O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 308

Nagrada ‘Matrikula čuvara hrvatske maritime baštine ‘Željko Jerat” dodijeljena Vladimiru Skračiću

0
Foto: Murter News

Nagrada za zasluge u razvoju, afirmaciji i promicanju danas, već značajnog duž jadranskog pokreta plovidbe, tradicijskog drvenog broda i očuvanju maritimne baštine uopće dodijeljena je prvi put na završnici manifestacije Latinsko idro 2. listopada.

Dobitnik prve nagrade imenom Matrikula čuvara hrvatske maritimne baštine ‘Željko Jerat’ pripala je dr. Vladimiru Skračiću, idejnom začetniku regata na latinsko idro prije 24 godine čiju je ideju proveo upravo Željko Jerat uz pomoć Bratovštine svetog Nikole iz Murtera. Nagradu mu je sinoć na svečanom zatvaranju manifestacije uručila Željkova kćerka Ana Šoić, piše Murter News.

– Slobodno se može reći da su od tada do danas Vladimir Skračić i Željko Jerat bili i ostali temeljni kamen regate koja je počela sa sedam brodova, od čega samo tri potpuno opremljena, a narasla do preko sedamdeset. No, ne samo regate, nego i cijelog jednog iznimno vrijednog pokreta zaštite i okupljanja svih  kojima su na srcu baštinske vrijednosti i to na nacionalnoj razini – kazali su iz udruge Latinsko idro.

Inače, nominirani za Matrikulu čuvara hrvatske maritimne baštine u ovoj prvoj godini bili su još i prof. Velimir Salamon, prof. Joško Božanić, meštar kalafat Ante Fržop i novinarka Jordanka Grubač, a u Povjerenstvu za dodijelu nagrade radili su predsjednik Udruge Latinsko idro Jakov Lovrić, zatim Nikola Bašić, Luka Mudronja, Miro Cvitković, Hrvoje Gunjača, Branko Kirigin i Robert Mohović.

Nenadjedrive priče 6. dio: Nesređeno pomorsko nazivlje u Kraljevini SHS

0
Foto: Regate.com.hr

Donosimo šesti nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.

Razvoj događaja u Prvom svjetskom ratu nije išao na ruku Hrvatima. Italija je, očekivano, htjela opet zaposjesti istočnu obalu Jadrana. Početkom rata bila je neutralna, ali saveznici su joj tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine obećali veliki dio naše obale i gotovo sve otoke ako im se pridruži. A takva nemoralna ponuda se ne odbija. Južni dio naše obale trebao je pripasti Srbiji iako ona nije uopće sudjelovala u tim pregovorima.

Odmah po proglašenju Države SHS 29. listopada 1918. godine postavljeno je i pitanje nasljeđivanja imovine oružanih snaga. Za razliku od kopnenog naoružanja, mornaričko nije imalo kuda biti povučeno pa je austrijski car već sljedeći dan, 30. listopada, pristao na predaju mornarice Državi SHS želeći izbjeći njenu predaju Italiji i saveznicima, potajno se nadajući da bi u doglednoj budućnosti brodovlje ipak moglo biti vraćeno Austriji, piše portal Regate.com.hr.

Narodno vijeće odmah je imenovalo svježe umirovljenog austrougarskog kontraadmirala Dragutina Pricu povjerenikom za mornaricu, a kapetan bojnog broda Janko Vuković Podkapelski, koji je zapovijedao admiralskim brodom još od ožujka te godine, unaprijeđen je u kontraadmirala i postavljen za prvog zapovjednika ratne flote Države SHS. Primopredaja obavljena je u ratnoj luci Pula 31. listopada 1918. godine. Tada je na admiralskom brodu Viribus Unitis, najmoćnijem u floti, podignut hrvatski stijeg i otpjevana hrvatska himna (usp. Krizman 1977).

Međutim, tu istu noć dvojica talijanskih diverzanata postavili su minu na admiralski brod. Mina je eksplodirala sljedećeg jutra, 1. studenoga. Tada je poginulo više stotina mornara, a s njima i Podkapelski koji je tako admiralom bio jedva jedan dan.
Bio je to je istovremeno i početak i kraj hrvatske ratne mornarice. Bio je to nesretni usud zapravo nesuđene hrvatske mornarice. Name, unatoč predaje flote u ruke Države SHS, Italija i sile Antante ubrzo su zaposjele naše ratne luke. Talijani su već za četiri dana ušli u Pulu. Države pobjednice odmah su preuzele i ratno brodovlje razdijelivši ga među sobom kao ratni plijen i ratnu odštetu (usp. Krizman 1956 i 1977).

Konačnim slomom Monarhije dva do tada najvažnija čimbenika u našem političkom i nacionalnom životu, Austrija i Mađarska, izgubila su na važnosti, ali su zato ojačala dva nova i opasna pretendenta na naš prostor: Italija i Srbija. Italija je vrlo brzo okupirala Istru, Cres i Lošinj, grad Zadar te otoke Lastovo i Palagružu, a uskoro je otela i Rijeku.

Austrijski i mađarski časnici odmah su nakon predaje brodovlja Državi SHS napustili pomorske baze i brodove, a ostali su samo časnici slavenske nacionalnosti, najviše Hrvata te nešto Slovenaca i čeha. Dio njih je 1919. prešao u ratnu mornaricu novonastale države.

U Beogradu su ratnu mornaricu smatrali „hrvatsko-slovenskom tvorevinom“ pa je hrvatski mornarički rukovodni sastav od početka bio u neravnopravnom položaju u odnosu na rukovodeći kadar kopnene vojske i „unaprijed je bio diskvalificiran jer nije bio srpski“ (Pribilović 1980: 810). A k tome, došli su i kao časnici iz neprijateljske mornarice.

Saveznici su tek u prosincu 1919. godine odlučili da će Kraljevini SHS predati nešto brodova od austrougarske flote, i to 12 oštećenih i nenaoružanih torpednjača.8 Prvi mali ratni brodovi, 6 malih minonosaca, kupljeni su tek polovinom 1921. godine. U tako umrtvljenoj mornarici nije bilo ni snage ni volje voditi brigu o pomorskoj terminologiji.

Kraljevina SHS nikako nije mogla prihvatiti terminologiju neprijateljske države koja joj je nedugo prije toga otela dio teritorija i mora. Možete li zamisliti ratnu mornaricu koja bi u takvoj situaciji dobrovoljno preuzela nazivlje svoga neprijatelja? A jedino slavensko, preciznije, hrvatsko nazivlje, iako uglavnom novostvoreno, bilo je ono iz bakarske nautike pa ga je ratna mornarica preuzela gotovo u cijelosti.

Hrvatski su se časnici tijekom Prvoga svjetskog rata služili njemačkim kao zapovjednim jezikom u austrougarskoj mornarici. Dio njih je nakon završetka rata prešao u ratnu mornaricu Kraljevine SHS pa su tako preko noći dobili novi zapovjedni jezik – srpskohrvatski s hrvatskim terminima, ali to nazivlje oni uopće nisu bili poznavali.

No, kako je Kraljevina SHS još nekoliko godina rješavala granične sporove s Italijom, tako je ratna mornarica bila i dalje zapuštena i bez ratnih brodova. U takvoj se situaciji nije gotovo ništa radilo na pomorskoj terminologiji. Saveznici nisu dopuštali Kraljevini SHS nikakve aktivnosti prije zaključenja mirovnog sporazum. A nepovoljan sporazum potpisan je tek u studenome 1920. godine u Rapallu.

Na teško stanje u ratnoj mornarici ukazuje i problem međunarodnog priznanja krmene zastave. Prvih poratnih godina bila je to kombinacija hrvatske trobojnice s dodanom crvenom prugom tj. crveno-bijelo-plavo-crveno. Tek je 1922. godine utvrđena i usvojena zastava ratne mornarice: trobojnica jugoslavenskih boja: plavo-bijelo-crvena s grbom u sredini.

Neobičan je podatak da počeci pomorskog zrakoplovstva Kraljevine SHS datiraju prije nego što je počelo formiranje ratne mornarice. Naime, osnovnu kadrovsku jezgru činila su dva oficira i tridesetak austrougarskih podoficira i mornara, mahom Hrvata, koji su odmah stupili u službu nove države (usp. Isaić – Frka 2010: 22).

U trgovačkoj mornarici zbrka s pomorskim nazivljem nije bila ništa manja jer je trebalo što prije „poslije narodnog oslobođenja osloboditi i našu narodnu mornaricu od talijanskog jezika“,9 a koji je do tada bio ne samo zapovjednim i službenim, već i nastavnim za stručne predmete u svim našim pomorskim školama.

Tadašnji ministar prosvjete donio je krajem svibnja 1921. godine odluku o održavanju skupa („ankete“) stručnjaka koji su trebali „izraditi jedinstvenu najvažniju pomorsku terminologiju“. Dakle, pune dvije i pol godine, od završetka rata. Taj skup, odnosno „anketa“,10 održana je od 14. do. 26. srpnja iste godine u Pomorskoj oblasti u Bakru.

U tom vrlo kratkom vremenu potvrđeno je „oko 2700 termina najnužnijih za nastavu stručnih predmeta, službeni saobraćaj i komandu na brodu“,11 što znači da se u našim pomorskim školama, osim one u Bakru, još uvijek nisu koristili hrvatski pomorski nazivi.

Ti se novi nazivi nisu koristili ni u novostvorenoj ratnoj mornarici ponajprije stoga što još nije bilo ratnih brodova. A njemački je stupac dodan zato da te nove hrvatske nazive mogu razumjeti i časnici kraljevske ratne mornarice koji su, svi od reda, bili bivši austrougarski časnici. To govori da su se ti hrvatski časnici, koji su došli iz austrougarske mornarice, bolje snalazili s njemačkom nego s talijanskom terminologijom, a hrvatsku su tek trebali naučiti.

A da cijela priča nije išla nimalo glatko pokazuje i žestoka kritika Juraja Carića na čitav rad i rezultate „ankete“ objavljena sljedeće godine: „Nevjerojatno ali istinito! Desetak ljudi stvorilo je u dvanaest dana Pomorski rječnik (slika7), što ga je evo razaslao u svijet poručnik g. R. Crnić u ime ankete održane u Bakru“.

Carić nastavlja u istome tonu: „nekoliko njih nijesu znali dobro što je prova a što krma“, a završava riječima da su sudionici skupa taj rječnik „skupusili na vrat na nos“.12

Iako je točno da su pojedini članovi „ankete“ slabo poznavali brod, Carić je pretjerao u svojoj kritici jer činjenice govore drukčije. Naime, „anketa“ se koristila terminima bakarske pomorske škole, a te termine su njeni nastavnici stvarali i prikupljali još od kraja 19. stoljeća.

Dakle, „anketari“ uopće nisu izmišljali nove nazive, već su uzeli postojeće. To je u nastavku svoga teksta potvrdio i sam Carić: „Jedino je bakarska nautika, koja se u pogledu pomorske terminologije uporno držala odvojeno od dalmatinskih nautičkih zavoda, imala pripravljenog materijala, većinom kovanica, a koje je anketa uzela za bazu.“ Tako Carić pobija samoga sebe da je pomorski rječnik „skupusan“ u 12 dana.

Zanimljivo je primijetiti da je Carić tridesetak godina prije toga bio nastavnikom u bakarskoj nautici, baš u vrijeme kada je, nakon Babića, započelo stvaranje novoga nazivlja. Tada je i u Carića zaiskrila želja za stvaranjem novog hrvatskoga pomorskog nazivlja, ali ipak on u tome uopće nije sudjelovao jer nije vidio smisao u kovanju novih izraza. Odlaskom u dubrovačku pomorsku školu potpuno se priklonio uporabi talijanizama, a uporište za to našao je, prije svega, u pisanju tvrdih dubrovačkih vukovaca – samozvanim Srbima katolicima.

Stvaranjem kratkotrajne Države SHS pa Kraljevine SHS stvoreni su uvjeti za službeno uvođenje hrvatskoga jezika u pomorstvo, iako se u praksi talijanski koristio još neko vrijeme, a stanovit dio talijanizama održao se do danas. Međutim, u toj novoj državi nije se uopće sredila ionako nesređena pomorska terminologija ni sljedećih nekoliko poratnih godina pa je ministar prosvjete jednostavno odlučio dekretom 1921. godine stati tome na kraj i tako je nastala naprijed spomenuta „anketa“.

S druge strane, mahom nepismenim mornarima i ribarima nije ni najmanje smetala uporaba talijanskih termina, što je točno jer to je ionako bilo jedino nazivlje koje su oni poznavali.

Istini za volju, i danas se naši mornari nerijetko koriste talijanizmima, iako već znaju normativne nazive. Tako se naši mornari danas koriste ne samo izrazima provakuverta i kolomba, već i izrazima pramac, paluba i kobilica. A u ono vrijeme, još dvadesetih godina prošlog stoljeća, nisu imali pojma za potonje nazive.

U trgovačkoj mornarici su se i dalje koristili talijanski pomorski nazivi. Nadalje, nezaustavljivo prodire i novi registar nazivlja vezan za novu vrstu velikog broda: parobrod. To novo nazivlje nisu poznavali ni mornari, a kamo li lokalni ribari.

Vidović citira jedan tekst Olivera Fija iz 1955. godine koji kaže da je rad oko izradbe Crnićeva pomorskog rječnika bio „dosta površan“ i „bez solidnih predradnja sakupljanja termina kod samog naroda, bez učešća filologa… te nazivi iz ovog rječnika nisu mogli nikada prodrijeti i ukorijeniti se kod pomoraca i primoraca“ (Vidović 1982: 790).

Međutim, „narodnih izraza“ gotovo da uopće nije bilo pa “solidne predradnje“ tu ne bi previše pomogle. Da su kojim slučaju filolozi i sudjelovali u radu, rezultat bi bio isti jer je tadašnja politika inzistirala na uklanjanju talijanštine iz pomorstva, a novostvoreni hrvatski izrazi još se nisu ni malo ukorijenili. Filolozi nisu sudjelovali u radu iz jednostavnog razloga: nitko se od njih nije previše razumio u to nazivlje.

Inače, nekoliko godina prije tog osvrta Olivera Fija na Crnićev pomorski rječnik, pokrenut je veliki projekt koji je imao, između ostaloga, i zadatak izbaciti noštromizme iz govora naših mornara. U taj projekt bio je uključen veliki broj vrsnih filologa i bile su provedene vrlo solidne i opsežne predradnje sakupljanja naziva „kod samog naroda“, ali također bez zapaženijeg uspjeha. No, o tome malo poslije kada dođemo do Titove Jugoslavije.

Valja dodati da je danas situacija ipak drukčija jer te hrvatske nazive, poput već spomenutih izraza: pramac, paluba i kobilica, znaju već i mala djeca.

Bilo kako bilo, bakarskim skupom koji je inicirala ondašnja vlast trasiran je put daljnjeg usustavljivanja našeg pomorskog nazivlja. I tu povratka na staro više nema bez obzira na to što se manji dio tih tradicionalnih talijanizama zadržao u uporabi još i danas. Uostalom, danas više nitko ne radi drame ako mornar, umjesto odveži konop, vikne molaj cimu, ili obrnuto. Danas stanovitu pomutnju stvaraju uglavnom jedriličarski, a ne pomorski izrazi.

Nadalje, gotovo za sve tradicionalne nazive danas postoje normirani izrazi koje naši pomorci bez greške poznaju iako se njima baš i ne koriste. Ali ih znaju, a iste te izraze prije stotinu godina nitko nije znao.13 Danas je situacija čak obrnuta kad je u pitanju veliki jedrenjak. Primjerice, u terminološkom rječniku iz 2015. godine Hrvatsko pomorsko nazivlje u nakladi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ne nalazimo samostalno noštromizam pik, već samo standardni izraz sošnjak, a samo uza nj naći ćete pik kao dopušteni naziv.14

Uskoro je zamrlo glasno protivljenje novim pomorskim nazivima, a sasvim je nestalo nakon uvođenja diktature 1929. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je ime države promijenjeno u Kraljevinu Jugoslavije.


8 Manji ratni brod, brz i pokretan, naoružan torpedima za uništavanje većih protivničkih brodova.

9 Iz predgovora Pomorskog rječnika Rudolfa Crnića iz 1922. godine.

10 U „anketi“ su sudjelovali predstavnici vlasti, nautičkih škola te jugoslavenskih pomoraca.

11 Iz predgovora Pomorskog rječnika Rudolfa Crnića.

12 Usp. Juraj Carić, Pomorski rječnik – jedan filološki rekord, Novo doba, Split, 30. i 31. kolovoza 1922. godine. Manji dio sudionika skupa doista je vrlo slabo poznavao pomorsku terminologiju jer su došli iz redova vlasti.

13 Danas Carić ne bi došao k sebi da za provu čuje normativni i već priliĉno rašireni izraz pramac.

14 Nekada opće rašireni izraz pik danas ćete naći samo ako znate za standardni izraz sošnjak.

iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”

Dr. sc. Željko Stepanić

mail: stepaniczeljko@gmail.com

mob: +385 99 660 0709

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije pomorac.hr

Ana Marija Bianki više od 6 godina plovi kao Environmental Officer: “Kruzeri nisu zagađivači obalnog mora”

0
Foto: Privatna arhiva

Ana Marija Bianki radi nesvakidašnji posao i svim svojim bićem uživa u njemu. Naime, ova tridesettrogodišnjakinja iz Slanog od 2016. godine radi na kruzeru kao Environmental Officer – časnica odgovorna za zaštitu okoliša. Prije nego se zaposlila u kruzing industriji, završila je studij Biologije i ekologije mora na Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.

Pozicija Environmental Officera nije baš svakidašnja ni među ljudima koji “tuku more”, pa nam je Ana Marija odlučila ispričati sve detalje svog posla.

“Biti Environmental Officer na brodu znači raditi apsolutno sve. Šala naravno, no kada bih nekome ukratko pojasnila moj posao, rekla bih da je suština osiguravati sukladnost broda sa svim zakonima, konstantno, kroz različite sisteme, inspekcije, testove, treninge, vježbe i papirologiju.

Kontrola i upravljanje energijom i njenom potrošnjom, tretiranje i zbrinjavanje bilo kakvog otpada, sudjelovanje u pripremi budućih itinerara broda te planiranje okolišnih operacija unaprijed – sve su to poslovi koje ja, kao Environmental Officer, na brodu obavljam.

Kako je raditi kao Environmental Officer na “malom plovećem gradu”?

Pa lijepo je, premda nemamo previše vremena za opuštanje, tako da sigurno ovisi iz koje perspektive se gleda. Svi misle da mi na kruzeru samo tulumarimo, a u biti tu ima jako puno posla i papirologije. Dan se svede na papirologiju i malo tu prostora ostane za zabavu, uživanje   i druženje.

Svakako bih rekla da je kruzer poput malenog grada. Tu sve savršeno funkcionira. No, sve ovisi o resursima. Ljudski su daleko najbitniji. Mi kao posada uvijek moramo voditi računa jedni o drugima. Dobar tim na brodu je ključan da bi posao bio dobro obavljen i da “mali grad” može funkcionirati.

Kakav je utjecaj kruzera na okoliš?

Što se tiče utjecaja na okoliš, željela bih naglasiti da je zagađenje mora s kruzera, posebice priobalnog, nemoguće s obzirom na suvremenu opremu koju kruzeri imaju. Kruzer na kojem plovim ima najbolju tehnologiju i uređaje kojima se prerađuju i tretiraju sve otpadne, kaljužne i fekalne vode. Ima uređaje kojima se čiste staklenički plinovi, uklanja ili smanjuje sumpor iz ispušnih plinova, ugljični dioksid, dušikovi oksidi, uređaje za tretiranje balastnih voda, opremu za obradu krutog otpada, spalionice, centar za sortiranje smeća gdje se sortira sve smeće te priprema za daljnji istovar.

Trenutno recikliramo oko 85 posto smeća kojeg proizvedemo, a smeće koje ne možemo separirati spaljuje se kad smo na otvorenom moru. Pazi se gdje se što iskrcava s obzirom na to kako se upravlja otpadom u određenoj luci ili zemlji u kojoj se u tom trenutku nalazimo.

Između ostalog, stalno se prati kvaliteta svih otpadnih voda kroz dnevna mjerenja određenih komponenti. Kontroliraju se bakterije i plutajuće čestice. Ponekad vidim kako se piše po medijima o kruzerima u hrvatskom dijelu Jadrana koji ispuštaju fekalije u more. Kruzeri definitivno ne onečišćuju obalno more, s obzirom na tehnologiju koju imaju, sve zakone koji se na kruzerima primjenjuju te obavezne dozvoljene obrasce ponašanja od svakog člana posade.

Na brodu se ne toleriraju nikakva ponašanja niti akcije bilo koga koje bi mogle ugroziti okoliš ili opremu koja je krucijalna da bi se otpad mogao preraditi. To se postiže pravilnom separacijom, koja se događa svugdje i uvijek, od strane svakog člana posade, i integrirana je u brodsku kulturu.

Kako ste se odlučili ovaj posao i sam odlazak na brod?

Od kad sam čula da ovaj posao postoji, moje su se misli kretale prema tom smjeru. Djela su valjda samo spontano pratila misli i sve se ostalo posložilo. Prvi put sam čula za ovaj posao od strica prije skoro 15 godina. Bili smo na objedu kod bake, a on je pričao o kolegici koja to radi i ima kuću u Sydneyu, a stan u Barceloni. Ja nemam, ali evo dajem izjavu za pomorac.hr. (smijeh)

U ovom poslu sam skoro sedam godina, a osim na kruzeru, bila sam i na trajektu i katamaranu. U startu mi je plan bio raditi ovo svega tri godine, ali još ću, barem tako mislim…

Trenutni ugovor mi je 10/10. Dakle, na brodu sam 10 tjedana, a zatim 10 tjedana doma. U pandemiji se to bilo poduplalo, ali preživjeli smo i to. Prije početka ugovora, znali bismo po tri, a neki i četiri tjedna ostati u izolaciji u nekom hotelu. U Aziji izolacija je bila obavezno bez prozora. Ne daj Bože da imate prozor, da se ne bi slučajno preko posteljine spustili na ulicu i pobjegli zaraziti cijelu Aziju jer ste na tajnom zadatku… Zamislite, a ugovor još nije ni počeo!

Volite li svoj posao?

Jako. Ispunjava me u potpunosti i mislim da na kopnu ne postoji sličan posao koji bi me zadovoljio. Putnički brod i život na njemu je nešto na što bi se svatko mogao naviknuti. Lijepo je. Posebno je. Ne može se to riječima opisati. Život je poprilično dinamičan, a u istom trenutku i jednostavan, ako se tome znaš prilagoditi. Ponekad s ljudima s kojima plovim ostajem u kontaktu, pa se čujemo i kad sam doma.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Cijeli dan mi je organiziran unaprijed i nema puno prostora za slobodu, a kamoli kad dani ne pođu po planu. Na brodu se uvijek budim rano, tako da preduhitrim sve što je moguće, jer oko osam ujutro kreće sve ono što ne mogu isplanirati unaprijed. Bitno je uvijek sve odraditi u roku, ali i znati prioritete. A najbitnije je čuvati zdravlje i energiju kroz cijeli ugovor. Zato je bitan odmor i tjelovježba. Iskreno, ja baš i ne vježbam, tako da mi je spavanje na brodu najdraži hobi, pogotovo kad brod malo valja.

Smatrate li svoj posao opasnim?

Pa ne znam. Ovisi ‘ko vozi brod. Šalim se, naravno. Ne bih rekla, ne previše.

Koje biste rizike izdvojili?

Ima ih više, isto kao i kod svih poslova. Ako moram izdvojiti top tri stvari, to bi bile putovanje na posao, ono kad misliš da znaš sve o poslu, a u biti pojma nemaš, te putovanje nazad doma.

Koje su mane, a koje vrline posla Environmental Officera?

A ne znam što bih Vam odgovorila. Prvo što bih rekla je da nema mana, ali sam shvatila da ih ima mali milijun, isto kao i svaki posao. Vrlina isto ima milijun. Radila sam s raznim ljudima, genijalcima, stekla životna poznanstva svugdje pomalo, po cijelom svijetu, upoznala razne kulture, vidjela svijeta, okuražila se. Naučila puno, a najviše o sebi.

Ne mislim da je ovaj posao poziv. Mislim da ga može raditi bilo tko, ako ima visoki osjećaj odgovornosti te ako je prilagodljiv i ima stalnu volju za napretkom i učenjem.

Foto: Privatna arhiva

Je li Vam se ikad dogodila neka po život opasna situacija?

Nije. Jednom sam to mislila, kada sam sudjelovala u nenajavljenom drillu Američke obalne straže. Dojavili su nam da je na trup broda postavljen eksploziv. Međutim, to nije bilo istina.

Za Božić 2018. sudjelovala sam u akciji spašavanja ljudskih života na moru, četiri milje od otoka Saint Lucia. Definitivno najgori požar, iako tad, dok je gorjelo, toga nisam bila svjesna.

Kako se nosite s odvojenosti od obitelji?

Uvijek mi nedostaju. Ali, mislim da se s time nosim odlično. Ako uzmem u obzir da doma imam sve vrijeme ovog svijeta da se posvetim samo njima te ako mi se ne radi apsolutno ništa, imam tu privilegiju – da ne radim apsolutno ništa. Premda nekad zatočena na poslu, u tuđini i na brodu, nijedan drugi posao na svijetu mi ne može pružiti toliku slobodu kao ovaj i upravo je to ono što me zadržalo ovome poslu i brodskom životu.

Mislite li da biste se ovim poslom mogli baviti čitav život?

Da ovaj posao postoji doma, da se brod na kojemu plovim svaki dan veže za rivu doma u moje Slano, onda bih se svakako mogla ovime baviti cijeli život, a ovako nisam još sigurna…

Ljudima koji bi željeli poći mojim putem, poručila bih: “Samo hrabro naprijed, sve je moguće, ako to želiš dovoljno jako!”


Katarina Mitrović

Maersk u Rijeci planira oformiti regionalno središte za srednji i istočni dio Europe

0
Foto: Splash247

U Rijeci ćemo formirati regionalno središte za srednji i istočni dio Europe, rekao je Søren Skou, predsjednik Uprave Maerska, jedne od najvećih brodarskih tvrtki na svijetu, ovog tjedna u HTV-ovu Dnevniku.

U Luci Rijeka u tijeku su pripreme za početak izgradnje Zagrebačke obale – novog kontejnerskog terminala za koji je 50-godišnju koncesiju lani dobila tvrtka u zajedničkom vlasništvu Maerska i tvrtke kćeri Prvog plinarskog društva, javlja HRT.

– U Rijeci ćemo formirati regionalno središte, naravno za Hrvatsku, ali i za srednji i istočni dio Europe. Rijeka će nam služiti kao poveznica za uvoz i izvoz prema svim zemljama u istočnoj i središnjoj Europi pa sve do južnih dijelova Njemačke i Poljske, rekao je Skou.

Skou je dodao da se s vremenom žele proširiti i više nego udvostručiti kapacitet do 2031. te pridobiti još mnogo klijenata.

– Želimo uz luku izgraditi logistički park u kojem bismo imali hladnjače, zatim pretovarna skladišta, fulfillment skladišta i tako dalje. To bi bilo u blizini Rijeke ili u blizini Zagreba, što bi povećalo konkurentnost Luke Rijeka, rekao je Skou.

Izjavio je da su pratili najave premijera Andreja Plenkovića o ulaganju 4 milijarde eura u modernizaciju hrvatskih željeznica, dodajući da očekuju kako će dio tog novca biti uložen i u poboljšanje povezanosti Luke Rijeka.

Osvrćući se na aktualne svjetske težnje prema energetskoj tranziciji i dekarbonizaciji, Skou je istaknuo kako je jedna od koristi izgradnje Luke Rijeka kao regionalnog središta dramatično skraćivanje rute kojom mnogo robe putuje pri uvozu iz Azije u Europu za 5.500 km i tjedan dana, što znači manju potrošnju goriva. Usto je dodao da u Maersku žele dekarbonizirati svoju prijevozničku flotu do 2040. godine, s 25 posto napretka do 2030., tako što će uvoditi zelena goriva.

Skou je također rekao da je pandemija bolesti COVID-19 utjecala na izmjenu globalnih lanaca opskrbe. Izjavio je kako se čini da pandemija jenjava, ali da su prilično stroge restrikcije i dalje na snazi u Kini, koja je najveći svjetski proizvođač dobara.

– Pa to s logističke strane nije još završena priča, dodao je.

Rekao je kako kineska politika nulte tolerancije na COVID, zbog koje su veliki gradovi u lockdownu, a tvornice ne rade, narušava funkcioniranje lanaca opskrbe.

– Naši klijenti traže sigurnije putove opskrbe, traže alternative. Luka poput Rijeke, preko koje možemo za sedam dana skratiti tranzit robe iz Azije, svakako će biti u boljoj, konkurentnijoj poziciji, zaključio je Skou.

Riječka vizualna umjetnica Jadranka Lacković poziva na umjetničku interpretaciju “3. maja”

0
Foto: Tanja Kanazir

Projekt će rezultirati interdisciplinarnom i participativnom izložbom koja će biti održana u povodu završetka proslave 75. godišnjice brodogradilišta

Jadranka Lacković, vizualna umjetnica iz Rijeke, početkom 2022. godine pokrenula je projekt »3. maj _Studija Zaborava« kroz koji istražuje i interpretira »3. maj« različitim umjetničkim formama, piše Novi list.

Uz snažnu osobnu motivaciju (projekt je posvećen pokojnom ocu, trećemajskom radniku), umjetnica s timom analizira »3. maj« iz šire društvene perspektive te poziva sve povezane s »3. majem« na sudjelovanje. Sudjelovati se može javljanjem na službeni e-mail projekta: projekt3maj@gmail.com sa svojim pričama, fotografijama ili memorabilijama.

Projekt će rezultirati interdisciplinarnom i participativnom izložbom koja će biti održana u povodu završetka proslave 75. godišnjice brodogradilišta te kao završna aktivnost projekta »3. maj_Studija Zaborava«.

Uz Jadranku Lacković, idejnu začetnicu i pokretačicu projekta, projektni tim čine Kristina Pandža, kustosica i interpretatorica industrijske povijesti te materijalne i nematerijalne baštine; Ivona Ivković, multidisciplinarna i eksperimentalna umjetnica; Tanja Kanazir, fotografkinja i vizualna interpretatorica grada Rijeke i njegovih priča, ljudi i arhitekture te kulturologinja Maja Ogrizović.

Evo što je stoljećima krila brodska kuhinja potonulog broda na nalazištu Letavica

0
Foto: Vladimir Šetka / Radio Zadar

Ekipa HRT-a jučerje bila na otoku Pagu. Vladimir Šetka i Matija Brkljačić priključili su se podvodnim arheolozima koji nastavljaju s istraživanjem nalazišta Letavica kod Šimuna. 

Na potonulom brodu dužine oko 30 m za kojeg se petpostavlja da je havariju doživio u 1. st. pr. Kr. u vrijeme kasne Rimske Republike, na što ukazuju dosadašnji nalazi pronađeni na području koje se istražuje od 2018. godine, piše HRT.

Zadatak je bio ulazak u brodsku kuhinju iz koje su na površinu izvučeni predmeti upotrebljavani u svakodnevnom spremanju hrane. 

Na mjestu potonuća antičkoga broda koji je prije četiri godine otkrio Vedran Dorušić iz Ronilačkog centra Foka u Šimunima na Pagu nastavljeno je istraživanje koje je ovaj put usmjereno na pretragu brodske kuhinje. S nalazišta Letavica dr. Irena Radić Rossi jutros je donijela kutiju s posuđem. Tu je glinena posuda, poklopac i drugi kuhinjski predmeti. Prije nekoliko dana pronađena je i uljna svjetiljka te dvije manje amfore koje su trgovcima vinom služile za kušanje pri prodaji vina. Sve danima snima i japanska komercijalna televizija s nacionalnom koncesijom koja će prikazati dokumentarac o nalazištu i hrvatskoj podvodnoj arheologiji.

Osim dr. Radić-Rossi s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru tu su bili i stručnjaci Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju u Zadru, Arheološkog muzeja Zadar i Konzervatorskog zavoda.

Foto: Vladimir Šetka/Radio Zadar

O posjetu njemačkog broda “ARIADNE” svjedoče stare fotografije, a ni njega nije zaobilazila sudbina tadašnjih putničkih brodova

0
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik

Fotografije sa sidrišta pored otoka Lokruma iz daleke 1959. godine dovele su nas do priče o zanimljivom putničkom brodu, jednom od brojnih koji su u svojim plovidbama uvijek pronašli načina kako bi doplovili i do našega Grada. Takva je i životna priča njemačkog broda ARIADNE.            

Na navozima brodogradilišta Swan, Hunter & Wigham Richardson Ltd. u engleskom gradu Newcastleu izgrađen je 1951. putnički brod od 6725 bruto tona za švedskog brodara Svenska Lloyd iz Goeteborga. Novogradnja broj 1884, duga 138, široka 18 metara, krštena imenom PATRICIA bila je namijenjena održavanju redovne putničko-teretne pruge Goeteborg – London (Tilbury). Ceremonija krštenja broda zamalo nije završila velikim incidentom jer su kume broda htjele biti, i supruga generalnog direktora Svenska Lloyda, ali i supruga predsjednika kompanije. Rješenje je nađeno tako što je PATRICIA dobila dvije kume, od kojih je prva dala ime brodu, a druga razbila bocu šampanjca o provu broda, piše Ivo Batričević za Dubrovački Dnevnik.

Prva putovanja

PATRICIA je mogla ugostiti 408 putnika, od kojih 166 u prvom, 78 u drugom, 100 u trećem putničkom razredu i u udobnim brodskim salonima još 64 palubna putnika. Imala je skladišta za prijevoz 1965 tona raznih tereta među kojima i tri velika rashladna prostora kapaciteta 5000 kubičnih stopa. Tri Parson SRG parne turbine ukupne snage 5406 kilovata omogućavale su joj preko dvije propele plovidbu brzinu od 19 čvorova.

PATRICIA je iz Goeteborga zaplovila prema luci Tilbury 7. svibnja 1951., a od rujna i na prvim turističkim kružnim putovanjima Sredozemljem i po atlantskim otocima. Nakon dvije godine poduzima i prva putovanja prema Bermudima i Karibima, a od 1955. u najmu njemačkog touroperatora Hapag-Lloyd Travel počinje krstariti sjevernim morima s polaskom iz Hamburga.

Rekonstrukcija u luksuzni kruzer

Konkurencija zračnog prometa je primorala Svenska Lloyd da prekine putnički promet te je dio svojih brodova zajedno s PATRICIOM ponudila na prodaju. Nakon posljednje redovne plovidbe iz Londona prema Goeteborgu, PATRICIA je u listopadu 1957. odmah proslijedila prema Hamburgu gdje je za 18 milijuna njemačkih maraka (što se tada smatralo prevelikom cijenom) prodana HAPAG-u (Hamburg- Amerikanische Paketfahrt AG). U tamošnjem brodogradilištu Blohm + Voss rekonstruirana je za 8 milijuna maraka u luksuzni brod za kružna putovanja.

Potpuno preuređeni kruzer, pod novim imenom ARIADNE (princeza s otoka Krete iz grčke mitologije), zaplovio je na kružnim putovanjima Sredozemljem, norveškim fjordovima i Baltikom u veljači 1958. U svojih 159 putničkih kabina mogao je prihvatiti 293 putnika.

Po svoj prilici, dobro zamišljeni posao nije donio i očekivane rezultate, pa je ARIADNE u listopadu 1960. neočekivano, za svega 15 milijuna njemačkih maraka, prodana brodaru Ariadne Shipping Company Nassau. Pod istim imenom zaplovila je na krstarenjima iz New Yorka, Philadelphije i Baltimorea prema Bermudima i Bahamima te nešto kasnije iz Miamija, Jacksonvillea i Port Evergladesa prema Karibima.

Foto: Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik

Novi vlasnik i ime

ARIADNE je 1972. raspremljena, ali je već sljedeće godine prodana liberijskom brodaru Bon Vivant Cruises, zapravo grčkom Chandris Lineu, da bi pod novim imenom FREEPORT II zaplovila na krstarenjima između luka Miami i Nassau. Od 1974. pod novim imenom BON VIVANT nastavlja plovidbe u karipskim i bahamskim vodama da bi 1976. bio preseljen u Sredozemlje. Tu poduzima redovna kružna putovanja iz Venecije prema grčkim otocima, Istanbulu, Aleksandriji i naravno još jednom prema Dubrovniku. Ipak, koncem godine BON VIVANT je prodan u Dubai gdje služi kao ploveći hotel.

Početkom 1978. raspremljen je u Pireju, gdje sljedećih 15 godina često mijenja vlasnike, a 1973. i ime, ovaj put u ARIANE. The New York Times je 1982. objavio oglas o putovanju Chandrisovog broda ARIANE po cijeni između 705 i 1580 US dolara po osobi na relaciji: Venecija, Rodos, Pirej, Mikonos, Dubrovnik, Venecija. Nakon još jedne promjene imena, 1989. u EMPRESS KATERINA postalo je očito da za ovaj brod više nema ozbiljne budućnosti.

Otplovio je u ožujku 1991. prema Filipinima da bi 1997. nakon još nekoliko promjena sidrišta u vijetnamskom Ho Chi Minh City i filipinskom Subic Bayu bio prodan indijskim rezalištima. U rezalište brodova Alang je stigao 18. prosinca 1997. pod imenom EMPRESS 65, gdje je tijekom sljedeće godine bio potpuno izrezan u staro željezo.

Mega milenijska fotografija: Jadrolinija će se naći ispred kamere čuvenom snimatelju Šimi Strikomanu

0
Foto: Šime Strikoman / Privatna arhiva

Milenijska fotografija Šime Strikomana, početkom studenog, proslavila je 22. rođendan. U tih, više od dva desetljeća djelovanja, Strikoman je iza objektiva stao preko osam stotina puta. Ovu nedjelju, a u povodu 75. obljetnice našeg nacionalnog brodara, Jadrolinije, Šime će opet biti iza aparata i kako nam kaže, fotografirati – sliku nad slikama, mega milenijsku fotografiju.

Prvotna zamisao je bila fotografirati sve brodove koji čine Jadrolinijinu flotu, njih ukupno 52, međutim, iz objektivnih razloga to nije bilo moguće, tako da se Strikoman dosjetio drugog rješenja. Pripreme za veliki projekt u njegovim rodnim Vodicama, gdje smo ga i posjetili, su u punom jeku, piše Šibenski.

– Na velike dimenzije papira, nacrtat ćemo sve Jadrolinijine brodove i zalijepiti ih na Gat Karoline Riječke. Trakom ćemo kasnije spojiti i posložiti sve papire, koji će zauzimati prostor od 2000 četvornih metara. Dimenzije su 50 puta 40 a fotografiju ćemo snimiti uz pomoć riječkih vatrogasaca – objašnjava Strikoman, kojem u ovom projektu, pomaže i supruga Edita.

Koliko boje je potrošeno ni sam ne zna.

– Više su platile trake i papir kojeg ima preko 100 kilograma. Nije to toliko teško koliko je gabaritno – ističe Strikoman koji je za uspješnu realizaciju ovog projekta, trebao i adekvatan prostor. Pronašao ga je u praznom hangaru u Vodicama.

– Znali smo od samog početka da trebamo veliki, zatvoreni prostor. Srećom pronašli smo ovu halu u Vodicama, ne puše, suho je i nema ljudi – idealno – kazuje nam Strikoman.

Na većini Šiminih milenijskih fotografija, glavni akteri su ljudi, međutim, to ovoga puta neće biti tako. Ideja o papiru, kazuje nam Šime, nastala je još za vrijeme pandemije. Inspiracija je potekla – od šibenske katedrale.

– U to vrijeme bila je zabrana okupljanja, dakle, ljudi nisu dolazili u obzir. Sjetio sam se tada skulptura glava na šibenskoj katedrali, i po uzoru na njih, napravili smo milenijske fotografije, portrete, Špire GuberineIvana Meštrovića i Ante Mrvice. Na osnovu tih iskustava, isto sam predložio i Jadroliniji koji su, na moje iznenađenje, to odmah prihvatili – kazuje Strikoman.

Foto: Šime Strikoman / Privatna arhiva

Nova milenijska fotografija, rekosmo, veličinom će nadmašiti dvije prethodne. Rekord je do sada držala milenijska fotografija Zlatka Dalića te Hajdukova, snimljena u povodu stotog rođendana.

– Dalićeva milenijska je bila dimenzija 63 puta 85 metara, Hajdukova 60 puta 60 metara. Za nju me veže i jedna anegdota, tik prije snimanja, pojavio se Senijad Ibričić. Ljudi su se razbježali, sve se pomaklo, pomislio sam da će sve propasti – međutim, ipak su se svi vratili na svoje pozicije i uspjeli smo zabilježiti fotografiju koja je uistinu povijesna – podvlači Strikoman.

U 22 godine, spomenimo i to, nastalo je, računajući i ovu novu, ukupno 823 milenijske fotografije u kojima je sudjelovalo više od 500.000 ljudi u više od 220 gradova. Prva fotografija, kazuje nam Strikoman, snimljena je u Vodicama, a sudjelovalo je oko tisuću ljudi.

– Nakon prve milenijske, mislio sam da to više nema potrebe ponavljati. Međutim, nedugo nakon, stigao je poziv od Branka Viljca i Krešimira Goleša iz Šibenika, koji su me zamolili da se povodom otvorenja spomenika kralju Petru Krešimiru, nešto napravi. Na nagovor prijatelja, profesora Petra Gvardijana koji me uvjeravao da se trebam uhvatiti samo milenijske fotografije sam pristao odraditi i taj projekt u Šibeniku. Nakon toga sve je krenulo, i traje, evo više od dva desetljeća – trajat će i dalje, još uvijek imam volje – zaključio je Strikoman.

Arheolozi najavili otvaranje muzeja s piratskim blagom u Jezerima

0
Foto: ŠibenikIN

U tišnjanskoj vijećnici predstavljena je stručno-znanstvena monografija o istraživanjima brodoloma piratskog broda s blagom koji je na početku 17. stoljeća potonuo kod Kukuljara “Mijoka” autorice Vesne Zmajić, konzervatorice i arheologinje Hratskog restauratorskog zavoda.

Piratski ili uskočki brod  pun opljačkane luksuzne trgovačke robe iz europskih obrtničkih centara koji je na početku 17. stoljeća je potonuo u plićini Mijoka kod Kukuljara danas je iznimno važno arheološko otkriće. Iako je znatan dio predmeta do dolaska arheologa opljačkan i raznesen,  kroz suradnju Hrvatskog restauratorskog zavoda i Muzeja grada Šibenika u pet zaštitnih arheoloških kampanja od 2006. godine do 2012. iz mora je izvađeno preko 15 000 nalaza koji upućuju da se radi o uskočkom brodu.

Radi se većinom o majstorski izrađenim osobnim uporabnim predmetima od metala i/ili stakla stakla što su ga uskoci oteli s trgovačkih brodova na ruti iz Venecije prema Egejsko područje, a možda i u sam Istanbul. U kolovozu 2019. godine istraživački radovi i dio nalaza prezentirani su jezerskoj Baganelovicu na izložbi “Brodolom Mijoka – probuđena tajna murterskog mora”. Veliki značaj i interes stručne javnosti i publike za ova istraživanja potvrđeni su i izložbama u Šibeniku, Zadru, Puli, Dubrovniku, Koprivnici, Rovinju…

Uz ravnateljicu Narodne knjižnice i čitaonice Tisno Silviju Ćurić i autoricu Vesnu Zmajić, u predstavljanju monografije sudjelovali su urednica izdanja Marina Lambaša i ravnatelj Muzeja grada Šibenika Željko Krnčević, piše Rudina press, a prenosi ŠibenikIN.

Zahvaljujući odličnoj suradnji Hrvatskog restauratorskog zavoda i Muzeja grada Šibenika, rekao je Krnčević, a ponajprije kolegicama Vesne Zmajić i Marine Lambaše koje su dobro odradile veliki posao, dolazi se do fantastičnih otkrića i sklapa se mozaik priče koju je skrivao jedan mali brodolom.

Značaj podvodnog lokaliteta Mijoka, za koji uz stručnu i znanstvenu javnosti zaokuplja i veliku pažnju široke publike,  dodatno je potvrđen time što je postao jedan od rijetkih domaćih podmorskih arheoloških lokaliteta koji uz izložbu ima i monografiju, a ona će, otkriva ravnatelj Muzeja grada Šibenika Željko Krnčević, biti vrlo značajna pri realizaciji još jednog velikog projekta koji bi u suradnji Muzeja grada Šibenika i Općine Tisno trebao biti realiziran u Jezerima.

– Pokrenuta je inicijativa da se nalazi s Mijoke koje čuva Muzej grada Šibenika trajno prezentiraju u Jezerima, koja se u razgovorima s Općinom Tisno razrađuje usporedo s idejom o novoj zbirci, muzejskom postavu na temu sv. Martina koji će biti kompletiran i prezentiran u Tisnom – najavljuje Krnčević.

Predsjednik Općinskog vijeća Nikša Pirjak potvrdio je najave ravnatelja šibenskog muzeja i otkrio da bi blago iz potopljenog piratskog broda moglo biti smješteno u zgradi bivše Ribarske zadruge i Jezerima, u kojoj je svojedobno bio planiran muzej ili kuća maslina. Veliki posao koji je uspješno obavljen tijekom istraživanja Mijoke, uz spremnost na pomoć i suradnju koju izražavaju arheolozi Krnčević, Zmajić i Lambaša, jamče uspjeh stručno-znanstvenog dijela projekta. Značaj i potencijali Mijoke su veliki, kaže Pirjak, no, do početka konkretnijeg planiranja i realizacije valja osmisliti i ostale komponente, a to se prije svega tiče  načina i opsega uključivanja lokalne zajednice i gospodarstva kojima bi se osigurala održivost projekta. 

“Morski put” – noćna izložba o moru koja putuje Hrvatskom

0
Foto: Društvo 2000 milja

Društvo istraživača mora 20000 milja iz Zadra poziva sve zainteresirane na zanimljivu noćnu izložbu fotografija “Morski put” koja narednih dana obilazi Našice, Slavonski Brod, Beli Manastir i Novu Gradišku.

Izložbe će se održati na otvorenom, od 16.30 do 20 sati, i to ovaj petak na šetalištu Kej u Slavonskom Brodu, u subotu u Gradskom parku Nove Gradiške, u ponedjeljak 14. studenog u dvorištu OŠ Dr. Franjo Tuđman, te u srijedu 16. studenog na Trgu dr. Franje Tuđmana u Našicama. Iduće lokacije biti će naknadno objavljene, piše Otvoreno more.

Edukativna izložba “Morski put” posvećena je moru, kako ono utječu na nas i kako mi na njega bez obzira koliko mu bili blizu ili daleko. Pomoću prilagođene rasvjete, sugestivna atmosfera tame i svjetlosti izložbe približit će posjetiteljima ljepote podmorja, važnost mora i oceana te činjenicu kako je znanje o moru suština prirodoznanstvene pismenosti.

Također, izložba će prikazati kadrove izravnih i neizravnih ugroza mora i morskog ekosustava, posebice s naglaskom na antropogene pritiske. Sadržavat će 20-tak fotografija koje će uhvatiti krajnosti podmorja – dana napram noći, te iskonsku ljepotu naspram sveprisutnog onečišćenja i ugroza, kao i izravnu popularizaciju znanosti u okviru istraživanja mora kroz nove tehnologije. Važan segment izložbe su popratne edukativne priče pridružene svakoj autorskoj fotografiji koja na inovativan način približava tematiku.

Izložba se provodi u sklopu projekta “Misli (na) plavo – kako more utječe na nas i kako mi na njega”, čiji je nositelj Društvo istraživača mora – 20000 milja, uz partnerstvo Sveučilišta u Zadru, Udruge za očuvanje bioraznolikosti Aurelia, Udruge studenata BIUS, Udruge Mavena – 36 njezinih čuda i Umjetničke organizacije Silba Environment Art.