Turistička sezona nije pred vratima. Ona je već tu, o čemu svjedoče i sve brojnije skupine turista koje obilaze grad. Ali šibenska riva s više od stotinjak vezova za turistička plovila još je poprilično pusta. Nautički turizam još nije dosegnuo onaj iz 2018. godine. Ali to je priča druge vrste, piše Otvoreno more.
A mi se ovdje vraćamo u šezdesete godine kad se u šibenskome portu i uz njega živjelo kao usred grada.
Već je i tada uz rivu bilo privezanih stranih plovila. Sačuvala se fotografija iz toga doba s talijanskom jahtom “Angelina” iz Riminija. Dio njezine posade iznio je stol na obalu gdje su se odmarali i objedovali. Rekli su nam, vidjevši da snimamo, negdje je i to bilo zapisano, kako je ploviti našom obalom i otocima “Una meraviglia”.
Foto: Joško Čelar
Kampijuni od porta
Otprilike u to vrijeme, jednoga sumraka u proljeće, oko velike bove usred luke natiskalo se desetak čamaca s ribičima. Lovili su se cipli, orade, lignje. Nije trebalo ići na otvoreno more.
A otići na ćakulu na obalu, gdje je u to doba bilo tek nekoliko gostionica, ugostiteljskih objekata i zametnuti razgovore o moru i brodovima u bila je svakodnevica naraštaja onih kojima i more “život znači”.
Još i danas neki pamte neke tadašnje “kampijune od porta” kao što je bio Ciklon sa svojim ostima, kojima je po cijeli dan lovio ciple, Božikova koji je za uloviti špara ili fratra rabio zabranjene rampine.
Pamte Joška Stošića iz jedne pomorske agencije, duhovitog i spretnog kozera koji je pisao satirične priče, znao govoriti grčki, a i njihove pomorske beštimije, na gitari pratio Vicu Vukova, nezaboravnog šarmera Blekija i druge.
Ako ništa drugo, bilo je to doba ljudske prisnosti, prijateljstva u malim stvarima svakodnevice ovoga grada, uvijek “Bez srdžbe i pristranosti” kako kaže jedna latinska izreka. Vrijeme bez povratka.
Svi vole zagonetke, a često što su neobičnije i dramatičnije to više pozornosti dobiju. Ima nešto čudno u ljudskoj prirodi koja je sklona misterioznim pojavama i događajima, a ta pomaknuta sklonost dovodi do toga da se obična priča tijekom vremena obogaćuje novim naslagama tajnovitosti.
Prema najčešćoj verziji priče o tajanstvenoj sudbini nizozemskog broda nazvanog SS Ourang Medan, nesreća se dogodila u 40-im godinama prošlog stoljeća, kada je ovaj veliki brod plovio u vodama oko Indonezije. Prva poznata referenca o ovom brodu javlja se 1940., kada ju je prenijela američka novinska agencija Associated Press, a kasnije su je objavile i britanske novine Daily Mirror i Yorkshire Evening Post. U raznim verzijama naći ćete da se događaj zbio 1940., ali i 1947. i 1948. S obzirom na to kada je vijest prvi put prenesena ovaj se događaj morao dogoditi, ako se dogodio, najkasnije 1940., dakle verzije iz kasnijeg razdoblja ne dolaze u obzir, piše Povijest.hr.
Nesretna sudbina broda i posade opisana je prvo u brojnim časopisima, knjigama, a u novije vrijeme je popularna na internetskim portalima. Prema podacima s kojima raspolažemo priča je, možda, potekla od talijanskog misionara koji je za nju saznao od unesrećenog mornara, čije je tijelo doplutalo do jednog atola na Maršalovim Otocima, a koji je ubrzo preminuo. Spomenuti talijanski misionar je ovu priču prenio Silviju Scherliju iz Trsa.
Ilegalan teret
Priča mornara kaže da je njegov brod prevozio opasan teret koji je nazvao vitrolom, što je staro ime za sumpornu kiselinu, koja slovi za jednu od najopasnijih kemikalija. Kako vitriol nije bio očito dobro uskladišten došlo je do stvaranja otrovnih para koje su, čini se, pobile cijelu posadu. Brod je na svoje putovanje krenuo, navodno, iz male kineske luke, čije ime nije pribilježeno, prema Kostarici, a kako je bila riječ o ilegalnom teretu brod je išao rutom koja je izbjegavala kontrolu vlasti. Naravno, u većini verzija se ne spominje opasan teret.
Zastrašujuća poruka
Dosadašnja istraživanja koja su pokušala ući u trag kakvoj dokumentaciji izvan one novinske nisu bila uspješna. Kako se brod bavio ilegalnim poslovima nedostatak papirologije možda i nije čudan, i vrlo je moguće da je cijela dokumentacija namjerno uništena. Ipak, iznenađuje podatak da nedostaju podaci o samoj izgradnji broda, osobito jer je riječ o brodu nizozemske kompanije. Najčešće ćete naći verziju koja navodi da su brodovi koji su plovili područjem oko Indonezije dobili zastrašujuću radijsku poruku. Poruka je bila ispisana Morseovom abecedom i djelomično se mogla dešifrirati. U poruci je navodnoj stajalo:
Svi časnici, uključujući kapetana, su mrtvi. Leže na palubi i mostu. Vjerojatno je cijela posada mrtva… ja umirem.
Brod pun mrtvih tijela
Nakon toga se navodi da je nizozemskom brodu u pomoć pristigao američki trgovački brod, koji je utvrdio da je poruka istinita. U nekim se verzijama spominju i dva broda, no kako se obično navodi samo ime jednog od njih, vjerojatnije je da je bila riječ o jednom brodu. Brod Ourang Medan je bio, prema novinskim navodima, neoštećen, ali zatrpan mrtvim tijelima. Čak je i tamošnji brodski ljubimac, mali terijer pronađen mrtva. Radiooperater koji je poslao poruku nađen je mrtav kraj telegrafa. Na mrtvim tijelima nije bilo znakova fizičkih ozljeda osim grotesktinih izraza lica, koja su upućivali da je posada umrla u agoniji. Pristigao brod je odlučio odvući SS Ourang Medan u luku, kako bi se cijeli slučaj istražio, no ubrzo je na brodu izbio požar zbog čega su mornari presjekli užad i odmaknuli se od jezivog broda, koji je eksplodirao i potonuo zajedno s tajnom o onome što se dogodilo na brodu.
Ulazeći u Drugi svjetski rat, njemačka ratna mornarica (Kriegsmarine), je kao inferiorna naprema Velikoj Britaniji, svom glavnom protivniku, napravila detaljan plan vođenja „Krstaričkog rata“ (izraz koji je označavao prikriveni ratni brod opremljen ubojnim sredstvima i različitim krinkama čija svrha je dvojaka: direktni sukob – uništenje ili zapljena neprijateljskih brodova, i druga, koja se ogleda u razvlačenju neprijateljskih snaga na ogromna područja), piše Geopolitika.news.
Snažniji trgovački brodovi su mobilizirani iz civilstva i opremljeni većim topovima, najčešće 150 mm,kao i mnogobrojnim 20 mm i 37 mm za protuavionsku zaštitu, potom minama, torpedima, hidroavionima pa čak i manjim torpednim brodicama.
Foto: Geopolitika.news
Sva ta sredstva bila su dobro skrivena iza oplate, lažnih sanduka na palubama ili ispod vodene linije broda. Kapetani i posade tih pomoćnih krstarica, kako je bio službeni naziv brodova, bili su pripadnici ratne mornarice, a da bi preživjeli sami na oceanima, bili su majstori navigacije, pomorstva općenito ali i prevare i lukavstava. Kako bi se neprimijećeni prikrali neprijateljskim trgovačkim brodovima, i potopili ih ili zarobili, služili su se raznim varkama; vijorili bi lažne stjegove (neutralnih ili savezničkih država), montirali bi lažne dizalice, vjetrolovke i dimnjake, bojali brodove u različite boje, na palubama bi nosili različite terete, sanduke i opremu, a sve u cilju obmane i glumljenja „još samo jednog teretnjaka na prostranstvima oceana“. Katkad je to išlo i u grotesknu stranu pa su članovi posade oblačili haljine, nosili ženske perike ili čak gumene lutke umotavali u krpe i iste nosili u naručju!
Takav „modus operandi“ bio je nužan i kod susreta sa savezničkim ratnim brodovima. Uz već spomenute metode tada bi preko radio-aparata izdavali lažne kodove kojima ih je pak opskrbila vlastita obavještajna služba.
Foto: Geopolitika.news
Posade su brojile više stotina mornara i u cilju što dužeg zadržavanja po svjetskim oceanima imali su štive napunjene svim potrebnim namirnicama, opremom, gorivom, alatima, bojnim sredstvima, ali na raspolaganju im je bilo i kino, bazen, knjižnica i još mnogo zabavnih sadržaja. Gorivo i potrošnja strjeljiva pokazali su se kao najveći problem. Da bi se tome doskočilo Kriegsmarine je na oceane poslao i opskrbne brodove, na tajnim lokacijama, krcate spomenutim materijalom, a čija zadaća je bila periodična opskrba raidera.
Izraz „raider“ rabio je britanski admiralitet za njemačke pomoćne krstarice. Kad bi se dobila pozitivna potvrda o djelovanju određene krstarice dodjeljivan joj je naziv raider i slovo „a“, „b“, „c“….
Taktika pomoćnih krstarica bila je prikrivanje i prilaz neprijateljskom brodu „pod maskom“. Kad se dođe na propisanu daljinu, spušta se lažna zastava i ističe ona njemačke ratne mornarice, s bokova se miču oplate skrivenih topova, ispaljuje se granata upozorenja i odašilje poruka koja ima za cilj odvraćanje od korištenja radio-uređaja i zaustavljanje plovila. Brod se, najčešće, nastoji zauzeti bez borbe, a ako dođe do radio-odašiljanja, pokušaja bijega ili korištenja oružja, raider uzvraća neproporcionalnom silom.
Foto: Geopolitika.news
Sekundarna uloga je polaganje mina na pomorskim plovnim putovima ili rjeđe, bombardiranje obalnih instalacija i objekata. Torpedne cijevi se nalaze ispod razine mora i potpuno su nevidljive. Svrha ukrcanih hidroaviona je dvojaka; služe kao „oči“ kod napada tj, uočavanja trgovačkih brodova ili pak za izbjegavanje ratnih brodova. Druga namjena je kidanje kablova radio-stanica na napadnutim brodovima. Za to su rabili posebne kuke. Manji broj brodova je nosio i malene torpedne brodice koje su ispuštane kod napada na brže trgovačke brodove i potom bi izvršavali samostalne akcije potapanja.
Iskustva Njemačke iz Prvog svjetskog rata u korištenju naoružanih trgovačkih brodova govorila su da je potreban drugačiji, organiziraniji pristup.
Ukupno je na razna mora i oceane poslano 11 pomoćnih krstarica. Iako malobrojne, saveznicima su zadale ogromne gubitke kako u tonaži potopljenih brodova, tako i u naporima da ih ratni brodovi stignu, identificiraju i unište.
Njihova ostvarenja veća su od svih uspjeha 8 kapitalnih brodova (bojni brodovi, bojni krstaši, džepni bojni brodovi) njemačke rate mornarice.
Sedamdesetak metara duge brodove blizance Nemi rimski imperator Kaligula dao je napraviti za uživanje po istoimenom jezeru južno od Rima, piše Otvoreno more.
Na njima su se nalazile terme, luksuzne odaje popločane mramorom, galerije ukrašene mozaicima…
Na brodovima koje je pogonio ogroman broj vesala duljine 12 metara su bila i zasađena stabla.
Iako su stanovnici okolnih sela i ribari često znali i u ranijim stoljećima iz jezera izvaditi neke ukrase i razne druge dijelove brodova, tek se u XX. stoljeću pristupilo njihovu izvlačenju na svjetlo dana.
Benito Mussolini je 1927. godine naredio isušivanje jezera kako bi se došlo do brodova.
Dvije godine kasnije, kada je razina jezera spuštena za pet metara, na površini se pojavio prvi brod, a kada je razina vode spuštena za 20 metara, došlo se i do drugog broda.
Da bi ih se zaštitilo od vanjskih utjecaja, 1936. je sagrađen muzej iznad olupina Kaligulinih plovećih palača.
Muzej i brodovi u njemu su uništeni 31. svibnja 1944.
Američka avijacija je te večeri bombardirala njemačke artiljerijske položaje nedaleko od muzeja.
Nijemci su se povukli sa svojih položaja, a dva sata nakon njihova povlačenja, pojavio se dim iz muzejske zgrade.
Amerikanci su optuživali njemačke snage da su pri svom povlačenju namjerno zapalili muzej, dok su Nijemci u svojim izvještajima ostali ustrajni pri tome da su muzej uništile američke bombe.
Dok je voda dramatično prodirala i punila trup podmornice, kapetan Morilliot je naredio posadi da se evakuira. Pobrinuvši se da svi mornari spase svoje živote, ostao je s dva časnika u podmornici koja je tonula i svojim pothvatom ušao u legendu, piše BokaNews.
Podmornica Monge, nazvana po matematičaru iz 18. stoljeća i ministru pomorstva Gasparu Mongeu, porinuta je u prosincu 1908. godine. Pripadala je klasi podmornica Pluviose koje su građene 1905. godine za francusku mornaricu prema principu dvostrukog trupa. Na površini su podmornicu ove klase pokretala dva parna motora, a po zaranjanju su propelere pokretali električni motori. Pluviose klasi pripadala je također podmornica Fresnel koja leži zatrpana pijeskom u blizini Ade Bojane, gdje se nasukala progonjena od strane austrougarskog ratnog broda i aviona 5. prosinca 1915. godine.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata podmornica Monge je, kao i podmornica Fresnel, bila u sastavu francuske Mediteranske flote. Uplovila je u Jadran sa zadatkom da blokira austrougarske luke i uvede neprijateljsku flotu u pomorsku bitku. Tijekom bitke kod Drača, 29. prosinca 1915. godine, patrolirajući pod zapovjedništvom poručnika Rolanda Morilliota, posada podmornice Monge ugledala je krstaricu Helgoland i razarač u pratnji. Zaranjajući u pripremi za napad, Helgoland ju je primijetio i napao tako što je udario u nju. Izronila je oštećenog trupa. Dok ju je posada napuštala, njen zapovijednik je ostao na brodu kako bi osigurao njeno potonuće. Morilliot je posthumno počašćen preimenovanjem zarobljene njemačke podmornice UB-26 u njegovo ime.
Pedesetih godina prošlog stoljeća beogradska poduzeća Progres, Genex i Inex iznenada su toliko ojačala da su financijski predstavljale vladu u vladi, te su uspjele ishoditi dozvolu te posredovati u međunarodnoj trgovini i predstavljanju stranih tvrtki. No, zašto se i kako to dogodilo? Progres je utemeljen 1952. godine, a njen prvi direktor, Đorđe Nešić, bio je bivši general UDBA-e zaslužan za hvatanje Draže Mihajlovića. I njegov pomoćnik, Slobodan Todorović, bio je UDBA-in čovjek, barem prema napisima Hrvoja Šošića. U brodarstvo se uključio 1958. godine putem Jugoagenta iz Beograda kako bi imali potpunu kontrolu nad poslovima. Obilazili su obalu i lokalnim upravama obećavali prosperitet ako – utemelje brodarske kompanije, piše Novi list.
Offshore kompanije
Iste godine Progres osniva prve jugo offshore kompanije: Maritenia Shipping Co. Ltd. u Schaanu (Liechtenstein) i Maritenia Shipping Co. u Monroviji (Liberija). Dakle, riječka Jugolinija nije bila prva koja je imala offshore kompaniju (Cross Ocean Shipping Corp.) kako bi gradila brodove po jeftinijoj cijeni (brodogradilišta su za izvoz dobivala poticaje). Izgrađeni su po tom sustavu brodovi »Cassiopeia« (kasnije »Hrvatska«) i »Pleiades« (»Bosna«). Progres je utemeljio i mrežu inotvrtki, pod imenom Interprogres, i pokrenuli su biznis. No, 1959. godine, pod pritiskom Inexa i Genexa, Progres ostaje bez te dozvole, ali nastavlja s nabavkom brodova. Ukupno je kupljeno 26 polovnih brodova.
Koji je bio modus operandi: 20. siječnja 1959. godine kompanija Stener S. Mullers Rederi A/S iz Fjonsagera (Norveška) prodaje brod »Congo« (izgrađen 1949.) tvrtki Interprogres AG iz Ciriha (vlasništvo Progresa) za 140 tisuća funti, a dva mjeseca kasnije prodaje taj brod splitskom Brodospasu (postaje »Jadro«) za 196.950 funti. Brod 1963. prelazi pod splitski Jadroplov, a tri godine kasnije prodan je u Grčku (»Amalia«), 1973. mijenja ime u »Strofades«, a 1974. postaje »Tasos«.
Potonuo je na sidrištu luke Takoradi (Gana) 22. travnja 1977. godine.
Brod »Gluckauf« (izgrađen 1928. kao »Nolisement«) u ožujku 1959. ponuđen je na tržištu u Londonu za 70 tisuća funti. Maritenia u travnju zaključuje ugovor s kompanijom Brentag-Brenstof iz Duisburga i kupuje brod za 160 tisuća funti plus četiri tisuće funti troškova kredita. Posrednik je tvrtka Comex iz Düsseldorfa (vlasništvo Progresa) koji u ime Maritenije potpisuje ugovor za dobivanje kredita od 400 tisuća funti (šest posto kamata i 2,5 posto troškova). Brod je Kvarnerskoj plovidbi (postaje »Kumrovec«) prodan za 228.768 funti… Kasnije plovi u floti Jugolinije, ali samo tri godine jer 1966. odlazi u splitsko rezalište.
Kompanija Denholm Line Steamers Ltd. iz Glasgowa prodaje u svibnju 1959. brod »Mountpark« (izgrađen 1946.) za 92 tisuće funti, a Maritenia prodaje brod Atlantskoj plovidbi za 133.812 funti (postaje »Korčula«). U floti dubrovačkog brodara ostaje sedam godina, a onda je prodan u Italiju (»Grifone«). Nasukao se 12. prosinca 1967. na hrid u Egejskom moru i – nestao u dubini.
Zanimljiv slučaj
Zanimljiv je slučaj kad Progres putem Maritenije kupuje u siječnju 1960. tri broda od kompanije Diamantis Pateras Ltd. iz Paname: »Aspirator«, »Gladiator« i »Navigator« za 125 tisuća funti. Maritenia prodaje sva tri broda hrvatskim brodarima za 140.004 funte. »Aspirator« (izgrađen 1944. kao »Samtruth«) postaje »Ploče« (Jugoslobodna, Ploče, zatim Slobodna plovidba, Šibenik), a 1975. odlazi u splitsko rezalište. »Gladiator« (izgrađen 1943. kao »Jerome K. Jones«) postaje »Šolta« (Opća plovidba, Split, pa Jadroplov) da bi 1968. bio prodan na Cipar (»Panagia Kykkou«), a 1972. završava u rezalištu u Pakistanu. »Navigator« (izgrađen 1943. kao »Brand Whitlock«) postaje »Kornat« (Jugotanker, Zadar) pa je 1967. otišao u splitsko rezalište. Istovremeno Pateras potpisuje s riječkim brodogradilištem »3. maj« ugovor za gradnju broda po cijeni od 915 tisuća funti posredstvom Progresa koji u kasu stavlja razliku od 369.375 funti, uz to Progres potpisuje ugovor kojim osigurava kašnjenje plaćanja do kraja ožujka 1963. čime je »3. maj« ustvari platio Progresu proviziju. Godine 1960. Progres, posredstvom Maritenia Shipping Co.Ltd., od brodara Atlantic Trading Co. iz Monrovije (Liberija) kupuje dva broda, »Osprey« i »Gull«, za 450 tisuća dolara svaki. Istog dana liberijski brodar potpisuje ugovor sa splitskim brodogradilištem za gradnju broda za tri milijuna dolara.
Foto: Novi list
Naručitelj plaća odmah prvi obrok od 900 tisuća dolara. U studenom Progres sklapa ugovor s brodogradilištem kojim se briše prvi obrok, a plaćanje produžuje na četiri godine. No ta dva broda nisu završila kod domaćih brodara, ostali su pod liberijskom zastavom, a radili su za Progres, posredstvom Jugoagenta, prevozeći oružje iz SAD-a za Afriku i Aziju…
Talijanski industrijalac Franco Maresca iz Genove u lipnju 1959. godine prodaje Mariteniji brod »Mar Corrusco« (izgrađen 1944. kao »Arlington Beach Park«) za 75 tisuća funti. Isti dan brod je prodan Slobodnoj plovidbi iz Šibenika (»Šubićevac«). Brod je 1966. prodan u Hong Kong, a plovidbe je završio 1967 u rezalištu u Kaohsiungu.
Dobro znani Diab
Kompanija Lloyd Veneziano S.p.A. iz Venecije prodaje brod »San Polo« (izgrađen 1944. kao »Willowdale Park«) Mariteniji za 89 tisuća funti, a Maritenia ga prodaje Jadroplovu (»Matija Gubec«) za 139.125 funti… Brod je 1967. izrezan u Osaki.
U transakcijama Maritenije u jednom trenutku se pojavljuje dobro znano prezime: Diab (dobro ga znaju naši brodari Dalmaplov iz Vela Luke, Medplov iz Korčule, Croatia Line iz Rijeke, Slobodna plovidba iz Šibenika, ali i u hrvatskim brodogradilištima). Brodarsko preduzeće Lovćen iz Kotora u prosincu 1959. godine potpisuje ugovor s tvrtkom Ibrahim Diab et Amine Gazeweni et Fills iz Beiruta (Libanon) kojim ta tvrtka daje brodaru kredit od 300 tisuća funti na četiri godine s kamatom od sedam posto. Diab traži jamstvo od Jugobanke te upisivanje hipoteke na brodove kao osiguranje. Jugobanka sumnja na isplatu provizije, a Progres, u roku od četiri dana, daje kredit Lovćenu. Ugovor između Progresa i Diaba potpisan je sredinom 1959. godine. Progres u ime Lovćena kupuje tri broda, ugovori su potpisani početkom siječnja 1959 godine – 448 tisuća dolara za brod »Marianne J. Nimitz« (izgrađen 1950. kao »Marianne«, postaje »Dobrota«, kasnije u floti Jugoceanije, 1966. »Belair«, 1968. »Sea Bright«, 1973. rezalište Gadani Beach), 350 tisuća za brod »Hendrik Fisser« (izgrađen 1950., postaje »Krivošije«, kasnije u floti Jugooceanije, 1965. »Spyros«, 15. kolovoza 1968. potonuo istočno od Sasebo) i 308 tisuća za brod »Tilly Boge« (izgrađen 1948. kao »Otto Banck«, postaje »Muo«, kasnije u floti Jugooceanije, 1965. »Dalal«, 1973. izrezan u Bilbao). Prema ugovoru prodavatelj je Diabova kompanija iz Beiruta, ali ugovor je lažan, jer brodovi nikad nisu bili u njegovu vlasništvu. Pravi vlasnici su Nijemci koji su dobili 320, 248 i 192,3 tisuća dolara za brodove. Maritenia ih prodaje Lovćenu za 1.254 tisuće dolara, piše Novi list.
Na zapadnoj obali Istre, nedaleko od Fažanskog kanala nalazi se olupina njemačkog eskortnog razarača (torpiljarke), potopljenog 1944. godine.
Brod je tada naletio na podvodnu minu koja ga je prekinula na dva dijela tako da pramac i krma leže na muljevitom ravnom dnu udaljeni dvjestotinjak metara, piše HRT.
Pramac je oštećen i leži na boku, dok je na krmi sačuvano svo naoružanje, ali budući da je riječ o maloj dubini 22-30 metara, uslijed jakog strujanja došlo je do brojnih oštećenja i rupa na oplati, kroz koje se, uz jaku svjetiljku, može vidjeti unutrašnjost.
Riblji svijet je bogat i raznolik, od ugora i hobotnica do poneke tune. U vrijeme potonuća brod je nosio ime TA 35, međutim izgrađen je u brodogradilištu Odero Terni u gradu Sestri Ponente na ligurskoj obali pod imenom Pilade Bronzetti, kao brod iz serije od 8 razarača.
Porinut je u more 26. 10. 1915. godine, i imao je buran ratni, ali i poratni put. Na njemu je, u prosincu 1920.došlo do pobune posade koja je stala na stranu D’Annunzija i njegovih legionara. bilo je to u Rijeci, a nakon D’Annunzijeva pada, završio je u Puli, pod novim imenom GIUSEPPE DEZZA.
Talijanska kapitulacija 1943. zatekla ga je u Rijeci, gdje ga 11. rujna, nesposobnog za plovidbu, zarobljavaju Nijemci.
Nakon dugotrajnog popravka i pregradnje, u. lipnju 1944. godine ulazi u njemačku službu pod oznakom TA 35 i obavlja zadatke pratnje konvoja uzduž dalmatinske obale, da bi već 17. kolovoza iste godine, pretpostavlja se navigacijskom greškom, završio svoj put.
Deseti po redu Kvarnerski festival mora i pomorske tradicije otvorio se u Rijeci 25. svibnja i trajat će do 1. lipnja 2022. godine, a započinje tradicionalnim izlaganjem barki na riječkom Korzu, piše Naša Kostrena.
Bogat program sadrži brodomaketarsku radionicu, edukativnu radionicu Potraga za torpedom te radionice 3D modeliranja i 3D printanja opreme broda, predavanja, predstavljanja i izlaganja o projektima Kuća kostrenskih pomoraca, Mala barka, Arca Adriatica, izložbe Priče plavog horizonta, JUGOLINIJA – 75 godina u Pomorskom i povijesnom muzeju, Blago pod površinom Kvarnera – mekušci u kvarnerskom podmorju u organizaciji Prirodoslovnog muzeja, Riječki torpedo – prvi na svijetu u Muzeju grada Rijeke, pripremni tečaj za upravljanje brodicama i mnoge druge zanimljive aktivnosti.
Foto: Facebook / Fiumare / Naša Kostrena
Ideja o povezivanju udruga i ustanova koje promiču pomorsku, ribarsku, brodograđevnu, materijalnu i nematerijalnu baštinu javila se prije 11 godina manifestacijom “Oživimo Mrtvi kanal”, a već sljedeće godine pod imenom “Fiumare” prepoznata je i podržana od Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije, TZ grada Rijeke, TZ Kvarnera te niza gradova, općina, ustanova i udruga.
Programski nositelj manifestacije jest koordinacija druga za očuvanje i revitalizaciju pomorske, ribarske i brodograđevne baštine Istre i Kvarnera Tradicijska jedra Kvarnera i Istre.
Sagrađen 1940. u Njemačkoj, taj ratni brod proveo je prve tri ratne godine u bitkama na Sjevernom moru, da bi kasnije bio prebačen na jug, a te fatalne 1944. godine bio je dio njemačke flote bazirane u Rijeci dubrovačkoj, piše HRT.
Potopljen je 19. kolovoza, dan nakon što su engleski ratni brodovi gotovo potpuno uništili njemački konvoj koji je iz Korčule plovio za Dubrovnik. S-57 je, s još tri torpedna čamca, tražio preživjele iz te havarije, ali kapetan nije računao na to da Englezi još čekaju u zasjedi.
Foto: Lanterna magazin
Nakon što je pogođen, posada je pokušala nasukati brod, ali je obala na tom mjestu prestrma, pa je odlučeno da se čamac potopi i to aktiviranjem eksploziva. Potonuo je za samo dvije minute, u nesreći su poginula dva člana posade, a torpedni čamac je završio na tridesetak metara dubokom, relativno strmom dnu.
Posebnim ga čini to da je trup građen od rešetkaste konstrukcije koja je bila obložena mahagonijem. Kako se drvo godinama raspalo, tako se kroz te rešetke može zaviriti u svaki kutak broda bez zavlačenja u njegovu utrobu.
Foto: Lanterna magazin
Vide se i dvije torpedne cijevi koje su bile ugrađene u brod, a posebnu atrakciju čini top na krmi koji se još uvijek pomiče. Individualno ronjenje više nije moguće, ali pri ruci je zato lokalni ronilački klub koji će rado izaći u susret ronilačkim entuzijastima, a uvjeti su najčešće idealni.
Pivo je jedno od najstarijih alkoholnih pića, ali i najrasprostranjenijih. Samo po sebi pivo nije skupo piće, a ovo su piva koje su po tome specifična i spadaju među najskuplje u svijetu. Neka su posebno skupa zbog pakiranja, neka zbog posebno odabranih sastojaka, a većina ih se proizvodi u vrlo ograničenim količinama, piše M Stil.
