O nama  |  Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 352

PRAZNIK RADA: Pomorci u šest mjeseci imaju više radnih sati nego ostali radnici u godinu dana

By
redakcija
-
0
Foto: Ilustracija / Safety4sea

Danas je Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada.

Praznik rada slavi se još od 1889. godine, a svoja vrela nalazi u 1886. godini i masovnim prosvjedima čikaških radnika na kojima je bilo podosta nasilnih ekscesa, a osmorica radnika osuđeni su na smrt.

Na području Hrvatske ovaj se praznik slavi još od 1890. godine uz parole radnika „888”, što će se pola stoljeća kasnije koristiti kao komunistička parola na prostoru bivše Jugoslavije u sklopu propagande umjetno stvorene građanske radničke klase. Iz tih vremena još uvijek stoji najčešće spomenuti naziv za Praznik rada, a to je „Prvi maj”.

U najnovijoj inačici hrvatske države, aktualnoj Republici, Praznik rada slavi se od 1996. godine kada je Sabor izglasao obilježavanje Blagdana rada na prvi dan mjeseca svibnja, da bi se taj naziv promijenio u Praznik rada na sjednici 02. studenog 2001. godine.

Suština problema oko rada u Hrvatskoj uopće nije u nazivu ovog neradnog dana, već u činjenici da od milijun radnika u Republici, njih 780.000 radi za plaću manju od 5.000 kuna. Upravo je to jedan od razloga zašto se gotovo 20.000 hrvatskih državljana danas nalazi pod ugovorima u međunarodnoj plovidbi, ploveći svjetskim morima da bi nešto u životu napravili i osigurali si ugodnu treću dob.

Jedan od gorućih problema pomoraca kao radnika jest upravo i osiguravanje primanja u trećoj životnoj dobi. Upravo se ta stavka navodi kao jedna od deset najčešćih po pitanju nepovoljnosti pomorskog posla, usprkos činjenici da su plaće na takvim radnim mjestima izdašnije nego na kopnu.

Dakle, pomorci na brodovima u međunarodnoj plovidbi moraju sami sebi riješiti takva socijalna pitanja, u niši kojih su i pitanja zdravstvene skrbi te nameta Republike koja tjera pomorce u sistem rada od minimalno 183 dana godišnje. Drugim riječima, pomorci na radnom mjestu godišnje provode 4.400 sati, dok radnici na kopnu na svome radnom mjestu provedu 1.840 sati, imajući na umu da Republika Hrvatska tu brojku dozvoljava popeti i na preko 2.200 sati, usprkos konstantnom „furanju” na razvijene zemlje koje takvo što ne dopuštaju.

Za napomenuti je i da je od 4.400 sati polovica namijenjena odmoru, barem tako stoji u službenim dokumentima. No, tu dolazimo do još jednoga problema, a to je monotonost u koju pomorci upadaju, u jednu radnu kolotečinu u svim vremenskim uvjetima, u svim dijelovima svijeta i u svim političkim prigodama. Prema anketi SAFETY4SEA iz 2019. godine, čak 38% pomoraca na brodovima ne druži se sa svojim kolegama u slobodno vrijeme zbog premorenosti, pa se žrtvovanje društvenoga života pomoraca, takoreći, podiže na jednu još višu razinu.

Uslijed tih i takvih prilika, velik broj pomoraca pati od nostalgije, usamljenosti i kroničnog umora, napose onoga psihičkog od kojega se teško odmoriti. S digitalizacijom su se uvjeti komunikacije znatno poboljšali, ali još uvijek se velik broj pomoraca žali na ograničenu komunikaciju sa svojim bližnjima. Dio njih se žali na smještajne uvjete na brodu, a velik dio pomoraca se žali na hranu, od toga da su količine nedovoljne do situacija sa lošim kuharima.

Osim što im je narušeno zdravlje, pomorci se suočavaju i sa velikim brojem drugih rizika: to su rizici od piratstva, upadanja u zone političkih sukoba, ali i sve češći rizik – rizik od neizravnog uplitanja u kriminalne radnje jer su putevi ilegalnih grupacija sve više fokusirani na promet morima. Uz sve to, pomorci moraju slijediti stroge propise i poštovati međunarodna pravila, a na svojim plećima noseći svjetsku ekonomiju i život kakvim ga poznajemo.

Pomorci napuštaju svoj posao najčešće zbog osobnih žrtvi koje podnose propuštajući najvažnije životne trenutke svojih najmilijih i narušavajući vlastiti integritet zarad drugih fizičkih ili pravnih osoba. Kao drugi najčešći razlog napuštanja plovidbe, pomorci navode ograničen društveni život, a na trećem mjestu se našao stres, odnosno povećan pritisak na pomorca kao radnika.

Radni tempo je sve brži jer moderni Homo technicus nema vremena čekati, želi sve i odmah, pa je svjetska trgovina od one trampe sa svojih početaka postala najužurbaniji, najprofitabilniji i najnemilosrdniji poligon na kojemu se jedni bogate, drugi ginu, treći zadovoljavaju svoje vlastite porive potrošnjom, a ostatak prati i smišlja novitete, stvara još modernije tehnologije i radi na dovođenju globalnog poretka u savršen red. Tek rijetki stanu i zapitaju se jesu li svi u toj trampi zadovoljni, jesu li oni koji neumorno rade dovoljno odmorni da bi zdravog uma nastavili, i do kuda seže ljudska potreba za stvarima koje on sam na jedan način i izopačuje ne bi li do vrha napunio čašu hedonizma.

Danas je u svijetu 1.700.000 pomoraca, a prije 20 godina bilo ih je 1.000.000. Već 2010. godine, broj pomoraca je narastao na 1.400.000, da bi se u 5 godina pojavilo još 150.000 novih pomoraca.

Svjetska ekonomija nezaustavljivo grize, a najveći broj pomoraca dolazi iz Kine, Filipina, Indonezije, Ruske Federacije i Ukrajine. Što se časnika u međunarodnoj plovidbi tiče, najviše ih je opet iz Kine i s Filipina, a slijede ih Indija, Indonezija i Ruska Federacija. Najviše mornara dolazi s Filipina, zatim iz Kine, Indonezije, Ruske Federacije i Ukrajine.

Imajući u vidu ove brojke, može se reći da je Istočna Europa jedina protuteža azijskom pomorskom radničkom imperijalizmu koji će zasigurno u jednom trenutku budućnosti apsolutno pokoriti ostatak svijeta.

U svakom slučaju, pomorcima želimo sretan Praznik rada i nadamo se da će se u budućnosti njihov radnički status popraviti kako bi izvojevali pobjedu nad nemilosrdnim tempom današnjice koji se nerijetko lomi upravo na njihovim leđima.


Petar Zuanović

Pročitajte i: Zašto sve više pomoraca daje otkaz? Ovo su neki od razloga

“Mlungu – Bijeli kralj”: Dokumentarni film o hrvatskom pomorcu koji je uhićen u najvećoj zapljeni droge u JAR-u

By
redakcija
-
0
Foto: tportal / Promo fotografije / Autor: n.n.

Na nedavno održanom ZagrebDoxu gledali smo, između ostalog, i dugometražni dokumentarni prvijenac ‘Mlungu – Bijeli kralj’ redatelja Davida Lušičića, kojega poznajemo kao osnivača i voditelja nekadašnje ‘Grete’, ali i kao autora brojnih zapaženih multimedijalnih projekata, piše tportal.

U najvećoj zapljeni droge u povijesti Južnoafričke Republike, hrvatski pomorac Branimir uhićen je zbog krijumčarenja 230 kilograma kokaina, kojega je sakrio u svojoj brodskoj kabini na putu iz Argentine u Europu. Nakon pet godina zatvora izlazi na slobodu.

Redatelj Lušičić prati ga na putu na kojem se suočava s posljedicama svojih odluka iz prošlosti, ali i izazovima da ne ponovi iste pogreške u budućnosti. Branimir pred Lušičićevim objektivom pokušava živjeti tzv. “normalnim životom”, no čini se da mu ne ide. Muči se s financijama, kao i s očekivanjima okoline. Redatelj ga portretira u odnosu s obitelji te svakodnevicom u jednom primorskom mjestu, koje mu se nerijetko čini pretijesnim.

Negdje na polovini filma, skupa odlaze i u Buenos Aires, u potrazi za njegovim starim vezama. Branimir se nećka vratiti na stare puteve, ali kao da ga nešto vuče. Hoće li se odvažiti opet krijumčariti drogu?

Dok je robijao u Africi, Branimir je bio – kralj. Naime, zatvorenici su ga zvali ‘Mlungu – Bijeli kralj’, uvjereni da je šef balkanske mafije, a ne samo obični kurir. Sada, kad se vratio kući, dvoumi se hoće li se primiriti ili će ponovno odigrati ulogu ‘kralja’.

Recenzija Lušičićevog filma, autora Janka Heidla, dostupna je na portalu dokumentarni.net, a tportal je porazgovarao s redateljem kako bi doznao više o njegovom dugometražnom prvijencu kojega je predstavio na ZagrebDoxu.

Kakav je bio vaš odnos s protagonistom filma Branimirom, otkuda se poznajete i koliko se niste vidjeli prije no što ste započeli raditi ovaj film?

Branimira poznajem iz srednjoškolskih dana. Odrasli smo u istom kraju i imamo zajedničke prijatelje. Nakon srednje škole uobičajeno je da se putevi razilaze, no naši su se ponovno spojili. U tom periodu znao sam samo da je otišao na brod, što je uobičajena odluka za ‘ljude s mora” koji traže bolji život i priliku za zaradom.

No nakon par godina doznao sam da je uhapšen u Južnoafričkoj republici zbog švercanja kokaina. Ta vijest je potpuno šokirala sve ljude koji su ga znali. Mislili smo da ga više nikad nećemo vidjeti. No kako stvari nikad nisu onakve kako se čine, nakon pet godina sve se promijenilo.

Branimir se vratio kući. Tek tada se doznalo da se radilo o rekordnoj zapljeni kokaina u toj državi, te da je zbog te vijesti u zatvoru dočekan kako legenda. Suprotno našim očekivanjima, Branimiru je zbog tog renomea u zatvoru uvelike olakšan život. Ostali zatvorenici mu nisu vjerovali da je samo kurir, odnosno ‘mula’, gledali su ga kao ‘kralja’. Zvali su ga Mlungu, što znači ‘bijeli čovjek’. U njegovom slučaju Mlungu – bijeli kralj.

Iz filma je jasno da je Branimir spremno preuzeo ulogu protagonista (eto nas opet kod faktora sreće), mada je riječ o temi koja mu ne ide u prilog i koja ga može trajno obilježiti. Je li se Branimir dvoumio prije odluke da se krene u snimanje ovog filma prema istinitom događaju iz njegova života?

Odluka da snimamo film nametnula se kao neposredna reakcija na sve što se dogodilo. Tu nije bilo nagovaranja. Branimir je instinktivno prihvatio snimanje. Činjenica da mi je bio omogućen dostup njegovom svakodnevnom životu ne predstavlja samo faktor dokumentarističke sreće, već i privilegiranu poziciju koja znači i odgovornost. Ta odgovornost je istovremeno usmjerena prema njemu i njegovoj obitelji kao i prema filmu koji nastaje.

U tom kontekstu film čini faktor sreće jednako kao i faktor intuicije, te ono što je najvažnije faktor ljudskog povjerenja. No ovaj film se ne bavi događajima koji su obilježili Branimirovu prošlost. Zbog podataka koji su već ionako dostupni javnosti, on je već bio obilježen. Ovdje se radi filmu koji nas vodi na rub sadašnjosti kroz potenciranje neizvjesne budućnosti.

Ovaj film predstavlja Branimira kao čovjeka koji prolazi kroz nedoumice, dvojbe i izazove s kojima se svi mi možemo poistovjetiti. To što je naša percepcija njegovih svakodnevnih izazova uvjetovana, pa i deformirana podacima koji su ga obilježili u prošlosti, možda ne govori toliko o njemu, koliko o nama kao promatračima koji prosuđuju.

Zbog čega niste u film uvrstili više materijala iz njegove privatne zatvorske arhive?

Branimir je u zatvoru povremeno snimao sebe i svoje okruženje malim mobitelom bez sim kartice. Posjedovanje takvih mobitela bila je uobičajena pojava koju su stražari dozvoljavali zbog ‘mira u kući’. Tog materijala ima jako malo, no točno onoliko koliko treba za ono što je bilo potrebno ovom filmu.

Radi se o snimkama koje nas, u samom početku filma, pozicioniraju u kontekst vremena i prostora te predstavljaju Branimira kao autentičnu osobu obilježenu iskustvom ovog zatvorskog ambijenta. No, film se gradi na onome što nas očekuje u sadašnjosti, a ne na razotkrivanju prošlosti, tako da se u filmu jednostavno nije otvorio prostor za ostatak tog materijala.


Cijeli članak možete pročitati <<ovdje>>.


U nastavku možete pogledati trailer za dokumentarni film ‘Mlungu – Bijeli kralj’:

Vid Barić / tportal

FOTO: Pronađen potopljeni minolovac iz Prvog svjetskog rata nakon 105 godina

By
redakcija
-
0
Foto: Royal Navy News / The Maritime Executive

Na dnu mora u Škotskoj, ronioci su pronašli ratni brod Royal Navyija, i to gotovo 105 godina otkako je potonuo. Ovaj razarač imena HMS Jason, nestao je pod morem u travnju 1917. godine, nakon što je udario u minu u blizini otoka Coll u otočju Inner Hebrides, piše The Maritime Executive.

Ipak, nakon pet godina istraživanja, olupina Jasona pronađena je najprije pomoću sonara, a potom ju je identificirao i tim ronilaca koji je zaronio u hladnu vodu na 93 metra dubine.

Pronašli su ratni brod u iznenađujuće dobrom stanju – ali bez pramca, koji se odlomio prilikom udara u minu. Ironično je što se nesreća dogodila tijekom operacije čišćenja mina zajedno s brodom HMS Circe.

Foto: The Maritime Executive

Dubina, vremenski uvjeti, nemirno more, morsko dno prepuno uzvisina i udolina te činjenica što su zaroni mogući samo u određeno doba godine, utjecali su na to da olupina nije pronađena više od sto godina, unatoč tome što je havarija Jasona u to vrijeme dokumentirana, a čak i fotografirana.

Za otkriće su zaslužni povjesničari Wendy Sadler i Kevin Heath iz skupine Lost in Waters Deep koja istražuje suvremene zapise i osobnu povijest posada, zajedno s timom tvrtke SULA Diving koju predvodi Steve Mortimer i pomoćni brod MV Clasina, čiji je skiper Bob Anderson.

Skeniranje pomoću sonara ranije ove godine identificiralo je olupinu za koju se vjerovalo da je HMS Jason, s obzirom da u tom području nisu bile poznate druge olupine. No, bila je potrebna vizualna potvrda. Na 93 metra morske dubine, ronioci su imali samo 20 minuta da pregledaju olupinu. Pronašli su znakove koji su upućivali da se radi o ovom ratnom brodu – šiljastu krmu, prepoznatljiv propeler, dva topa od 4,7 inča i prepoznatljivo posuđe.

Foto: The Maritime Executive

Među ronilačkim timom bila je i časnica Royal Navy, poručnica Jen Smith, koja radi u sjedištu flote u Portsmouthu.

“Iako smo prvotno bili uzbuđeni zbog pronalaska olupine, uzbuđenje je brzo splaslo zbog činjenice da je ovdje riječ o grobnici – 25 muškaraca je ovdje poginulo“, rekla je, dodajući: “Nevjerojatno je teško kad pomislite kako nitko nije vidio ovaj brod otkako je nestao pod valovima prije 105 godina. Obitelji su znale sudbinu broda, ali sada će znati gdje se nalazi – što im može napokon donijeti mir.”

Poginulo je 25 ljudi, ali je pronađeno samo jedno tijelo, tijelo 25-godišnjeg ložača Jamesa Blackmana iz Southseaja.

Ratni brod – izgrađen 1892. godine kao torpedni brod, kasnije pretvoren u improvizirani minolovac, naletio je na minu koju je postavila njemačka podmornica U-78. Potonuo je za nešto više od pet minuta, što je bilo dovoljno vremena da tri četvrtine posade pobjegne.

Foto: The Maritime Executive

Planiraju se poduzeti potrebni koraci kako bi se osiguralo da se HMS Jason zaštiti kao službena ratna grobnica, sukladno zakonima Ujedinjenog Kraljevstva, što će roniocima omogućiti da olupinu posjećuju – ali neće je smjeti dirati. Tim ljudi koji su otkrili olupinu planiraju se vratiti kako bi detaljnije istražili ratni brod.

Foto: The Maritime Executive

“Važno je dokumentirati pronalazak broda i pokazati ljudima kakav je danas“, rekao je poručnik Smith, koji ima 25 godina iskustva kao ronilac i dodao: “Pomorske ratne grobnice se često zaboravljaju, jer je ljudima teško zapamtiti ono što ne mogu vidjeti. Dok kopnena bojišta i groblja poput onih u Normandiji ili Sommi može posjetiti bilo tko, samo rijetki su u mogućnosti posjetiti olupine broda. Dakle, što više možemo pokazati, to bolje. Važno je napraviti sve što je potrebno kako oni koji su služili mornarici ne budu zaboravljeni.“

Prekooceanska ekspedicija Thor Heyerdahla na Kon-Tiki 1947. godine

By
redakcija
-
0
Foto: Povijest.hr

Dvadesetosmog travnja 1947. godine započela je jedna od najslavnijih i najneobičnijih pomorskih ekspedicija u 20. stoljeću. Naime, Norvežanin Thor Heyerdahl tog se dana sa svojom posadom otisnuo na splavu Kon-Tiki na put od Južne Amerike do Polinezije. Tim je pothvatom Heyerdahl želio dokazati da je moguće da su stanovnici Južna Amerike u doba prije Kristofora Kolumba naselili otoke na Tihom oceanu, piše Povijest.hr.

Splav Kon-Tiki bio je sagrađen od lokalnog drveta balse i od borovine, a drveni su elementi bili povezani pomoću užadi od konoplje. Dakako, željelo se imitirati tehniku koja je bila ostvariva u Južnoj Americi prije dolaska Europljana. Doduše, Heyerdahlova je ekspedicija sa sobom ponijela i nešto suvremene opreme – radio, karte, sekstant, satove i noževe, no Heyerdahl je tvrdio da su to sporedni elementi.

Na ekspediciju je krenulo šest ljudi (uz Heyerdahla još četiri njegova sunarodnjaka Norvežana i jedan Šveđanin) i jedna papiga. Sa sobom su nosili 200 kokosovih oraha i znatne zalihe druge hrane, kao i pitku vodu. Krenuli su iz luke Callao u Peruu (Callao služi kao luka za peruanski glavni grad Limu).

Tijekom 97 dana plovidbe splav Kon-Tiki doprla je do prvog polinezijskog atola, imena Puka-Puka. Nastavili su i uspješno dovršili ekspediciju 101 dan nakon polaska. Krajnji doseg bio im je atol Raroia. Ukupno su prevalili oko 6.980 kilometara, pri čemu im je prosječna brzina bilo oko 1,5 čvorova.

Knjiga jednog Puljanina o malim tajnama života svjetioničara na Jadranu

By
redakcija
-
0
Foto: Glas Istre

Prvo moderno svjetioničko svjetlo na istočnoj obali Jadrana upaljeno je u Savudriji točno prije 104 godine i sedam dana, 17. travnja 1818. godine! Komisija je prilikom primopredaje zadovoljno zaključila da je savudrijski svjetionik vrhunski spomenik sigurnosti koji će kao takav trajati stoljećima. I bili su u pravu. Savudrijski spomenik i dan danas ima posebno mjesto među svjetionicima, tvrde to i oni koji o svjetionicima znaju sve, a jedan od njih je i Puljanin Vedran Trgovčić koji je ovu crticu o savudrijskom svjetioniku uvrstio u svoju netom izdanu knjigu “Svjetionički libar mali“, piše Glas Istre.

Djelo je to koju bi svaki pomorac trebao imati u svom domu. Atraktivnog izdanja, ona je više od coffee table booka, opsežna je i vrlo detaljna monografija o povijesti svjetioničarstva, odnosno farologije na istočnoj obali Jadrana. Za razliku od naslova, ovaj veliki libar od 370 stranica lijepi je ukoričeni rezultat dugog, detaljnog i predanog 20-godišnjeg entuzijastičnog i nadasve studioznog istraživanja autora koji se nije štedio i uložio mnogo truda, vlastitih financijskih sredstava oko prikupljanja opsežne građe po državnim arhivima Hrvatske, Italije i Austrije, njenog sređivanja, tumačenja i ukoričavanja u djelo koje je sadržajno koncizno i toliko zanimljivo da zaintrigira čitatelja, pa čak i onoga kojeg svjetionici uopće ne zanimaju.

Ali to je tako kada radiš nešto iz strasti, kada te zanima povijest, umjetnost i kada imaš novinarskog gena u sebi. Naime, Vedran Trgovčić studirao je arheologiju i povijest umjetnosti na sveučilištima u Ljubljani i Zadru, a otac mu je bio novinar u Glasu Istre. Otuda znanstveni i novinarski pristup koji knjigu, koja obiluje podacima, pretvara u pitko i zanimljivo informativno štivo. Tome treba pridodati i karakter autora koji je poput svjetioničara – morski vuk samotnjak koji prkosi svim nepogodama s jednim ciljem da osvijetli put, u ovom slučaju pravu i nadasve zanimljivu istinu o jadranskim svjetionicima koji nitko do sada nije ispričao na taj način.

Foto: Glas Istre

“Ne možeš ništa napraviti na brzinu”, kaže mi Vedran za knjigu koja je nastajala gotovo dva desetljeća i za čiji je rad, trud i financije utrošeno toliko da je, prema procjeni njegove majke, mogao kupiti dva stana.

“To sam ja. Ovo je teži put, ali zovu me ljudi i pitaju kada će sljedeća”, zadovoljno će autor.

Užitak ju je listati. Zanimljiva je na više razina – vizualno i sadržajno. Naime, knjiga se temelji na stotinama tisuća dokumenata, mapa i fotografija, većinom njih nikada prije viđenih. Sve je krenulo još na fakultetu kad je radio seminar o svjetionicima i shvatio da uopće nema podataka i da nema koga ni pitati.

A kada nemaš koga pitati, onda kreneš sam istraživati.

“Sva povijest svjetionika je romantizirana kroz fikciju koju je davno napisao jedan novinar. Priča je bila šarmantna i počela se ponavljati i na kraju se dogodilo da je sto put ponovljena laž postala istina. Ni Plovput nema arhivu. Tako da sam tražio i onda mi je pokojni Ive Barbalić s Velog Vrha, inače iz Baške, unuk i praunuk svjetioničara, predložio da odem u arhiv u Trstu. I ondje je počelo kopanje. Shvatio sam da u Trstu postoji toliko materijala, više od 200 tisuća stranica, koje nitko nikada nije otvorio”, veli autor.

Nije mu jasno zašto je tema o svjetionicima zanemarena u našim znanstvenim krugovima. U radu su obišli arhive u Trstu, Veneciji, Beču, Splitu, Rijeci, Zadru, Dubrovniku, Kotoru. Napravili su više od 1.200 intervjua s bivšim svjetioničarima i njihovim potomcima.

“Bio je to krvav posao, ali gušt je kada razgovaraš s tim ljudima i to jedini način da se ozbiljno odradi ovakva knjiga”, priča Trgovčić o impresivnoj faktografskoj i dokumentarističkoj publikaciji koja obiluje zanimljivim pismima i svjedočanstvima koji se odnose na svakodnevicu i probleme svjetioničara. Ovakvo djelo ne bi se realiziralo bez tima koji čine fotograf Srđan Babić, Jelena Dragaš koja je istraživala i surađivala na konceptu i izvršna producentica i prevoditeljica Ela Poljarević i na kraju dizajnerica Feodora Gubaš Štifanić koja je vizualno zaokružila cijelu priču i dala onaj poseban pečat. Zanimljivo je da se svjetionik pojavljuje i u jednom obiteljskom događaju.

Foto: Glas Istre

“Prije nekoliko godina novinar Zvjezdan Strahinja izvlačio je stare vijesti. I napisao je da je godine 1983. u Glasu Istre izašao članak o svjetioničaru s Porera koji je otišao s djetetom i tri dana nestao u magli. Radi se o tome da je slučaj tada pratio moj sada pokojni otac novinar Nikola Trgovčić koji ih je na kraju našao i napravio intervju s njim”, otkriva nam kuriozitet.

U počecima surov, a kasnije malo manje težak život kakav svjetionik iziskuje demistificiranje romaneskne priče o nedokučivim i tajnovitim svjetionicima.

“Za svaki svjetionik idu po dvije, tri pričice, a posložene su tako da prikažu sve aspekte života na svjetioniku, uključujući i zakletvu”, kaže Trgovčić.

Knjiga pobija mnoge dezinformacije, kao i „legende“ stvorene u novije doba, ali zato nudi autentična svjedočanstva. Osim na tehnička pitanja, poput onog koje su gorivo koristili, odgovara i na pitanja kakvi su, recimo, bili žensko-muško odnosi na otocima, intrige i smrti koje su se događale.

“Već nakon par mjeseci na brionskom svjetioniku na Punti Penedi, muž mi se počeo čudno ponašati. Rođen je u gradu i znala sam da nije navikao na usamljeničku službu, na koju smo stigli nakon užiganja svjetala u Zadru. Još onu noć u hotelu u Puli prije nego što smo krenuli na Brione bio je sav u strahu, no nisam očekivala takve probleme. Znam da ovo nije njegova rodna Ljubljana ili Trst u kojem je proveo petnaestak godina, ali nije ništa govorio, pa se valjda umorio od monotonog života na svjetioniku. Prijavila sam u komandu straže da je upoznao nekakvu Mizi sa kojom je izveo idilij. Kad je bježao od kuće, ukrali su mi srebrnu pozlaćenu narukvicu i dvadeset kruna, što sam također prijavila”, piše 27. 2.1905. Viktoria Gašparić, prevarena svjetioničareva supruga na Punti Penedi. Da život na svjetioniku nije uvijek nužno monoton, govore mnoga svjedočanstva.

Lara Bagar

Spektakularan nalaz od svjetskog značenja: u splitskom akvatoriju otkriven rimski brod sa stotinama potpuno očuvanih amfora!

By
redakcija
-
0
Foto: privatni album / Otvoreno more

U splitskom akvatoriju otkriven je antički brodolom, spektakularan nalaz od svjetskog značenja. Slučajno su ga otkrili ronioci splitske Udruge podvodnih aktivnosti “Rostrum”, a svjesni važnosti otkrića do kojega je došlo lani i opasnosti od devastacije nalazišta, donedavno je za to znalo jedva četvero ili petero ljudi, piše Otvoreno more.

Kako pravila i nalažu, rostrumovci su prijavili otkriće splitskom Konzervatorskom zavodu. Sada je projekt istraživanja pod ingerencijom Ministarstva kulture i medija, a nositelj je Hrvatski pomorski muzej Split.

U splitskom akvatoriju ostaci amfora i druge antičke “ambalaže” nisu rijetkost, a mnoga nalazišta su odavno devastirana. Brodolom koji je pronađen netaknut je, prava vremenska kapsula koja je na dnu mirovala možda i dvije tisuće godina, sa stotinama amfora raznih tipova.

Bio je to trgovački brod loše sreće. Teško je nagađati o uzrocima njegova potonuća: možda je u pitanju bila nevera, možda loše raspoređen teret i prekrcanost, možda kakvo oštećenje zbog kojega je more naglo prodrlo u njega.

Foto: privatni album / Otvoreno more

Kako bilo, brod je očito potonuo naglo i glatko kao kamen. Većina amfora ostala je neoštećena, čak i začepljena, a ima ih mnoštvo, složene su u tri razine. A pod njima mora biti svakakvih nalaza koji su bili dio svakodnevice antičkih pomoraca – od alata do osobnih predmeta i brodske kuhinje.

Istraživanja bi mogla potrajati vrlo dugo, ali već ove godine Pomorski muzej će Splićanima na izložbi prezentirati prve nalaze koji će biti izvađeni s morskog dna, načiniti nacrt broda i njegova sadržaja te održati nekoliko predavanja u kojima će sudjelovati i članovi “Rostruma”.

Potopljeni brod prvi su vidjeli Ivan Živković, Branimir Katavić, Marko Lete i Marko Polić. Poslije je, u suradnji s Konzervatorskim zavodom, učinjen još jedan zaron, snimljen prvi video i nešto fotografija. To je za sada sve.

U Pomorskom muzeju sastali smo se s ravnateljem Ljubomirom Radićem te nekolicinom članova “Rostruma”.

Foto: privatni album / Otvoreno more

Ivan Živković, koji je bio prisutan kod prvog zarona, kaže:

– Otkrili smo brod temeljem dojave jednoga ribara koji je posumnjao da bi na dnu moglo biti nešto zanimljivo. Dobijemo dosta takvih informacija i u većini slučajeva ne nađemo ništa, a i sami prilikom brojnih zarona markiramo neke lokacije koje bi trebalo dvaput pregledati…

Ovaj put imali smo nevjerojatnu sreću, malo koji ronilac to u životu dočeka. Zaronili smo “u plavo”, što u ronilačkoj terminologiji znači zaron s broda u more, a ne s kraja; prije toga bacili smo sidro i spuštali se niz konopac. Dubina je velika, a vidljivost nula.

I onda, na dnu, prijeđemo baterijskim svjetlom uokolo. Pet amfora oko nogu. Pedeset. Malo dalje – barem pet stotina. S čepovima i žigovima. Uglavnom netaknute, kao “iz dućana” – govori Živković.

– Eto, jednu smo mi malo oštetili. Kad smo se sidrili, sidro nam je upalo ravno u amforu – napominje Marko Polić.

– To vam je kao da svakoga dana obrađujete vrt, a onda jednom nabasate na zakopano blago. Ali more samo odlučuje kada će odati svoje tajne – dodaje Milivoj Andrić.

Ravnatelj Pomorskog muzeja Ljubomir Radić potvrđuje kako je nalaz izniman, tek drugi ovakvoga tipa u Jadranu. Donekle sličan brodolom pronađen je samo na Šćedru, a i u čitavom Mediteranu rijetko se otkrije ovakvo što.

Foto: privatni album / Otvoreno more

– O važnosti govori i činjenica da je ovo jedini podmorski arheološki projekt koji je ove godine dobio potporu Ministarstva kulture i medija za istraživanje. Posao vodi naš muzej jer Udruga “Rostrum” za to nema ovlasti, ali s njima već otprije surađujemo i bit će nam potpora u poslu.

Plan je ponovno roniti, izvaditi dio uzoraka i načiniti fotogrametriju, odnosno 3D model čitavog nalazišta. Što će dalje biti, diktirat će situacija, odnosno ono što pronađemo ispod tereta.

Same amfore definiraju oblik broda čiji ostaci moraju biti ispod. Ovakvi nalazi obično se ostavljaju na dnu, ali tko zna – možda većinu toga i izvadimo na suho.

Potom, važno je provesti mjere zaštite. Katkad se brodolomi prekrivaju metalnim mrežama, ali postoje sigurniji načini, odnosno svako zadržavanje nekog plovila nad lokacijom alarm je za policiju – ističe ravnatelj.

Na temelju prvih snimaka ni jedan se stručnjak neće rado zaletjeti, odoka datirati starost i odrediti tip nalaza. Za sada se može reći da je brod bio rimski. Je li star tisuću i pol godina, možda dvije – to će se naknadno utvrđivati.

Amfora ima raznih tipova: od prilično rijetkih, cjevastog oblika, vjerojatno afričke proizvodnje, do bačvastih, manjih i većih. Njima su se prevozile ondašnje rimske delicije koje su i danas dio mediteranske prehrane – usoljena riba, vino, maslinovo ulje, masline, smokve, ali i garum, fermentirani riblji umak.

Naši sugovornici napominju i to da je zbog specifičnih bioloških uvjeta pronađeni materijal potpuno sačuvan, a amfore nisu, kao što je čest slučaj, prekrivene školjkama i slijepljene u kompaktnu masu. Naprotiv, vrlo su čiste ili blago obrasle mekanim organizmima koji se lako uklanjaju.

Foto: privatni album / Otvoreno more

Jedan detalj na videosnimci koju su na pokazali vrlo je efektan: nakon laganog zamaha rukom nad jednom posudom, ukazuje se čista, crvena terakota od koje je izrađena.

Dakako, od modernih škovaca nije ostao pošteđen ni rimski brodolom. Među amforama je i jedan ovodobni, odbačeni sić.

Valja napomenuti da je udruga “Rostrum” relativno mlada organizacija, ali okuplja brojne iskusne ronioce. Ti ljudi raznih su struka – ima među njima liječnika, biologa, inženjera i ekonomista. Rone iz gušta, surađuju s brojnim muzejima i kulturnim ustanovama, a posebno su angažirani u ekološkim akcijama.

Barem svakog drugog vikenda vade iz mora smeće. Naši ljudi očito misle da je more idealno odlagalište za stare automobilske gume. Sa Žnjana su ih izvukli dvije tisuće, piše Otvoreno more.

Sada čiste Bačvice i novu veliku akciju imaju baš za blagdan sv. Duje. Čine moru dobro, pa ih je, eto, nagradilo otkrivši im jednu veliku tajnu. Želimo im da jednom pronađu i rostrum, kljun antičkog ratnog broda po kojem su se i nazvali.

Jasmina Parić

“Japanci” u floti riječkih brodara: Među njima je i Jadrolinijin »Lubenice«, koji je upravo otišao u rezalište

By
redakcija
-
0
Foto: Wikimedia Commons

Riječki brodari relativno rijetko su se odlučivali uvrstiti u svoju flotu nove brodove građene u Japanu, radije su kupovali polovne. Ipak, bilo ih je više nego što se misli. Jadrolinijin Japanac »Lubenice« ovih dana je stigao u rezalište u turskoj Aliagi, piše Novi list.

Jugolinija

Brod »Kosovo« bio je prvi brod u floti riječkog brodara Jugolinija izgrađen u Japanu (Hakodate Dock Co. Ltd., Hakodate kao novogradnja broj 243) u listopadu 1959. godine. Njegov blizanac, »Piran« (Splošna plovba) bio je novogradnja broj 242. Prema pričanju onih koji su plovili na njemu, bio je jako težak brod, prvenstveno zbog parnih vinčeva, a pogonio ga je motor IINO-Sulzer od 8.300 KS brzinom od 14 čvorova. Zanimljivo je da se brod 13. listopada 1974. nasukao na koraljno otočje Pratas, oko 180 milja od Hong Konga. Odsukan je tek 25. studenog, nakon 43 dana, a ostalo je zabilježeno da je »Kosovo« bio prvi brod koji se odsukao s tog atola. Svoje plovidbe završio je 20. travnja 1983. godine u rezalištu Karachi. Blizanac »Piran« plovio je do 28. ožujka 1986. godine kada je doplovio u rezalište u Splitu.

Kontejnerski brod »Jadran Express« izgrađen je 1979. godine u brodogradilištu Ishikawajima-Harima, Aioi (novogradnja 2720), a mogao je prevesti 926 dvadesetstopnih kontejnera. Pogonio ga je motor IHI-Pielstick čija je koljenasta osovina dvaput zaribala. U sjećanju je ostalo da je brod od kraja 1991. do kraja 1994. prevozio oružje za obranu Hrvatske iz crnomorskih luka Constanta, Burgas, Iljičevsk i Nikolajev, te da su ga NATO snage zaustavile i zaplijenile 11. ožujka 1994. u Otrantu. Na njemu je bilo 133 kontejnera s oružjem. Brod je ostao u Tarantu do polovine 1995. godine, a nakon toga je bio na mrtvom vezu u Rijeci gdje mu je promijenjeno ime u – »Hrvatska«. Prodan je 2002. godine te je izrezan u turskom rezalištu Aliaga.

Najveći (69.346 tona nosivosti) i zadnji brod izgrađen za flotu Jugolinije bio je bulker »Kostrena«, koji je pri polaganju kobilice imao ime »Channel Alliance«, a koji je izgrađen 1989. godine u brodogradilištu Tsuneishi SB Co., Hashihama Zosen, Tadotsu. Zanimljivo je da su pri preuzimanju kum broda, kapetan Milivoj Šodić, zapovjednik, kapetan Josip Blokar, i prvi časnik palube, kapetan Emil Njegovan bili iz Kostrene. Brod nikad nije bio u matičnoj luci, a ticao je u Jadranu samo luku Kopar gdje ga je posjetila delegacija općine Kostrena. Prodan je 1998. godine i postao je »Big Wave«, a svoja putovanja završio je kao kineski Long Yuan u indijskom rezalištu Alang 2016. godine.

Jadrolinija

Već legendarno pouzdani trajekt Jadrolinije, »Lastovo«, izgrađen je kao »Ishizuchi« 1969. godine u brodogradilištu Kurushima Co. Ltd., Imabari (novogradnja 327) za japanskog brodara Shikoku Chuo Ferry Boat K.K. iz Niigate. Jadrolinija ga je kupila 1978. i dala mu ime »Partizanka«, a iste godine mijenja ime u »Lastovo I«. Trajekt, posebno pogodan za plovidbu prema vanjskim otocima, može prevesti 80 vozila i 500 putnika. Zabilježeno je da je na brodu 15. kolovoza 1993. izbio požar u strojarnici, koji je ugašen tek 16. kolovoza. Popravak je dovršen 1994. godine, a ugrađeni su mu novi danski motori MAN-B&W umjesto japanskih Daihatsu. »Lastovo« postaje 1998. i još uvijek uspješno plovi.

Foto: Novi list

Ani, Iva, Buga, Mirna…

U japanskim brodogradilištima izgrađeni su ro-ro blizanci »Ani« i »Iva« (1978., Teraoka Zosen K.K., Nandan); »Buga« (1976., Ocean Ace, Fukuoka Zosen K.K., Fukuoka); »Cernik« (1976., Unkai Maru, Mitsubishi HI Co Ltd, Shimonoseki); »Cernik« (1976., Maya Pioneer, Kanawa DY Co Ltd, Hiroshima); »Galiola« (1976., Sun Edelweiss, Kagoshima Dock & Iron Co Ltd, Kagoshima); »Mirna/Lola« (1979., Washington Wood, Kochi Jukogyo K.K., Kochi); blizanci »Nada/Raša« i »Vjera« (1975. odnosno 1974, Minarosa, Asakawa Zosen K.K., Imabari); »Rovenska« (1969., Yosei Maru, Kanasashi Zosen K.K., Shimizu); »Unije« (1975., Matsufukujin Maru, Kochiken Zosen K.K., Kochi) i »Washington/Orlec« (1977., Kagoshima Dock & Iron Works Co Ltd., Kagoshima).

Trajekt »Valun« izgrađen je kao »Koraku Maru« 1983. godine u brodogradilištu Hayashikane SB & E. Co. Ltd., Nagasaki (novogradnja 915) za brodara Utaka Kokudo Ferry K.K., Takamatsu. Može prevesti 90 vozila i 730 putnika pri brzini od 13 čvorova. Jadrolinija ga kupuje 1998. godine.

Blizanci »Brestova« (izgrađen kao »Bisan«) i »Lubenice« (»Seto«) izgrađeni su 1985. odnosno 1982. godine u brodogradilištu Fujiwara Zosensho K.K., Omishima za brodara Shikoku Kisen K.K. iz Naoshime. Jadrolinija ih je kupila 1998. godine, a mogu prevesti 70 vozila i 350 putnika. I dok »Brestova« još plovi, »Lubenice« su 11. travnja 2022. stigle do turskog rezališta Aliaga (iz drugog pokušaja, jer je prvi propao zbog prodora mora, pa je iz Dubrovnika vraćen na popravak).

Lošinjplov

Najviše brodova izgrađenih u Japanu imala je Lošinjska plovidba, i to polovnih. Pred kraj postojanja potpuno je napušteno ro-ro poslovanje, počelo se kupovati polovne bulkere, uglavnom japanske gradnje, i svi su nosili ženska imena.
Bulker »Katarina« izgrađen je 1986. godine kao »Van Trader« u brodogradilištu IHI u Aioi za liberijskog brodara. Godine 1998. postaje »Annou«, a 2000. mijenja vlasnika, ali ne i zastavu. Sljedeće godine postaje »Tamar« i vije zastavu otočja Man (matična luka Douglas). Zastavu Hong Konga podiže 2003. i postaje »Moondance«, 2006. vije zastavu Malte. Dvadeset godina stari brod kupuje ino-tvrtka Lošinjplova – Beli Shipping Ltd., Valletta. Prodan je 2011. godine i postaje »Enarxis« i opet vije liberijsku zastavu, pa zastavu St. Vincenta i Grenadina, a 2014. odlazi u rezalište Chittagong.

Bulker »Karmen« izgrađen je 1983. u brodogradilištu Imabari Zosen K.K. iz Marugame kao »Ocean Grarnet« za panamsku tvrtku japanskog vlasnika, 1989. mijenja vlasnika i vije filipinsku zastavu, 1995. postaje »Atalanti« i plovi pod grčkom zastavom, 1999. vije ciparsku zastavu i postaje »Faros«, a sedam godina kasnije postaje »Brave«. Ino-tvrtka Lošinjplova Flumen Maritime Ltd., Valletta kupuje brod 2007. godine, već 2013. postaje »Darulkar« i vije zastavu Turske, a iste godine mijenja ime u »Minbei« i odlazi u kinesko vlasništvo, turski menadžment i vije panamsku zastavu. U srpnju 2016. odlazi u rezalište Chittagong.

Bulker »Dina« izgrađen je 1992. u brodogradilištu Imabari Zosen K.K iz Imabari kao »P.C. Explorer« za panamskom brodara i japanskog vlasnika. Deset godina kasnije postaje »Ankora« pod zastavom Liberije, 2004. postaje »Seaglass« (zastava Malta), 2007. »Eclipse«, a 2008. kupuje ga ino-tvrtka Lošinjplova Liburnia Shipping Co Ltd., Kingstown. Prodan je 2014. i postaje »Haci Ali Sari« (turska zastava), a u kolovozu 2017. odlazi u rezalište Gadani Beach.

Bulker »Nerezine« izgrađen je 1978. godine kao »Quintina« u brodogradilištu Tohoku Zosen K.K. u Shiogami za kompaniju iz Monrovije. Osam godina kasnije kupuje ga ino-tvrtka Lošinjplova Venisol Shipping Co iz Paname, a 1990. mijenja ime u »Nerezine I« (matična luka Rijeka). Prodan je 1991. godine brodaru s Cipra koji mu daje ime »Panormos«, četiri godine kasnije postaje »Clipper Costel« i vije zastavu Bahama, 1997. postaje »Grigoroussa«, a 1999. vije zastavu Malte i mijenja ime u »Agios Gerassimos«. Četiri godine kasnije vije zastavu Hong Konga i zove se »Sun Sea«, da bi 2005. postao »Komodo« pod istom zastavom. No, 2006. godine vlasnik Ammships Pte Ltd. iz Singapura registrira brod u Indoneziji (matična luka Batam), a 2010. postaje »Legacy Kasim« pod istom zastavom. U indonezijsko rezalište (Madura SY) odlazi 2018. godine.

Danilo Prestint

MEĐUNARODNI DAN PLESA – Pogledajte najbolje koreografije pomoraca

By
redakcija
-
0
Foto: Youtube Screenshot

Međunarodni je dan plesa, oblika iskazivanja emocija kroz pokrete tijela. Ples je kroz prošlost služio u ritualne i religijske svrhe, kroz nišu zabave, no od kako je čovjeka nekako je neprekidno fokusiran na ljubav.

Ljubav i ples su neraskidivi još od crteža u pećinama pračovjeka pa sve do danas. Čak su i mnoge kultne scene obilježene plesom, a ona koja je posebno vezana za ljubav, more i brodove je scena iz filma Titanik. Tu se čak ogleda i socijalna komponenta plesa kao izričaja statusa gdje bogati sloj pleše otmjeno, pazeći na svoje pokrete i izgled, a onda Rose odlazi u potpalublje i uživa kao nikada u životu na sirotinjskom balu prekooceanskih putnika.

Mnoge manifestacije se otvaraju upravo plesnim priredbama, a ples je neizostavan dio i života pomoraca koji u moru briga i napornoga rada u plesu pronalaze relaksaciju. Plesu su nekako skloniji pomorci iz Azije, no znaju i ostali demonstrirati svoje plesno umijeće.

U nastavku donosimo neke od najboljih plesnih izvedbi pomoraca.

Pomorci i moderni ples

Nevjerojatna izvedba ruskoga baleta u režiji mornara

Koreografija posade na različite glazbene podloge

Malo plesno natjecanje od palube do strojarnice

Pripreme za Supertalent

Najsmješnija kompilacija

Gangnam Style

Petar Zuanović

Kako je moguće da je najbolja pizzerija u Parizu jeftinija od barem dvije pizzerije u Zagrebu?

By
redakcija
-
0
Foto: Kult Plave Kamenice

Dakle, cijene na današnjem ručku u pariškom Peppeu, službeno najboljoj pizzeriji u Europi izvan Italije, niže su nego u barem dvije pizzerije u Zagrebu. Najskuplja pizza u Peppeu košta 20 eura. Najskuplja pizza u Al Denteu košta više od 200 kuna (tu ne mislimo na famoznu zlatnu pizzu od tisuću kuna), piše Kult Plave Kamenice.

Nadalje, u jednoj kvartovskoj Pizzeriji u istočnom dijelu Zagreba pizza s konzerviranim crnim tartufima još je prije dvije godine koštala 150 kuna, dakle kao službeno najbolja pizza na svijetu u službeno najboljoj pizzeriji u Europi.

Kako je to moguće? Bitni ulazni troškovi u Parizu su veći: zakup prostora, cijena radne snage, cijena energije… PDV na restorane vrlo je sličan. A Peppe, koji koristi bolje sastojke od svih hrvatskih pizzerija, svejedno je jeftiniji od barem dvije zagrebačke pizzerije. O nekim pizzerijama na moru da ne govorimo.

Dok god najskuplje hrvatske pizzerije uspijevaju poslovati s tako visokim cijenama, ne možemo reći da su nekonkurentne. Međutim, važno je da potrošači raspolažu informacijom o stvarnim cijenama u nekim najboljim europskim pizzerijama.

Istraživanje pokazalo: Zadovoljstvo pomoraca doseglo najnižu razinu u posljednjih osam godina

By
redakcija
-
0
Foto: Ilustracija / The Maritime Executive

Iako se krizno stanje u pomorstvu uzrokovano pandemijom postepeno stabiliziralo, pomorci se i dalje suočavaju s brojnim problemima. Prema najnovijem izvješću Seafarer Happiness Index, zadovoljstvo poslom i sreća pomoraca pali su na najnižu razinu u posljednjih osam godina.

“Izuzetno je zabrinjavajuće što se zadovoljstvo pomoraca značajno smanjuje, iako nas to ne iznenađuje“, rekao je Andrew Wright, glavni tajnik The Mission to Seafarers, organizacije koja provodi kvartalne ankete koje uključuju više od 10.000 pomoraca. “Još uvijek postoje koraci koje je moguće poduzeti kako bi se poboljšala kvaliteta života pomoraca. Važno je slušati i učiti iz iskustava pomoraca – ne samo suosjećati s njima, već zajedno raditi na pronalaženju praktičnih rješenja koja će poboljšati život na moru”, prenosi The Maritime Executive.

Iako je opće poznato kako rad na brodu i karijera pomoraca nisu nimalo lagani, posljednje istraživanje ukazuje na zabrinjavajuće trendove.

Ukupni indeks sreće smanjio se sa 6,41 na 5,85 u prvom tromjesečju 2022. godine, a razine zadovoljstva snizile su se po svim kategorijama. Pomorci su izvijestili da su nezadovoljni radnim uvjetima, plaćama, općim životnim uvjetima, a posebno hranom i dostupnosti tjelovježbe na brodu. Uz to, anketirani pomorci kao velike probleme naveli su obuku, nedostatak komunikacije s obitelji, nemogućnost izlaska na kopno u lukama i dostupnost zdravstvene skrbi.

Foto: The Maritime Executive

Dvije godine nakon izbijanja pandemije, pomorci još uvijek osjećaju posljedice. Izvješće ističe kako se pomorci i dalje suočavaju s nizom različitih propisa, ograničenja u lukama te, u mnogim slučajevima, i zabranama izlaska na kopno. Čak i kad se napokon iskrcaju, mnogi objekti na kopnu su zatvoreni zbog mjera, zbog čega vrlo često ostanu bez osnovnih usluga.

Uz kontinuirane pritiske tijekom pandemije, ruska invazija na Ukrajinu također je ostavila traga na pomorcima. Izvješće ukazuje na to kako su ukrajinski i ruski pomorci, koji često rade rame uz rame na brodovima, izuzetno zabrinuti za svoje obitelji.

“Pomorci iz brojnih nacija, uključujući Ukrajinu, Rumunjsku i Bugarsku, izrazili su i zabrinutost zbog napetosti na brodovima, što dovodi u pitanje ne samo društvenu koheziju na brodu, veći i sigurnost“, navodi se u izvješću. Nadalje, s obzirom da se sukob odugovlači već dva mjeseca, iz Mission to Seafarers vjeruju kako napetost raste.

Ostali problemi istaknuti u novom izvješću postali su već svojevrsna konstanta industrije. Pomorci posebno ističu pitanja prava u radnom odnosu, trajanja ugovora i njihovih produženja, ali i oštećenog mentalnog zdravlja pomoraca zbog nemogućnosti kontaktiranja članova obitelji dok su na moru.

“Znatan pad sreće pomoraca trebao bi potaknuti svojevrsno buđenje unutar industrije. Svakim danom oslanjamo se na pomorce za toliko toga, a uzimamo ih zdravo za gotovo – njihov moral je potpuno opao” rekao je kapetan Yves Vandenborn, direktor odjela Loss Prevention u Standard Clubu, jednom od sponzora izvješća. “Potrebno je naglasiti i nekoliko pozitivnih komentara pomoraca u ovom istraživanju, kako bismo pokazali koliko malo truda može pridonijeti pozitivnoj promjeni.”

Pomorci su istakli i nekoliko konkretnih mjera koje su poduzete kako bi se poboljšala dobrobit i moral na brodu, poput zabavnih i korisnih aktivnosti. Među navedenim primjerima bila su tjedna okupljanja članova posade, kvizovi, karaoke, sportovi, snimanje videa na TikToku, filmske večeri i roštiljanje.

Na temelju analize podataka, izvješće zaključuje kako “postoji jasna korelacija između razine sreće pomoraca i dobre povezanosti s obiteljima, visoke kvalitete hrane, vremena za odmor, oporavak i rekreaciju.” Istraživanje poziva vlasnike brodova i operatere da se usredotoče na dobrobit članova posade i probleme među kojima su izlazak na kopno, komunikacija s obitelji, hrana i tjelovježba.

Pročitajte i: Zašto sve više pomoraca daje otkaz? Ovo su neki od razloga

1...351352353...512Page 352 of 512

EDITOR PICKS

POPULAR POSTS

POPULAR CATEGORY

©