Čovjek s otoka, angažiran na gradnji svjetionika, došao je na ideju kako obilno nahraniti obitelj, i to za više dana. Ulovit će jednu tunu! Ali pošlo je po zlu
Prije dvadesetak dana otok Unije našao se u središtu medijske pozornosti. Ne voljom svojih žitelja, niti dobrim povodom. Sjećamo se, u akvatoriju Unija potonula je 20-metarska jahta. Ustvari samo je krmom sjela na dno, prova je ostala iznad površine. Nasreću, sve je prošlo bez težih posljedica, ljudi su pravodobno napustili brod što je tonuo. Brzo je podignut i otegljen na sigurno, a nalaz istrage što je trebala utvrditi uzroke potonuća još nisam pročitao, piše Branko Šuljić za Novi list.
Spominjanje Unija podsjetilo me na davnu temu što sam je želio podijeliti s čitateljima. U narodu je poznata kao “legenda o svjetioniku”. Potječe iz druge polovine 19. stoljeća, iz vremena gradnje svjetionika Vnetak na Unijama. Na rtu Vnetak ispruženom prema jugozapadu svjetionik je izgrađen 1873. godine. Zadaća mu je bila, i ostala do danas, osvjetljavanje plovnog puta prema Kvarneru i Istri, te označavanje otoka na kojemu se nalazi. U vrijeme kada je građen važnost mu je davala i činjenica što je time eliminirana opasnost optičkog zavaravanja jer se s brodova, preko nižih dijelova Unija, mogao vidjeti svjetionik na Galijoli. Podsjetimo one koji sa zemljopisom i orijentacijom u prostoru nisu “na ti”. Otok Unije nalazi se na ulazu u Kvarner, brodovima po desnom boku, nasuprot vrhu istarskog poluotoka i svjetioniku Marlera.
Svjetionik blizu naselja
Glavni objekt svjetionika je okrugla kamena kula uklopljena u pročelje prizemne svjetioničarske zgrade. Kula je visoka 13 metara. Fokus svjetla što se nalazi u staklenoj kupoli na njezinu vrhu pozicioniran je 17 metara iznad srednje razine mora. Bijelo svjetlo, što ga svjetionik ima otpočetka, vidi se deset milja daleko, dok naknadno postavljeno crveno ima domet sedam milja. Svjetionik je danas automatiziran i bez posade, a svjetlo se napaja energijom iz solarnih baterija.
Blizina naselja Unije – dva kilometra puta što vodi kroz polje – bila je razlogom što Vnetak nema neke od uobičajenih svjetioničarskih sadržaja, niti je imao status klasičnog svjetionika, usamljenog na hridi, odvojenog od svijeta, a često i sa svih strana okruženog morem. Na njega su redovito slane svjetioničarske obitelji s djecom školskog uzrasta. Uvijek je imao samo jednog svjetioničara, pa je njegova supruga radila kao pomoćna svjetioničarka s četvrtinom plaće.
Važno je spomenuti da je Vnetak već 1912. godine imao telegrafsku vezu s lučkom kapetanijom u Malom Lošinju. Održavala se posredstvom podmorskog kabela. Zahvaljujući njemu 1916. godine svjetioničar je prvi poslao vijest o nasukavanju talijanske podmornice na Galijolu. Pri kraju Drugog svjetskog rata granatama sa savezničkih brodova oštećen je vrh kule i na njemu rasvjetni sustav.
Nitko ga više nije vidio
Sve dosad navedeno čini uglavnom standardnu priču o svjetioniku, njegovu podizanju i funkciji. Nema ničega što bi sadržavalo legendu. A ona, ipak, postoji i prepričava se do danas. Ona kazuje da se oko rta Vnetak u ranu jesen u velikim količinama skuplja mala plava riba od koje, ponekad, more naprosto vrije. A gdje ima plave ribe, zalijeću se i tune na obilnu gozbu. Pa se tako usmenom predajom prenosi priča o tragičnom kraju radnika koji je sudjelovao u gradnji svjetionika. Čovjek s otoka, angažiran na gradnji svjetionika, siromašan kao i svi otočani toga vremena, promatrajući svakodnevni prizor, došao je na ideju kako obilno nahraniti obitelj, i to za više dana. Ulovit će jednu tunu! Sve je smislio i – pripremio, te jednog dana po završetku posla krenuo barkom u lov na veliku tunu. I ona je brzo zagrizla…
Povukao je i shvatio da se ulovilo nešto veliko. Zatezao je, ali je tuna, očito, bila jača. Zaplivala je prema pučini, vukla njega i barku, a on nije popuštao… Sunce je bilo na zalasku, ljudi su s obale gledali kako se njihov sumještanin sve više udaljava, njegova baraka na horizontu se smanjivala, dok mu se nije izgubio trag. Nitko ga nikada više nije vidio.
Na znanje i oprez suvremenim tunolovcima!
Austrougarska ostavština
Većina svjetionika na našoj obali i otocima izgrađena je u 19. stoljeću. Više lanterni napravila je Austro Ugarska nego zajedno sve države poslije nje, u čijem se sastavu nalazio naš dio Jadranskog mora. Gradilo se u 19. stoljeću, a intenzivno u razdoblju između 1870. i 1877. godine. U to vrijeme podignut je i Vnetak.
Spomenimo i to, najstariji svjetionik na istočnoj obali Jadranskog mora je Savudrija. Ne moramo precizirati njegovu lokaciju. Od samostalnosti Hrvatske svi znamo za Savudriju i Savudrijsku valu. Taj svjetionik ima nekoliko naj atributa – jedan je od najmarkantnijih, najzapadniji i najsjeverniji među hrvatskim svjetionicima. Naravno, ima i on svoju legendu, s tužim završetkom. Jednom zgodom, i nju ćemo ispričati.
Svjetioničarska kuća
Pričaju mi da napuštena svjetioničarska kuća na Unijama postupno propada, tragovi devastacije sve su vidljiviji. Nisam je vidio desetak godina. Nažalost, ne događa se to samo sa svjetionikom Vnetak. Vidio sam još takvih. Šteta… Unatrag dvadesetak godina krenulo se u turističku valorizaciju pojedinih svjetioničarskih kuća. Na turističkom tržištu ta je ponuda dobro prihvaćena. Dakle, imamo putokaz što raditi i kako svjetioničarske objekte sačuvati od propadanja. Može to biti i na Unijama, ili našem kvarnerskom Prviću. Nije atraktivna samo Palagruža! Ona može biti najskuplja.
Svjetioničar mora uvijek raditi
Posljednji svjetioničar davno je napustio Vnetak. Isto tako bez posade su ostali mnogi naši svjetionici. Napredak tehnike i tehnologije preselio je ljude u “civilizaciju”, oslobodio ih robinzonskog života. Kad se sjetim davnog razgovora na jednom svjetioniku – lanterni, recimo onako kako svi razumiju, i ne svjetioničar, nego lanternista. Težak je to bio život. I često se obiteljski nasljeđivao! Sam na “pustom otoku”. S obitelji ili kolegom.
Romantičari zamišljaju taj život i posao poput nekog sladunjavog filma – plavo more, bonaca, prekrasan izlazak i zalazak sunca, ribolov… Nedostaju samo palme u našem jadranskom kamenjaru… A svjetioničar mora raditi, jednako po bonaci, jakoj buri i fortunalu juga, kad pada kiša ili sunce nemilosrdno prži, 24 sata na dan. Usred noći, kad najljepše spava, on mora ustajati, provjeravati rad svog svjetionika i okolnih obalnih svjetala. A danas tehnika čini čuda, ona sve radi, a čovjek mirno spava daleko od lanterne.
MALI LOŠINJ – Festival LOSINAVA – Lošinjskim jedrima oko svijeta počinje na Lošinju, a u periodu od 3. do 17. rujna posjetitelji će moći uživati u bogatom programu posvećenom pomorskoj i brodograđevnoj tradiciji ovog otoka.
Zainteresirane očekuje mnoštvo regata, predavanja, sportskih događanja, koncerta i edukativnih predavanja te radionica. Samo značenje naziva festivala LOSINAVA je zapravo kombinacija „Lošinja“ i „Nave“, broda, odnosno vrste jedrenjaka duge plovidbe s tri jedra, piše Morski.hr.
Otvorenje festivala održat će se 3. rujna u malološinjskoj luci defileom nakon čega započinje 10. Lošinjska regata pasara na vesla, tradicionalna veslačka utrka u kojoj se natječu drvene barke (pasare do 4,3 metara i pasare preko 4,3 metara), po uzoru na nekadašnje veslačke regate pasara koje su se održavale krajem 19. stoljeća u malološinjskoj luci.
Osim regate pasara, bit će tu i 5. Noćna regata tradicijskih barki na jedra pod svijetlima reflektora u luci Mali Lošinj (9.9.) te 40. Lošinjska regata- regata lošinjskih olimpijaca (10.-11.9.). Posljednja regata u nizu je 46. Nerezinska regata tradicijskih barki na jedra koja se održavala od 1920. do 1942., od 1954.- do 1966. te od 2011. godine do danas. Upravo je ove godine 10. obljetnica održavanja od njezine revitalizacije. Ova regata ujedno obilježava i završetak festivala LOSINAVA.
Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo u 100-postotnom iznosu. Ovaj segment lošinjske povijesti izabran je za turističku promociju zbog svoje specifičnosti i namjere da se lošinjskim gostima, ali i domaćem stanovništvu, približi bogat i nadasve zanimljiv život hrabrih, požrtvovnih i sposobnih lošinjskih moreplovaca, brodograditelja te brodovlasnika koji su ovaj otok, zapravo neprikladan za razvoj brodarstva, učinili centrom pomorstva istočnog Sredozemlja 19. stoljeća.
Detaljan program festivala možete pronaći na internet stranici Visitlosinj.hr.
Olupinu je snimila tvrtka za ronilačke izlete OceanGate Expeditions i najjasniji je prikaz broda od njegovog potonuća
Nova snimka slavnog Titanica otkrila je sidreni lanac težak oko 90 kilograma, golemo bočno sidro i jednostrani kotao koji je pao na dno mora kad se brod prije 110 godina prelomio na dva dijela i potonuo 3810 metara ispod površine Atlantskog oceana.
Olupinu je snimila tvrtka za ronilačke izlete OceanGate Expeditions i najjasniji je prikaz broda od njegovog potonuća, piše Daily Mail, a prenosi Jutarnji List.
Rezolucija od osam tisuća piksela omogućila je da snimku zumiraju bez gubljenja kvalitete i vide zapanjujuću razinu detalja i boja.
Ovo je druga godišnja ekspedicija na Titanic OceanGatea. Niz misija u trajanju od osam dana počelo je u svibnju i završilo u lipnju. Sudionici ekspedicije, takozvani stručnjaci za misiju, za svoje sjedalo na podmornici Titan izdvojili su 250 tisuća dolara, što je duplo više nego lani.
Osim stručnjaka na misijama sudjeluju i istraživači, a svi zajedno prizore potonulog giganta gledaju iz sigurno zatvorene podmornice.
– Nevjerojatni detalji na snimci u rezoluciji od osam tisuća piksela pomoći će našem timu znanstvenika i pomorskih arheologa da preciznije opišu raspadanje Titanica, a nastavit ćemo snimati 2023. godine i kasnije, rekao je Stockton Rush, predsjednik OceanGatea.
Stručnjaci za misiju zapravo su građani istraživači koji su svoju avanturu započeli ploveći na ekspedicijskom brodu od St. John‘sa u Newfoundlandu u Kanadi do 595 kilometara udaljene olupine Titanica. Na svakoj misiji mogu sudjelovati tri takva istraživača, uz arheologe i prave istraživače. Svako ronjenje traje između osam i deset sati.
Podmornica Titan opremljena je najnovijom tehnologijom kamera za snimanje slika ultra visoke rezolucije koje će pomoći odrediti stopu raspadanja olupine i procijeniti raznolikost morskog života koji se nastanio na njoj.
Nakon što je se Titan parkirao na Titanic, posadu je dočekalo ogromno sidro od 15 tona koje se još uvijek nalazi na palubi olupine i okov koji je izvorno bio pričvršćen za glavni jarbol koji je sada srušen. Vidjeli su nikad prije viđene detalje poput ugraviranog natpisa “Noah Hingley & Sons Ltd” na lijevom sidru.
– Kasnije u videu možete vidjeti tri okrugle strukture duž unutarnje strane ograde. To su trostruke užne vođice koje su se koristile za dovođenje pristanišne užadi do stupića na obali kako bi se brod pričvrstio za vrijeme stajanja u luci, rekao je Paul HenryNargeolet, pilot podmornice i ronioc s Titanica.
Tijekom putovanja ronioci su uočili trup broda broj jedan, teretni prostor broj jedan i čvrste brončane kapistane, metalne strukture koje se koriste za premještanje teškog tereta pomoću užadi, kablova i lanaca. Na snimkama se vide i dramatični dokazi raspadanja mjesta gdje se dio Titanicove ograde srušio i otpao s broda.
– Jedan od najnevjerojatnijih isječaka prikazuje jedan jednostrani kotao koji je pao na dno oceana kad se Titanic razbio na dva dijela. Značajno je jer je to jedan od jednostranih kotlova kakvi su prvi uočeni kada je 1985. godine identificirana olupina, kazao je Rory Golden, stručnjak OceanGatea i veteran ronioc oko Titanica.
Izleti na Titanicov vodeni grob potiču uzbuđenje javnosti, ali su i uzrok kontroverzi. Stručnjaci vjeruju da su ekspedicije tijekom desetljeća dodatno oslabile integritet 110 godina stare olupine.
Jedna od njih je i slavno ronjenje redatelja Jamesa Camerona 2001. godine. Tijekom njegove ekspedicije, podmornica se sudarila s trupom broda. Slijetanje podmornice Titan oštetilo je palubu za šetnju.
Prema Nacionalnoj agenciji za istraživanje oceana i atmosfere, trup i struktura broda izgledno će se srušiti u sljedećih 40 godina.
Titanic, koji je prije prve plovidbe zaradio nadimak “nepotopivi brod”, potonuo je 14. travnja 1912. godine, četiri dana nakon početka svog prvog putovanja od Southamptona u Engleskoj do New Yorka u SAD-u. Divovski brod sudario se sa santom leda i na kraju je poginulo 1517 od 2224 putnika i članova posade. Olupina je otkrivena prije 37 godina otprilike 4000 metara duboko na dnu Atlantika, oko 400 nautičkih milja od Newfoundlanda u Kanadi.
Sedam navečer, zgrada Kapetanije skoro pa prazna. Ali, ondje smo ipak zatekli, naravno koga drugoga, nego gospodina Zlatka Pisca. Jedan, jedini i neponovljivi, gospodin Zlatko. Svatko tko ima imalo veze s pomorstvom zna za Zlatka – on je čovjek koji radi svoj posao cijelim svojim bićem.
Dobar, miran, tih, povučen, marljiv, skroman, pametan, radišan i nasmijan od uha do uha, sve te vrline krase gospodina Pisca. Iskreno govoreći, s obzirom na to što sam čula koliko gospodin Zlatko ima posla, koliko radi oko pomoraca, zalažući se svakodnevno za njihova prava, te da iz istih razloga do kasnih noćnih sati ostaje sam u Kapetaniji jer, kako kaže, tada mu je najmirnije raditi, kad je zgrada pusta, kad je sam, kad nema buke i galame, očekivala sam da će doći umoran, bezvoljan i iscrpljen. No, na moju sreću, Zlatko je došao prepun energije i elana.
Kao i svakog dana, nakon što mu klasično radno vrijeme završi u 15 sati, on ode kući, ruča i potom se vrati u Kapetaniju. Sav sretan što je na svom radnom mjestu, velikodušno mi je otvorio svoja vrata i ispričao svoju priču. Zlatko mi je prije svega naglasio kako od ponedjeljka, 5. rujna, počinju prijave za „Mali Svjetionik“, a upravo on, kao prošlogodišnji pobjednik, bit će u komisiji za odabiranje novog dobitnika nagrade. Više informacija možete pronaći <<ovdje>>.
Pomorci vas vole, što mislite da je razlog tome?
Mislim da je pristupačnost, jer kad je puno birokracije, pristupam svakom pomorcu pojedinačno, da mu olakšam. Stvar je mog pristupa jer trebamo jedno drugom biti od pomoći, pa se ja uvijek zalažem za njih i njihova prava. To smatram svojom dužnosti. U svakodnevnom razgovoru s pomorcima čak postanemo i prijatelji jer mi ponekad ispričaju neke situacije iz svog života. Često se dogodi da čim otvore vrata, srčano se pozdravimo jer odmah svakoga prepoznam po imenu i prezimenu kad im vidim lice. Odmah znam tko je i što mu treba i baš u tome je ona slatka draž mog posla. Nije mi u glavi „što mi ulaziš na vrata“, nego se vidi i s jedne i s druge strane da smo u svemu tome zajedno orijentirani na more i pomorstvo.
Što najviše volite u svom poslu?
Svakodnevni kontakt s ljudima mi je najdraži, da se sve ne svede na same papire i mailove. Volim raditi s ljudima, a ne da sve ide preko papira. Znam da svi ti ljudi trebaju hitne ukrcaje i da se žele što prije ukrcati, a ja sam tu da im pomognem. Pomorci prvo danima čekaju da se tečaj organizira pa čekaju da bude ispit, zatim da dobiju gotov brevet i to zna poprilično potrajati. Sve što ja želim je da su oni zadovoljni mojim radom i doprinosom i da se ide naprijed te da se čim prije ukrcaju na željene kompanije.
Kako ste se osjećali kada ste osvojili nagradu „Mali svjetionik“?
Najprije sam bio iznenađen samom nominacijom, a kad je bilo proglašenje pobjednika, srce mi se uzlupalo, bilo je tu mnoštvo emocija. Od radosti, zahvalnosti, sreće, uzbuđenja, pa sve do suza radosnica. Naime, svaki posao ponekad postane rutina i puko odrađivanje. Kad dugo radite isti posao, a ja ovaj radim 14 godina, svaki dan vam postane isti.
Baš iz tog razloga, nagrada mi je dala još veći elan za poslom i radom i jako me razveselilo jer sam vidio da moji pomorci cijene i poštuju moj rad. Kao što sam rekao, nominacija me jako iznenadila jer nisam znao da postoji „Mali svjetionik“. Točno u to vrijeme su bile prijave za časnike palube i zvali su me iz „Malog svjetionika“. Odmah sam im na telefon htio reći da sam u poslu i da ne mogu razgovarati jer sam u gužvi. No, oni su mi rekli da sam ušao u top deset i sama ta nominacija mi je bila golemo iznenađenje. Pomorci su bili ti koji su me željeli nominirati i od srca sam im na tome zahvalan.
Foto: Katarina Mitrović / Pomorac.hr
Kad je prošao prvotni šok od saznanja da ste nominiranu, jeste li očekivali nagradu?
Znao sam da je veliki broj pomoraca za mene glasao, i to ne samo naši, nego i pomorci iz drugih država su zvali za mene i dali mi glas. Tako da sam znao da je bio velik odaziv. Svaki dan su mi govorili da zovu za mene pa sam imao i tremu i iščekivanje, pravi mix emocija.
Dugi niz godina radim na Kapetaniji pa mi se pomorci obraćaju sa „di si brate“. Postali smo braća i prijatelji. Ne svodi se sve na birokraciju, već je među nama nastalo veliko prijateljstvo, puno ljubavi i međusobnog poštovanja. Želim da sve teče što jednostavnije kad već imaju „kruh sa sedam kora“ pa da ne bude i „osma kora“, uvijek se trudim pomoći im.
Ako se smije znati, jeste li se nečim počastili kada ste osvojili nagradu?
Otplatio sam dio kredita, počastio sam kolege u Kapetaniji i obitelj i na taj način proslavio nagradu. Isto tako, počastio sam se malim sitnicama koje sam si priuštio, a prije nikada nisam mogao. No, na putovanje nisam išao jer si nisam mogao priuštiti godišnji odmor. Imao sam puno posla pa sam otišao na odmor samo tri dana, no ne mogu reći da sam umoran. Kad radim ono što volim, nikad nisam umoran.
Jeste li se ponosili samim sobom kad ste osvojili nagradu?
Naravno da jesam. Dalo mi je elan jer nekad u monotoniji posla, čovjek se pomalo i zasiti svakodnevice pa mi je ovo svakako bio poticaj za dalje. Ljudi su prepoznali moj rad, volju i želju da uvijek pomognem. Ja se vodim onim što je rekla Majka Terezija: „Neka vam nikada ne dosadi činiti dobro“.
Svaki dan donosi novi početak, a meni je nagrada donijela novu motivaciju i elan za radom jer inače se stranke samo izmjenjuju pa ne mogu vidjeti „feedback“ ljudi jesu li zadovoljni sa mnom i mojim radom. Stoga mi je bilo drago vidjeti da me ljudi vole i cijene te sam time dobio poticaj da nastavim, da se i dalje, i još više trudim i radim za svoje prijatelje pomorce.
Prošlo je skoro godinu dana od nagrade, je li se išta u Vašem životu od tada značajno promijenilo?
Ništa posebno, ali je lijepo da mi i nakon skoro godinu dana, pomorci koji me u tom periodu nisu vidjeli jer su plovili, čestitaju i kažu: „Vidio sam, glasao sam s broda za tebe“. To mi je stvarno prekrasno čuti. Da se i nakon godinu dana toga svi sjećaju.
Foto: Katarina Mitrović / Pomorac.hr
Poznati ste kao „legenda splitske kapetanije“. Je li vam drago čuti da vas pomorci tako zovu?
Sigurno da je. Ljudi su jednostavno prepoznali moj trud i rad. Tako sam vidio kad je bila nominacija, netko je napravio strip na kojem je bilo ispisano: „Zlatko je na godišnjem, što ćemo sad?“
To mi je bilo jako simpatično, sreća njihova što uzmem samo tri dana odmora. No, ponekad, ako bude ispit petkom, a subotom ljudi imaju ukrcaj, onda radim i petkom do kasno navečer i subotom jer tu se radi o poslu naših pomoraca. Želim pomoći svima i ne želim da nikome radi mene propadne ukrcaj pa se trudim na vrijeme da dobiju sve potrebne papire, a ne da idu korak unazad. Smatram ih prijateljima i želim im uvijek pomoći, ako vidim da mogu. Ponekad ostanem na poslu do deset navečer. Nerijetko se dogodi da dođe ponoć, a da od papira i ne primijetim koliko je sati. Najdraže mi je tako kasno raditi jer u zgradi tad nema nikoga pa mogu na miru sve papire riješiti.
Koliko godina radite ovaj posao i je li vam dosadio?
U treći mjesec će biti 15 godina, a ovdje sam došao odmah nakon završenog fakulteta, ovo mi je bio prvi posao. Nekad se dogodi zamor od posla, ali opet kad vidim svako jutro da sam potreban pomorcima, dobijem snagu i neku novu nadu. Bude momenata da upadnem u rutinu, kao i u svakom poslu, ali mi volju daje to što se osjećam korisno.
Jeste li ikada doživjeli neki incident od strane pomoraca na poslu?
Nikad, ali kad se mijenjao pravilnik donesena je odluka Ministarstva mora, prometa i infrastrukture da se zamjene neograničeni breveti u ograničene, pa je u tom periodu u nas u Kapetaniji bila nenormalna gužva i taj period je bio, mogao bih reći, dosta težak.
Možete li izdvojiti neki posebno lijep trenutak od početka Vaše karijere, da Vam je ostao u sjećanju?
Vrhunac nakon 14 godina rada bila mi je sama nominacija te pozitivne reakcije pomoraca i kolega. Bio sam u iščekivanju i bio je prijenos online, pa su kolege iz pomorskog prometa gledali i navijali za mene. Kad sam im javio, rekli su mi da znaju da sam osvojio nagradu, da su me gledali online, a ja nisam ni znao da će biti prijenos. Poslao mi je video jedan naš kapetan s broda. Posada su mu bili Filipinci i napravili su mi plakat na kojem je pisalo „Zlatko number one“. Filipinci su vikali „Zlatko, Zlatko“. Tada su bili u Argentini. Bilo mi je jako emotivno vidjeti taj video. Na drugom kraju svijeta, članovi posade druge nacionalnosti navijaju za mene, a ne poznaju me. To mi je bila najveća moguća podrška i hvala im na tome.
Vaš je posao jako iscrpljujući i zamoran, dođe li vam ikada da krenete poslovno nekim sasvim drugim putem?
Dođe mi nekad kad je hrpa papira. Taman riješim jedno, a dođe druga hrpa, tako da, odgovor je da. Ponekad mi dođe, ali to me vrlo brzo prođe jer ovdje sam radi ljudi, a ne papira. Iza svakog tog imena i prezimena i broja breveta stoji čovjek od krvi i mesa, koji samo želi raditi svoj posao i zaraditi svoj kruh na brodu, a ja sam tu da im olakšam tešku birokraciju.
Opće je poznato među pomorcima da uvijek ostajete na poslu sve do kasno u noć. Odakle Vam tolika snaga i životna energija?
Navika mi je doći navečer raditi, a kad nekad ne dođem navečer, bude mi čudno. Svi smo mi u društvu povezani kao kolektiv, svi smo potrebni, od predsjednika, čistača, pekara, do prodavačice. Cijelo društvo funkcionira kao kolektiv kad svatko radi svoj posao. Ja se samo trudim odraditi onako kako mislim da je najbolje. Ujutro je puno mailova, poziva i stranki pa ne stignem riješiti papirologiju, a moj se čitav dan svede na papire. Onda dođem navečer na miru odraditi sve dok me ne ometa nitko, jer tad nema nervoze ni strke, pa ujutro imam čist stol i mogu započeti dan bez zaostataka od prethodnog dana. Tada mi je „mirna duša“.
Foto: Katarina Mitrović / Pomorac.hr
Kako biste opisali sebe u tri riječi?
Rekao bih strpljiv jer ovdje imamo puno zahtjeva za brevete pa često čujem od pomoraca da kažu: „Zlatko, dobro Vi imate strpljenja za sve ovo“. Za druge dvije riječi, ne znam što bih rekao, ali često mi i pomorci i obitelj, pa čak i kolege kažu da sam skroman. Dok bih za treće rekao da sam marljiv, i poslovno i privatno.
Što radite u slobodno vrijeme?
Zaista ništa posebno, jer u biti imam dvokratno radno vrijeme pa se opustim uz neki film ili odlazak u kino, ponekad i kazalište.
Na što najčešće upozoravate pomorce?
Kad sam tek počeo raditi trebalo mi je vremena da se uhodam u posao, a i Konvencija se mijenjala. Izmjene i dopune budu svako malo, tako je od 1995. godine pa sve do danas. Tako da kad se netko iskrca, uvijek pitam pomorce znaju li za te dopune i na što imaju pravo za polaganje breveta. Želim da budu sa svime upoznati i da znaju na što imaju pravo. Kad je netko strojar, kažem mu što se mijenjalo vezano za stroj, kad je paluba, naglasim pomorcima izmjene zakona koje su vezane za službu palube. Svakome ono što je za njega bitno.
Kadeti stroja i palube moraju voditi vježbenički dnevnik tijekom godine dana na brodu, a s obzirom na to da su to jako mladi, većina njih to ni ne zna pa krenu na brod bez dnevnika i netko im ga mora slati na brod. Zato čim vidim da je netko kadet, odmah ih upozorim da kupe dnevnik da se ne nađu u toj situaciji. Puno kadeta mi je tada reklo: „Hvala Vam, nisam imao pojma da moram imati dnevnik, spasili ste me“. Ponekad ljudi koji se prvi put susreću s ukrcajem pomiješaju pojmove pomorska knjižica i matrikula, pa mi nerijetko kažu izradio sam pomorsku knjižicu, sad mi treba matrikula. To mi uvijek bude smiješno.
Foto: Katarina Mitrović / Pomorac.hr
Rijetko tko je danas odan svome poslu kao Vi. Čujete li ikad od kolega ili prijatelja da Vam kažu: „Zlatko, zašto tako puno radiš“?
Da, često to čujem od kolega, ali ja zaista svoj posao obožavam i svima izlazim u susret jer pomorce ne gledam kao broj u protokolu, nego kao svoje prijatelje.
Opće je poznato da ste čovjek koji će svakome pomoći, svakog pomorca saslušati, s mnogo strpljenja i tolerancije, te učiniti sve u Vašoj moći za druge. Zanima me postoji li možda nešto što biste poručili pomorcima i onima koji to tek žele postati?
Sve koji gaje ljubav prema moru potaknuo bih ih da plove jer smo mediteranska zemlja. Iako je to „kruh sa sedam kora“, to nam je u genima da plovimo. Svima njima poručio bih da se okušaju na moru. Kako kaže poslovica: „Ploviti se mora“. Zahtjevan je posao radi odvojenosti od obitelji, ali to je poziv i ljubav. Točno kad sam diplomirao smjer „Nautika i ribarstvo“ na Pomorskom fakultetu, na Kapetaniji je bio natječaj i prijavio sam se i dobio posao pa sam ostao u tome. No, uvijek sam se mislio bih li zaplovio ili ne, i na kraju ipak nisam. Drago mi je da je tako ispalo jer ovo što radim me ispunjava, a ipak je vezano za struku i pomorstvom. Na poslu rješavam probleme drugih, a to sam uvijek volio.
Recite mi, imate li tremu kad radite intervjue?
Da, imao sam tremu kad sam imao intervju za radio jer mi je uvijek lakše razgovarati sa strankama. S druge strane, kad pred mene stave mikrofon, uvijek imam veliku tremu i čim vidim mikrofon, odmah zaboravim ono što mislim reći od treme. Lakše mi je s mojim pomorcima raditi i čudno mi je čuti svoj glas na radiju. Imam dojam kao da govori netko drugi, a ne ja.
I za kraj, zanima me. Prezime vam je Pisac, jesu li ikad ljudi radi toga mislili da ste zaista pisac?
Da, jako često mi se to događa. Čak je i čistačica na Kapetaniji to mislila. Kad netko ovdje kaže pomorcu „Otiđi kod pisca“, nerijetko se dogodi da dođu pomorci i pitaju me što ja to pišem, pa im uz smijeh objasnim da mi je to prezime. A bude tu i smiješnih situacija kad dođu ljudi i pitaju „Gdje je Zlatko Sudac“, umjesto Zlatko Pisac. Ponekad su tako zbunjeni od silnih papira i birokracije da ni ne znaju koga traže. Meni je sve to simpatično.
Alan Klanac, čelni čovjek tvrtke Alveus Capital d.o.o. iz Rijeke i nekadašnji predsjednik uprave Jadrolinije, ponovno pokušava prebaciti odgovornost za neisplatu plaća i napuštanje članova posade tegljača ‘Mirjana K’
Redakcija portala Pomorac.hr od oštećenih strana zaprimila je molbu za ispravkom neistinitih informacija koje su prenesene objavom pisma Alana Klanca. Njihov demant prenosimo u cijelosti:
Ispravak neistinitih informacija u odnosu na navode iz članka „Pomorcima s Mirjane K isplaćene zaostale plaće. Klanac obećava: “Posada će biti iskrcana ovaj tjedan”; Simić: “Nadamo se da neće pogaziti rije蔓 od 31. kolovoza 2022.
“Western River Limited je posrednik pri zapošljavanju posade koji je s Alveus Capital d.o.o. sklopio Ugovor o popunjavanju posade („Manning Agreement“), a kojim je preuzeo obvezu za Alveus Capital d.o.o. regrutirati kompetentne i propisno certificirane pomorce na brodove pod upravljanjem Alveus Capital d.o.o. Kvarner Crewing Services d.o.o. je agencija za posredovanje pri zapošljavanju pomoraca osnovana kao društvo kćeri u Republici Hrvatskoj od strane Western River Limited.
Navedena dva društva imaju međusobno sklopljen također Ugovor o popunjavanju posade („Manning Agreement“) kojim su uređeni njihovi međusobni odnosi i temeljem kojeg Kvarner Crewing Services d.o.o. nastupa kao podagent za posadu u odnosu na brodove kojima je Western River Limited agent za posadu.
Dakle, i Western River Limited i Kvarner Crewing Services d.o.o. jesu posrednici te kao takvi nisu u obvezi isplaćivati plaće pomorcima u svojstvu poslodavaca.
Ugovori o radu koji su potpisivani s pomorcima na brodu Mirjana K sklapani su između svakog pojedinog pomorca i Alveus Capital d.o.o. kao Poslodavca.
Naime, sukladno Manning Agreement sklopljenom između Alveus Capital d.o.o. i Western River Limited ugovoreno je kako slijedi: „Agent se obvezuje:
U ime Naručitelja (op.a. Alveus Capital d.o.o.), zapošljavati kvalificirane Pomorce u skladu s uputama za zapošljavanje i zahtjevima Naručitelja.
Primijeniti i koristiti NARUČITELJEV ugovor o radu svaki put prema uputama. Ugovor o radu će biti potpisan od strane Naručitelja.“
„Kao posljedica toga, vlasnik nije bio u mogućnosti pokriti troškove dobavljača, uključujući plaćanje faktura koje je ispostavio poslodavac posade Western Marine Hong Kong. Iz ovog razloga Western Marine nije isplatio plaće pomorcima u rokovima koje je isti bio dužan poštovati.“
Posljedično citat je netočan u dijelu u kojem se navodi da Western River nije isplatio plaće pomorcima. Poslodavac posade M/B „MIRJANA K“ je društvo Alveus Capital d.o.o., a društvo Western River nije u bilo kakvoj obvezi u odnosu na pomorce ukrcane na tom brodu. Ako bi društvo Western River nastupalo prema pomorcima to bi bilo isključivo u ime i za račun društva Alveus Capital d.o.o.
Pokušaji g. Klanca prenijeti odgovornost za svoja ponašanja i propuste na posrednika su neosnovani i maliciozni.”
Mislite da ste vidjeli sve – od luksuznih brodova sa superiornim apartmanima od 5 zvjezdica do kampova pod otvorenim nebom? Ali jeste li ikada razmišljali o putovanju u „Klasi kontejnera“?
Svake godine oko milijardu turista širom svijeta krene na putovanje. Razlozi za putovanja su raznoliki. U svakom slučaju, ona će donijeti mnogo novih dojmova i dosta tema za razgovor. Ako želite svoje priče sa putovanja uljepšati nekim neobičnim iskustvima, zašto ne isprobate nekonvencionalan način putovanja i uskočite kao putnik na jedan od teretnih brodova?
Na kontejneru vrlo vjerojatno nećete naći uobičajene pogodnosti na koje ste navikli na svojim putovanjima. Neće biti ni zabavljača, ni programa za slobodno vrijeme ili wellness sadržaja. Posada služi brodu i teretu – a ne putnicima. Izleti na obalu su mogući, ali dozvoljeni samo po dogovoru s upravom broda i pod uvjetom da ruta i raspored to dozvoljavaju. Zatim, ako se ne vratite sa putovanja na vrijeme, brod bi se mogao vratiti na more bez vas. S druge strane, brod nije obavezan pridržavati se vremena presjedanja, jer ona ovise ne samo od vremenskih uvjeta, već i od utovara i istovara, broja raspoloživih dizalica i radne snage. Stoga, zaustavljanja mogu trajati od nekoliko sati do nekoliko dana, piše PlutonLogistics.
Udobnost je možda upitna, ali pogledi su veličanstveni!
Iako nećete naći luksuz na teretnom brodu, udobnost nije potpuno van dosega. U stvari, nije neuobičajeno da ovi gigantski brodovi nude bazen, palubu za sunčanje, biblioteku ili bar. Kabine su također često prilično dobro opremljene – uz malo sreće, možda ćete dobiti i jednu sa mini frižiderom i TV-om ili video uređajem. Mašine za pranje i sušenje su na raspolaganju i posadi i gostima. Na kraju krajeva, putnicima je obično dozvoljeno da se slobodno kreću na brodu, sa izuzetkom teretnog prostora, strojarnice i kuhinje. Svatko tko je upoznat sa dimenzijama modernih kontejnerskih brodova može zamisliti kako je prošetati na jednoj od njihovih paluba. Postoji čak i ograničen pristup mostu, što omogućava posjetiteljima da pobliže steknu dojam o operacijama na otvorenom moru. Konačno, mnogi moderni teretni brodovi dolaze sa stjuardom na brodu koji brine o dobrobiti članova posade i putnika.
Rad u zamjenu za prenoćište
Nekada, da bi ste se ukrcali na teretni brod, morali ste pokušati uvjeriti kapetana da ste “majstor svog zanata” kako bi si osigurali mjesto za spavanje u zamjenu za svoj rad. Naravno, ovakvi aranžmani danas više nisu mogući. Posadu teretnog broda obično čini najviše 20 do 30 članova posade, od kojih je svaki stručno obučen.
S obzirom da je sve veći broj zaljubljenika u putovanja nastoji iskusiti fascinaciju jednotjednog putovanja preko mora bez ičega na vidiku osim horizonta, mnoge brodarske kompanije počele su nuditi mogućnost putovanja s njima, kao dodatni izvor prihoda. Na teretnom brodu dozvoljeno je najviše dvanaest gostiju, u suprotnom je neophodno prisutstvo liječnika.
Foto: Unsplash / Hoylesy
Novi trend u turizmu
U međuvremenu, interes putnika pokazuje jasan trend rasta, a u ponudi su razne destinacije za putovanja zajedno sa različitim trajanjem istih. Na primjer, nekoliko kontejnerskih giganta skoro identične konstrukcije plovi na ruti od Europe do Azije. Jedno takvo povratno putovanje za 77 dana može se rezervirati za 7.700 eura. Postoji čak i 112-dnevno putovanje od Genove preko Kine do zapadne obale SAD, uključujući povratak. Ovo neobično iskustvo procjenjuje se na oko 9.520 eura.
Za rezerviranje su dostupni i kraći, stoga i pristupačniji aranžmani – na primjer od Strasbourga do Dortmunda za samo šest dana za više od 540 eura. Cijene uključuju prijevoz, kabinu i obroke na brodu. Dodajte ovome „lučke takse“ (naknade za ukrcavanje i iskrcavanje) kao i troškove za razna osiguranja – ovo posljednje je važan uvjet.
Vrijeme: 15. IX. 2019. oko 19.00 sati lokalnog vremena
Ime broda: “Sloman Herakles”
Kako se pilotina (čamac za prijevoz Pilota tj. Peljara) približavala, tako je i započinjala igra koja im, izgleda, nikad ne dosadi. Naime, s pilotine počnu zazivati da dignemo brzinu na 10-11 čvorova, što i nije osobito jednostavna zadaća s brodom kome je pod normalnim uvjetima brzina oko 12 čvorova. Ali taj isti brod, nakon skoro dvije godine nekretanja i navigacije ne duže od pedesetak sati, o brzini od 12 čvorova može samo sanjati dok ne umre od smijanja.
Mi na mostu ih više uopće ne doživljavamo i najčešće ih ignoriramo. No, taj put se dešavalo nešto neuobičajeno. Ovaj put je Pilot zazivao i zahtjevao brzinu od minimalno 10 čvorova, što mi je postalo jasno kad se popeo na palubu našeg broda i počeo uzbuđeno nešto objašnjavati mojoj posadi. Čak kad mi je Noštromo (Vođa Palube) javio preko radija da ovaj zahtijeva, ja sam, pomalo kroz šalu, odgovorio nešto kao „a ako ne bude 10 čvorova, on nas kao neće uvesti unutra?“. Na što je Pilot odbrusio da će se u suprotnom iskrcati. Na to sam ja njemu javio da ćemo početi dizati brzinu čim on dođe na most. Zapravo smo već počeli s dizanjem okretaja stroja, čim je stupio nogom na palubu, ali mi se nije dopalo njegovo ponašanje.
Za manje od minute je došao i na most, kad je zapravo službeno na brodu i to se vrijeme zapisuje kao referentno.
Pruživši mi ruku za pozdrav, prilično nabrušen, ponašajući se kao da je on u svojoj kući a ne obrnuto, postavio je pogrešno pitanje u pogrešnom trenutku.
P: “I kako smo danas?“
Ja: “Uvijek odlično. Dobro došao na brod. Samo za ubuduće, ne objašnjavaj se s mojim ljudima nego reci meni što imaš.“
Nije mu bilo nimalo drago što čuje pa je nastavio.
P: “Ako brod ne može postići minimalno 10 čvorova brzinu, ja se iskrcavam.“
Ja: “Dok ne dignemo okretaje, a dižemo ih, brzina je kakva je, radi sigurnosti navigacije.“
Međutim, on ne sluša, nego zove pilotinu da se vrati natrag i pokupi ga, a meni se prijeti.
P: “Sad ćeš natrag na sidro i čekati najmanje 4 sata, koliko treba za dobiti drugog Pilota.“
Okrećem mu leđa i obraćam se Tercu (3. Časnik Palube).
Ja: “Samo zapiši vrijeme kad je napustio most.“
Pa njemu, bez da ga pogledam.
Ja: “A ti ćeš objašnjavati zašto smo se vratili na sidro i zašto se moralo naručiti drugog pilota.“
P: “Šta si rekao?“
Ja: “Rekao sam da ćeš ti morati objasniti zašto sidro, kašnjenje i drugi Pilot. Kao što sam ti rekao da dižemo okretaje.“
Prilično smirenim tonom, to mu priznajem, nazvao je pilotinu da se ne vraća i da je sve u redu. Dobro, znači, mala pobjeda je osvojena.
Nakon toga je nastupila tišina od nekoliko minuta dok smo obojica, pretpostavljam, hladili mozgove i razmišljali o tome kako, unatoč lošem početku, moramo nastaviti komunicirati i dovesti brod na vez. Po isteku vremena potrebnog za hlađenje, ja kao alfa mužjak i gazda kuće, obratio sam se njemu s praktičnim i uobičajenim pitanjima u svezi predstojeće manovre. Kad smo i taj dio odradili, mirnim i profesionalnim tonom, svatko se vratio u svoj kut ringa, ne progovorivši riječi dok se nije približio remorker, kojeg smo privezali po krmi.
Isto tako mu moram priznati da je svoj dio posla odradio stručno i vrlo smireno, za razliku od nekih drugih.
Ipak me na kraju uspio iznenaditi, i to ugodno. Prišao mi je, pruživši mi ruku, i ispričao se za svoje ponašanje. A ja, uživajući u trenutku i osjećajući se blagonaklono, rekao sam da se onda i ja njemu ispričavam. Samo što se nismo izgrlili i izašli van na pivu skupa. A moja ekipa na mostu su me samo gledali s nekim novim poštovanjem i cerekali se pomalo zločesto.
Samo da bismo se sreli ponovo, prije nekoliko dana, točnije 9. XI. ujutro, kad je trebalo izvesti brod s terminala. Prvo kad me vidio, a vjerujem da se nadao da me više nema na brodu, malo se zbunio i pocrvenio. Međutim, nisam mu dao vremena za nelagodu nego sam mu prišao s osmijehom na licu, srdačno mu stisnuvši ruku i poželjevši mi ponovnu dobrodošlicu na brod. Uzvratio je jednako srdačnim stiskom ruke. Iako je bilo tek 4.40 ujutro.
Nakon cca. sat i pol pilotaže se iskrcavao, otprilike na istoj poziciji gdje se odvijao onaj nemio događaj, što nas nije omelo u (opet) srdačnom pozdravljanju, kao i najljepšim željama za predstojeći Božić i blagdane. Ma, samo što suza nije kapnula.
Zračna luka „George Bush“ Houston (SAD), 14. XII. 2019.
Aframax tanker za prijevoz sirove nafte nasukao se jučer poslijepodne i blokirao promet u Sueskom kanalu na gotovo istom mjestu gdje se prije nešto više od godine dana nasukao vjerojatno najslavniji brod na svijetu, Ever Given.
Tanker Affinity V od 114.600 dwt, pod zastavom Singapura, plovio je prema jugu kada je na brodu navodno zakazao kormilarski uređaj. Tanker dug 252 metra zatim se nasukao i zaglavio u kanalu južno od Little Bitter Lakea. Riječ je o dijelu kanala na kojem ne postoje odvojene prometne trake, stoga je sav promet u oba smjera bio u potpunosti blokiran na nekoliko sati, piše gCaptain.
Uprava Sueskog kanala jučer oko 17 sati po lokalnom vremenu zaprimila je obavijest da je tanker onesposobljen. Na mjesto događaja odmah su poslali pet tegljača, a brod se dotad već nasukao i zapeo dijagonalno, blokirajući kanal. Nakon gotovo pet sati, tanker je uspješno odsukan, a kanal je odblokiran. Tanker je zatim otegljen prema sueskom sidrištu, gdje se usidrio u ranim jutarnjim satima danas, 1. rujna, piše FleetMon. Nije zabilježeno značajnije oštećenje.
AIS podaci pokazuju da je tanker bio okružen tegljačima, a najmanje šest brodova zapelo je neposredno iza nasukanog tankera. Incident se dogodio u južnom dijelu kanala nedaleko od mjesta gdje se Ever Given nasukao u ožujku 2021. godine.
Tanker Affinity V star šest godina iskrcao je teret u Portugalu, a plovio je u balastu prema luci Yanbu u Saudijskoj Arabiji, piše Safety4Sea.
Prema riječima čelnika Uprave Sueskog kanala Osame Rabiea, tanker je pretrpio “tehnički kvar na kormilarskom uređaju, što je uzrokovalo gubitak sposobnosti kormilarenja i naposlijetku nasukavanje broda”. Nalazio se na 143. kilometru kanala, otprilike na pola puta između Little Bitter Lakea i južnog terminala u Suezu, piše The Maritime Executive.
Nakon nasukavanja Ever Givena lani, Uprava Sueskog kanala najavila je ubrzane planove za proširenje kanala, uključujući proširenje i produbljivanje južnog dijela kanala, što bi omogućilo plovidbu u oba smjera. Radovi na proširenju trebali bi biti gotovi 2023. godine.
Da je pomorstvo “kruh sa sedam kora” svima nam je dobro poznato. Život prepun odricanja, žrtve, a ponekad i borbe s vjetrenjačama. No, padnu li nam kada na pamet majke pomoraca, žene koje život svojih sinova i kćeri na moru proživljavaju kroz neprekidnu brigu za svoju djecu. Kako je njima, kako se one osjećaju i kroz što prolaze ispričala nam je iz prve ruke mama Branka.
Njezin Rino je strojar i kaže kako je samo bilo pitanje vremena kada će otići navigavati.
“To je oduvijek želio, a kada mi je prvi put rekao da ide, emocije su mi bile pomiješane. Od ponosa, sreće, straha, pa sve do suza”, kaže mama Branka.
Pomorstvo je oduvijek bila Rinova želja, a na kraju i životna odluka.
“Njegova sreća je i moja sreća. Svaka majka se mora nositi s tim da joj djeca jednog dana odlaze. Mi bismo htjeli da su uvijek uz nas, ali mislim da to nije prirodno. Kao što ptići moraju otići iz gnijezda, tako i naša djeca moraju otići za svojim životima”, kaže mama Branka.
Je li Vam drago da se Rino bavi pomorstvom?
“Iskreno i ne baš. Više je to bila želja njegovog oca, tako da je on jako ponosan na njega. A Rino je sretan što mu je mogao ispuniti. Sinov uspjeh i sreća su i moj uspjeh i sreća. Dok je on zadovoljan, i ja sam. On je izabrao svoj poziv i zvanje, a ako jednog dana odluči promijeniti karijeru, ja ću uvijek biti tu da ga podržim u svemu. Kao majka, svaku njegovu odluku poštujem”, kaže Branka.
Kako sa sinom komunicirate, čujete li se dovoljno često?
“Prvo moram reći, blaženi WhatsApp i onaj tko ga je izmislio. On je na drugom kraju svijeta, a možemo se čuti. Divota. Nije se još dogodilo da se ne čujemo. Možda dan, dva … al’ što je to … prije majka nije znala za sina sve dok se ne bi iskrcao”, kaže mama Branka.
Dodala je kako je jako ponosna na svog sina.
“Težak je to posao i ne može to svatko raditi. Kad mi netko kaže “on to tamo nešto plovi po moru”, odmah poludim. Sve koji tako misle poslala bih najradije samo 10 dana na brod, pa neka i sami vide kako je to. Nije to lako. Pomorci moraju biti jaki u glavi 300 %. Još mi Rino i ne ispriča što se sve događa na brodu, da ne brinem, a ponekad i bolje da ne znam. No, kao svakoj majci, uvijek mi je moj sin u mislima, gdje god da se nalazio i koji god posao da radio. Moj Rino mi je uvijek na pameti”, kaže emotivna Branka.
Kao majka, čega se najviše bojite dok Vam je sin na brodu?
“A čega ne? Je li mu zima, je li mu vruće, tko zna što tamo jede, je li tužan, je li se snašao na brodu, kakvi su mu kolege … a Bože sto i jedna misao. Ali od strahovanja i takvih misli nema ništa, samo čovjek može poludjeti. Uzdam se u Boga da ga čuva, i ono šta smo ga mi kao roditelji uspjeli naučiti, da se pazi, da bude odgovoran, poslušan, vrijedan i da poštuje sve ljude oko sebe”, ispričala nam je.
Rino se s obitelji čuje, kao i svaki pomorac, uvijek kad stigne. Mama Branka kaže kako im uopće nije važno o čemu razgovaraju, bitno joj je samo da mu čuje glas.
“Glavno mi je da ga čujem. I minuta je dovoljna. Naravno da se nekad razvežemo, kad može pričati. Onda nadugo i naširoko pričamo o svemu i svačemu. Ja, kao i svaka majka, najbolje poznajem svoje dijete, pa odmah po glasu osjetim kako je on. I kad je dobre volje, odmah mi je lakše. Znam da ponekad glumi, osjetim to, ali dobro je, jak je on”, kaže mama za svog pomorca.
Na pitanje kako Rino podnosi odvojenost od obitelji, gospođa kaže kako bi to ipak trebalo njega pitati.
“Mislim da mu nije lako. Jako smo povezana obitelj. Ali što se može. Stisnuti zube i hrabro naprijed, jedino se tako dolazi do uspjeha. Rino ima još brata i dvije sestre i oduvijek su jako povezani. I brat i sestre jedva čekaju da se iskrca i da ga vide. Naravno i oni su stalno u kontaktu s njim preko poruka, da mu skrate dane”, kaže nam Rinova majka.
“Kad razmišljam o budućnosti, mislim da je svaki ugovor i lak i težak na svoj način jer svaki definitivno ima svoju težinu, ali moj sin se zna s tim nositi. No, na pameti su nam uvijek prilikom iskrcaja pitanja “gdje će se iskrcati” i “hoće li se na vrijeme uspjeti iskrcati”. Sad je i ova situacija s avionima pogoršala situaciju s kojom se pomorci suočavaju, sve je to igra živaca. Ali, uvijek nađemo snagu u sebi i uputimo Rinu pokoju riječ utjehe, a njemu svaka puno znači”, rekla nam je razdragana majka.
“Nije lako. Mislim da je pomorcu najteže prvih i zadnjih 15 dana. Ono u sredini i ne razmišljaš. No, proći će, uvijek sve prođe i ono dobro i ono loše. Radujemo se jako njegovom povratku.
Želimo mu mirno more na ovom i svakom drugom putovanju. A ja, kao majka, i da nađe dobru ženu i da mi podari koje unuče”, uz smijeh kaže gospođa Branka.
Za kraj nam je dodala još jednu misao:
“Nije lako ploviti dalekim morima, ne kaže se uzalud “kruh sa sedam kora”. I to je malo. Meni se čini da je to kruh sa 777 kora. Kao i svom sinu, tako i svim pomorcima želim mirno more. Pozdrav svim pomorcima ma gdje god se trenutno nalazili!”
Pomorcima s broda “Mirjana K”, koji je od svibnja zaustavljen u Pirejskoj luci, u petak su isplaćene zaostale plaće za tri mjeseca, potvrdio je to u emisiji “Pomorska večer” HRT Radija, Luka Simić, Inspektor Međunarodne federacije transportnih radnika.
Riječ je o tegljaču koji plovi pod Panamskom zastavom, a menadžer broda je tvrtka Alveus Capital, iz Rijeke, u kojoj je osoba ovlaštena za zastupanje Alan Klanac, nekadašnji predsjednik uprave Jadrolinije.
Grčke vlasti i dalje, zbog dugova vlasnika, ne žele pustiti posadu broda kućama, među kojima su i 4 Hrvata, od kojih dvojica imaju i zdravstvenih poteškoća te nisu sposobni raditi.
Alan Klanac, u ime trgovačkog društva, Alveus Capital d.o.o iz Rijeke, pismenim putem potvrdio je da se radi na iskrcaju posade i vjeruje da će se to do kraja tjedna riješiti. No, inspektor Luka Simić je vrlo oprezan.
Pismo Alana Klanca
– Tegljač “Mirjana K” trenutno se nalazi na sidrištu ispred luke Pirej, a gdje je došao krajem mjeseca svibnja ove godine iz luke Aliaga kako bi preuzeo bunker te bio spreman za potencijalni novi angažman. Isto tako, u luci Pirej obavljena je i smjena dijela posade, nakon što je prvi dio smjene obavljen u luci Aliaga ranije u mjesecu. Zbog ratnih događanja u Ukrajini, a i rastućih cijena energenata, potencijalni poslovi tegljenja su, nažalost, nestali s tržišta i vlasnik broda je ušao u period nelikvidnosti. Kao posljedica toga, vlasnik nije bio u mogućnosti pokriti troškove dobavljača, uključujući plaćanje faktura koje je ispostavio poslodavac posade Western Marine Hong Kong. Iz ovog razloga Western Marine nije isplatio plaće pomorcima u rokovima koje je isti bio dužan poštovati. Prolaskom rokova, osiguranje broda isplatilo je plaće pomorcima, i to dijelu posade koja je već bila na kopnu tijekom mjeseca srpnja, a posadi koja je bila na brodu plaća je isplaćena ovih dana. Plaće su isplaćene u punom iznosu sukladno ugovorenim iznosima i obračunu od strane poslodavca. Tijekom cijelog ovog perioda boravka broda na sidru, u periodu otežane likvidnosti, upravitelj broda Alveus Capital d.o.o. je vodio računa o ostalim potrebama broda, uključujući nabavku hrane i ostalih potrepština, a sada konkretno poduzima mjere kako bi se s broda iskrcala trenutna posada. Njihov iskrcaj se očekuje tijekom ovog tjedna. Svjesni smo da je ovo bilo zahtjevno razdoblje za naše kolege, pa se zato u ime upravitelja broda trgovačkog društva Alveus Capital d.o.o. i moje osobno ime ovim putem želim ispričati posadi broda na tome što im plaće nisu bile isplaćene na vrijeme, ali se zahvaliti na iskazanoj strpljivosti i brizi o brodu“, kaže gospodin Klanac.
„Duboko se nadam da g. Klanac neće pogaziti svoju riječ“
– Ne mogu se suzdržati da ne prokomentiram pismo. S obzirom da radim na cijelome slučaju od sredine petog mjeseca, meni je ova izjava g. Klanca i Alveus Capitala apsolutno smiješna, rekao je ITF inspektor Luka Simić. Ispričao je i kakvo je trenutno stanje na “Mirjani K”.
– Prijeđimo na pomorce, jer njima se treba baviti, a ne onima koji su ih doveli u ovu situaciju. Situacija je dobra i loša. Dobra je zbog toga što je pomorcima napokon u petak isplaćena plaća. Plaću je upravo isplatio osiguravatelj broda P&I Club, koji je transferirao taj novac kompaniji Kvarner Crewing Services preko koje je posada ukrcana. Kvarner Crewing Services bio je od pomoći u cijelom ovom slučaju i što god smo zatražili do njih dobili smo u rekordnom roku, rekao je Simić.
– Kad smo kod repatrijacije i ovog što je gospodin Klanac napisao u izjavi da će posada biti repatrirana ovaj tjedan, ja se iskreno duboko, duboko nadam da će to biti tako. Gospodin Klanac je dobio jedan adendum prošli tjedan i već neko vrijeme ga pregledava. Jednostavno mi nije jasno zašto to toliko dugo traje. Više manje sa svim vjerovnicima, onim najvećima, kao što je P&I Club, kupac i strana koja je dostavila bunker, sve je već dogovoreno i pristali su smanjiti neka sva potraživanja. Nadam se da ovaj put gospodin Klanac neće pogaziti svoju riječ, sumnjičav je Simić.
O zdravstvenom stanju posade
– Imamo drugog časnika palube koji je baš jučer dobio nalaz od liječnika u kojem stoji da nije fit for work i da bi ga se trebalo repatrirati. Međutim, u ovom slučaju morate znati da, s obzirom na cjelokupnu situaciju, lučke vlasti u luci Pirej ne dozvoljavaju da se posada repatrira dok ih netko ne dođe zamijeniti ili dok brod ne ode na sigurni vez. Također smo imali kuhara, koji inače ima respiratorne probleme. Njemu je pozlilo, imao je bolove u prsima, i završio je u bolnici. Bio je na kisiku i na infuziji prva dva dana. Stanje mu se stabiliziralo i nakon dodatnih pretraga ustanovilo se da bi i on trebao doma, te mu se savjetuje da 20 dana mora biti u strogom mirovanju kako bi se oporavio.
– Ono što bih htio napomenuti je da je minimum safe manning broda bio devet članova posade, međutim, njih je na brodu bilo osam i lučke vlasti nisu htjele apsolutno ništa poduzeti dok država zastave broda Panama ne smanji taj broj. Gospodin Klanac je predao neke papire da se to riješi. Međutim, to se opet otežalo i ne znam gdje je to završilo. Na naše urgiranje, odnosno ITF-a, uspjeli smo dobiti to izuzeće od minimum safe manninga koji je smanjen na tri. Međutim, na našu žalost, lučke vlasti su rekle da oni osobno smatraju da to nije dovoljno i jedino što su dozvolili bila je repatrijacija pomorca koji je trinaestog ovog mjeseca stigao kući, kaže Simić.
Minimum safe manning
Lučke vlasti tražile su da država zastave, u ovom slučaju Panama, odredi minimum safe manning i onda je to država i učinila s tri pomorca – barba, kapo makine i kormilar. Lučke vlasti zatim tvrde da to ne valja, a oni su tražili da država to napravi.
– To nikome u ovoj situaciji nije jasno. Pitao sam za mišljenje svoje kolege iz port state controla u Hrvatskoj koji su mi rekli da, nažalost, svaka država može reći da smatra da brod nije siguran za plovidbu, što može ugroziti i okoliš, sigurnost plovidbe, i tako dalje. Država može odstupiti od tog minimum safe manninga, a da su to odmah prihvatili, vjerujem da bi svi ostali, osim te trojice, već bili kući.
Samo jedan potpis dijeli nas od rješavanja slučaja
– Nadam se da gospodin Klanac neće pregaziti svoju riječ i da će se riješiti do kraja ovog tjedna. Samo nas jedan potpis dijeli od rješavanja ovog slučaja i nadam se da će biti kao što je gospodin Klanac rekao. Previše puta smo se opekli na njegove riječi, ali nadam se da će ovoga puta održati riječi.
– Na brodu su ostala četiri Hrvata, dva Albanca i jedan upravitelj stroja koji je Crnogorac. Ono što je u ovom trenutku malo teža situacija je što je Albancima istekao ugovor. Točnije, svima je više manje istekao ugovor, ali njima su prošla četiri mjeseca koja pokriva P&I Club. Naravno, nitko na brodu ne želi ostati, a da neće biti plaćen. Vidjet ćemo hoće li tu razliku nadoknaditi firma koja bi to trebala nadoknaditi ili ćemo morati poduzimati neke daljnje korake.
Najteži slučaj u karijeri
– Radim kao ITF inspektor u Rijeci godinu i osam mjeseci. U to vrijeme, imao sam tri slučaja napuštanja broda, odnosno posade, od strane brodara. Jedan je bio u Albaniji, gdje je posada bila na LPG tankeru i to smo uspjeli riješiti unutar mjesec dana. Drugi slučaj bio je brod jednog hrvatskog brodara koji se nalazio u Cagliariju. To smo uspjeli riješiti nakon 28 dana jer se brodar povukao nakon tjedan dana i nije pokušavao neku minimalnu svotu izvući za sebe. Tu se isto radilo o hrvatskoj posadi. Uz pomoć lučkih vlasti Italije i države zastave uspjeli smo taj slučaj riješiti u 28 dana. Sad se dogodila Mirjana K koja mi je, iskreno ću vam reći, do sad najteži i najkompleksniji slučaj, zaključio je Luka Simić.
