Svakako se mora istaknuti da je »Frankopan« prvi izvjesio hrvatsku zastavu u Trstu, još 28. listopada, i da ju je posljednji spustio, 18. studenog 1918. godine; da je pod hrvatskom zastavom plovio iz Trsta do Rijeke i da je susreo na moru američki torpedni razarač kojim je izmijenio pomorski pozdrav s hrvatskom zastavom. Nadalje, da je talijanski odred ratne mornarice pozdravio spuštanje hrvatske zastave i da je ta hrvatska zastava, koja se vijala na hrvatskom, odnosno jugoslavenskom brodu »Frankopan«, neokaljana spašena i predana 18. studenog 1918. godine Hrvatskoj čitaonici, odnosno Narodnom vijeću Rijeka-Sušak, zaključak je zapovjednika Gracija Bilafera.

Uz parobrodarske brodare – Paroplovidba Kaštel Sućurac, Zadružna plovidba – Omiš, Poljička plovidba – Krilo Jesenice – osnovano je na otoku Krku i Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice u Puntu. Na poziv dr. Matka Laginje, Ivana Polića, Ivana Skomerže te krčkog biskupa dr. Ante Mahnića i ostale hrvatske inteligencije, osobito popova i učitelja, organiziran je 18. listopada 1905. godine inicijativni odbor za osnivanje parobrodarskog društva s projektiranom glavnicom od 500.00 austrijskih kruna.

Da bi bilo što šire narodno učešće, svaki pojedini stanovnik Krka mogao je upisati samo dvije dionice, i to putem mjesnih štedionica. Prvi upis dionica bio je 15. prosinca 1905. godine, a trajao je do 15. veljače 1906. Određeno je da sjedište društva bude u Puntu. Prvog svibnja 1906. izabran je prvi upravni odbor od tri člana, kojima je stavljeno u dužnost ostvariti upis dionica, a 30. studenog 1906. godine održana je izvanredna skupština na kojoj je zaključeno da se pristupi realizaciji trgovačkog poslovanja i da se nabave brodovi, jer je bilo već upisano i uplaćeno 4.000 dionica. Upravni odbor društva bio je ovlašten narediti gradnju novih parobroda kod poznatog Marka U. Martinolića u Malom Lošinju koji se već specijalizirao u izgradnji željeznih parobroda. Odlučilo se za gradnju novih parobroda jer su to zahtijevale posebne oceanografske i meteorološke prilike Primorja, u kojemu su ti brodovi prometovali. Brodovi su morali biti čvrsti i specijalno građeni i opremljeni, piše Danilo Prestint za Novi list.

Tri novogradnje

Na sjednici ravnateljstva društva 19. ožujka 1907. godine u Puntu donesen je statut društva i odredba o osiguranju brodova i posade te znak raspoznavanja, bijela zvijezda s AH. Na istoj sjednici odlučeno je da se ostatak neupisanih dionica prepusti stanovnicima iz drugih mjesta Kvarnera i Istre, Hrvatima iz Opatije, a 2.000 dionica upisali su Česi. Nakon što su uplaćene sve dionice, odlučeno je da društvo izgradi drugi i treći parobrod.

Prvi novi parobrod dobio je ime »Frankopan«, drugi »Kvarner«, a treći »Slavija«. Ulazak Italije u rat u svibnju 1915. spriječio je redovito razvijanje društva jer su brodovi bili militarizirani od austrijske vojske. Nakon završetka rata Parobrodarsko društvo na dionice u Puntu je likvidirano jer se integriralo s drugim parobrodima u novo poduzeće Jadranska plovidba – Sušak.

Parobrod »Frankopan« dovršen je 1908. godine, pa je pod zapovjedništvom kapetana Medanića iz Kostrene 2. listopada 1908. godine preuzeo prvo putovanje na pruzi Baška – Punat – Rijeka. Pod nadzorom austrijskog Veritasa je dobio najveću klasu – brod je, uz teret, mogao primiti 315 putnika. Parobrod »Kvarner« je bio istih nautičkih svojstava i dimenzija kao i »Frankopan«. Prugu je preuzeo 1. veljače 1909. godine na relaciji Rijeka – Rab – Veliki Lošinj pod zapovjedništvom kapetana M. Paškvana.

Parobrod »Slavija« izgrađen je u brodogradilištu M. U. Martinolić u Malom Lošinju 1911. godine i bio je nešto veći od dvije prethodne novogradnje. Imao je, pored konstrukcijeske palube, još i palubu za šetnju koja je vrlo dobro dolazila kod izleta. Parni stroj od 530 indiciranih konjskih snaga razvijao je normalnu brzinu od 10 čvorova. Prvo putovanje poduzeo je 13. lipnja 1911.

Subvencije iz Beča

Parobrodarsko društvo na dionice u Puntu vrlo je lijepo napredovalo, pa je čak dobilo i neku subvenciju ministarstva trgovine u Beču kako bi moglo održavati redovite pruge i suzbijati nelojalnu konkurenciju društva Ungaro-Croata-Rijeka, subvencioniranog iz Budimpešte. Ulaskom Italije u rat 1915. bio je ograničen promet na moru, pa je to dovelo do stagnacije u razvijanju Parobrodarskog društva na dionice u Puntu.

Uslijed zauzimanja pograničnog talijanskog teritorija koje su činile austrougarske trupe bilo je potrebno mobilizirati podesne civilne brodove i pretvoriti ih u pomoćne krstaše sa zadatkom da prate austrijski transport na moru u osvojenim talijanskim područjima zapadno od Gradeža (Grado) prema rijeci Piave. S obzirom na to da su parobrodi »Frankopan« i »Kvarner« bili još novi i podesni za plovidbu u svim uvjetima u sjeverozapadnom Jadranu, austrijske vlasti odmah su ih rekvirirale. Bili su poslani na preuređenje i naoružanje u ratni arsenal u Puli kako bi služili kao naoružani peljarski brodovi u Šibeniku.

Nakon preuzimanja od brodovlasnika, prema propisima VII. konvencije II. haške mirovne konferencije, upisani su u listu ratnih brodova Austro-Ugarske Monarhije. Podignuta je ratna zastava umjesto dotadašnje trgovačke. Sva posada bila je vojnička i potpadala je i vladala se prema propisima za posade ratnih brodova. Zapovjednik broda morao je biti jedan od osoblja čije je ime i prezime upisano u popis oficira ratne mornarice. Parobrodima je ostalo staro ime, ali su dobili još oznaku »c. i k. brod«. Luka pripadnosti Punat je izbrisana. Brodovi »Frankopan« i »Kvarner« bili su znatno preuređeni i oboružani. Svaki je dobio po dva brzometna topa (od 7 cm), jedan protuavionski top, dva mitraljeza i po dvije podmorničke bombe s odgovarajućom municijom. Teretno skladište na pramcu je preuređeno u skladište municije. Izvršene su neke preinake na kotlu i pregrijaču pare, tako da je stroj mogao postići znatno veći broj okretaja i dati brodu veću stalnu brzinu kod teglenja i u slobodnoj plovidbi. Pored raznih uređaja za prijenos zapovijedi s mosta u stroj dobio je jaku radiopostaju marke Telefunken, koja je bila smještena u pušionici na kasaru. Kao ratni brodovi »Frankopan« i »Kvarner« dodijeljeni su Lagunskoj flotili na Soči. Pratili su teglenice i druge brodove s vojnim transportima na talijanskom ratištu, a katkada su i sami teglili ili obavljali žurne prijevoze. Zapovjednici tih brodova bili su redovito rezervni oficiri Austrijske ratne mornarice.

Od travnja 1918. godine »Frankopan« je plovio na relaciji Trst – Gradež – Lignano –Tagliamento – Piave Vecchia, kao transportni brod.

Kapetanova priča

U nastavku donosimo priču kapetana Gracija Bilafera, koji je bio zapovjednik »Frankopana«.

– Bio sam s 45 drugova Hrvata, Srba, Slovenaca, Talijana i nekoliko Mađara u šestomjesečnom tečaju za rezervne poručnike korvete… Četrdeset nas je položilo ispite, većina s vrlo dobrim uspjehom. Postali smo oficiri, pa su nas razmjestili po brodovima. Mene su uputili u mornaričku pješadiju kod Lagunske flotile na talijanskom ratištu. …Bio sam ukrcan neko vrijeme na brod »Stefania«, zatim na »San Giusto«, onda na parobrod »Nibbio«… Putovanja ovih brodova (putnički, remorkeri i pomoćni krstaši) provodila su se većinom na relaciji Trst – Gradež – Lignano – Bovazana – Piave Vecchi – Tagliamento, bilo s ljudima, bilo s teretima vojne opreme, bilo kao pratitelji drugih brodova ili kao tegljači tih brodova…

Prema preporukama dr. O. Ribarža organizirao sam posadu brodova na kojima sam prije bio, na brodu »Stefania«, »Nibbio« i »San Giusto«, te ih opskrbio iz skladišta raznim potrepštinama i hranom. Oboružani brod »Frankopan« bio je bez zapovjednika jer se njegov dotadašnji zapovjednik iskrcao, navodno zbog bolesti. Inače bio je to Tršćanin, talijanski nacionalist, poručnik fregate imena Piccini. Po savjetu i naređenju dr. O. Ribarža preuzeo sam zapovijed navedenog broda. Sam brod sam također dobro opskrbio potrebnim materijalom i hranom, a sve oružje je bilo u ispravnom stanju.

Na osnovu vijesti koje sam dobivao od radiotelegrafista broda »Frankopan«, Čeha, čije sam ime zaboravio, dana 29. listopada 1918. izvjesio sam, s pripadajućim počastima, jugoslavenske zastave, i to: na krmenoj katarci hrvatsku, na krmenom jarbolu slovensku, a na pramčanom srpsku. O svemu izvršenom izvijestio sam odmah Pokrajinsko narodno vijeće u Trstu te sam od njegova predsjednika dr. O. Ribarža dobio nalog da s organiziranom grupom brodova otputujem za Pulu ili Rijeku. U Trstu je bilo još mnogo brodova i torpiljarki, a i mornarički pješadijski bataljon. Ja sam izvršio dano mi naređenje i s brodovima »Frankopan«, »Stefania«, »San Giusto« i »Nibbio« otplovio iz Trsta. Pred odlazak iz Trsta prijavilo mi se više bivših oficira koji su izrazili želju da putuju kao putnici prema Rijeci. Premda još nisam bio donio odluku da ću ih proslijediti za Rijeku iz Pule, ipak sam ih ukrcao na parobrode »Stefania« i »San Giusto«, a samo nekoliko njih na pomoćni krstaš »Frankopan« na kojem je već bilo dovoljno posade (zbog oružanja). Među putnicima nalazio se por. b. b. Kukuljević. Njega sam ukrcao na parobrod »Stefania«, kojim je zapovijedao kap. Ilija Šoić iz Kostrene. Zapovjednik »San Giusta« bio je kap. Sović, također iz Kostrene. Zapovjednik »Nibbia« bio je kap. Marko Aleksić iz Graca kod Makarske. Na »Frankopanu« su bili mornarički oficiri rez. por. Dabović, Presen, Busanić, Medanić, Miletić i još neki iz kopnene vojske. Ova grupa brodova isplovila je iz Trsta 29. listopada 1918. iz stare luke ispred željeznice s gata br. 3 uz sami gat San Carlo. Na brodovima su se vijale jugoslavenske zastave. S obzirom na to da je vožnja noću iz više razloga bila opasna, a na brodovima je bilo 250 ljudi, po zamračenju smo se usidrili ispred Portoroža i tu prenoćili. Nastavili smo plovidbu u formaciji »Frankopan«, »Stefania«, »San Giusto« i »Nibbio«. Pošto je »Nibbio« imao najmanju brzinu, radi održanja formacije snizili smo brzinu vožnje »Frankopana« prema onoj Nibbia. Zatražili smo prolaznu dozvolu ispred Pule jer sam u međuvremenu odlučio da proslijedimo prema Rijeci. Dozvola nam je odmah dana putem radioveze. U Pulu nisam htio uploviti jer sam imao putnika za Rijeku, a osim toga smatrao sam da je Rijeka potpuno oslobođena i da je sva flota pod hrvatskim zapovjedništvom kapetana fregate Kocha, svjedočanstvo je kapetana Bilafera.

Sumnjiva podmornica

Kapetan »Frankopana« potom nastavlja priču.

– Prolazeći oko 13 sati pored hridi Porer opazio sam nepoznatu podmornicu koja je uronjavala. Bila mi je sumnjiva, jer podmornica u blizini drugog broda ne smije činiti manevar uronjavanja osim u slučaju kad joj je taj brod pratilac. Po uobičajenim propisima trebao sam ju odmah onesposobiti ili potopiti, ali sam od toga odustao. Plovili smo pod hrvatskom zastavom na krmi i drugim jugoslavenskim na jarbolima pa smo prema tome bili nezaraćeni brod ili barem saveznički…

Stalno sam pratio podmornicu sa zapovjedničkog mosta i bio spreman za svaku eventualnost. Dao sam znak drugim brodovima da budu oprezni i za svaki slučaj spremni. Kada je podmornica uronila do samog ruba periskopa izbacila je, jedan za drugim, dva torpeda u smjeru »Frankopana«. Čim su torpeda izbačena, skrenuo sam za 90 stupnjeva nadesno, tako da sam se našao između dva torpeda s pramcem i topovima prema podmornici. Ne mogu kazati čija je podmornica bila, ali pretpostavljam da je bila od onih kojima je smetala hrvatska zastava na moru. Ipak, ni poslije torpediranja nisam želio samovoljno upotrijebiti silu, nego sam se obratio Telefunkenom Narodnom vijeću u Zagrebu i Komandi flote u Puli: »Nepoznata podmornica izvršila je s dva torpeda napad na brod »Frankopan«. Torpeda je izbjegao. Što da radim protiv podmornice? »Frankopan«. Podmornicu sam još mogao potopiti podmorničkim bombama. Očekivao sam hitan odgovor, ali ga četvrt sata nisam dobio. Proslijedio sam vožnju prema Rijeci budno pazeći zbivanja na obzoru. Nakon pola sata dobio sam odgovor: »Spašavajte što možete«. Daljnji tijek putovanja bio je bez smetnji te smo uplovili u Rijeku prije mraka i privezali se uz Gat Adamić. Sutradan sam čitao u novinama protest Narodnog vijeća u Zagrebu zbog torpediranja i potapanja hrvatskog oružanog broda »Frankopan«, svjedoči Bilafer.

Odmah prvih dana po dolasku broda u Rijeku sva posada, s ostalim vojnim i građanskim osobama riječkog garnizona, položila je zakletvu Narodnom vijeću.

– Tijekom 31. listopada 1918. godine RTG mi je predao depešu koju su kapetan fregate Koch i Narodno vijeće Pule radiotelegrafski uputili predsjedniku SAD-a, Wilsonu i saveznicima o preuzimanju cjelokupne austrijske flote i tvrđave Pula pozivajući ih da upute jednu američku ili savezničku diviziju brodova koja ne bi bila u nacionalnom pitanju zainteresirana. Grad i luka Rijeka s okolicom bio je već nekoliko dana prije dolaska »Frankopana« potpuno oslobođen. Mornarički odred koji je bio pod komandom kapetana korvete Dvorskog odredio je da »Frankopan« obavlja vojnonadzornu službu na području Riječkog zaljeva, a po potrebi da pomogne i u prijevozu vojnih povratnika po otocima. Prvo putovanje »Frankopana« bilo je iz Rijeke za Pulu, kad je prevezao brodograđevnog marinskog tehničara Stiglića, koji je neophodno bio potreban za pomorski arsenal u Puli. Da bismo dobili na vremenu, brodom nismo ulazili u luku Pule, nego smo Stiglića iskrcali u uvali Mezoporat, s vanjske strane luke. Drugi zadatak »Frankopana« bio je prisiliti na razoružanje transportni parobrod »Adria«, koji je, s mađarskom vojskom (honved trupama), došao potpuno u ratnoj spremi iz Albanije. »Frankopan« je, na odstojanju od nekoliko stotina metara, kružio oko transportnog broda, sa spremnim topovima, dok su se mađarski vojnici iskrcavali bez oružja na manje brodice i splavi. Kada su se povratne trupe iskrcale bez oružja, transportni brodovi mogli su pristati uz obalu radi iskrcaja vojnog materijala, sjećanje je zapovjednika.

Pozdravna paljba

– Dana 2. studenog posada »Frankopana« prisustvovala je veličanstvenom dočeku Drugog srpskog bataljona 5. pješadijskog puka, pod komandom potpukovnika Ljubomira Maksimovića, na željezničkoj stanici u Rijeci. Dana 3. studenog 1918. godine »Frankopan« je prevezao povratnike za mjesta Plomin, Rabac, Cres i Lošinj. U svakom mjestu gdje je pristajao bio je s oduševljenjem pozdravljen od mještana, osobito u Rapcu, Cresu i Lošinju. »Frankopan«, pod hrvatskom zastavom, prisustvovao je dočeku savezničke flote u Rijeci. Dana 4. studenog 1918. godine, dva dana poslije dolaska srpskog 2. bataljona 5. pješadijskog puka, koji je u ratnom prodoru, goneći njemačke trupe od Soluna, došao je u Rijeku i zauzeo sve strategijske položaje, a punih deset dana nakon što su Rijeku oslobodili hrvatski vojnici bivše 79. pješačke pukovnije Jelačić, prisustvovao sam dolasku talijanskog bojnog broda »Emanuelle Filiberto« pod komandom admirala Rainerija.

Ne samo što sam prisustvovao dolasku broda, nego sam, protiv svoje volje i uobičajenih pomorskih običaja, a po naređenju viših organa, morao izvršiti pozdravnu topovsku paljbu s 13 plotuna, a na njih brod koji je stizao nije ni odgovorio. »Frankopan« je pozdravila francuska torpiljarka koja je posjetila Rijeku. Susreli smo se u plovidbi ispred Rijeke, ne mogu se sjetiti je li to bilo dva ili tri dana prije dolaska talijanske oklopnjače. »Frankopan« je za to vrijeme, po potrebi, vozio narodnog povjerenika za pomorstvo dr. Tresić-Pavičića po otocima. Za vrijeme mog boravka u Rijeci dr. Tresić-Pavičić je s terase Hrvatske čitaonice na Korzu održao riječkom građanstvu, koje se po nekoliko puta sakupljalo u velikim masama, manifestirajući Narodnom vijeću i Jugoslaviji, vatrene govore: »Rijeka je zjenica našega oka i nitko nam je više ne može oteti! »

Premda je u Rijeci bio srpski bataljon, civilnu i vojničku vlast provodio je guverner putem Narodnog vijeća i njegove vojske pod komandom potpukovnika Teslića. Svuda je vladao red i mir. Demobilizirani vojnici mirno su i redovito otpremani brodovima i željeznicom prema svojim domovima. Talijanskih vojnika i mornara nije bilo na gradskom području Rijeke, premda su po dolasku srpskog bataljona prijetili iskrcajem. Na putovanju prema Cresu »Frankopan« je 14. studenog 1918. godine sreo američki torpedni razarač, koji je prošao u pravcu Rijeke. Izvršen je uobičajeni pozdrav hrvatskom zastavom, američki brod uzvratio je spuštanjem svoje zastave. Pošto je »Frankopan« bio oboružani brod i vijao hrvatsku zastavu, američki torpedni razarač spuštanjem svoje zastave na pozdrav automatski je priznao pravo vijanja hrvatske zastave, i to na oboružanom brodu. Na američkom razaraču nalazili su se saveznički oficiri za vezu pri savezničkoj komandi u Veneciji. Nakon dolaska američkog torpednog razarača i sastanka savezničke komisije oficira na talijanskoj oklopnjači, na zahtjev talijanskog admirala Rainerija, ovaj je zahtijevao da mu se dozvoli iskrcati mornarička pješadija, kad se u gradu već nalaze vojnici srpskog bataljona. Komandant srpskog bataljona se tome energično suprotstavio. Pregovori su potrajali cijeli dan. Stanje je bilo vrlo napeto. Narod je zahtijevao da se oružjem suprotstavimo iskrcaju talijanskih mornara s bojnog broda. Saveznički oficiri savjetovali su potpukovniku Maksimoviću da se ne protivi iskrcaju talijanske mornaričke pješadije, ali on nije pristajao, jer da nema ovlaštenja svoje vrhovne komande. Maksimović je izjavio da će se oružjem suprotstaviti ako talijanske trupe uđu u Rijeku. Iza pregovora, a po prijedlogu savezničkih oficira, i kad je talijanski admiral Raineri dao svoje obećanje da neće iskrcati u Rijeku svoje trupe ni okupirati Rijeku ako se iz grada povuku vojnici srpskog bataljona, potpukovnik Maksimović pristao je da povuče svoje trupe iz Rijeke, s tim da upravu nad Rijekom provodi guverner Rijeke dr. R. Lenac s vojnicima Narodnog vijeća SHS pod zapovjedništvom potpukovnika Teslića. Sporazum je zaključen s trajanjem od tri dana, dok o sudbini Rijeke ne odluči vrhovna saveznička komanda, a zainteresirane stranke ne dobiju naređenja od svojih vrhovnih komanda. Čim je srpski bataljun napustio Rijeku, talijanski admiral Raineri je iskrcao svoje desantne trupe, a iz Opatije su umarširale trupe generala San Marzana i zauzele strateške položaje Rijeke s armijom od približno 25.000 vojnika. Talijanske trupe zauzele su grad, ali ipak prvih dana nisu uredovale, nego su red održavali organi guvernera i Narodnog vijeća, nastavak je zapovjednikove priče.

Hrvatska zastava

Na povratku iz Cresa nadalje kaže:

– Uplovio sam u luku oboružanim brodom »Frankopan« i s hrvatskom zastavom, premda su talijanske trupe zauzele grad i luku. Nitko nije prigovorio. Pristao sam na isto mjesto gdje i obično, ispred admiralskog broda »Emanuele Filiberto«. Odavde više nisam isplovio. Po povratku s Cresa »Frankopan« je vijao na krmenoj katarci hrvatsku zastavu, koja se s uobičajenim počastima jutrom podizala i večerom spuštala, premda se brod nalazio privezan sa strane talijanske bojnog broda »Emanuele Filiberto«. Dana 17. studenog 1918. godine osvanula je naredba (»bando«) kojom se pozivaju svi pripadnici bivše austrougarske vojske i mornarice, kao oni koji su tim formacijama pripadali, a nisu pripadnici općine Rijeka, da moraju u roku od 24 sata napustiti riječki teritorij, inače će se po isteku roka smatrati ratnim zarobljenicima. Dana 18. studenog 1918., iza osam sati, ispred »Frankopana« stigla je talijanska mornarička patrola pod vodstvom jednog oficira, koja je uime Italije i saveznika zatražila da predam brod i izvjesim talijansku zastavu, koju su oni sa sobom donijeli. Protivio sam se predaji broda i podizanju talijanske zastave, izjavljujući da brod pripada državi SHS, koja je saveznička država, da je izvjesio hrvatsku zastavu prije raspada Austrije i prije zatraženja primirja, odnosno prije kapitulacije Austrije i prije početka talijanske ofenzive. Zatražio sam dozvolu isplovljenja za neokupirano područje, ali mi to nisu dozvolili. Mornarički oficir zahtijevao je da predam brod ili da će ga silom uzeti. Pritisnut silom pristao sam, ali pod uvjetom da se hrvatska zastava spusti onako svečano kao što je bila podignuta, da ću ja prisustvovati isto tako svečanom podizanju talijanske zastave. Nakon svečanog spuštanja hrvatske zastave, kojem su prisustvovali i prisutni talijanski vojnici s oficirom u stavu »attenti«, podignuta je na »Frankopanu« talijanska ratna zastava, svjedočanstvo je Bilafera.

Predan Talijanima

Tako je nakon dvadeset dana vijanja hrvatske zastave brod »Frankopan« predan talijanskoj mornarici, kao savezničkoj.

– Naši su mornari skupa sa mnom izjavili da neće ostati na brodu pod tuđom zastavom. Da ne bi iz bilo kojih razloga bili smatrani ratnim zarobljenicima, zatražio sam da nas otprate do Narodnog vijeća, gdje ću izvijestiti o događaju i mogućnostima da napustimo Rijeku. Nakon objašnjenja, a srećom sam dobro vladao talijanskim jezikom, otpratili su nas do Narodnog vijeća, gdje sam zatekao dr. Tresić-Pavičića, kojem sam podnio izvještaj o događaju. Uza sve proteste dr. Tresić-Pavičića bili smo predvedeni u dvorište bivše vojne akademije kao ratni zarobljenici. Nakon energičnog protesta dr. Tresić-Pavičića, predstavnika Narodnog vijeća SHS, člana londonskog odbora, i nakon preporuke oficira za vezu pristali su da nas ne smatraju ratnim zarobljenicima, uz uvjet da odmah napustimo Rijeku. Pošto nije bilo drugog izlaza, otputovali smo svi istu večer parobrodom »Adria« za Dalmaciju. Na brodu smo našli dio bivših srpskih zarobljenika i vojnika iz raznih austro-ugarskih vojnih i mornaričkih formacija. Preuzimanjem »Frankopana« prestala je jugoslavenska vojna vlast u Rijeci, a nekoliko dana zatim moralo je napustiti Rijeku i Narodno vijeće i mnogo drugih rodoljuba. Vojni odredi pod komandom Teslića i Dvorskog napustili su Rijeku prije nego što je preuzet »Frankopan«. Svakako se mora istaknuti da je »Frankopan« prvi izvjesio hrvatsku zastavu u Trstu, još 28. listopada, i da ju je posljednji spustio, 18. studenog 1918. godine; da je pod hrvatskom zastavom plovio iz Trsta do Rijeke i da je susreo na moru američki torpedni razarač kojim je izmijenio pomorski pozdrav s hrvatskom zastavom. Nadalje, da je talijanski odred ratne mornarice pozdravio spuštanje hrvatske zastave i da je ta hrvatska zastava, koja se vijala na hrvatskom, odnosno jugoslavenskom brodu »Frankopan« neokaljana spašena i predana 18. studenog 1918. godine Hrvatskoj čitaonici, odnosno Narodnom vijeću Rijeka-Sušak, zaključak je Bilafera.