Njemački Meyer Werft porinuo je Disney Wish, prvi kruzer na LNG pogon za američku kompaniju Disney Cruise Line.
Disney Wish od 341 metra je peti brod u floti Disney Cruise Line i prvi na LNG pogon. Također je prvi od tri Disneyeva broda koji koristi LNG niskih emisija, javlja Offshore energy.
Riječ je o trećem kruzeru kojeg je Meyer Werft izgradio za ovu kompaniju, a njemačko će brodogradilište preostala dva graditi tijekom 2025. godine. Sva tri broda imat će otprilike 144.000 bruto tona, nešto više od prijašnjih.
Disney će time postati druga kompanija koja će upravljati velikim brodovima za krstarenje na LNG, nakon Carnival Corporationa koji ima kruzere na LNG u svoje četiri podružnice. I MSC Cruises i Royal Caribbean Group čekaju dovršetak izgradnje svojih kruzera na LNG.
Disney Wish zaplovit će na svoje prvo putovanje 14. srpnja 2022., nakon čega slijedi njegova prva sezona, s krstarenjima od tri i četiri noćenja od Port Canaverala na Floridi do Nassaua na Bahamima i Disneyjevog privatnog otoka, Castaway Cay, piše The Maritime Executive.
Počevši od 1998., Disney Cruise Line je izgradio svoja prva dva kruzera, Disney Magic (1998.) i Disney Wonder (1999.) u Fincantieriju. Dva dodatna kruzera, Disney Dream (2011.) i Disney Fantasy (2012.) također su izgrađeni u Meyer Werftu. Izgradnja Disney Wish započela je u travnju 2021. godine u Papenburgu u Njemačkoj.
Odražavajući fokus na obiteljska krstarenja, svaki brod imat će 1.254 kabine ukupnog kapaciteta od oko 4.000 putnika plus 1.555 članova posade. Jedinstvene značajke uključuju dvoetažni penthouse apartman od gotovo186 četvornih metara koji će moći primiti do osam putnika. Također se uvode i atrakcije poput vožnji na moru. Interijer će se urediti po uzoru Disneyeve likove poput Pepeljuge, Moane i Uspavane ljepotice, a u restoranima gosti će moći objedovati u društvu likova iz filma Frozen i superherojima iz Marvel Comicsa.
Prema neslužbenim informacijama koje je prošlog tjedna zaprimila posada kruzera Crystal Symphony, kompanija za krstarenja Crystal Cruises sa sjedištem u SAD-u službeno je prestala s radom 8. veljače. Brodove će umjesto njih preuzeti kompanija V.Ships, javlja Cruise Industry News.
O propasti kompanije Crystal Cruises šuškalo se od financijskog kolapsa matične tvrtke Genting Hong Kong prošlog mjeseca. Crystal Cruises prešao je u vlasništvo Genting Hong Konga 2016. godine za 550 milijuna dolara. U početku su postojali planovi za širenjem kompanije, od usluga krstarenja do čartera privatnih aviona, rezidencija na moru te krstarenja rijekom, piše The Maritime Executive.
Vijest o zatvaranju ureda u SAD-u proizašla je iz snimljene poruke, najvjerojatnije od kapetana kruzera Crystal Symphony, koju su članovi posade proslijedili portalu Crew Center.“Zaprimili smo obavijest da se cijeli ured Crystal Cruises u SAD-u zatvara.”
V.Ships Leisure preuzet će upravljanje brodovima, budući da su stečajni upravitelji imenovali ovu kompaniju za upravljanje brodovima za kružna putovanja.
Podsjetimo, vlasti na Bahamima zaustavile su početkom tjedna dva broda kompanije Crystal Cruises, Crystal Serenity i Crystal Symphony, koji su otplovili na Bahame kako bi izbjegli zapljenu u SAD-u.
Financijski kolaps MV Werftena početkom siječnja izazvao je niz problema koji su pogodili Genting Hong Kong i njegov azijski brend za krstarenja Dream Cruises. Između ostalog, Genting duguje oko 5 milijuna dolara za neplaćene račune za dva broda Crystal Cruises, kao za još jedan kruzer Genting Hong Konga.
Prema neslužbenim izvještajima iz Argentine, ekspedicijski brod za krstarenje Crystal Endeavour dobio je dozvolu da isplovi nakon iskrcaja putnika i trenutno na putu za Montevideo u Urugvaju.
Crystal Serenity i Crystal Symphony iskrcali su svoje posljednje putnike u Biminiju na Bahamima. Članovi posade, međutim, ostat će na oba kruzera, kao i na ekspedicijskom brodu, čekajući isplatu plaća i organizaciju repatrijacije.
Crystal Cruises je kasnih 1980. godina započela s radom kao premium kompanija za krstarenja. Japanski NYK financirao je kompaniju, a prvi brod Crystal Cruises izgrađen je u Japanu. Sa svojih 50.000 bruto tona i samo 900 putnika definirao je ono što se danas smatra premium krstarenjima.
Izvješća pokazuju da kompanija i nije bila baš isplativa. Prvobitni planovi su uključivali tri sestrinska broda, ali oni nikada nisu izgrađeni. NYK je 1995. floti pridružio drugi brod, a tek 2003. treći brod. Međutim, prvi je brod prodan 2005. NYK-u kako bi postao Asuka II koji je krstario na japanskom tržištu.
Početkom veljače Hrvatska je dobila svog prvog IAATO Ambasadora Antarktike! Sretnu vijest sa Sedmog kontinenta javio nam je sam kapetan Nenad Mogić, koji već više od dva desetljeća plovi ovim najizoliranijim područjem na svijetu.
Ambasador Antarktike je, prema definiciji IAATO-a, osoba koja voli i poštuje Antarktiku, educira druge prenoseći vlastita iskustva, zagovara zaštitu ovog osjetljivog područja te donosi pozitivne promjene u svojem okruženju kod kuće. Riječ je o doista važnoj i počasnoj tituli, koju pomorci rijetko imaju priliku dobiti.
Krovna organizacija IAATO koja regulira sve aktivnosti na bijelom kontinentu je prepoznala moj rad i želju da nastavim prenositi znanje na poseban način, kroz simulator i učionicu, kao i kroz praksu vraćajući se u svojstvu Ice Mastera, rekao nam je kapetan Nenad Mogić.
Kako je to ploviti oko hladne Antarktike te što za njega osobno znači titula Ambasadora Antarktike, pročitajte u nastavku.
Recite nam za početak nešto o sebi. Kako ste se odlučili baš na karijeru pomorca?
Kao dijete s mora i tradicijom u obitelji, nije bilo izbora: Nautika! Godina gospodnja 1979.
Rođen u Splitu prije 50 i nešto godina. Po završetku Pomorske, otisnuo sam se na more kao kadet sa 18 godina, na prvi brod simboličnog imena ‘Split’. Nakon povratka i položenog poručničkog ispita natrag na Višu pomorsku po još obrazovanja. Gospodo, kolege mladi Oficiri: toga nikad dosta!
Kad se sjetite Vaše kadeture i prvog broda znakovitog imena ‘Split’, imate li kakvu anegdotu koja Vam padne na pamet?
Godina dana provedena na kadeturi uglavnom po Americi. Nakon povratka kući prijateljima sam, pokušavajući objasniti kako se živi u Americi, parafrazirajući izjavu “Živi se ka’ u Kaliforniji”, rekao: “Ekipa, Kalifornija je ovdje (kod kuće), a ne tamo!”
Nakon odrađenih par sezona u Lučkoj kapetaniji Trogir krajem ‘80ih, prvi put na brod odlazim kao časnik i od tada samo napredovanje uz rad, rad i rad. Povratak u klupe značio je polaganje kapetanskog ispita. Nakon toga, sredinom ‘90ih odlazak na putničke brodove na kojima sam do danas, evo skoro već 27 godina.
Foto: Privatna arhiva
Lučka kapetanija ‘80ih i Lučka kapetanija danas – Što se promijenilo?
Puno bih mogao o tome jer sam u stalnom kontaktu sa svojim kolegama po struci koji, vjerujte mi, naporno rade tamo. Nažalost, respekta prema instituciji Kapetanije je sve manje na svim razinama, što nitko od njih ne zaslužuje. To treba stati i promijeniti se, ne sutra već jučer!
Koji je najmanji, a koji najveći brod kojim ste zapovijedali?
Razni brodovi, od manjih do većih pa natrag na manje. Najmanji brod je bio sa 200-ak putnika i 100 metara, a najveći sa 3000 ljudi i 230 metara. U našem poslu važi ona: mali brod – mali problemi, veliki brod – veliki problem. Pa ti biraj!
No, ljubav prema poslu i moru ne prestaje zbog toga.
Foto: Privatna arhiva
Tu je i slika mog “parkiranja” najvećeg broda koji je ikad uplovio u moj Trogir, gdje danas sa familjom živim, na što sam isto ponosan uz veliku pomoć i podršku mojih kolega iz Lučke kapetanije, posebno kapetana Farčića.
Kada ste prvi put zaplovili prema hladnoj Antarktici?
Već od kraja ‘90ih počinjem posjećivati bijeli kontinent – Antarktiku. Taj dio svijeta, kojeg mi volimo zvati Down Below 60, je neopisiv: najhladniji, najviši, najsušniji, nedodirljiv te zahtijeva puno respekta i ni trunku podcjenjivanja.
Tu greškama nema mjesta. Učio sam, rekao bih, od najboljih. I još učim. Moram među njima spomenuti još dva Splićanina koja su ostavila traga dolje, i još ga ima. To su Kapetan Rajko Župan, kojeg već svaki pingvin zna, i Kapetan Denis Rađa, koji ne zna ni broj godina koliko je već proveo na “Sedmom kontinentu”.
Foto: Privatna arhiva
Je li Vam bilo teško naviknuti se na hladnu klimu Antarktike koja se toliko razlikuje od naše u Dalmaciji?
Radio sam operacije na Antarktici i na -37 i mogu Vam reći da se hladnoća naše bure lako mjeri s tim meteorološkim uvjetima dolje. Mikroklima i iznenadni udari vjetra su puno izražajniji nego kod nas, nema Vakule da ti te promjene najavi. Tako da vrijedi ona: Nema lošeg vremena, samo loše odjeće i obuće.
Koja su Vam iskustva ostala u posebnom sjećanju? Jeste li imali bliskih susreta s životinjskim svijetom?
Volim reći da je Antarktika nedodirljiva. Dolje shvatiš koliko smo kao ljudska bića nemoćni pred snagom prirode jer si u njenoj nemilosti. Nema straha, ali poštovanje uvijek.
Tko jednom oplovi Antarktiku, može dalje po cijelom svijetu. Uvijek sam volio biti među kitovima i kad ih vidim, iskoristim priliku uskočiti u gumenjak, doploviti među njih, ugasiti motor i čekati da njihova radoznalost proradi. Imam prekrasnih slika i doživljaja u tišini Antarktike okružen kitovima, jer njima je to ipak samo igra.
Osim što plovite Antarktikom, radite i kao predavač u Advanced Maritime Venture training centru na Braču, gdje vodite edukacije za sve tečajeve vezane uz navigaciju polarnim područjima. Što Vas je motiviralo na taj odabir?
Imao sam priliku s dolaskom Covid-a sjesti, promisliti i birati što i kako dalje. To si nažalost mnogi moji mlađi kolege nisu mogli priuštiti.
E, baš zbog tih mlađih želim nastaviti prenositi znanje,. A gdje može bolje nego u vrhunskom training centru s modernim simulatorima kod našeg legendarnog Kapetana Kapitelija, u Advanced Maritime Venture (AMV) training centru na Braču.
Foto: Privatna arhiva
Kako smo već pisali, nedavno ste postali prvi IAATO Ambasador Antarktike iz Hrvatske. Što za Vas predstavlja titula IAATO Ambasadora Antarktike?
Zadovoljstvo za postignuće nakon sto je prošlo 25 godina od mog prvog posjeta, pa onda obavezu prema svemu ‘Down Below 60’ da ostane netaknuto. Da kroz tečajeve o navigaciji na ledu prenosim iskustva i događaje zbog kojih se vraćam dolje.
To je jedna ljubav o kojoj voliš pričati svakome, nemjerljiva, jača od svega osim od ljubavi prema familji koja u takvim trenutcima, daleko, najdalje od kuće, nedostaje!
Iskustvo Antarktike kao Staff Kapetan, Kapetan i Ice Master je neprocjenjivo, pokrivajući sve segmente ove teške operacije pune izazova. Moja dužnost, želja i obaveza je da nastavim kroz AMV training centar podučavanje novih naraštaja pomoraca polar kodu, navigaciji u ledu i iskušenjima koja čekaju na tom putu.
Koliko se Vaš posao promijenio otkako ste prvi put zaplovili?
Danas je mnogo promjena u odnosu na prije 25 godina kada sam prvi put oplovio Antarktiku, što bi naši rekli, “naokolo kole”.
Tehnologija je impresivno napredovala, pa su elektronske karte, ECDIS pomagala i meteorološke prognoze benefiti koje si mi nismo mogli priuštiti. Ipak, u nekim trenucima ovdje dolje dođe vrijeme da se treba vratit osnovnim načelima navigacije, zato ih nemojte zapostaviti.
Lijepo je biti na mjestu gdje je svaka fotografija umjetničko djelo, a svaki pingvin ‘movie star’, no često mi zasvira ona Cocina: “Kapetane, tribalo bi doma”!
[U trenutku pisanja] Upravo smo oplovili Cape Horn i na putu smo prema najjužnijem gradu na svijetu: Ushuaia, Terra del Fuego, Argentina, gdje ćemo ukrcati novu grupu američkih turista pa natrag za Antarktiku.
Još jednu veliku uslugu mi morate napraviti i objaviti i ovu sliku, uz prigodne riječi, iako sama znači tisuću riječi:
Najjužnija čestitka na svijetu sa bilog kontinenta za 111. rođendan Bilih. U ponoć će, 13. veljače, zvonit brodsko zvono tri puta 1+1+1. Sretno ti bilo Hajduče!
Danas je Valentinovo ili Dan zaljubljenih, što je kojem uhu ugodnije za čuti. Danas slavimo ljubav. Ili barem dio populacije.
Za neke je Valentinovo jedan od značajnijih dana u godini, dok je po mišljenju drugih čista kapitalistička izmišljotina ne bi li se prodalo što više poklona. Dijelom stoji i ta teorija jer se baš svakog Valentinova u svijetu proda najviše ruža – riječ je o preko 50 milijuna komada ovih predivnih cvjetova. Uz ruže, i ostalo je cvijeće u rekordnim brojkama na blagajnama, a da ne spominjemo bombonijere, parfeme i slično.
No, samo slavljenje Valentinova seže dosta ranije u prošlost, pa je tako spomen Valentinova započeo još u trećem stoljeću nove ere. Sama ljubavna nota cijele priče je zapravo u tome što je za vrijeme svetoga Valentina jedan rimski legionar prešao na kršćanstvo iz ljubavi prema svojoj djevojci koja je prakticirala tu vjeru, da bi se njih dvoje razboljeli prije stupanja u brak i umrli. Zagrljene, pred smrt, blagoslovio ih je sveti Valentin.
Najstarije ljubavno pismo za Valentinovo datira iz prve polovice 15. stoljeća, dakle dvanaest vjekova kasnije. Danas mnogi i ne vjeruju u ljubav, no pomorci su izgleda posljednji romantici ovog globalnog sivila. Prema anketi portala Pomorac.hr, čak 96,6% pomoraca vjeruje u ljubav, dok je svega 3,4% onih koji u ljubav ne vjeruju.
Graf 1.: “Vjerujete li u ljubav?”
Usprkos velikoj vjeri u ljubav, 60,6% pomoraca smatra da je njima teže pronaći ljubav nego li ljudima koji rade na kopnu. S druge pak strane, 39,4% pomoraca se ne osjeća zakinuto po tom pitanju i smatraju da im je pronaći ljubav jednako lako kao i drugima.
Graf 2.: “Smatrate li da je pomorcima teže pronaći partnera nego li ljudima koji rade na kopnu?”
Osim što vide težinu u pronalasku partnera, pomorci kao još veći problem ističu održavanje ljubavnih veza s obzirom na njihovu profesiju. Gotovo četiri petine pomoraca smatra kako je njima samima teže održati stabilnu ljubavnu vezu nego ljudima koji rade na kopnu, a jedna petina je mišljenja kako održavanje ljubavne veze nije problem iako su daleko od svojih srodnih duša.
Graf 3.: “Smatrate li da je pomorcima teže održati stabilne ljubavne veze nego li osobama koje rade na kopnu?”
Zbog izazova i svih teških trenutaka koje odvojeni život nosi, preko polovice pomoraca, sudeći po reprezentativnom uzorku ankete, spremno je odreći se svoje pomorske karijere u današnjem smislu i potražiti neki novi smisao na kopnu. Zanimljiva je brojka od 56,3% pomoraca koji su spremni napustiti brod i pronaći posao na kopnu – zbog ljubavi.
Graf 4.: “Jeste li spremni zbog ljubavi napustiti posao na brodu i raditi na kopnu?”
Interesantan podatak je i da se 35,4% pomoraca ne smatra romantičnima, dok je gotovo dvije trećine onih koji tvrde da su romantični.
Graf 5.: “Smatrate li sebe romantičnom osobom?”
Na pitanje „Što je najromantičnije što ste učinili za svoju bolju polovicu?“, pomorci su, između ostalog, odgovorili i ovo:
„Iznenadni dolazak na aerodrom!“
„Cvijeće.“
„Sve.“
„Svašta, ali nije za javnost ????“
„Iznenađenja za rođendan… pokloni za običan dan…“
„Izdvojio bih romantično ukrašavanje stana i spremanje večere u četiri slijeda.“
„Iznenadio ju odlaskom na koncert njenog omiljenog pjevača.“
„Iznajmio kinu dvoranu.“
„Putovanje.“
„Volim ju.“
„Naručio sam joj dostavu cvijeća s broda!“
„Izveo sam ju na balkon.“
„Previše toga…“
„Angažirao sam pjevača sa gitarom da joj svira našu pjesmu dok sam se ja prišuljao s leđa.“
„Došao sam doma na Valentinovo.“
„Često joj šaljem cvijeće s broda.“
„Ostavio posao na dobroj kompaniji…“
„Kupio joj zvijezdu na nebu.“
„Poslao cvijeće, dostava poklona i video dejt.“.
Uistinu je šarolik spektar poklona i odgovora koje su pomorci iznijeli. Kao idealan provod za Valentinovo većina pomoraca, gotovo tri četvrtine njih, vidi romantičnu večeru udvoje. Nešto manje od 17% pomoraca tvrdi kako je najbolje za Valentinovo otići na izlet sa svojom boljom polovicom, dok nešto preko 8% preferira zajednički izlazak sa prijateljima. Izgleda da pomorcima nije do pjesme jer je svega 2% onih koji kao najbolji provod za Valentinovo vide odlazak na koncert.
Graf 6.: “Koji je po Vama idealan izlazak za Valentinovo?”
Zbog specifičnosti pomorskoga zanimanja, određeni dio pomoraca svake godine propusti neke važne datume u svojim obiteljima. Bili to rođendani, blagdani ili ovakvi datumi za posebne prilike, ponekad se teško suočiti sa tim da nemamo nešto što drugi konzumiraju. No, s vremenom se čovjek na svašta navikne, pa tako i na odsustvo sa događaja koji mnogima stvaraju najljepše uspomene.
Nešto manje od polovice ispitanika važne datume nadoknađuje sa svojim bližnjima po povratku sa broda, dok većina pomoraca to ne čini tvrdeći da su se već svi navikli da su prilike takve kakve jesu i da nema potrebe za stvaranjem dodatnih briga.
Graf 7.: “Kako kompenzirate propuštanje važnih datuma tijekom kalendarske godine zbog posla na brodu?”
Mnogima su upravo rastanci od partnera ono što im je najteže u cijelome poslu. Odlasci na zračnu luku i posljednji zagrljaj za idućih nekoliko mjeseci znaju emotivno dotući ljude. Prema anketi, 37,5% je pomoraca kojima odlasci od partnera padaju jako teško, a 27,1% je onih kojima pada nešto lakše, ali također teško. Dakle, gotovo dvije trećine pomoraca izuzetno pati kada napušta voljenu osobu. Nešto manje od 30% pomoraca tvrdi da „nije lako, ali već smo oboje naviknuli“. Svega 6,2% pomoraca napušta svoje ljubavne partnere bez poteškoća.
Graf 8.: “Koliko teško Vam pada odlazak od partnera zbog posla na brodu?”
S odlascima ide i nedostajanje, a s nedostajanjem se javlja osjećaj usamljenosti. Velike dvije petine pomoraca, odnosno 40% njih je često usamljeno na brodu. Nešto manje od 30% pomoraca jako su često usamljeni na brodu, što daje pomalo i zabrinjavajući podatak da je 7 od 10 pomoraca gotovo konstantno usamljeno za vrijeme boravka na moru. Četvrtina je onih koji su usamljeni ponekad i doziraju svoje osjećaje toga tipa, a 8% pomoraca nam kazuje kako su oni rijetko kad usamljeni.
Graf 9.: “Koliko česte ste na brodu usamljeni?”
Sa premisama o ljubavi, životu, novcu, usamljenosti, ljubavi prema moru i sa razumnim shvaćanjem budućnosti, mnogi se nalaze između dvije vatre kada treba odabrati među onim što im kazuje srce i onoga što im govori razum. Upitali smo pomorce i koliku ulogu u njihovim životima igraju emocije, pa je 52% ispitanika odgovorilo kako balansiraju između srca i mozga. Kod 40% pomoraca upravo emocije igraju veliku ulogu, te oni radije slušaju srce nego razum. Nešto preko 4% pomoraca uvijek sluša srce, bez obzira na to što im razum kaže i bez obzira na sve druge faktore, oni slušaju svoj unutarnji duhovni glas. Oko četiri posto je i onih kojima emocije ne predstavljaju veliku ulogu, te radije slušaju razum.
Graf 10.: “Koliku ulogu u Vašem životu igraju emocije?”
Prema rezultatima ankete, izgleda da su pomorci oni koji slušaju srce, koji se vode ljubavlju i koji ne poznaju riječ „prepreka“ kada su u pitanju njima drage osobe. Zbog tolikog broja ispitanika koji su naglasak stavili na ljubav, zaključujemo da su oni i na moru zbog ljubavi. Pomorstvo za njih nije samo karijera globalističke današnjice, već poziv, jedan izbor koji nije lagan, ali je u konačnici nešto što rađa posebne emocije, specifične trenutke i izgrađuje posebne osobnosti.
Pomorstvo je poput divljine – ono zove, zov čuju mnogi, a odazivaju se samo hrabri, dok isključivo najhrabriji idu do samoga kraja. Avanturizam, romansa, hrabrost, znanje i veliko srce krase svakoga pomorca, a ono što im je najvažnije na kraju svih priča, kada se prebrodi zadnji val, kada se prođe kroz zadnju oluju, kada se uplovi u posljednju luku, je izgleda – ljubav.
Zamislite samo tu predivnu brojku od gotovo 97% ispitanika koji vjeruju u ljubav, danas kada mnogi gube vjeru u ljubav, kada su mnogi stajališta da se brakovi događaju iz interesa. Danas kada je sve više destruktivnih tokova svijesti, naši pomorci i dalje vjeruju u ljubav. Podatak je to koji nas je obradovao, ostavio bez riječi u pozitivnom smislu i napunio naša srca. Nismo niti sumnjali da mnogi pomorci vjeruju i žive za ljubav, ali ovo je bila samo potvrda naših nagađanja i vjerovanja, ovo je poput pečata na ugovoru, poput ratnika kada primi vitešku titulu.
„Kad umire se zadnji mora vali… kad stanu svi vitri i kiše.. za jubav se živi.. zbog mora se diše…“
Sretno Valentinovo svim pomorcima i njihovim boljim polovicama!
Kad se Kristofor Kolumbo uputio prema Indiji na prvom je putovanju stigao na otočje koje danas nazivao Bahami. Domorodci su jedan otok nazivali Guanahani, kako je u dnevnik zapisao. To ga nije omelo da otok nazove San Salvador.
Putovao je brodom Santa Maria, izgrađenom u Galiciji, zbog čega je u početku nosio ime La Gallega. Njezin je vlasnik bio bogati Juan de la Cosa. On je iznajmio brod Kolumbu, ali je odlučio i sudjelovati na tom ekspedicijskom putovanju. Tako je i on bio jedan od putnika. Najveći jarbol bio je visok 26 metara, a na platnu je stajao veliki crveni križ; piše Povijest.hr
Na Božić 1492. godine Santa Maria se nasukala na pješčani sprud pred otokom Hispaniola. Danas ga dijele Haiti i Dominikanska Republika. Brod je bio toliko oštećen da ga se nije moglo popraviti. Od drveta je izgrađeno prvi španjolsko naselje u Americi. Nazvali su ga La Navidad, što na španjolskom znači Božić. U njemu je ostalo živjeti 30 – 35 mornara.
Ne zna se točno kojoj kategoriji broda je pripadala Santa Maria. Po konstrukciji bi mogla biti karavela, a jedra upućuju na karaku. Ipak, Španjolci su uspjeli napraviti rekonstrukciju broda.
Dan nakon nasukavanja broda Kolumbo je napisao u dnevnik da Santa Maria ionako nije bila pogodna za ovakva ekstremna putovanja. On je ipak mogao nastaviti put prema Indiji jer su s Kolumbom isplovila još dva broda – Santa Clara i Pinta.
U najsjevernijem dijelu “R” dijela groblja Cathay, jednog od glavnih groblja u Cardiffu, glavnom gradu Walesa u Velikoj Britaniji, na velikom kamenom križu uklesan je prepoznatljiv grb plemićke obitelji iz Boke.
Na gornjem polju štita koje je osnova grba nalazi se golub s maslinovom grančicom u kljunu, a ispod nje luk sa strijelom. To je obiteljsko obilježje obitelji Luković i vrlo je čudno što je toliko daleko od zavičaja ove obitelji – Prčanje u Boki Kotorskoj. No, kraj križa s obiteljskim grbom Lukovića u Cardiffu nalazi se grobnica na čijoj je kamenoj ploči latinski ispisano da od 1860. godine počiva „Grof (grof) Petar Antonov Luković Kotorski, nije zaboravljen za života, niti će biti zaboravljeni od nas u smrti.”
Navodno, to je grob jednog od potomaka grofa Antona Tripuna Lukovića (1832-1911), poznatog bokeljskog brodovlasnika i jednog od najvećih i najbogatijih bokeljskih tajkuna iz druge polovice 19. stoljeća koji je ostavio neizbrisiv znak u gospodarskoj povijesti Cardiffa. Petar (Pietro) bio je jedan od njegovih sinova koji je, nažalost, preminuo u najranijem djetinjstvu, nekoliko godina nakon što se njegov otac iz Boke Kotorske doselio u Wales i ondje zasnovao obitelj.
Iako je bio vrlo uspješan i bogat biznismen, te značajan brodovlasnik koji je ostvario međunarodnu karijeru, u domaćim izvorima o Antonu Lukoviću je napisano vrlo malo. Današnjoj javnosti u Boki više je poznat po svojim gospodarskim i pomorskim pothvatima, nego po tome što je od 1897. do smrti 18. svibnja 1911. godine bio admiral Bokeljske mornarice i 14 godina bio na čelu ove drevne organizacije bokeljskih pomoraca, preuzevši njeno vodstvo od brata, grofa Marka Lukovića, koji je bio admiral Bokeljske mornarice od 1878. do 1897. godine.
Anton Luković rođen je 1832. godine u Kotoru u obitelji poznatog odvjetnika, grofa Tripuna Ivana Pavla Lukovića i njegove supruge Ane Paulete di Cattaro. Osim Antona, par je imao još tri sina: Marka, Vicenza i Pierre-Antona Lukovića. Plemićku titulu obitelj Luković nosi od 27. ožujka 1773. godine kada je dekretom mletačkog senata i dužda Alvisa IV od Mocheniga pomorski kapetan Marko Luković iz Prčnja zbog svojih zasluga stečenih u ratu i miru dobio titulu grofa za sebe i svoje potomke.
Poslovni partner u ovom poduhvatu mu je bio brat Marko koji je organizirao drugi dio poslovnog lanca – u Boki i Dalmaciji, te glavnim austrijskim lukama Trstu i Veneciji, kao i u još nekim drugim lukama po Europi. Anton razvija biznis kupujući i gradeći više brodova – jedrenjaka koji su plovili pod austrijskom zastavom. Osim njegove robe koju je izvozio iz Velsa, ti brodovi su prevozili i druge terete, ali i putnike širom svijeta.
Prema podacima iz Pomorskih godišnjaka (Anuario Marittimo) centralne austrijske (kasnije austrugarske) Pomorske Vlade u Trstu, konte Anton Luković je samostalno ili u suvlasništvu, posjedovao čak 12 jedrenjaka: barkove „Conte Arturo L.“, „Conte Oscar L.“, „Conte Iginio L.“, „Cavalier Craft“ „Isabella“ i „Iskra“, brik-škunu “Lucovich A.T.“, brikove „Nettuno“,“Favorito“, „Peppina B“ i „Ljubica“, te brigantin „Andrić“. Dio brodova dobio je imena po članovima njegove obitelji: sinovima Oskaru, Iđiniju i Arturu, te supruzi Izabeli.
Grof Anton se naime, u Kardifu oženio Izabelom Mod Doukin, potomkinjom tamošnje plemićke porodice Doukin koja je nekada imala velike posjede u tom dijelu Velsa. U vrijeme kada ju je mladi bokeljski preduzetnik oženio, Izabelina obitelj je već bila izgubila najveći dio svog imetka. To nije poremetilo sreću mladog bračnog para pa su Antonio i Izabela tokom zajedničkog života dobili četvoro djece, među kojima po svemu sudeći i malenog Petra sa početka ove priče, koji je na žalost, umro u najranijoj mladosti.
Antonov posao procvjetao je u drugoj polovici 19. stoljeća – prodavao je ugljen i metal iz Britanije diljem Europe, a njegovi su brodovi prevozili njegov i teret drugih brodara. Neki od njih, poput Conte Oscar L. doveli su prve imigrante s područja tadašnje austrijske pokrajine Dalmacije do daleke Australije. Zabilježeno je da je samo brod “Isabella” svom vlasniku Antonu Lukoviću donio 30.000 zlatnih franaka čiste dobiti u dva putovanja preko Atlantika na relaciji Europa – Antili. Usporedbe radi, tih je godina cijena izgradnje potpuno novog jedrenjaka tipa teglenice, nosivosti 600 tona bila 50.000 franaka.
Grof Anton je na svojim brodovima zapošljavao prvenstveno bokeljske kapetane i posadu s crnogorskih prostora, a svoju domovinu pomagao je čestim dobrotvornim akcijama, svoje veliko imanje u Tivtu na obali između rta Seljanova i Pine poklonio je Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici, kako bi ona mogla tu izgraditi Pomorski arsenal, a Tivat je od malog ribarskog i ratarskog mjesta pretvoren u industrijski centar u kojem će “domaći ljudi dobiti kruh od kore”, kako piše u odluci tadašnjeg Općinskog vijeća Tivta.
Grof je bio toliko važan za gospodarstvo Cardiffa i Walesa da je izabran za potpredsjednika Britanske gospodarske komore sa sjedištem u Londonu. Iz brodarskog posla povukao se 1899. godine kada je prodao svoj posljednji brod, teglenicu “Isabella” – posljednji veliki prčanski jedrenjak duge plovidbe. Godine 1909. jedan stariji poduzetnik iz Boke prepustio je sve poslove jednom od svojih sinova. No, Lukovićevo poslovno carstvo u Britaniji nije dugo trajalo jer je njegovog očito prilično naivnog potomka prevario jedan od njegovih poslovnih partnera koji je pobjegao s većinom novca tvrtke, pa je tvrtka vještog Prčanjanina, grofa Antona Lukovića, na kraju otišla u stečaj. No, nije dočekao vidjeti taj neslavni kraj, jer je preminuo 18. svibnja 1911. u Cardiffu, gdje je i pokopan. Potomci Antonova računa još uvijek žive u Velikoj Britaniji i SAD-u.
Prema Batovom kodeksu zabranjeno je na brod dovoditi žene i djecu.
Dana 10. veljače 1722. godine poginuo je Bartholomew Roberts, jedan od najpoznatijih pirata u povijesti, nazvan i imenom Black Bart (hrv. Crni Bart). Rodio se u Walesu 1682. godine, a vjerojatno je već u mladosti postao moreplovcem. Isprva se Roberts vjerojatno bavio zakonitim poslovima, no nakon što su pirati zarobili brod na kojem je plovio, pridružio im se. Postojo priča da je piratskom kapetanu koji je zarobio brod – Velšaninu Hovellu Davisu – Roberts bio koristan jer je s njime, između ostaloga, mogao tajno komunicirati na velškom jeziku, koji im je obojici bio materinski; piše Povijest.hr
Ubrzo nakon pridruživanja piratima Bartholomew Roberts postao je njihovim kapetanom, jer je prethodni kapetan, spomenuti Davis, poginuo u jednom okršaju. Kao piratski vođa Roberts je sastavio piratski kodeks kojeg su se pirati morali pridržavati. Po tom kodeksu nije bilo dozvoljeno dovoditi žene ili dječake na piratski brod. Dapače, u slučaju pokušaja krijumčarenja maskirane žene na brod, počinitelj bi bio kažnjen smrtnom kaznom. Nadalje, na brodu nitko nije smio udariti kolegu, nego su se sve svađe mogle rješavati tek na kopnu, i to dvobojem.
Bartholomew Roberts djelovao je kao pirat na karipskom području, ali i na području Zapadne Afrike i Južne Amerike. Pripadao je tzv. Zlatnom dobu piratstva (kraj 17. i početak 18. stoljeća), kad su piratski napadi bili najčešći i najrazorniji. Roberts je poginuo 1722. godine, u okršaju s britanskim brodom HMS Swallow, kojim je zapovijedao Chaloner Ogle. Taj se sudbonosni okršaj dogodio na području Zapadne Afrike, a Robertsa je navodno ubio topovski pucanj s tzv. kartušom (naziv za projektil koji se ne sastoji od jedne topovske kugle, nego od mnogo zrna, slično kazetnoj bombi).
Brodovi klase Liberty proizvod su najvećeg i najmasovnijeg brodograđevnog programa u povijesti; piše Otvoreno more
Da bi nadoknadila gubitak trgovačkih brodova koje su im potapale njemačke podmornice, američka vlada inicirala je masovnu gradnju novih teretnih brodova.Za vrijeme Drugog svjetskog rata izgrađeno je 2750 ovih brodova dugih 138 metara.
Nisu bili brzi. S maksimalnom brzinom od 11 čvorova bili su lak plijen njemačkim podmornicama. Naslijedili su ih bolji i brži brodovi klase Victory.
Foto: osobna arhiva Ivo Batričević/dubrovački dnevnik
Jadranska linijska plovidba, kasnije Jadrolinija od osnutka 20. siječnja 1947. do danas plovila je s ukupno 185 brodova. Želimo im i dalje mirnu i uspješnu plovidbu!; piše Ivo Batričević za dubrovački dnevnik.
Uz parobrod Istra, koji je tema ovog feljtona, veže se jedan događaj od prije 69 godina o kojemu se ne može nigdje drugo pročitati i neka barem ostane ovako zabilježen. Meni ga je osobno ispričao prije deset godina prijatelj iz Krila Jesenice, kapetan Jerolim Jere Nazor koji nažalost nije više s nama od 2017. godine. Dobro se sjećam njegove priče, osim imena zapovjednika parobroda ISTRE.
Godine 1953. parobrod ISTRA je bio u redovnoj pruzi broj 101, plovio je iz Trsta preko naših luka te kroz Korintski kanal do Pireja i natrag. Međutim u utorak 11. kolovoza u 3:20 Grčku je pogodio jaki potres poznat kao Veliki potres Kefalonije. Potres jačine 6,8 pogodio je južne Jonske otoke i podigao čitav otok Kefaloniju za 60 centimetara te je nanio veliku štetu na otocima Kefalonija i Zakintos.
Plovidba unatrag krmom
Na širem području oko epicentra potresa poginulo je preko 1000 osoba, a bilo je preko 2000 ranjenih. Tog najtežeg trenutka trešnje naš parobrod ISTRA nalazio se u plovidbi Korintskim kanalom koji je dug 6300 metara, a širok na razini mora 25 metara. Nedostajalo mu je još malo da izađe iz njega, ali pred njegovim pramcem urušilo se kamenje zidova kanala i ISTRA nije mogla više dalje.
Snalažljivi kapetan broda je odlučio isploviti iz kanala ploveći unatrag krmom (šijao je) što i nije baš bilo lako. Teško je bilo kontrolirati smjer plovidbe ploveći unatrag, a da se u uskom kanalu ne udari u uske zidove kanala i ne ošteti propelu, jer onda bi ušao u još veće nevolje, te je pitanje kako bi se sve to završilo. Zapovjednik broda je svojom izuzetnom vještinom izvukao ISTRU iz kanala, jer već sutradan, u srijedu 12. kolovoza u 12:05 se ponovo zatreslo istom jačinom, a naš parobrod je tad već bio izvan opasnosti.
Porinut 1909. pod imenom SPLIT D.
Zanimljiva fotografija broda ISTRA, koji uplovljava u grušku luku pred Solitudom oko 1960. godine, vratila nas je pola stoljeća unatrag.
U brodogradilištu Cantieri navali Triestino Monfalcone, dana 12. veljače 1909. porinuta je u more novogradnja br. 2 pod imenom SPLIT D. Predana je u svibnju iste godine vlasniku “Dalmatia“- Austrougarsko parobrodarsko društvo na dionice Zadar. Bio je to parobrod od 882 BRT-a, dug 60 metara koji je pored 180 tona tereta mogao prevoziti i 573 putnika. Stapni parni stroj trostruke ekspanzije ukupne snage 706 kilovata s pogonom na naftu, proizveden u D. Rowan G Co. Glasgow, omogućavao mu je plovidbu brzinom od 11 čvorova. Zaplovio je na lokalnim obalnim prugama u svibnju 1909.
Početkom Prvog svjetskog rata, SPLIT D. je 28. srpnja 1914. nakratko rekviriran, ali je već 1916. vraćen vlasniku koji ga upošljava na održavanju brze pruge Split – Metković. Koncem rata dolazi u ruke savezničke vojske pod francuskom zastavom da bi 1921. bio još jednom vraćen vlasnicima, brodaru “Dalmatia“ koji je svoje sjedište u međuvremenu prebacio u Split. Od tada nosi i novo ime SPLIT pod kojim plovi i od 1923. kada se matično poduzeće zajedno s Ugarsko-hrvatskim parobrodarskim društvom uklopilo u sustav državnog brodarskog društva Jadranske plovidbe d.d. na Sušaku.
Nasukao se na otok Prišnjak
Početkom Drugog svjetskog rata, SPLIT pada u ruke talijanskoj mornarici koja mu 1941. još jednom mijenja ime, ovaj put u njima sukladni SPALATO. Kapitulacijom fašističke Italije, njegova posada je u Rijeci onesposobila glavni pogonski stroj da brod ne padne u ruke Nijemcima. Ipak, to ništa nije pomoglo jer su marljivi Nijemci brzo otklonili kvar. U plovidbi iz Šibenika za Rijeku, u noći 4. siječnja 1944. SPALATO se nasukao na otok Prišnjak. Već je sljedećeg dana postao lakom metom savezničkog ratnog zrakoplovstva koje ga je uz dosta mrtvih i ranjenih mornara teško oštetila i potpuno onesposobila za daljnju plovidbu. Odred za spašavanje JRM je 1946. uspio otegliti ostatke broda u splitski škver gdje je nacionaliziran i dodijeljen Jadroliniji, koja mu vraća staro ime SPLIT. Potpuno obnovljen 1947. zaplovio je pod novim imenom ISTRA. Godinama je uspješno održavao brzu dužobalnu prugu tičući grušku luku.
U novinskim člancima Slobodne Dalmacija iz lipnja i listopada 1952. je vidljivo da se parobrodi ISTRA i LASTOVO pripremaju i opremaju za novu prugu kroz Korintski kanal do Grčke luke Pirej. Od 1953. godine ISTRA je u paru s parobrodom LASTOVO započela održavati međunarodnu stalnu tjednu prugu broj 101. Polazak je bio iz Trsta srijedom u 13:00, a dolazak u Pirej utorkom ujutro u 08:00, tičući luke: Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik, Kotor, Krf, Patras i Itea s uvjetnim pristajanjem (ako bi bilo robe ili putnika) u lukama Ravnice, Dugi Rat, Zelenika, Risan, Preveza, Messalonghi, Eleusis i Isthmia. Iz Pireja bi povratno isplovio srijedom u 21:00 s dolaskom u Trst u utorak ujutro u 07:00 sati.
Tako su plovili do 1960. godine kad su ih zamijenili motorni brodovi-blizanci, novogradnje OPATIJA i OREBIĆ. Njihova pruga broj 101 je ticala luke: Trst, Koper, Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik, Bar, Brindisi, Krf, Patras, Pirej te povratno Pirej, Itea, Patras, Krf, Bari, Bar, Kotor, Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Rijeka, Koper, Trst.
U ljetnom programu 1960. objavljen je red plovidbe u kojem je od travnja do listopada ISTRA održavala domaću dužobalnu prugu tičući luke: Rijeka, Zadar, Biograd, Šibenik, Split, Korčula, Dubrovnik, Kotor, Risan, Tivat, Zelenika, Bar, a u povratku Bar, Dubrovnik, Korčula, Hvar, Split, Šibenik, Zadar, Rab, Baška, Rijeka.
Izgradnjom novih putničko – teretnih linijskih brodova, a kasnije preuređenih u kruzere, ISTRA i DALMACIJA, stari Jadrolinijini istoimeni brodovi mijenjaju imena, pa je tako i naša dobra stara ISTRA, još jednom 1964. godine, ovaj put i konačno, promijenila ime u POREČ. Ne zadugo, jer je već 18. travnja sljedeće godine POREČ, poput većine Jadrolinijinih starijih brodova toga vremena uplovio u svoju zadnju luku, Brodospasovo rezalište u Svetom Kaji gdje je do kraja godine završio u hrpi sekundarnih sirovina.
Ovaj tekst je napisan povodom 75. rođendana Jadranske linijske plovidbe / Jadrolinije
Dana 8. veljače 1904. započeo je Rusko-japanski rat, prvi veliki ratni sukob u 20. stoljeću. Borbe su se vodile na Dalekom istoku, gotovo 7000 kilometra od tadašnje ruske carske prijestolnice – Sankt-Peterburga. Japan je u tom ratu teško porazio Rusko Carstvo i time nanio sramotu tadašnjem ruskom caru Nikoli II. (istom kojeg su boljševici ubili nakon Oktobarske revolucije).
Sukob između Japana i Rusije najvećim je dijelom bio uzrokovan ruskom mornaričkom prisutnošću na Dalekom istoku. Naime, Ruska carska mornarica željela je posjedovati na Dalekom istoku bazu na toplom moru. Budući da je grad Vladivostok bio upotrebljiv samo tijekom ljetnih mjeseci (zimi je prijetila opasnost od leda), Rusi su tražili južniju bazu. Pronašli su je na području Kine – u Port Arthuru. Tu su bazu uspjeli dobiti od Kineskog Carstva i ondje su smjestili glavninu svoje Pacifičke flote. Port Arthur nalazio se na isturenom poluotoku u Žutom moru, otprilike na pola puta između današnje Sjeverne Koreje i Pekinga. Rusi su u Port Arthuru koncentrirali velik broj brodova, uključujući i najjače brodove toga doba – bojne brodove.
Japanci su započeli rat tako da su na prepad udarili po ruskoj mornarici kod Port Arthura. Naime, ispalili su po noći čak 16 torpeda na ruska plovila, a uspjeli su oštetiti krstaricu Pallada te bojne brodove Retvizan i Cesarjevič. Pallada je bila brod iz iste klase kao i poznata krstarica Aurora iz Oktobarske revolucije.
Ruski car Nikola II. bio je iznenađen napadom. Pokrenut je pravi rat, koji se vodio oko godinu i pol dana i u kojem je poginulo preko 100.000 ljudi. Rusi su na Daleki Istok poslali čak i svoju Baltičku flotu, preko pola svijeta. Japan je na kraju pobijedio i dokazao svoj status sile koju treba respektirati.
