Gost portala Pomorsko dobro je Kapetan Mario Babić s kratkom pričom o vremenu kojeg više nema, o vremenu kojeg ne možemo više osjetiti, a još manje doživjeti. Čini nam se da je to vrijeme tako blizu i tako daleko. Kako su nas te silne promjene u vrlo kratkom vremenu okrutno prevarile. Kao da smo uhvaćeni u trapulu vremeplova. Brodovi plove, ali brodovi više nisu isti, i sve manje i manje će biti isti.
Ubrzanje tehnoloških inovacija razara pomalo ali sigurno naše kolektivno pamćenje. Ali ipak postoje neki od nas koji nas vraćaju u to vrijeme, vrijeme kada smo uz sve teškoće na moru bili sretni. Bilo je to još nedavno kada je brod imao dušu, jer tamo na brodu su živjeli “judi”. Upravo zato zahvaljujemo Mariu, da se ne zaboravi.
O autonomnim brodovima gdje ne žive “judi”
Autor: Kapetan Mario Babić
Kakav je to brod bez galame, bez briškule, bez beštimanja bez mesera. Bez mirisa svježeg kruha i lešog mesa iz kužine. Bez pisme na štivi br.4. i mirisa soli. Isti će biti dani i noći, samo buka motora i cviljenje broda u fortunalu.
U znanstvenim časopisima svakodnevno se piše i raspravlja o autonomnim brodovima. Izgleda da nastupa revolucionarno razdoblje u brodarstvu. Pomorci žustro raspravljaju o tom “čudu” koje stiže.
Raspravljaju aktivni pomorci, mladi i stari. Raspravljaju i oni stari koji su u raspremi kao i ja. Oni mi izgledaju realniji jer su svakojake promjene doživjeli, pa ih ništa ne može iznenaditi. Doći će autonomni brodovi, kao što je došla robotizacija u brojne grane industrije. Eto, i u kontejnerskim lukama, koje su nam najbliže. Ali, neće se to dogoditi preko noći. Postupno, u početku djelomično autonomni, na ograničenim kategorijama plovidbe i određenim tipovima brodovima. Jednom rječi, kako industriji bude odgovaralo. Bit će još dugo kruha za pomorce. Ali slađi, bolje plaćeni kruh jesti će oni koji se na vrijeme uključe u istraživačke i pripremne procese vezane za autonomne brodove.
Da li će biti zaista kruh slađi teško je reći, jer mi koji smo prošli kroz neka druga vremena na moru nikada ne bi mijenjali ta autonomna čudesa koja dolaze s vremenom kada je brod imao dušu i ono nešto što se opisati teško može, a doživjeti više ne može.
Pa tako neka krenu sjećanja na tempi passati jer kako kaže ona židovska koju rado citiram: “Stari ljudi pričaju uvijek iste stare priče”.
Razmišljam u broju posade u vremenima kada sam počeo ploviti. Sredina šezdesetih godina. Linijski brodovi našeg Jadroplova od desetak tisuća DWT, imali su oko 30 pa čak 35 članova posade. Na prvi pogled rekao bi puno. Jeftina radna snaga?
Socijalizam, samoupravljanje. Međutim, kad bolje razmislim nije bilo viška ljudi na brodu. U upravi, zasigurno da.
Sjetim se “armiža” na provi. Za razliku od današnjih brodova na kojima svaka “lancana”. ima svoj bubanj sa vlastitim pogonom, mi smo natezali lancane preko sidrenog vitla pa onda, bocaj, nametni na bitvu i ostatak na ruke posloži u krug. Špring bi bocavali sa lancem jer je bio od čelik čela. Brižni noštromo Radman bi zavikao: “Svetine, ne daj kadetima da oni bocaju špring, bište dico malo dalje od špringa”. Opasno bi posebno bilo zimi po Kanadi. Kad padne snijeg i sve se smrzne. Posebno na brodovima tipa “Nodilo” koji imaju jako ukošenu palubu na pramčanom kaštelu.
Trebalo je ljudi za zatvarati drvene bokaportena glavnoj palubi i u međupalublju, micati “bimove karelima”. Jednom smo pokojni Varvodić i ja karelima trebali pomaknuti bim na “Omiša”. Iz zajebancije i kadetske nemarnosti jedan je vukao put prove drugi put krme. Bim nam je pao na top tank. Srećom nije pao okomito. Bio bi probio top tank. Ajme bogi i gospi beštimji od noštroma Barića.
Trebalo je natezati “sinjalete” i “riforce” na 16 samarica. Skala reale dizala se preko ručnog vitla na pogon “trbušne pare”. Deset puta morao si okrenuti manicu da se skala digne deset centimetara.
Tehnika i tehnologija postupno su napredovali pa su pojedina zvanja i zanimanja nestajala sa brodova.
Prvi brodovi na kojima sam plovio, uključujući “Varaždin“, čiju maketu sada radim, nisu imali gyro kompas i auto kormilo. Timunjer je stalno bio na mostu za kormilom. Noću čak 2 kormilara. Kad bi u Canadi upali u maglu i područje leda jedan bi kormilar otišao na provu osluškivati zvukove signala za maglu. Još uvijek se fiščalo u vožnji za vrijeme magle. Brže bi mi prošla i dnevna gvardija sa kormilarom u društvu. Čakulali smo o svemu. Ljudski odnosi su bili prisniji. Mislim da je i sigurnost bila veća nego sada kada je sam časnik na mostu. Više vjerujem jednom kormilaru tipa Čedo Peričin, Mario Nikolić,… nego u dva radara. Pa makar oba bili ARPA.
Davno prije, otišli su “fogišti” ali odlazili su i meštri- tesari. Nema više drvenih paluba na nadgrađu, drvenih vrata i pašamana. Nema struganja i vernižavanja. Jednostavno nema drva na brodovima. Vrag odnio SOLAS i zaštitu od požara. Ostale su jedino daske i panjevi za tuči šnicle alla flanđa. Vrijedni su bili ti meštri- drvodjelci. Sa lijepim uspomenama sjećam se tesara sa Jadroplova: Žele Maričića, Tome Negovetiča, Alaća, Ivelje, Javora, Botice… Imali su i tehnička znanja koja nisu imali kormilari pa su pomagali sa uređivanjem pašteka, munivela, vodo nepropusnih vrata na glavnoj palubi pred pregled za Load Line.
Na liniji za Australiju, na brodu “Nodilo”, tesar je bio mladi zajebant Botica iz Račišća. U radionici na krmi svaki dan mu je dolazio stari putnik koji se nakon puno godina vraćao u Domovinu. Ispitivao je Boticu što sve radi na brodu jer je i sam bio drvodjelac. Botica mu je nabrojio poslove i kazao da, pored ostalog, radi mrtvačke sanduke ako netko od posade ili putnika umre. Stari se usrao od straha pa je do doma malo izlazio iz kabine. Jadnik se naradio u Australiji i planirao povratak na svoj škoj, svojim prijateljima, balotama i mrižama. Nije mu niti na kraj pameti bilo da bi mu Borica mogao napraviti mrtvački sanduk. Pitao je jadan koliko to “dolori” košta, ali ga je meštar utješio da je sve to uračunato u cijenu putničke karte.
Najveća promjena u pogledu sastava i broja posade bilo je uvođenje GMDSS sustava. Otišli su telegrafisti. Vrlo važni časnici na brodu. Jedina veza sa kopnom u bonaci i fortunalu, službenoj i privatnoj komunikaciji. U nekim afričkim lukama čak je i u luci bilo teško sa telefonom iz agencije uspostaviti vezu sa direkcijom. Usprkos svim Pravilima radio službe, telegrafisti bi preko YUR – Rijeka Radio poslali brzojav i relativno brzo dobili odgovor iz direkcije. Mlade generacije teško mogu shvatiti tadašnju komunikacijsku odvojenost od kopna. Mislim da sam već piskarao o telegrafistima. Ali ipak, još jednom hvala šjor Dinku, šjor Tonču, Čačiji, Tihi, Lojzeku trijeznom i u po karga, Štuliću Mrđenu, Gačini… Većina je blagopokojna kao i njihova služba. Nikša je živi sudionik tog vremena i te službe.
Automatizacija je otjerala dosta posade stroja. U početku je vladalo nepovjerenje u pogledu automatizacije procesa u strojarnici. Isto kao današnja skepsa prema autonomnim brodovima. Čak su neki stari kapi noću ustajali i odlazili na špiraje da čuju i vide da li je sve u redu u sablasno praznoj “makini”.
Nema više putnika na teretnim brodovima, pa nema potrebe za dva mladića sobe i kuhinje. Mnoge kompanije uvode self servis za bassu forcu.
Bili su bassa forca, ali uljudna, disciplinirana, odgojena, uredna, poslušna i skromna rekao bi izbornik Dalić.
Sam humani ugođaj velikog broja posade najbolje se osjećao tijekom obroka u trpezarijama i u meserima posade i časnika. Meseri su bili veliki. Oni od posade bili su na glavnoj palubi, po krmi nadgrađa do kuhinje sa lijeve strane. Uz meser bio je i crveni kutić za druženje i razonodu. Ne znam zašto se zvao crveni, jer malo je toga bilo u crvenoj boji. Posebno ne zidovi. Valjda zbog ideoloških razloga. Bila je mala sindikalna biblioteka, šah, karte i tisak kojeg je slala direkcija. Borbu i razni ideološki i samoupravni tisak nitko nije čitao. Mnoge su bile datuma od prije par mjeseci. Na zidu mesera bila je obješena velika Titova slika u admiralskoj uniformi naslonjen na ogradi broda (Galeba). Imao si osjećaj da nas gleda i sluša kako jedemo i pizdimo koješta. Nekad si imao osjećaj da će prstom zaprijetiti i zavikati: “Ej ti tamo druže, pazi što govoriš”.
Na zidu visi i mesingani sat, kalendar Jadroplova, oglasna ploča sa “Alo naši”, fotografije gradova čije ime brod nosi i raspored za uzbunu.
Posebno su sjedili podčasnici: noštromi, električar, mehaničar i tesar. Kao da vidim i čujem Jeru Galamu, noštroma od makine Zemunika, električara Fiču, mehaničara Laburu ili Armandu. Odreda pravi meštri od zanata. Ozbiljni. Podčasnici.
Zatim dugi stol za 6 kormilara, 3 mazača i na kraju stola čistač i mornari. Mornar Melada bio je maher za briškulu i lijepo je pjevao. Zajebavali smo ga da će postati kormilar kad bude dobro kormilario kao što dobro igra na karte.
Na zadnjem stolu 2-3 kadeta, 2 asistenta stroja i asistent telegrafije. Ljeti bi se među njih ugurao i koji špicfajer. To je bio najglasniji stol. Stol zajebancije, dišpeti i pjesme. Sa radošću ali i sa sjetom, sjetim se moje kadeture i kolega Ignacija Puovića, Zlatka Pisca, Frlete, J. Jurišića, pokojnih Salvadora i Varvodića.
Trebao je drugi konobar svu tu gladnu posadu poslužiti. Uvijek juha i glavno jelo a nedjeljom i kolač. Neki su se uvijek bunili. Prigovarali su da Ligabue vino ne vrijedi ništa da je to krv od vola. Ali nikad nije ostalo ni kapi na stolu. Osim u velikim fortunalima kad je nekima škodilo more.
U fortunalu bi konobar okrenuo stolove, tako da sa gornje strane bude površina sa pregradama da tanjuri i čaše, a posebno vino, ne svrše na pod.
Tijekom jela ali i kasnije navečer, vodile bi se rasprave. Da li je ljepša Splitska ili Zadarska riva? Tko je bolji, Zadar ili Jugoplastika? Jesu li bolje kurbe u Massawi ili Bombayu? Koji barba najviše upada u fortunale na putu za Canadu? Koji barba voli “raškati uz kraj” a koji povlači rote daleko, tako da se jedva vidi metla od lanterne? Koji kapo je na brodu Biokovo dao manicu dio kraja pa je “potega” 19 čvorova i prestigao Ruski putnički brod Puškin? Za neke Emil Polić, za druge Boris Ozretić a neki opet kažu da je Bagulin. Nije se puno pričalo o politici. Jebe se timunjerima i mazačima.
Proputovali su svijet oni. Vidjeli su države istočnog i zapadnog bloka, Varšavskog i NATO. Nisi im mogao prodavati bozu gdje se bolje živi.
Razmještaj u meseru postao bi problem kad bi došle supruge na brod u našim i talijanskim lukama. Jeli smo na smjene. Ako nije bilo putnika neki bi se privremeno smjestili u putničkim kabinama. Čak i u brodskoj bolnici. Trebalo je omogućiti da svak sa suprugom tih par dana, bude sam da “čovik može opalit metak u miru”. Problem je bio kapacitet lajbota kao ograničavajući faktor. Bilo je i svađa tko će koje putovanje pozvati suprugu na brod. Kad sam bio master, već na početku putovanja počeli bi me gnjaviti da li može supruga doći na brod na povratku iz Amerike. Mi bi se kadeti nudili da ćemo poći na par dana doma. Uglavnom, također, za opalit metak.
Vjerojatno da sam vas “udavio” sa ovom škrivanijom. Ali, povod su mi autonomni brodovi. Ploveće aveti. Kakav je to brod bez galame, bez briškule, bez beštimji, bez mesera. Bez mirisa svježeg kruha i lešog mesa iz kuhinje. Bez pisme na štivi br.4. Isti će biti dani i noći, samo buka motora i cviljenje broda u fortunalu. O eventualnim havarijama ne želim ni misliti. U ostalom, nisam ni pozvan da mislim o tim situacijama. Ja pripadam prošlom milenijumu i prošlom stoljeću. Brodovima sa posadom. Našom.
Dragi moji Jadroplovci, da mi je još jednom objedovati u meseru starog linijaša iz šezdesetih godina. Zaigrati na karte pa ići na most. Onaj starinski most sa vernižanim podom, gdje možeš hodati od bande do bande. Gdje jedan timunjer stoji za timunom a drugi na lastavici. Ofičal na drugoj strani. Radar je ugašen. Nema ga smisla trošiti. Neka miruje dok ne dođe stvarna potreba. Iz radio kabine čuju se tiči kako cvrkuću Morseove znakove. Zvonjava zvona sa zapovjedničkog mosta označava koja je ura. Od gvardije, objeda, čaja ili večere…? Treba ljude upozoravati koja je ura jer to nije autonomni brod. Tu žive “judi”.
