i MSC ovom prilikom potpisali su značajan sporazum kako bi se olakšala opskrba električnom energijom s kopna za MSC-ove brodove koji pristaju u ovoj luci. Sporazum, čiji je cilj promicanje održivosti u pomorskoj industriji, značajan je korak u smanjenju emisija stakleničkih plinova i poboljšanju kvalitete zraka u luci.
Opskrba električnom energijom s kopna, također poznata kao “cold ironing” ili “ship-to-shore power”, omogućuje brodovima da isključe svoje motore za boravka u luci i umjesto toga se oslone na električnu energiju s kopnene mreže. To smanjuje onečišćenje zraka, buku i emisije ugljika povezane s tradicionalnim operacijama plovila, zbog čega je riječ o bitnoj komponenti u postizanju ciljeva dekarbonizacije pomorske industrije.
Nakon teške pomorske nesreće u Murterskom moru otvorilo se nekoliko ključnih pitanja o sigurnosti plovidbe
Koliko je ovo zadnji trenutak da nešto promijenimo i izbjegnemo ovakve tragedije za HRT je ispričao profesionalni ribar Petar Baranović.
“Imamo alarmantnu situaciju i bilo bi normalno da administracija i resorno ministarstvo hitno reagiraju sa reformom pomorskih propisa. Došlo je do gomilanja broja nautičkih plovila, gustoća prometa u pojedinim lokalitetima Jadranskog mora je, po mom osobnom mišljenju, prevelika i zahtjevna i ono što je sigurno, a to se pokazalo već iz prvih izvješća ove pomorske tragedije. Radi se i o prilično velikoj brzini plovila koje je udarilo u ribaricu, a ja osobno pretpostavljam da je u kombinaciji bilo i korištenje autopilota”, kazao je profesionalni ribar Petar Baranović.
“Autopilot kojeg ste spomenuli samo je jedna od ključnih stvari. Odgovorno tvrdim kao čovjek koji je proveo na moru dugi niz godina i zapovjednik sam ribarskog broda, osjećam se odgovoran za mlade zaposlenike – autopilot kao sredstvo u teritorijalnim vodama RH nema što tražiti upotrebi. To je apsolutno neopravdano, a potencijalno vrlo opasno i tvrdim da se veliki broj pomorskih nezgoda događa upravo zbog upotrebe autopilota. To je sredstvo koje ima svoju svrhu i svoju opravdanost na dugim plovidbama. Kad plovite po otvorenom moru, da smanji fizičko opterećenje i napor posade”, ustvrdio je Baranović.
Policija utvrdila teško kršenje propisa o sigurnosti pomorskog prometa
Nastavlja se istraga pomorske nesreće u kojoj je smrtno stradao član posade ribarskog broda s otoka Pašmana. Kapetan motornog broda, koji je naletio na ribaricu, u ovim je trenucima na ispitivanju kod suca istrage u Šibeniku. Očevidom je utvrđeno da je teško prekršio propise o sigurnosti pomorskog prometa te je policija Županijskom državnom odvjetništvu podnijela prijavu za kazneno djelo, za koje je predviđena kazna zatvora od 3 do 15 godina.
“Osumnjičeni je upravljao motornom jahtom. I on je u plovidbi grubo prekršio propise o sigurnosti plovidbe. S tim da nije vodio računa o situaciji oko sebe, isto tako i u kojoj je brzini plovidbe trenutno na moru. Zbog te činjenice došlo je do naleta motorne jahte na ribaricu. Uopće se nije vodilo računa o sigurnosti – o brzini, kao i broju plovila na moru u tom trenutku”, izjavio je glasnogovornik PU šibensko-kninske Šime Pavić.
“Bio je to djelić sekunde. Uočio sam brod s desne strane deset sekundi prije. Išao je velikom brzinom, 25 do 30 nautičkih milja. Vikao sam samo: Ljudi, ubit će nas!”, kazao je zapovjednik ribarskog broda Tomislav Jakovljev nakon nesreće.
Lučki kapetan Ivan Paušić izjavio je kako ne bi ništa prejudicirao prije kraja istrage, dok se ne ispitaju svi i dok ne budu gotova sva vještačenja. Ispituju se, dodao je – sve osobe koje su sudjelovale u nesreći.
Mile Mandić danas je jedan od samo šest stanovnika Babca, a svi se prezivaju Mandić, i svi su pomorci
Mile Mandić i otok Babac nerazdvojni su. Prošao je Mile brodovima Tankerske plovidbe cijeli svijet i to šest puta. Preživio je i komu, kad su ga doktori htjeli skinuti s aparata, obitelj nije dala i eto ga i danas na Babcu. Jedinom naseljenom otoku u skupini od 16 otočića između otoka Pašmana i kopna, piše Jutarnji.
Čvrst je Mile.
Tukle su ga oluje brod su valjali vali veći od najveće kuće na obali preko puta njegovog otoka. A velike su, svake godine nove nadvisuju stare. Ali ni jedna ne nadvisuje valove iz živih sjećanja Mile Mandića. Što su valovi više tukli i život na brodu bio teži, to je pristanak u luku bio slađi.
U brazilskim su ga lukama dočekivale njemu najljepše žene na svijetu, zaljubio se u Singapur, nosio Ruskinjama najlonke, Rusima jeans… Iako, kaže, “on nije, drugi jesu”. Nije mu se, kaže, dalo. Osebujan je Mile čovjek. Kao i svi što su puno prošli, malo o tome priča. Puno je događanja, meridijana i ljudi prošlo kroz njegov život, samo je Babac bio i ostao. Tu je u svojoj kući u siječnju prije 71 godinu i rođen. Sve ih je porađala babica Kristina iz Tkona, udata na Babcu koja svoje djece nije imala.
Tko je sagradio njegovu kuću, Mile ni ne zna. Kao da je oduvijek tu.
– Starina je to, zidovi su debeli 55 centimetara, samo ju je svaka generacija malo renovirala. U prizemlju je danju, spava na katu. Lijepo je uređeno, uredno. Sam kuha, voli lešo.
Donedavno je Mile Mandić bio jedini stanovnik otoka u sva godišnja doba, danas ih je šestero. Svi su Mandići i svi su bili pomorci. Maleni otok dao je pet kapetana duge plovidbe. Kad u telefonskom imeniku Babca nismo pronašli Mile Mandića, ali bio je tu Ante Mandić, nazvali smo ga i pitali za Milin broj, ako ga slučajno zna. Kaže, sad ću vam ga ja dati i za 10 sekundi je Mile na liniji: Toliko je “veliko” mjesto Babac.
Mjesto, jer danas uz obalu ima još kuća. Novih i nipošto tako šarmantnih kao što su ove Mandićevih, koje kao da su u jednom dvoru. Pet kuća kao da su čvrsto zagrljene, da se ništa nepoželjno ne može uvući među njih, čuvaju jedna drugu od bilo kakvih nedaća. Tako se nekoć zajedno živjelo, doslovno oslanjajući se jedni na druge. I kuće i ljudi. Sve se promijenilo, svijet se požurio u sutra bez svođenja računa od jučer. Babac još opstaje u svojoj starini.
Do Turnja, preko na obali koji se naslanja na Filip i Jakov, nema prijevoza, tko ondje živi oslanja se na svoj kaić. Kilometar je udaljenosti od kopna do otoka. Koliko im je to za lošeg vremena loše, toliko ih još uvijek štiti od izgradnje i gužve koja dolazi s njom. Ovako Mile sjedi na drvenoj klupici pod maslinom na rivi, gleda načičkane zgradice na obali. More mu je štit. Ipak, svake godine nikne neka nova kuća. Mile ih ne voli, ni nove kuće ni turiste.
– Ja volim svoj mir – kaže. Zbog svog se mira, kaže, nije ni ženio – Rekao je moj otac “vraga imati za sebom”, a, a, fala lijepa. Imao sam dvije. Duge veze, čak godinu i nešto. Ali vraga, ja sam pomorac, odem ja na svoju stranu, a one na svoju. Fala – kaže nam Mile bez previše riječi.
Milu Mandića svi zovu kapetan, iako je na brodovima Tankerske plovidbe zapravo uvijek bio noštromo. Veza između zapovjednika, prvog časnika i posade.
Cijelih 40 godina plovio je za Tankersku i još četiri godine “na strancu”. U mirovinu je otišao razočaran.
– Tankerskoj je krenulo loše kad je prije deset godina došao direktor koji je prvi put vidio more kad je iz Debeljaka došao u Zadar. Di je taj prije plovio? Autobusom od Debeljaka do Zadra. Smanjio je plaće i ljudi su pobjegli ća, šta će? Ionako si šest mjeseci kad nisi na moru, sam plaćaš socijalno i staž, a plaća 1800 dolara. Što je to? Mornar ima 1200. Tko će vam za to ić? Doma nemaš ništa. Ja sam sam, a što onaj sa ženom i dicon, još ako je podstanar? A dokad taj nije došao bilo je dobro, imao sam 2800 dolara plaću. Zapovjednicima je skinuo po 1000 dolara plaće, oficirima isto, sve je poskidao i nitko mu sad neće radit – razočaran je. Ionako, njemu je svejedno, u penziji je, ali žao mu je firme. Penzija mu je 400 eura. Hrvatski pomorci zato odlaze na strane brodove jer na njima se narade, ali i zarade.
I danas se Mile sjeća prve plovidbe, na ruti Kolumbija-Venezuela-Meksiko-SAD-Belgija.
– Je, Brazil i Argentina isto. Ni taj me put ni ikad kasnije nije bilo strah. Znate onu uzrečicu “fali kraj, drž‘ se mora”. Kažu “fali more, drž‘ se kraja”, pa što onda dolaze na more? Svaka čast svakome, ali ja to ne razumin – kaže. Kad želi naglasiti trajanje nečega, dva put fućne.
Na brodu je kaže bilo dobrog i lošeg, jako puno nevremena, nespavanja noćima i danima.
– Najgore je bilo jednom dole ispod Afrike kad smo išli po soju. Pet dana nikud, ni naprid ni nazad. Valjalo nas kao ludo. I ispod Ognjene zemlje sjećam se ogromnog nevremena. Znate, nevrijeme na moru je normalno, stalno ga ima, ali kad se nekog od njih baš sjećate to znači da je bio užas. Kad smo iz Japana preko Aleuta išli za Aljasku, kod Rusije nas je uhvatilo strašno. Kako tuče tako ledi, ukoso smo stajali na boku. Što polije na brod, to se zaledi. I na Aljasci je bilo zaje….U Saudijskoj Arabiji ne piju. Loču. Koliko su nam samo pića i hrane odnijeli. Nismo smjeli imati u kabini ništa, ni praznu limenku, sve pod ključem kad smo tud prolazili, u “sinđiru” je stajalo. Policajci koji dođu na brod dok smo na sidru, sve pokupe, Kad dođu na obalu, ne idu kući, nego u onom kaiću budu i spavaju, loču ka prasci dok sve ne popiju. U Lagosu se, recimo, nisu sudili uzimati ništa jer su ih pretresali njihovi na obali – govori Mile Mandić. Kad se u kafićima začne priča o pomorcima on, kaže, ode ća.
– Ne volim slušati ta uveličavanja. Kakva žena u svakoj luci? Puste priče. Izlazili smo u svakoj luci, samo u arapskoj Jedi nismo smjeli. Ameriku nismo voljeli nikako. Kad bi išli na ukrcaj u SAD, ma aerodromima su nas zaustavljali i tretirali kao pse, s glupim pitanjima kao “odakle je taj brod došao na koji idemo?”, “a zašto je baš stao u Americi?”, ajme kakve gluposti su nas pitali. Stave nas u hotel do drugog jutra da ne bi prošetali američkim tlom, dođemo u hotelski bar, eto i njih. “Za njih nema pića”, kažu. Da ne bi pijani na brod, što to njega briga? Jako su si bili važni. Svadili bi se s njima. Na brodu, opet, nema ni jedne ružne riječi međusobno, odmah zapovjednik šalje doma. Ne moraš s nikim pričati, ali nema ni jednog povišenog tona. Odmah zove Agenciju, traži dvije karte, dođe oficir i kaže “spakirajte se, idete doma” – disciplina je stroga.
Najdulje je Mille Mandić plovio 49 dana iz Sankt Petersburga do Singapura, ispod Rta Dobre nade. Kroz Suez bi bilo znatno brže, ali škrti unajmitelj štedio je novac za prolaz i po tri vojnika koji se šalju na brodove zbog sigurnosti od gusara.
– U Singapuru su gusari došli na brod dok smo mi spavali, oko pola četiri ujutro. Orobili su samo zapovjednika misleći da je kod njega novac. Nije bio, nego kod telegrafista. Odnijeli su mu sat i prsten. Prsten prvo nije išao s prsta pa su htjeli rezati prst. Zavezali su ga i uvjetovali da pet minuta šuti, priča nam Mile. Njega nisu nigdje ni pokušali orobiti. To ne čudi jer nije previše visok, ali izgleda vrlo jak. Danas se malo i udebljao, ali vjerujemo da nije bio “materijal” za pokušaj razbojstva. Do 1987. je bio puno slabiji, sve dok se 1987. godine na groblju nije sam sebi zakleo da neće više pušiti. Bio je to rezultat “zamantavanja” sat vremena ranije. Norma mu je bila tri do četiri kutije na dan.
Ante koji nam je dao onomad Milu na telefon, ljubazan čovjek, naljutio se na nas jer mu nismo došli u goste kad smo bili na Babcu. Htio nam je ispričati maćehinski odnos općine prema Babcu. Ne znaju kad je netko došao pokositi, što li im je sve posao ni ne znaju jer ih nikad nisu vidjeli, ali redovito primaju kuverte s računom za komunalnu naknadu.
– Zašto? Kako? Što? Otkud? Pridonesi tom Babcu kad već naplaćuješ – ljutit je preko telefona bio Ante. Htio nam je to ispričati i uživo, nismo imali vremena i javno mu se ovdje ispričavamo. Obećavaju Babcu previše i varaju ih, da bismo voljeli s tima biti u istom košu. Ante (73) je na Babcu sa sinom, još jedan je par tu, i oni su stariji od 70. Gospođa je Zagrepčanka i kad je jednom došla, zaljubila se i ostala na Babcu.
Mandići su rađani na Babcu, odande su išli u školu na kopno. Bilo je tada 28-ero djece, što školaraca, što manjih. Danas nema ni jednog.
– Dvojica su nas vozila, Stanko i Venko, svaku sedmicu jedan. Bilo nas je desetak, već dugo nema ni jednog djeteta koje živi na Babcu. Ako je more bilo loše, tu smo kod jedne babe, Olga se zvala, sva dica znala ostati i po tri četiri dana. Ništa joj se to nije plaćalo, dobra je bila.
Mile već desetljećima ima drveni brodić, oguljene plave boje, s motorom.
– Naši su starci radili u Biogradu ili Zadru i svaki dan na vesla vozili tamo i natrag. Trebalo im je manje od deset minuta, vama bi trebalo sat vremena – smije mi se šeretski.
U 40 godina na Tankerskoj samo je jednom bio na bolovanju i to zbog – uraslog nokta. Čupali su mu pa je trebalo dugo da zaraste, 155 dana. Kad je urastao i drugi, nije više išao čupati ga. Nije mu se dalo sjediti doma na bolovanju. Jednom ga je u životu snašla “prava” bolest i umalo ga dotukla.
– Covid me skoro ubio. Dva mjeseca sam bio u bolnici u Zadru, 13 dana u komi. Htjeli su oni mene iskopčat, ali moji nisu dali, nisu htjeli potpisati. Zadržati ga u bolnici bilo je teško. – Zadnji čas sam došao, nemam pojma što ni kako, nisam bio pri sebi. Zna samo da su me dvaput vezali jer sam htio kući. Razapeli su me ka Isusa. Dvojica su bila na meni, četvorica me vezali. Jesam li bio ljut? Da ljut, kako ne bih bija, oću doma. Ne sićan se baš puno. Mjesec dana sam respiratora, od kojih 13 dana kome. Tu sam danas zahvaljujući sestri i bratu koji su rekli da nema šanse da me daju isključiti s aparata “On će se probuditi”, rekli su doktorima – govori Mile kako je preživio. U komi nije vidio bijelo svijetlo, niti je lebdio izvan tijela.
– Jok, ubio sam dvojicu u Turnju, poslije još dvoje u viziji. Dvojicu Davora, svojih prijatelja. Ne znam zašto sam ih ubijao. Imao sam mali Colt pištolj. Hodao sam po Pašmanu, bio u Zagrebu na 14. katu bolnice koja stoji ukoso – smije se sad. Kad se probudio, premjestili su ga u plućnu bolnicu, operacije se ne sjeća. Na grlu imala veliki ožiljak od reza kroz koji su mu uveli cijev pumpe za disanje. Jedno vrijeme je po izlasku iz bolnice boravio kod sestre zbog previjanja.
Mile i drugi Mandići u svojim kućama odvajkada dosad su struju dobivali solarima. Iako već deset godina preko Babca idu kablovi za opskrbljivanje strujom otoka Pašmana, njih spajaju tek sad. Završni radovi još traju. Malenim se bagerima raskopava prastari kamen, postavljaju kablovi unutra. Šteta da nema drugog načina nego uništavati starinu. Polovica velike kuće u kojoj živi je od kapetana/noštroma, druga pripada njegovoj sestri.
Što radi tu po cijele dane?
– Sjedim i uživam. Čitam novine, ispunjavam križaljke. Gledan televiziju na večer, ali ništa pametnoga jer toga nema. One reklame od deset minuta usred filma me izlude. Kaže film traje dva i po sata, od toga sat vremena reklame – smiješi se ispod brka. Voli krimiće i vesterne. Crne sunčane naočale su mu zaštitni znak, oko vrata nosi debeli zlatni lanac.
– Šta tko mi ga je kupija? Sam sebi – čudi se pitanju Ima on svoje rituale. Svakog jutra sjeda u barku i ode u Turanj. Polako prije prvo kavu pa pivu, kupi kruh i u 11 ide na svoj škoj. Do drugog jutra se ne vraća na obalu. Prije Covida je radio vrše išao u ribolov.
– Mogu bacit, al ne mogu dignit. Nemam snage. Ubili me zglobovi, koljena i kukovi.
Nakon porinuća u lipnju 2022. godine, te gotovo osam mjeseci intenzivnog rada u riječkom 3. Maju, novi istraživački kruzer Scenic Eclipse II prije 3 mjeseca je isplovio na svoju prvu plovidbu.
Morski HR podijelio je fotografije s ovog luksuznog specijaliziranog polarnog kruzera, na kojem boravi i pet hrvatskih časnika. Brod je u vrijeme pisanja članka plovio kroz led oko norveškog Svalbarda te je na putu prema Islandu i Grenlandu, a u jednom trenutku bio je i najsjevernije plovilo na svijetu.
“Ledenjaci iz godine u godinu su sve manji i padalina snijega je sve manje”, podaci su norveške istraživačke stanice na Ny Alesundu, a to nam potvrđuju i s ove ekspedicije.
Scenic Eclipse II dugačak je 168 metara i širok 21,5 metar te svojim izgledom podsjeća na luksuznu megajahtu. U 114 dizajnerski uređenih kabina može uživati do 237 putnika kojima je na raspolaganju čak 200 članova posade. Zahvaljujući inovativnoj tehnologiji, Scenic Eclipse II je, poput svojeg prethodnika, ojačan za plovidbu svim morima, uključujući i ona zaleđena oko Sjevernog i Južnog pola te udovoljava najvišim ekološkom standardima.
Foto: Morski
GPS dinamički sustav pozicioniranja omogućuje pristajanje bez sidra, dok napredni sustav za pročišćavanje otpadnih voda i visoko učinkoviti motori pomažu u smanjenju emisija CO2, buke i vibracija kako bi minimalno ometao morski život.
Putovanja ovim brodom zamišljena su kao luksuzne znanstvene ekspedicije, gdje se gosti educiraju o pitanjima okoliša, lokalnim divljim životinjama, geologiji i nizu drugih tema – sve pod vodstvom stručnjaka iz različitih područja. Plovilo također ima podmornicu sa šest gostiju, Scenic Neptun, koja gostima omogućuje istraživanje ispod mora (licencirane su za zaron do 300 metara).
Dva luksuzna helikoptera koja mogu prevesti šest putnika također su na brodu i koriste se za istraživanje inače nepristupačnih kopnenih regija “Bijelog kontinenta”.
Foto: Morski
Cijena plovidbe – prava sitnica, između 20 i 70 tisuća dolara, ovisno plovite li Karibima ili Arktičkim krugom, ili pak sve do Antarktike.
Zbog svoje minuciozne ponude, istančanog dizajnerskog namještaja i personalizirane usluge, Scenic Eclipse proglašen je najluksuznijim polarnim kruzerom na svijetu, a o njemu Warner Bross Discovery snima i dokumentarni film, čiji trailer možete pogledati niže.
Ovaj tjedan je svoja vrata otvorila Područna kulturno-povijesna zbirka Mali Iž, čija su fasada i krov obnovljeni sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Zadarske županije.
Iz Narodnog muzeja Zadar kažu kako, osim stalnog postava zbirke, se može razgledati i izložba Makete brodova i fotografije iz fundusa Narodnog muzeja Zadar.
Makete naoružanih brodova Mornarice NOVJ-a dio su fundusa Muzeja grada Zadra, a nekada su bile prezentirane u sklopu stalnog postava u Narodnom muzeju Zadar.
Izložba fotografija predstavlja izbor fotografija otoka Iža autora Ante Brkana nastalih od 50-ih do konca 70-ih godina 20 st. koje imaju dokumentarnu važnost i prikazuju svakodnevni život na otoku Ižu. Izložba je u većem obimu bila predstavljena 2018. godine u Domu kulture u Velom Ižu, stoji na društvenim mrežama Muzeja.
Postav i izložba će se moći razgledati do 31. kolovoza, a radno vrijeme zbirke je od ponedjeljka do subote od 16 sati do 22 sata. Ulaz je besplatan za sve posjetitelje, piše 057info.
Brodovi, kao i ljudi, imaju čudne sudbine. Ovo je priča o jednoj jahti čija je sudbina umnogome povezana i s našim prostorima. Priča je ovo o jahti koju je 1919. godine u Londonu kupio svjetski znanstvenik Guglielmo Marconi i na njoj izvodio eksperimente.
Jahta Elettra još živi, iako je izgrađena 1904. godine. Živi, doduše, rastavljena: krma s vijkom nalazi se na brdu Fucino nedaleko od Rima, u samome Rimu nalazi se njezin parni dinamo, u rimskom EUR-u (Esposizione Universale Roma) nalazi se rekonstrukcija kabine u kojoj je Marconi izvodio eksperimente, u Villi Grifone u Pontecchiju nalazi se poprečna sekcija broda, veliki dio aparatura kojima se služio Marconi čuva se u muzeju u Milanu, parni stroj koji ju je pokretao nalazi se u muzeju u Veneciji, dio pramca sa sidrom je u muzeju u Trstu, jarboli se nalaze u Padricianu kod Trsta, dok se u Arsenalu S. Marco u Trstu nalazi dio pramca dug 19 i visok osam metara, a dio trupa se nalazi i u Villi Durazzo (Margherita Ligure)…
No, kao što to obično biva, to nije sve: dio brodskog boka postavljen je kao spomenik na gradskoj pošti u Mestre, blizu Venecije, u mjestu Muggia kod Trsta je brodski tokarski stroj, a mala sekcija trupa odlutala je čak u australski Sydney, piše Novi list.
Foto: Novi list
Ratne godine
Jahta je porinuta 27. ožujka 1904. godine u brodogradilištu Ramage & Ferguson Ltd. u Leithu pod imenom »Rovenska« (po projektu Coxa i Kinga), a njezin vlasnik bio je austrijski nadvojvoda Karlo Stjepan Habsburg, koji je bio mornarički časnik. Za takvo ime jahta je imala zahvaliti tome što je Karl na Lošinju imao vilu, u mjestu Rovenska, u kojoj je često boravio.
Upisana je u Yacht-Geschawader Austrougarske ratne mornarice, što znači da je vijala njezinu zastavu, a matična luka joj je bila – Veli Lošinj. Začudo, jahta je bila upisana kao vlasništvo njegove supruge, nadvojvotkinje Marije Terezije Austrijske, koja je bila kći princa Rudolfa i unuka cara Franje Josipa. »Rovenska« nije mnogo plovila, uglavnom je bila privezana za bove u Val d’Augusta (Mali Lošinj). Godine 1909. kupuje je Sir Max Waechter za 26 tisuća funti, pa na krmi ponosno vihori barjak gordog Albiona.
U tom razdoblju »Rovenska« nije promijenila ime, a poduzela je dva putovanja: prvo u Jadran i Crno more, a drugo u Sjeverno more. Pet godina kasnije, 1914., kupuje ju industrijalac Gustav H. F. Pratt, a budući da je već bio počeo Prvi svjetski rat, brod postaje pomoćni brod za ophodnju, a rat provodi ophodeći kanal između britanskog kopna te Bresta i St. Maloa na francuskoj obali.
No, to nije bio prvi brod nadvojvode Karla: 1886. ima kuter »Nair«, 1888. gulet »Christa«, 1893. novi gulet »Christa«, 1894. parnu jahtu »Christa«, 1895. jahtu »Ossero« (kasnije je postao »Dalmat«, a na kraju »Istranka«, koja će vjerojatno postati brod muzej u Metkoviću), a dok čeka »Rovensku« ima gulet »Sen«.
Završetkom rata jahta je demobilizirana i raspremljena u britanskoj luci Southampton, a u toj luci je, na dražbi, kupuje Guglielmo Marconi za 21 tisuću funti. Nakon popravaka i adaptacija u ploveći laboratorij, te pod zapovjedništvom kapetana Raffaela Laura, u ljeto 1919. godine uplovljava u Napulj. Slijede nove preinake u brodogradilištu u La Speziji, a 1921. dobiva ime »Elettra« i te godine u prosincu na krmi podiže zastavu Italije, a s obzirom na to da je jahta upisana u Reale Yacht Club Italiano, vije zastavu ratne mornarice.
Foto: Novi list
Brod čuda
U travnju 1920. godine u plovidbi Biskajem gosti su mogli poslije ručka zaplesati uz zvukove glazbe koja se nalazila u hotelu Savoy u Londonu, poslušati glas velike sopranistice Nellie Melba izravno iz londonskog Covent Gardena putem programa koji je emitirala radiopostaja Broadcasting Marconi iz Cheimsforda.
Jahtu, nazvanu brod čuda, poznata po svom luksuznom smještaju posjetili su budući talijanski kralj Vittorio Emmanuele III. te britanski George V. Zanimljivo je da je 22. i 23. rujna 1920. godine »Rovenska« bila u Rijeci jer je Marconi bio obožavatelj Gabrielea D’Annunzia, koji je iskoristio mogućnosti te s jahte emitirao radioporuku »cijelome svijetu« o njegovoj aneksiji Rijeke Italiji. Krajem ožujka 1930. na brodu je bio i Benito Mussolini…
»Elettra« je imala 30 članova posade i mogla je poduzimati duge plovidbe bez potrebe za nadopunom goriva; 1922. godine prešla je Atlantik da bi pristala u New Yorku.
Važan član posade bio je radiočasnik Adelmo Landini (markonist), koji je bio član posade od 1927. do 1931. godine, a tijekom Prvog svjetskog rata bio je odlikovan za hrabrost. Nije bio samo kao operater Morzeovim znakovima, nego je bio i samouk u bežičnoj tehnologiji pa je često pomagao Marconiju u eksperimentima.
Kasnije je postao izumitelj koji je patentirao sedam inovacija, a najznačajnija bila je 1938. odnosno 1939., kada je registrirao patent o fenomenu odbijanja radiovalova s površine – Mjeseca! Napustio je »Elettru« 1931. godine, kada je brod u plovidbi Cannes-Santa Margherita Ligure u nevremenu izgubio ravnotežu i udario u visokonaponski kabel…
Foto: Novi list
Posljednji eksperiment
Na brodu je 25. studenog 1936. u luci Civitavecchia buknuo požar. Srećom vatrogasci su brzo stigli i nakon sedam sati ugasili požar. Ipak, šteta nije bila velika.
Posljednji eksperiment dogodio se u lipnju 1937. godine – Marconi je radio na radiofaru s mikrovalovima, ali on umire 20. lipnja, te godine i projekt nije dovršen. Prije smrti Marconi je »Elettru« prodao talijanskom Ministarstvu pošta i telekomunikacija za 820 tisuća lira kako bi se brod sačuvao. Druga je inačica da Marconi nije imao nasljednika i da je Ministarstvo kupilo brod te da je za kupnju bio zainteresiran i američki magnat David Devies…
Ministarstvo je brod održavalo u Arsenale Marittimo u La Speziji, a početkom Drugog svjetskog rata seli se u Trst.
»Elettra« se čuva do pada Italije u rujnu 1943. godine (četiri člana posade koji su održavali brod sabotirali su stroj), u Trst ulaze Nijemci. »Elettra« se tegli u Arsenale Triestino radi čišćenja trupa… Sljedećeg dana predstavnici Kriegsmarine odlučuju, nakon pregleda, da je pogodna za mornaričku službu kao obalni ophodni brod.
Odmah počinju radovi na preinakama koji traju do 26. prosinca: dva admiralska sidra zamijenjena su sidrima tipa Hall, demontirani su jarboli, ugrađen je manji jarbolet za smješaj antena i signalnih svjetala, odstranjuje se pramčana motka, ugrađuju se tuševi i sanitarije za posadu na pramcu, smanjuje se dimenzija ciminjere, ugrađuju se postolja za mitraljeze, jedan od 15 mm i četiri od 20 m, ugrađuje se uređaj Clackson, kao i zvučnici za prijenos naredbi, ugrađuje nova radiopostaja …
Nijemci 27. prosinca iskrcavaju civilnu posadu i sljedeći dan »Elettra« postaje G.107 (kasnije N.A.6, iako se do potapanja nastavlja u dokumentima navoditi kao G.107). Unatoč talijanskim prosvjedima, kapetan Zimmermann dozvoljava da se s broda odnesu samo Marconijevi aparati – 19 sanduka i dva jarbola.
Prema dnevnicima njemačke Kriegsmarine rekonstruirana je plovidba G.107 (G= Geleit, prateći brod), koji je, zajedno s G.101, G.103 i G.105, dio Geleitflotille, isplovljava iz Trsta 28. prosinca pratiti veći desantni brod prema Dalmaciji.
Konvoj preživljava jaki zračni napad u visini Zadra: samo G.107 i desantni brod prolaze neokrznuti te su nastavili plovidbu na jug. Trećeg siječnja se G.107 nasukao na Zlarin, odsukan je nekoliko dana kasnije te se 14. siječnja vratio u Trst na popravak.
Popravak je trajao do 17. siječnja te G.107 ponovo plovi prema Dalmaciji. Nakon što je spasio kod istarske obale posadu oborenog zrakoplova, plovi na jug i u noći 22. siječnja se nasukao u jednoj uvali kod Zadra, gdje su ga 13. siječnja uništili neprijateljski lovci bombarderi.
Titova intervencija
Porema podacima Ufficio storico della Marina Militare Italiana brod je potopljen u Zadru 2. ožujka 1944. u bombardiranju, ali bez navođenja izvora za ovaj podatak. Pojavila se i teorija da je G.107 torpediran, ali ona je odbačena. Engleski i američki izvori nisu objavili nikakav podatak o napadu svojih zrakoplova kod Zadra.
Prema nekim drugim izvorima tu se G.107 nasukao, a drugog jutra su ga bombardirali i mitraljirali saveznički zrakoplovi nakon što su ga izviđački zrakoplovi otkrili prethodne večeri. Brod je potonuo u plitkom moru, bio je nagnut deset stupnjeva na desnu stranu, pramac je bio probijen na vodenoj liniji. Na palubi nije više bilo nadgrađa niti dimnjaka, a tijekom vremena s njega je odneseno sve što se odnijeti moglo.
Napokon su pokrenuti pregovori između vlada Italije i Jugoslavije o sudbini podrtine (1962.), najprije ministri vanjskih poslova Antonio Segni i Koča Popović, a onda ministri pošta i komunikacija. Postignut je dogovor o vraćanju podrtine Italiji tek na intervenciju – Tita, a zauzvrat je Jugoslavija dobila neke koncesije, iako je u Italiji objavljeno da Jugoslavija nije ništa tražila zauzvrat.
Nakon toga je vraćen u Trst, pokušana je rekonstrukcija – predviđala se i ugradnja motora od 400 KS… Polemike oko broda su se vodile punih deset godina, a brod je propadao. Tek 1973. ostaci su izvučeni na suho te se ustanovilo da nema nacrta za njegovu rekonstrukciju. Treba reći da su Nijemci, dok je brod bio u doku radi preinaka, dopustili jednom brodomaketaru da uzme mjere za izradu makete koja je i danas izložena u Trstu. Više nije bio u plovnom stanju, pa je 1977. razrezan …
I da ne zaboravimo nadopuniti popis gdje su sve dijelovi »Elettre«: podosta inventara je u – Diklu!
Brodarsku kompaniju Viking Cruises osnovao je 1997. godine norveški biznismen Torstein Hagen s vizijom nabavke malih riječnih brodova i većih oceanskih brodova. Godine 2000. tvrtka je kupila europski KD River Cruises kako bi povećala svoju flotu, iskoristila 40 godina iskustva riječnih krstarenja i stekla prava na glavne lokacije za pristajanje u većim europskim riječnim gradovima.
Tvrtka se proširila na američko tržište 2000. godine, osnivanjem prodajnog i marketinškog ureda u Los Angelesu. Otad je Viking izrastao u vodeću tvrtku za putovanja malim i većim brodovima koja nudi riječna, oceanska i ekspedicijska putovanja na svih sedam kontinenata, piše Dubrovački dnevnik.
Svako putovanje u ponudi uključuje obalne izlete u svakoj luci i programe na brodu i kopnu, glazbene i umjetničke izvedbe, demonstracije kuhanja, informativne razgovore u luci i pažljivo odabrane gostujuće predavače te mnogo više.
ČEST DUBROVAČKI GOST
Godine 2015. Viking Ocean Cruises predstavio je svoj prvi prekooceanski brod pod nazivom Viking Star za 930 putnika s balkonskim kabinama. Godinu dana kasnije, zaplovio je drugi oceanski brod imena Viking Sea kojem su se kasnije pridružili i ostali.
Jedan od brodova, Viking Sky, čest je dubrovački gost kao i ostali brodovi blizanci iste kompanije. Porinut je u more 23. ožujka 2016. godine u brodogradilištu Fincantieri Ancona, a isporučen je brodaru 26. siječnja 2017. Cijena izgradnje broda bila je 400 milijuna američkih dolara, a matična luka mu je Bergen. Ima 47 842 bruto tona, dug je 228 metara, a dizel/elektro motori ukupne snage 14500 KW preko dvije propele mu omogućuju brzinu od 17 čvorova (maks.20 čv.).
Prvi put uplovio je u luku Gruž 6. travnja 2017. godine. Plovidba je bila uspješna do trenutka kad je mogla nastupiti ozbiljna havarija – gubitak broda s veoma velikim brojem stradalih.
VALOVI I DO 15 METARA, HELIKOPTERI EVAKUIRALI PUTNIKE
Dana 23. ožujka 2019. kruzer je bio na ruti jugozapadno od Tromsøa do Stavagera u Norveškoj po jakom vjetru i nemirnom moru s valovima visokim i do 15 metara. Vrijeme je bilo unutar operativnih sposobnosti broda. Na brodu je bilo 1373 osoba tj. 915 putnika i 458 članova posade.
Oko 13:50 sati u Hustadviki pored obale između Moldea i Kristiansunda, motori broda pretrpjeli su gubitak tlaka ulja, što je rezultiralo automatskim gašenjem svih motora (black out) i brod je u nemirnom moru počeo plutati nošen prema obali. Kapetan broda je u 14:00 sati proglasio MAYDAY, spustio je u more oba sidra te se nošen vjetrom i valovima približio na samo 100 metara od oštrih hridi pored obale. Brodske lajbote zbog velikih valova bilo je nemoguće spustiti u more. Također, brodovi za spašavanje s obale morali su se vratiti zbog visokih valova, a tegljači su bezuspješno pokušavali pričvrstiti konope za tegljene.
Šest norveških spasilačkih helikoptera poslano je na mjesto događaja i evakuiranje putnika je započelo. Posada je uspjela ponovno pokrenuti jedan motor, ali se evakuacija nastavila. Nakon otprilike pet sati, 100 putnika je evakuirano, a najmanje četiri helikoptera sudjelovala su u zračnom spašavanju. U ponoć po lokalnom vremenu oko 170 putnika evakuirano je helikopterima. Brod se i dalje valjao i posrtao na velikim valovima na samo 100 metara udaljenosti od oštrih hridi pored obale. Dana 24. ožujka, nakon što su tri od četiri motora ponovno pokrenuta tijekom noći, evakuacija je zaustavljena u nedjelju ujutro u 9 sati. Jedno oštećeno sidro se podiglo na brod, drugo je otpušteno u more, a brod je napokon krenuo prema Moldeu u Norveškoj. Četiri stotine sedamdeset i devet ljudi je helikopterom prebačeno s broda tijekom 30 letova helikopterom. Šesnaest ljudi je odvedeno u bolnicu, od kojih su trojica bila teško ozlijeđena. Viking Sky otplovio je u Molde vlastitim pogonom uz pratnju dva tegljača gdje je stigao u 16:30 sati 24. ožujka. Dana 27. ožujka, stigao je u brodogradilište u Kristiansundu u Norveškoj na popravak, a sljedeće krstarenje je otkazano.
DUBROVČANI NA BRODU
Sudeći prema prvom časniku palube iz Dubrovnika, na brodu je bilo još posade iz Korčule i Rijeke. Kapetan broda Bent Gustavsson iz Hammarlanda u Finskoj djelomično je i naš sugrađanin jer ima stan u Dubrovniku gdje mu je povremeno prebivalište.
Kapetan Bent je izvanredno odradio svoj posao prilikom evakuacije i sigurno zbrinuo svakog člana posade i sve putnike uz pomoć helikopterske službe i svih ostalih sudionika s kopna.
Foto: Laboratorij za arheologiju pomorstva Pomorskog fakulteta Kotor, Sveučilišta Crne Gore
Projekt “Podvodni kulturni predjeli Crne Gore” je inicijativa koju provodi Laboratorij za arheologiju pomorstva, Centra za istraživanje, inovacije i poduzetništvo Pomorskog fakulteta Kotor, u suradnji sa relevantnim institucijama. Cilj projekta je doprinos digitalizaciji podvodne kulturne baštine Crne Gore.
U okviru projekta, tim Laboratorija za arheologiju pomorstva je u suradnji sa Zavodom za hidrometeorologiju i seizmologiju prvi put znanstveno mapirao i digitalizirao ostatke parobroda Cetinje. Digitalizacija i mapiranje će pomoći boljem razumijevanju samog lokaliteta, ali i njegovoj zaštiti.
Lokalitet je dokumentiran akustičnim sonarom za daljinsku detekciju i mapiranje morskog dna Side Scan Sonar EdgeTech 4125, a mapiranje su vodili eksperti Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju, mr. Luka Ćalić i mr. Radovan Kandić, načelnici odsjeka za hidrografiju i oceanografiju i geodeziju i pomorsku kartografiju. Prikupljeni podaci su dostavljeni Upravi za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore.
Podjednako udaljen od sve tri obale Tivta, Krašića i Bijele, točno na sredini Tivatskog zalijeva i na dubini od 41 metra nalazi se najveća pomorska grobnica iz Drugog svjetskog rata, parobrod “Cetinje”. Njegova nesvakidašnja burna i povijesna uloga otpočela je kad je crnogorski prestolonasljednik Danilo upravo na parobrodu Cetinje 22. travnja 1913. potpisao sporazum sa Esadom Pašom o predaji Skadra Crnoj Gori.
Foto: Laboratorij za arheologiju pomorstva Pomorskog fakulteta Kotor, Sveučilišta Crne Gore
Tijekom povlačenja crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu austrougarska vojska je artiljerijom potopila parobrod Cetinje 1916. pod mostom nadomak Skadra, pri čemu je stradalo 16 ljudi. Već naredne 1917. je izvađen, popravljen i preimenovan u “Pionir”. Kraj Prvog svjetskog rata parobrod je dočekao u Luci Bar. Od Barskog društva brod je 1925. godine otkupio Lale Zuber-Novaković, da bi ga pet godina kasnije preuređenog prodao društvu “Boka” u Kotoru. Tad je prilagođen obalnoj plovidbi i preimenovan u “Cetinje”.
Tijekom Drugog svjetskog rata sudbina mu nije bila naklonjena, pa je više puta mijenjao zastave, da bi posljednjih dana svjetskog rata bio korišten u redovnom prijevozu, na liniji Tivat – Đenovići. Na jutarnjoj plovidbi, 10. prosinca 1944. udario je o minu pri čemu je stradalo dvjesto četrdeset ljudi. Preživjeli su kapetan Božo Paparela, sedam putnika i trojica članova posade. Brod je bio prepun vojnika, talijanskih i njemačkih zarobljenika, kao i putnika iz Boke Kotorske kojima je to bio najbrži način prijevoza u Tivatskom zalijevu.
Krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća splitski Brodospas je pokušao izvući “Cetinje” s ciljem da ga preda željezarama kao sirovinu. Pri pokušaju vađenja, krhka olupina se praktički prepolovila, tako da je jedan dio ponovno pao u more. Rezultati mapiranja pokazuju da se na morskom dnu nalaze ostaci krmenog dijela brodske olupine, brodski dimnjak sa postoljem i rasuti neidentificirani dijelovi brodske konstrukcije.
Zoran Ereš s Instituta Ruđer Bošković trenutno se nalazi na hrvatskom brodu koji plovi Gibraltarskim tjesnacem, a brod su napale orke.
Za Index je ispričao kako je to izgledalo, a sve je i snimio.
“Kako to obično i biva, plovidba je tekla sasvim uobičajeno. Nakon početnih ekscesa u vidu morske bolesti prigrlili smo dnevnu rutinu dežuranja, klopanja gotove hrane i spavanja. Nas pet članova posade se dobro slagalo, baš kao u nekoj sladunjavoj suvremenoj reklami zbog koje instinktivno poželite promijeniti program”, priča nam od početka Ereš o tome kako su se ljudi iz cijelog svijeta našli na brodu.
Foto: Zoran Ereš / Index.hr
“Radim na Institutu Ruđer Bošković kao stručni savjetnik u Zavodu za istraživanje mora i okoliša. Inače se ne bavim orkama, nego istraživanjem grafena ali je ovo bila tako dobra prilika za ekspediciju koja se ne propušta. Slučajno sam upoznao kapetana broda koji je planirao putovanje područjem gdje orke napadaju brodove i tražio je moje savjete i karte opasnog područja.
On je trebao ljude na palubi broda a ja sam trebao prijevoz u opasno područje kako bih istražio što se tamo točno događa, idealna kombinacija”, priča kako se uopće našao na brodu.
“Isplovili smo iz Francuske luke Les Sables u nedjelju 2.7. 2023. po lijepom vremenu i krenuli na trotjednu plovidbu prema Zadru. Svatko ušuškan u svoje misli. Brazilac Ricardo, novopečeni skiper, došao je nakupiti prijeđene milje i iskustvo kako bi mogao dobivati bolje poslove. Jozefina i Rosco došli su naučiti jedriti u svim uvjetima, mladi međunarodni par kojima je plovidba na brodovima spojila životne puteve”, priča nam Ereš.
Foto: Zoran Ereš / Index.hr
Slučajan susret s kapetanom
“Kapetan je FranHržić, čovjek kojeg sam prije mjesec dana sasvim slučajno upoznao putem aplikacije za dijeljenje prijevoza. Nevjerojatno je spretan u svakoj situaciji, poput Indiane Jones, netko koga želite imati na svojoj strani kad počne tuča u kafiću.
Tijekom prvih druženja spomenuo je kako će proći Gibraltarom i upitao me za savjet oko orki koje su u to vrijeme napadale brodove. Kaže: ‘Pa ti si znanstvenik na Institutu Ruđer Bošković u Zavodu za istraživanje mora i okoliša, valjda znaš više od mene o tome!’.
Jest da sam znanstvenik, ali tada o orkama nisam puno znao. Rekoh, provjerit ću pa ćemo biti pametniji, u skladu s onom poznatom izrekom ‘Čovjek i magarac znaju više od čovjeka!'” govori o tome kako su došli na ideju za ovakvu ekspediciju.
“To je zbilja bio uron u jedan novi fascinantni svijet. Orke su vrlo inteligentne životinje iz porodice delfina, ali do prije dva-tri mjeseca nisu napadale brodove. Je li im to neki novi hir?”, priča nam.
“Ekspedicija je dobila zamah kad je moj voditelj labosa dao zeleno svjetlo. Sve je lakše kad imate nešto vlastitih sredstava sačuvanih u škrabici, uspomena na nedavno završene znanstveno-tehničke projekte”, priča Ereš o pripremama za ekspediciju.
Nitko ne zna zašto orke odjednom napadaju brodove
“Nekoliko do sada zabilježenih napada orki na brodove dogodilo se isključivo ispred Gibraltarskog tjesnaca s Atlantske strane, južno od španjolske Barbate. Sve je krenulo prije 2-3 mjeseca, a nitko na svijetu ne zna zašto! Do sad je zabilježeno 4-5 napada, a scenarij je vrlo sličan. Prvo iz daljine vidite kako dolaze orke.
Razlikujete ih od delfina po tome što delfini iskaču iz vode puno brže i vragolastije, a orke to rade polagano. U nas bi rekli ‘Nima priše!’. Odjednom su ispod vas i krenu udarati u trup i kormilo broda. Nakon nekog vremena izgube interes i odu dalje.
Nekad odustanu odmah, a ponekad naprave štetu jer razvale kormilo do neupotrebljivosti, čak se desilo i da probiju trup, što aktivira službenu akciju spašavanja. Nitko ne zna zašto to rade i kako spriječiti njihovo lupanje po brodu. Dio odgovora je trebala dati ova ekspedicija”, priča.
Prvi susret s orkama
Onda je prepričao kako je izgledao prvi susret s orkama. “Naš prvi susret s orkama je bio puno sjevernije od Gibraltara. 6.7.2023. u 14:18 CET susreli smo orke, tek 8 km zapadno od kopna blizu sjeverne granice Portugala i Španjolske.
“Došle su iznenada, jedna ili dvije velike orke s mladuncem i nježno su kvrcnuli trup broda 2-3 puta od ispod. Dok su roditelji promatrali s udaljenosti oko 20 metara, mladunac je došao tik iza krme broda. Smanjili smo gas motoru i odvojili ga od propelera. U tom trenu je brod postao orkama nezanimljiv i nakon ovog kratkog susreta udaljili su se u smjeru Biskajskog zaljeva”, priča.
Napad orki
Onda je došlo do drugog susreta. “Drugi susret desio se u četvrtak, 13.7.2023. u 14:12. Na ulazu smo u Gibraltarski tjesnac. Osjeća se topli i vlažni zrak. Kako prigodno. S lijeve strane se vidi obala Europe, a s desne Afrika”, priča.
“Razmišljam o svemu u svojoj kabini kad odjednom čujem neko komešanje na palubi”, sjeća se i dodaje da je znao da su točno na koordinatama gdje bi mogle biti orke.
Upalio je mobitel i odlučio sve snimiti.
“Iz daleka se vide kako dolaze orke. Ima ih 3-4, možda 5, teško je reći. Kapetan odmah pali oba motora jer smo do sada jedrili. Plan je bio upaliti motore i zablokirati kormilo kako im ne bi bilo zanimljivo”, kaže.
“Tek koji trenutak poslije spazim dvije velike orke, svaka ispod jednog kormila (brod je katamaran koji ima dva motora i dva kormila). S lakoćom su došli do kormila pored kojeg su 5-10 sekundi plivali. Zatim su ga krenuli udarati nosom i gledati naše reakcije”, prepričava.
“Kažem kapetanu da poveća brzinu kako bi morska struja hidrodinamički stabilizirala kormilo. Izgleda da djeluje. Prate nas. Pokušavaju i dalje udarati po kormilu. Tu i tamo uspiju, ali puno rjeđe. Kapetan kaže kako je fizička sila toliko velika da jedva drži kormilo u ruci”, priča.
“Pokušaj manevriranja lijevo-desno ne pomaže jer smo im i dalje interesantni. Okrećemo prema kopnu jer među jedriličarima vlada vjerovanje kako orke vole more čija je dubina veća od 20 metara”, prepričava Ereš za Index.
