U emisiji Bombonijera Drugog programa Hrvatskog radija gostovala je Kristina Ivanuš, djevojka koja je odrasla u SOS Dječjem selu Lekenik, a od najranijeg je djetinjstva okusila što znači borba za život. Pobijedila je sve, pa i bolest perifernih živaca koja joj je dijagnosticirana sa 6 godina. Danas je Kristina uspješna mlada žena, studira marketing i komunikacije, radi, bavi se ronjenjem s bocama, podvodni je model, a 2020. dobila je nagradu za najuspješniju štićenicu SOS Dječjeg sela na svjetskoj razini, piše HRT.
Kristina Ivanuš u Lekenik je stigla sa samo 4 godine, nešto osobnih stvari i 4 godine starijom sestrom. Otac nasilnik godinama je maltretirao obitelj, zbog čega je majka pobjegla i ostavila djevojčice s njim. On ih se pak pak vrlo brzo odrekao i ostavio u SOS Dječjem selu. Pokazalo se da je to bilo najbolje moguće rješenje tada.
– Sestra i ja došle smo u SOS Dječje selo iz jedne vrlo ružne sredine. To tada nismo znale, tek sada shvaćamo. Otac je tukao sestru i mamu, on je razlog raspada naše obitelji. Moglo je sve biti puno drugačije, uopće ne znam zašto bi se itko tako ponašao prema svojoj obitelji. Majka je zbog toga svega otišla. Toliko je bila loše da je ostabila dvoje djece same u kući jer više nije mogla trpjeti maltretiranje i zlostavljanje. 10 godina je tako živjela i jednostavno je to bio jedini izlaz. Na kraju je dobro završilo. Najgore je kada dijete ostane u obitelji koja ne funkcionira i muči se. Ovo je bio jedini izlaz, koliko god težak, ali jedini.
– Uz sve to, sa 6 godina dijagnosticirana mi je bolest perifernih živaca. To je bolest koja nema puno ljudi i ne zna se puno o njoj. Simptomi su mi bili trnci u rukama i nogama, te sam brzo gubila snagu. Najveći šok mi je bio kad su mi u početku rekli da neću moći hodati! Tada mi je doktorica zabranila aktivnosti i sport. Nisam smjela rolati, smjela sam napraviti samo dva kruga oko Lekenika! To su dva jako mala kruga, za dijete je to strašno. Često sam bila po bolnicama i izostajala iz škole. Teta Goga, koja mi je tada bila SOS mama, je baš pun vremena provodila sa mnom, iako je brinula o nas šestero. Znam da joj nije bilo lako – govori Kristina Ivanuš.
Foto: Damir Zurub / HRT
Danas Kristina Ivanuš studira marketing i komunikacije, živi u Studentskom domu Stjepan Radić, radi kako bi si mogla platiti fakultet, bavi se ronjenjem s bocama i nagrađivani je podvodni model.
– Ronjenjem sam se počela baviti zahvaljujući fotografu Damiru Zurubu, mojem instruktoru. On je prije 6 godina došao u Lekenik i rekao da želi osigurati djeci tečaj do instruktora ronjenja. Tada sam upoznala podvodni svijet. To je teško opisati, treba doživjeti tu ljepotu, disanje pod morem i taj svijet. Najljepše iskustvo ronjenja koje sam doživjela je bilo na Maldivima s morskim psima, kornjačama. To je adrenalin samo takav! More je toplo, tirkizno, 30 stupnjeva. Predivno! A kod nas najljepše trenutke pamtim s Visa, to je nešto posebno. Toliko je potopljenih aviona, brodova, tamo sam i vidjela najviše ribe. Kakav je to životinjski svijet!
2020. Kristina Ivanuš dobila je nagradu Hermann Gmeiner, za najbolju štićenicu SOS Dječjeg sela na svjetskog razini.
– Bilo nas je oko 110 prijavljenih. Ja tih mjesec dana nisam živjela i ne znam kako su me ljudi tada izdržali. Samo sam ulazila u link i gledala kako se kreću glasovi. I kada sam vidjela da sam pobijedila, doslovno sam vrištala od sreće. Dobila sam novčanu nagradu, koju sam stavila sa strane, za budućnost jednog dana. Ne treba mi sada, tako da štedim. Uvijek je dobro imati svoj novac sa strane da ne morate posuđivati od drugih – zaključila je Kristina.
Ribarska tradicija u Rovinju, kao i u ostalim istarskim obalnim gradovima, polako ali sigurno izumire. No svojevrsni dobri duh grada, modelar, brodograditelj i jedriličar Alvise Benussi, aktivno se bavi njezinim očuvanjem, piše Istra24.
Alvise je 70-ih i 80-ih godina pravio makete za brojne urbanističke projekte u gotovo svim istarskim gradovima. Od pulske Robne kuće i urbanističkog rješenja središta grada do nikad izgrađenog jedriličarskog centra na Stoji koji je predviđao bazene i brojne sportske sadržaje.
Izradio je i makete nebrojenih hotela i turističkih naselja u Istri pa sve do plominske termoelektrane. No, kada je 90-ih počela napredovati 3D grafička tehnologija, za makete više jednostavno nije bilo interesa. Prebacio se onda na staru ljubav iz djetinjstva i počeo izrađivati makete tradicijskih barki.
– U osnovnoj školi volio sam tehnički, radili smo modele aviona i jedrilica, a ja sam još i kući radio barke i uvijek mi je to ostalo kao velika ljubav. Kad god sam imao malo vremena koristio sam ga za to. I kasnije, dok smo s grupom Cannibali 60-ih godina svirali po Italiji, uvijek sam imao svoj kutak gdje sam izrađivao makete, kaže Alvise Benussi.
Pored modelarstva, jedrenje je druga Alviseova velika ljubav. Počeo je s ribarima 1957. u dobi od osam godina na starom rovinjskom batelu. Nakon toga je hvatao svaku priliku da skoči na brod i zajedri. Kada je izumro i posljednji batel u Rovinju prebacio se na batanu od prijatelja, da bi kasnije sam izgradio dvije jedrilice.
Foto: Istra24
Rovinj je nekad imao čak sedam brodogradilišta
– Jedrenje je nešto posebno, kad si sam na moru ne čuješ nikoga, čovjek ostavi sve probleme iza sebe. Prvo sam volio jedriti sam, ali poslije sam zavolio i regate kroz koje možeš vidjeti i koliko napreduješ. Iako volim jedrenje po sebi, natjecanje ti uvijek daje ono nešto više, zato sam i ostao u jedrenu preko 50 godina, kaže Benussi.
Prisjeća se kako je Rovinj nekoć imao čak sedam brodogradilišta, dva jedrara i jednu radionu specijaliziranu samo za jarbole. Alvise žali što danas toga više nema, a mlade ovaj zanat ne zanima.
-Dvadesetih i tridesetih godina u Rovinju je bilo nekih 150 batana. One su bile vrlo važne jer su praktički prehranjivale rovinjske obitelji. Jeftine su za gradnju, lagane za održavanje i, s obzirom na naše niske obale, idealna su plovila jer imaju ravno dno. S druge strane, lako se njima manevrira, objašnjava Alvise.
Žene su navečer gledale prema pučini ne bi li uočile svoje muževe koji se vraćaju s mora
Posebnost rovinjskih batana je da su imale jedra. Navečer kada se odlazilo na more, zbog nedostatka vjetra, trebalo je veslati. No, pri povratku, već iscrpljeni ribari dizali su jedra i puštali levant i burin da ih vrate svojim kućama.
Kako je bilo toliko batana rovinjske obitelji počele su bojati jedra da ih mogu prepoznati kada se vraćaju s mora. Nije bilo mobitela ni radara, žene su navečer gledale prema pučini ne bi li uočile svoje muževe koji se vraćaju. Ili kada bi se nekoga tražilo, po boji jedara bilo je lakše locirati barku. Mi smo uspjeli smo sačuvati 109 jedara rovinjskih familija, kaže Alvise.
Kako bi svoje znanje i iskustvo prenio mladima Alvise je pokrenuo modelarski klub. Rovinjska Zajednica Talijana 2017. ustupila im je prostor u Circolu i tako je cijela priča započela. A otkad je otvoren Eko muzej “Kuća od batane” ova tradicija sve je bolje zaštićena od izumiranja. Batana je, kaže, srce rovinjskog ribarstva, zato joj se i posvećuje tolika pažnja.
-Batana izgleda vrlo jednostavna, ali nije, kaže Alvise. Sastavljena je od preko 120 dijelova a posebnost njezine gradnje leži u tome što se počinje graditi od pramčane ašte i krmenog zrcala – takozvanog špeča. Tek onda idu bočne daske koje se šire, a rebra dolaze na kraju, kao venecijanske gondole. Po tome se gradnja batane razlikuje od svih ostali brodova, objašnjava Alvise.
Neizbrisivo naslijeđe Venecije
Veza između Rovinja i Venecije je neraskidiva. Rovinjski kapetani radili su često kao venecijanski piloti, a Rovinj je bio i sanitarna luka Venecije, kaže Alvise. Kada su brodovi dolazili s Bliskog istoka ostajali su 40 dana u karanteni u Rovinju, prije povratka u Veneciju. Zato je Rovinj nekoliko puta poharan kolerom i drugim egzotičnim bolestima.
-Tako je i batana vjerojatno izvorno venecijanska, kao i mnogi drugi rovinjski brodovi. Ali Rovinježi su sve te brodove prilagođavali svojim potrebama. Osim batane tu su se koristili dosta bragoci jer su bili pogodni za koču. Bragoc je zapravo jedini brod koji Rovinjci nisu preradili već ga koristili u izvornom venecijanskom obliku.
Foto: Istra24
Rovinjski barkin je dosta sličan dalmatinskoj gajeti. Venecija nema gajete pa nisam siguran je li gajeta izvorno dalmatinska, ali raširila se po cijeloj hrvatskoj obali. Kako je bila malo veća od batane bila je pogodnija za neke zanate, bolja je bila zaštita.
Kasnije se pojavio takozvani topo, koji se ovdje naziva rovinjski batel. To je već bio brod od 9 do 15 metara i trebao posadu od četiri do pet članova, a koristio se za saccaleve (mreže na podizanje). I na kraju stigle su i bracere, brodovi od 16 do 20 metara, koji su se koristili za prijevoz cigle, kamena, drva i drugih teških tereta diljem hrvatske i talijanske obale Jadrana, od Trsta do Albanije, pa i do Pesara, Ancone, Chioggie, objašnjava Alvise Benussi.
Rovinjski učenici ulijevaju nadu
Cijela ova tradicija zahtjeva posebnu pažnju i očuvanje, a posebnu nadu daju učenici tehničke škole kojima je Alvise nedavno održao nekoliko predavanja.
-Začudio sam se koliko su pitanja imali. Nakon predavanja i razgovora dogovorili smo da će se od jeseni priključiti klubu maketara. A moja je želja da iz maketara odrastu u brodograditelje, jer Rovinju to stvarno treba, zaključuje Alvise.
Nakon što je u srijedu u šibensku luku uplovio brod ‘Rainbow Warrior’ vrijedan 22,5 milijuna dolara, danas je održano otvaranje legendarnog Greenpeacovog jedrenjaka za sve posjetitelje.
U svjetlu nedavnih protesta i akcija Greenpeacovih aktivista, i sami smo imali priliku posjetiti ovaj „zeleni“ jedrenjak, koji je ujedno i prvi brod koji je izgrađen isključivo za potrebe Greenpeacea, kako bismo dobili bolji uvid u politike, ciljeve i ideje ove organizacije. Ondje smo o aktualnim temama imali priliku porazgovarati sa zapovjednicom broda, Hettie Geenen, koja nam je na edukativan način približila značaj i viziju svoje organizacije, koju i sama dijeli.
Za početak, voljeli bismo saznati nešto više o Vama i Vašem dosadašnjem radu. Kako ste postali zapovjednica Greenpeaceovog plovila i koliko dugo obnašate tu funkciju? Kako ste se odlučili na prelazak iz trgovačke mornarice upravo na ovakvo plovilo?
Pa zapravo, moji počeci nisu bili na brodovima trgovačke mornarice, već na jedrilicama. Završila sam pomorsku školu u Nizozemskoj, odakle dolazim, a Master Unlimited CoC stekla sam ploveći na velikim jedrilicama. S obzirom da su to bili moji počeci, sada većinu vremena radim upravo ovdje, na Greenpeacovom jedrenjaku Rainbow Warrior.
Plovim ukupno već oko 35 godina, od čega posljednjih šest godina u svojstvu zapovjednice Rainbow Warriora. Za Greenpeace radim ukupno oko 23 godine.
Dugo vremena bila sam prva časnica, ali iz Greenpeacea su me poticali da postanem zapovjednica, budući da smatraju kako je jako dobra stvar imati ženu kao kapetana svog broda. U početku sam to odbijala, no ne zbog odgovornosti koju ta pozicija nosi, jer sam bila skiperica velikih jedrilica više od 12 godina. Razlog je bio taj što mi je osobno puno zanimljiviji posao prvog časnika, koji je puno ‘aktivniji’, dok posao zapovjednika uključuje puno papirologije i odvojenost od ostatka posade. Iz tog razloga nastojim razbiti uobičajenu hijerarhiju na brodu i biti više uključena u svakodnevni život i rad na brodu.
Foto: Pomorac.hr
Greenpeace je međunarodna organizacija koja djeluje diljem svijeta. S obzirom da se trenutno nalazimo u Šibeniku, kako se Jadransko more i Europa mogu usporediti s ostatkom svijeta?
Smatram da moramo nastojati podići svijest na globalnoj razini. To je nešto što radimo diljem svijeta, uključujući Afriku, Aziju i Južnu Ameriku. Kao netko tko je putovao cijelim svijetom, no prvenstveno zemljama koje su slabije razvijene, vjerujem da su oni manje odgovorni za utjecaj na okoliš negoli mi u ekonomski razvijenijim zemljama.
Ekonomski razvijene zemlje stvorile su više klimatskih promjena, no zemlje u razvoju u konačnici su one koje najviše pate. Posjetimo li jug Indonezije, možemo vidjeti da je more prepuno plastičnog otpada. Za to je vrlo lako okriviti ljude u toj državi, ali jesu li oni zaista krivi? Naravno, imaju štošta za naučiti, ali mislim da i mi trebamo preuzeti odgovornost za to. Primjer je krčenje šuma u Brazilu. Kada smo stigli tamo, mještani su nas pitali kako možemo kriviti njih nakon što smo mi prvi uništili vlastite zemlje radi profita, a sada njima želimo reći da to ne mogu činiti. “I mi želimo zaraditi”, rekli su nam. Dakle, vjerujem da je to vrlo teška tema.
Mislim da moramo djelovati širom svijeta. Imamo platformu, no moramo djelovati globalno i napraviti promjene ovdje u Europi, istovremeno pružajući podršku ljudima koji, po mom mišljenju, najviše pate od klimatskih promjena. To trenutno nismo mi, jer na raspolaganju imamo više financijskih sredstava kako bismo pronašli načine da se nosimo s klimatskim promjenama. Mi zapravo ne umiremo, dok na drugim mjestima ljudi zaista umiru.
Primjerice, na Filipinima sam srela žene ribare čiji su supružnici preminuli u super tajfunu. Super tajfun nije normalna prirodna pojava, već posljedica klimatskih promjena. Ključno je podići svijest kako bi ljudi shvatili da se nešto događa i da moramo nešto učiniti.
Prije pedeset godina, eksploatacija nafte odvijala se kako bi nam olakšala život. Međutim, stvari se mijenjaju, a ljudi su stekli nova saznanja o utjecaju svog djelovanja na okoliš. Mislite li da su mlađe generacije naslijedile puno ekoloških problema koje su uzrokovale starije generacije?
Smatram da je problem u tome što moja generacija nije bila svjesna utjecaja koji takve prakse ostavljaju na okoliš. S druge strane, nove generacije počinju shvaćati da nešto treba učiniti.
Također smatram da mlađe generacije trebaju shvatiti da su im starije generacije ostavile puno luksuza, što nije uvijek nužno dobro. Ja osobno nisam ljubitelj luksuza jer me rad s ljudima iz cijelog svijeta naučio da ponekad možete biti iz siromašne zajednice koja je bogata na druge načine. U takvim zajednicama ljudi se često bolje brinu jedni o drugima nego što je to slučaj kod onih bogatih. Primjerice, stanovnici s otoka Fidži, koji je pred nestajanjem, odnose se jedni prema drugima s takvom pažnjom i brigom iako nemaju mnogo.
Dakle, mislim da smo se s jedne strane razvili, ali s druge strane, ima toliko toga za naučiti od tzv. slabije razvijenih zajednica.
Foto: Pomorac.hr
Većinu negativnog utjecaja na okoliš obično uzrokuju prakse velikih kompanija. Međutim, neki tvrde da se krivnja prebacuje na “obične ljude”, koji često nisu u poziciji ili možda nemaju financijskih sredstava kako bi napravili promjenu. Vrlo često možemo vidjeti kako ekološke akcije i protesti ometaju rad zaposlenika ovih tvrtki koji samo rade svoj posao, a u stvarnosti nemaju izravnu odgovornost za velike probleme koje uzrokuju njihove tvrtke. Što mislite o takvom pogledu?
To je teška tema. Slažem se da su visoko pozicionirani ljudi u velikim kompanijama ti na koje se treba se najviše fokusirati. Naravno, ljudi koji tamo rade pate, no mislim da nečega moramo krenuti kao zajednica.
Ribari su dobar primjer. Protivimo se izlovu ribe, ali ribari samo nastoje prehraniti svoje obitelji. Stoga zbog takvih akcija oni pate, pa je jako teško uspostaviti ravnotežu. Prije svega, moramo zaista vršiti pritisak na velike tvrtke da promijene svoje prakse, jer tada i ljudi mogu zadržati svoja radna mjesta.
Imamo puno primjera ljudi koji su radili u pomorskoj ili naftnoj industriji i imali priliku vidjeti što se događa u pozadini. Kada su shvatili o čemu je riječ, odlučili su prijeći u Greenpeace, iako ovdje manje zarađuju. Međutim, nisu željeli nastaviti sudjelovati u lošim praksama svojih kompanija.
Vjerujem da svatko treba činiti ono što je u njegovoj mogućnosti. Osobno još uvijek letim zrakoplovima, no to nije dobro. Ali, da bih radila svoj posao, moram letjeti. Dakle, moram činiti jednu lošu stvar. S druge strane, dobra stvar koju osobno radim je da se recimo nikad ne tuširam predugo kako bih uštedjela vodu. Također, oprezna sam prilikom kupnje odjeće.
Što mislite o trendovima u pomorskoj industriji u posljednjih 10 ili 20 godina? Primjerice, prošla godina bila je prva godina u kojoj je broj narudžbi brodova s pogonom na LNG premašio broj brodova na konvencionalna goriva. Znamo da se Greenpeace ne zalaže za eksploataciju prirodnog plina, ali smatrate li to korakom naprijed?
Mislim da je svaka promjena korak naprijed. Ako se velika tvrtka odluči za LNG i time značajno smanji utjecaj na okoliš, to je korak prema pozitivnoj promjeni. Kao predstavnici Greenpeacea, ne možemo reći da to nužno promoviramo jer želimo težiti višem, odnosno zelenijim energijama. Ipak, vjerujem da je svaki korak naprijed pozitivan. Sve dok ne ostanemo na LNG-u, nego se nastavimo razvijati, dobro je. Postoje alternativni izvori energije, poput metanola, vodika i električnog pogona, koji će vjerojatno postati vodeći izvori energije u budućnosti. Takve promjene ne događaju se preko noći.
Smatrate li da je ostalo dovoljno vremena da se otkloni šteta koja je nastala kao posljedica ljudskog djelovanja na okoliš, ili smo, kako neki tvrde, prešli “točku bez povratka”?
Mislim da je moguće. Ja sam pozitivna osoba, što morate biti kada plovite oko svijeta, jer vidite katastrofe i čujete teške priče ljudi. Kroz sve to, morate ostati pozitivni.
Sigurna sam da je još uvijek moguće otkloniti štetu. Mislim da je pandemija bila dobar primjer za to. U tako malo vremena, priroda se već počela obnavljati. Promjena je uvijek moguća, no mislim da bismo trebali raditi više kako bismo je ostvarili.
Filipinske vlasti podignule su optužnicu protiv hrvatskog kapetana i trojice časnika bulk carriera koji se prije četiri dana sudario s tamošnjim ribarskim brodom. Nakon sudara pokrenuta je potraga za sedmero nestalih članova posade ribarskog broda, od kojeg su nakon havarije ostale tek krhotine.
Bulk carrier imena Happy Hiro od 32.600 DWT sudario se s filipinskim ribarskim brodom 28. svibnja u Suluskom moru, dok je brod kroz filipinske teritorijalne vode plovio na ruti iz Kine prema Australiji. Prema saznanjima obalne straže, ribarski brod taj je dan imao problema s motorom. Ribarski brod bio je usidren u trenutku kada je jedan član posade primijetio kako im se približava bulk carrier, pa je probudio i ostale članove posade, piše The Maritime Executive.
Sudar nažalost nije mogao biti izbjegnut, a ribarski brod je pri sudaru potonuo. Od 20 ribara, 13 je spašeno nakon što im je u pomoć pristigao drugi obližnji ribarski brod. Preživjeli su zadobili posjekotine i modrice, a jedna osoba je zadobila i ozljedu glave. Za preostalih sedmero ribara pokrenuta je potraga, piše Fleetmon.
Filipinska obalna straža uz pomoć mornarice pretražila je područje koje se prostire na otprilike 600 četvornih milja, no potragu su ometali nepovoljni vremenski uvjeti. Pronađene su tek krhotine za koje se vjeruje da su s potonulog ribarskog broda. Nažalost, nestalim ribarima nije bilo traga.
Happy Hiro preživjele je prevozio prema obali, a kasnije su prebačeni na brod obalne straže. Prema AIS podatcima, idućeg dana bulk carrier je promjenio kurs i konačno se usidrio kod otoka Panay na Filipinima.
Zapovjednik filipinske obalne straže Artemio Abu, izvijestio je kako je optužnica podnesena četiri člana posade. Optužnica je podignuta protiv zapovjednika (A.M.), hrvatskog državljanina, drugog časnika (B.A.), inače rumunjskog državljanina te još dvojice filipinskih časnika. Svi oni optuženi su za “bezobzirnu nepromišljenost koja je rezultirala višestrukim ubojstvima iz nehaja, ozljedama i materijalnom štetom”, piše Safety4Sea.
Podvodnim pregledom bulk carriera dugog 177 metara, otkriveni su tragovi koji upućuju na to da je bulk carrier nakon sudara prešao preko ribarskog broda, koji se pritom prepolovio. Pregledom dokumentacije te ispitivanjima članova posade otkriveno je kako se na mostu bulk carriera u trenutku nesreće nalazio samo jedan časnik. Obalna straža od suda je zatražila nalog za zadržavanje bulk carriera na neodređeno vrijeme dok je istraga u tijeku.
Moj prvi doticaj s Tunisom bio je prepun kulturoloških šokova, poput kontrasta između takozvanog ‘arapskog’ dijela, gdje smo prolazili prašnjavim, blatnim ulicama, uz otvorenu kanalizaciju u srcu grada, vidjeli konjsku zapregu ali i čerupanje kokošaka na ivici trotoara prilično prometnog raskrižja; i (na isti način) takozvanog ‘evropskog’ dijela gdje su ulice bile čiste i uredne, gdje su blještale reklame francuskih trgovina, luksuznih hotela i noćnih klubova, po kojima su mlade i one malo starije Evropljanke tražile čokoladno društvo tamošnje populacije. Nadam se da neće biti onih koji će me ovdje ispravljati, dijeleći mi lekcije o nazivu Evropa i Europa jer u ono vrijeme, barem, svi smo govorili Evropa, pa je tako i taj dio grada bio nazivan ‘evropski’, a žene s kontinenta Evropljanke. Pa kome pravo, a kome nije.
No, ova štorija nije trebala biti o pravopisu ili zemljopisu. A da nije možda geografija? Jer rekli su mi da se radi o dvije vrlo srodne, ali ne i iste nauke.
Ova štorija je o dvojici prosječnih pomoraca, koja se mogla odvijati u sličnom obliku u bilo kojoj državi svijeta s izlazom na more i morskim lukama, isto kao što su pomorci mogli biti bilo koje nacionalnosti ili državljanstva. Ipak, radi se o Tunisu, njemu i meni.
Obojica smo u isto vrijeme odvezeni s broda autom agencije. S tom razlikom što je on odvežen kod liječnika, nisam siguran više ni šta mu je bilo, a još manje je li se radilo o liječniku opće prakse ili specijalisti. No, ni taj dio nije važan za ovu štoriju. Nakon što se njega iskrcalo iz auta, mene se odvelo u prostorije agencije koja je zastupala brod i brodovlasnika u dotičnoj luci.
Tu su me dočekali srdačno i ljubazno, čak su djelovali jako zainteresirani mojim prisustvom, mene devetnaestogodišnjaka. Ponudili su me raznim toplim napitcima, od kave preko čaja, pa sokom ili vodom, čak i kolačima. Sveprisutna i općepoznata arapska gostoljubivost na djelu. Ugodno smo se podružili, dok sam čekao da me se odveze kod zubara, pa i nasmijali od srca. Prvi razlog smijanju bio je taj što sam ih jako podsjećao na nekog njihovog poznatog nogometaša – ja, koji nogomet nisam nikad volio, a danas ga volim još i manje. Drugi razlog smijanju bila je njihova izjava kako njima evropski jezici zvuče poput groktanja svinja. Na što se nisam nimalo uvrijedio, nego dapače zamalo ugušio od smijanja pokušavajući njima dočarati kako nama zvuči arapski jezik. Ni oni se nisu uvrijedili, nego smo se svi skupa smijali kao dobri stari prijatelji.
Nakon toga imam rupu u sjećanju i, zapravo, ne sjećam se ničega doli situacije u zubarskoj čekaonici i pravog razloga pisanja ove kratke štorije o dvojici sasvim prosječnih pomoraca, njega, Meštra (brodskog tesara) i mene, Kadeta, što uistinu nema nikakve veze s navedenim pravim razlogom.
Dakle, sjedio sam u spomenutoj čekaonici, strpljivo s ostalim ljudima, pacijentima – iako ne znam jesu li i svi oni bili tako strpljivi kao ja, koji sam dobio priliku šmugnut’ s broda u radno vrijeme, pa makar zbog zubara. Dok se najednom na vratima nije pojavila sestra u bijelom s nekakvim papirima u ruci i izgovorila nešto, meni potpuno, nerazumljivo. Pošto se nije radilo o meni, pretpostavljao sam da je u pitanju netko od ostalih pacijenata. Međutim, nitko nije reagirao negu su se samo uzajamno pogledavali, pa sam im se odlučio pridružiti u tome, da ne bih ispao nepristojan, ne poznajući arapske ili eventualno tuniške običaje i pravila ponašanja u zubarskim čekaonicama.
Pošto je to uzajamno pogledavanje pomalo postalo već zabrinjavajuće, vjerovatno nesvjesno ili radije instiktivno sam počeo bolje osluškivati, naravno, ne jer sam se nadao razumjeti ijednu riječ. Dok nisam, ipak, osjetio u njezinu izgovoru nezamjenjivi francuski naglasak, iako ni dan danas ne pričam francuski. Iako mi se kao jezik sviđa, uvijek sam nekako bio lijen za učenje.
Dobro znači, u toj francuskoj melodičnosti sam počeo nazirati nešto poznato. Ali što? Prvo mi se učinilo, da bih nakon nekoliko puta što je ponovila počeo razumijevati kako sestra zapravo izgovara riječi ‘marežan žerbik’. Priznajte da zvuči kao čisto francuski! Hajde, pokušajte izgovoriti, onako uz francuski naglasak, naglašavajući posljednji slog u riječi, i recite pretjerujem li.
Dok, konačno, nisam shvatio da ona zapravo izgovara ime, ali ne moje jer moje bi čak i na francuskom bilo Aron Baretik ili tome slično. Očito su u agenciji pomiješali naše dokumente, pa je Meštar otišao kod doktora kao Aron Baretić, a ja kod zubara kao Marijan Grbić tj. Marežan Žerbik.
Galveston Offshore Lightering Area (SAD), 25. XI. 2019.
Naša brodarska tvrtka Jadroplov sa sjedištem u Splitu obavijestila je da planira proširiti svoju flotu, koja se sastoji od pet brodova za rasuti teret, i to prinovom kojom će se Jadroplov otisnuti u druge segmente tržišta.
Uz suglasnost Nadzornog odbora Jadroplova, u srijedu je potpisan ugovor sa švicarskom firmom Irus Holding o kupnji broda za prijevoz LPG-a.
Brod je trenutno u izgradnji u japanskom brodogradilištu Sasaki Shipbuilding, a trebao bi zaploviti već do kraja listopada 2022. godine.
Jadroplov navodi kako je, prema procjeni certificiranog procjenitelja VesselsValue, vrijednost broda procijenjena na 27,7 milijuna dolara. Jadroplov je dogovorio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 25,15 milijuna dolara s uključenim svim dodatnim troškovima. Jadroplov će brod financirati sa 35 posto vlastitih sredstava i 65 posto bankovnog kredita.
Jadroplov je ugovorio i najam broda u trajanju od tri godine s mogućnosti produljenja za još dvije godine te potencijalnog povećanja cijena dnevnog najma zbog prilagodbe rastu cijena.
Bangladeš je postao prva zemlja koja uvodi ograničenja za pomorce uslijed širenja majmunskih boginja. Ostale azijske zemlje također razmatraju pooštravanje pravila, piše Splash247.
Luka Chittagong zabranila je izlazak na kopno posadama svih brodova koji ondje pristaju, osim u slučaju krajnje nužde. Pri iskrcaju prilikom smjene posade, pomorci će morati prolaziti zdravstvene preglede. Okolne zemlje, poput Kine i Indije, također razmatraju pooštravanje mjera ulaska u svoje države.
Iako dolazi do širenja i sve većeg broja zabilježenih slučajeva majmunskih boginja u svijetu, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izvijestila je kako ne smatra da će to dovesti do nove pandemije. Također su priopćili kako je i dalje nejasno mogu li zaražene osobe koje nemaju simptome prenijeti bolest drugima.
U svibnju je u oko 23 zemlje, uglavnom u Europi, zabilježeno više od 300 “mogućih i potvrđenih” slučajeva majmunskih boginja, navode iz WHO-a. Najčešće je riječ o blagim slučajevima bolesti, koja se širi bliskim fizičkim kontaktom i može uzrokovati simptome slične gripi, kao i gnojne lezije na koži.
Pomorcima neće biti lako uslijed novih zabrana. Uz to, pomorska industrija još uvijek pati od posljednica protekle pandemije te se suočava vlastitom verzijom tzv. “dugog covida”, tvrdi čelnik tvrtke Intercargo, Dimitrios Fafalios.
“Pomorci diljem svijeta se još uvijek suočavaju s velikim problemima vezanim uz smjene posade, ulaske u luku i izmjene pravila obaveznog cijepljenja“, rekao je Fafalios u priopćenju, opisujući tako dugotrajan povratak na “staro normalno” za pomorce nakon pandemije.
“Novi valovi zaraze i dalje pogađaju luke, te ponovno vidimo kako lokalne vlasti kreiraju vlastita tumačenja pravila“, rekao je Fafalios. “Ovo se događa u lukama diljem svijeta, a čini se da vlade i administracije nisu naučile ništa iz protekle dvije godine.”
Pitanje raspoloživosti kvalificirane posade bilo je u središtu rasprave tijekom sastanka odbora pomoraca u Asian Shipowners’ Association (ASA) prošlog mjeseca.
“Nesumnjivo je daće epidemija uzrokovati nedostatak pomoraca, posebice onih mladih“, stoji u službenom priopćenju ASA-e.
Već smo se uvjerili koliko sirovine mogu utjecati na dinamiku autoindustrije, od njihovog rasta cijene, do nabave istih. Litij nije iznimka, piše Autoportal.
Svi oni koji električne automobile vide kao najbolju alternativu, u ovom ludom dobu kojem živimo, mogli bi posumnjati u svoje tvrdnje nakon ovoga. Proizvođači su obećali povoljnije cijene, ali to se u prodajnim salonima još uvijek ne vidi, a izgleda ni neće tako skoro.
Napeta situacija u svijetu, prije svega zbog rata u Ukrajni, sankcije i nestašice, podignule su cijene pojedinih sirovina na razinu koja više nije prihvatljiva.
U električnoj priči mobilnosti, litij je tu važan akter. Bez te sirovine nema baterija u električnim automobilima. Velika potražnja za litijem njegovu je cijenu podignula za 500 posto, piše Bloomberg, a to bi novim električnim automobilima moglo rezultirat dodatnim rastom (minimalno) 1000 eura na ionako previsoke cijene vozila tog tipa. Dakle, priče o povoljnosti i smanjenju padaju u vodu…
Iznimka nisu ni nikal, grafit i kobalt, na koje je utjecao i rat u Ukrajini. Bilo kako bilo, ovo je dodatno doljevanje ulja na i ovako tešku situaciju.
Pušenje valja razmatrati kao jedan ozbiljan porok koji prvotno služi kao relaksacija ili čista mladenačka zabava, no kasnije izaziva čitav niz problema. Konzumiranje duhanskih proizvoda nije tek navika, to je zapravo zdravstveni problem kojeg je veoma često teško riješiti jer je on na bazi i materije i psihe.
U zdravstvu se izraz teški pušač koristi za osobu koja konzumira više od 25 cigareta na dan, a najčešća bolest od koje obolijevaju pušači jest rak pluća. Uz njega, tu je još i rak usne šupljine, te bolesti srca i krvožilnog sustava. Pušenje povećava rizik od moždanoga udara čak tri puta! Prilikom dugogodišnje konzumacije duhanskih proizvoda, može doći do oštećenja krvnih žila što rezultira ubrzanim radom srca, pa raste krvni tlak. Pušač ima 14 puta veću šansu da će oboliti od zloćudnog tumora pluća nego nepušač. Kemikalije koje se nalaze u cigaretama smanjuju dotok kisika u oči, a samo pušenje može biti odgovorno za čak 15 vrsta raka!
Sve ovo navodimo jer je prema anketi portala Pomorac.hr provedenoj 2021. godine utvrđeno da je među pomorcima čak 70% pušača! To možda i ne bi bilo toliko kritično zabrinjavajuće da rak pluća nije druga najčešća bolest od koje pomorci umiru. Naravno, nije nužno od cigareta, ali pušenje svakako povećava šanse za pojavu tog zloglasnog raka.
Prema međunarodnoj statistici, gdje stoji i prethodno spomenuta tvrdnja da je rak pluća drugi uzrok smrti kod pomoraca, prvi uzrok, posredno ili neposredno, jest hipertenzija, odnosno povišeni krvni tlak. Nju također veoma pospješuje pušenje, no kod pomoraca se pojavljuje i zbog stresa te zbog neadekvatnih radnih uvjeta. Dakle, pušenje u biti smanjuje nekakav psihički pritisak, no povećava vjerojatnost od tjelesnih oboljenja.
Graf 1: „Konzumirate li duhanske proizvode?”
Kako bi zaštitili članove posada od negativnih utjecaja pušenja, međunarodna tijela su predložila kompanijama:
1. Posebna mjesta na brodovima za pušenje i kazne za nepridržavanje pravila;
2. Samozatvarajuće pepeljare zbog sprječavanja nastanka požara;
3. Postavljanje znakova „Zabranjeno pušenje” kako bi se stvorio psihološki efekt;
4. Redovno pregledavanje detektora dima u kabinama;
5. Organiziranje rekreacije na brodu kako bi posada imala što manje vremena za pušenje;
6. Smanjiti dostavne količine cigareta na brodove;
7. Informirati posade o negativnim utjecajima pušenja;
8. Nagrade za odvikavanje od pušenja;
9. Sigurnosne kampanje koje analiziraju pušenje kao uzrok požara na brodovima;
10. Zaštiti nepušače od pasivnog pušenja.
Zanimljivo je kako strogu politiku nepušenja provode neke kruzerske kompanije, doduše više zbog zaštite i sigurnosti na brodu, nego zbog brige o zdravlju svojih klijenata. Kao najrestriktivniji po tom pitanju ističu se Azamara, Celebrity, Disney, P&O, Ponant, SeaDream, Viking Ocean i Windstar koji pušenje dopuštaju isključivo na posebno označenim mjestima na otvorenom dijelu paluba. S druge pak strane, najfleksibilniji po pitanju pušenja su Costa Cruises i Fred. Olsen Cruise Line koji dopuštaju pušenje i na balkonima kabina. Ostale kompanije su umjereno fleksibilne, pa pušači mogu pronaći svoj kutak u posebnim dijelovima restorana, barova i kockarnica.
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo, Hrvatska svake godine od posljedica pušenja izgubi 14.000 ljudi, što je grad veličine Makarske. Na području Europske Unije od istih posljedica umre grad veličine Zagreba. Puši 26% stanovnika Unije, a čak 29% njih ako uzmemo u obzir isključivo mladenačku dob od 15 do 24 godine. To čak zvuči kao malen postotak u usporedbi sa 70% pomoraca koji su potvrdili kako puše na brodu, no za podrobnije rezultate svakako bi valjalo provesti opsežniju anketu s obzirom da se ovo pitanje našlo kao samo jedno u nizu prilikom ankete o zdravlju gdje je, usput rečeno, preko 50% pomoraca izjavilo kako na brodu ne živi zdravo.
U veljači 1941. engleski parobrod SS Politician se nasukao na škotskim Hebridima. Brod je, između ostalog, prevozio i 264 tisuće boca viskija, piše Otvoreno more.
Lokalno stanovništvo je navalilo na pustošenje napuštenog broda i vlasti su, u namjeri da spriječe opasne pohode na brod, odlučile potopiti olupinu.
O brodolomu i lovu na viski iz brodskog tereta snimljena su i dva istoimena filma: “Whisky Galore”.
Prvi je snimljen 1949., a remake je bio 2016. godine.
Ronilac George Currie je 1987. popravljajući podmorski kabel naišao na par boca viskija. Jedna od njih je 10. kolovoza ove godine na aukciji prodana za 6 tisuća eura. Skupa s bocom, kupac je dobio poster filma, ronilački skafander i dvije cigle iz brodskog balasta.
Kakvog je ukusa viski, najvjerojatnije nećemo saznati jer je prodan uz napomenu da nije ispravan za ljudsku konzumaciju.
