Hijerarhijski, pomalo vojnički ustroj u našoj profesiji je zasigurno jedan od vrlo bitnih čimbenika i najjačih stimulanasa što nas pokreću u odabiru zanimanja. Ako je riječ o školovanom ili obučenom pomorcu, za očekivati je da će se uspjeti kroz vrijeme i posao popeti do vrha (ili barem blizu) u odabranom zvanju, ma koliko prosječan bio. Dapače, često se upravo prosječnošću postižu najbrži rezultati.
Unatoč stvarnosti i činjenicama da se pri uspinjanju koristimo različitim metodama, svaka od tih metoda može dovesti do željenih rezultata. Mada, gotovo uvijek se radi o spletu okolnosti, a vrlo rijetko o samo jednom čimbeniku.
Svakako najpoželjnija, iako ne uvijek i dovoljno cijenjena ili prihvatljiva, je kombinacija truda i kvalitete izvršavanja poslovnih izazova. Tužno je što je to nerijetko nedovoljno, jer unaprjeđenje jamačno ovisi o trenutnom raspoloženju pretpostavljenih na brodu, kao i kadrovske službe na kopnu. Događalo se i događat će se da, neovisno koliko je netko dobar i kvalitetan u poslu, nešto u njegovu/njezinu ponašanju ne uspijeva zadovoljiti spomenute pretpostavljene i/ili kadrovike. Dalo bi se diskutirati u beskonačnost koliko tu presuđuju visoki, očekivani kriteriji, a koliko manjak istih.
Krenemo li od te iste stvarnosti i činjenica, većina ljudi se nalazi u nekakvom okviru prosječnosti, željeli mi to priznati i prihvatiti ili ne. Rijetki pojedinci među nama značajno odskaču u određenim aspektima življenja, pa i posla. Još manje je onih koji odskaču u više aspekata ili u svemu. Utoliko dolazi do otpora i nerazumijevanja od strane većine, kod prosječnih.
Opet, nažalost, pojedincima je teško priznati, a još teže prihvatiti da je netko u ičemu bolji od njih. Dapače, čine sve što mogu da dokažu suprotno, samo kako bi opravdali vlastite postupke i postojanje. U našoj profesiji je to još više izraženo. Dijelom što smo ‘zatvoreni’ u skučenom prostoru i ‘osuđeni’ jedni na druge, a većim dijelom zbog straha od nepoznatog. Gdje svatko tko se ne uklapa u njihovu matricu prosječnosti (čitaj: prihvatljivosti) predstavlja nepoznanicu.
Analogno tome, nepoznato predstavlja opasnost od koje ne znaju kako se boriti drugačije doli silom i zabranom. Tu dolazi do izražaja ružna i negativna strana hijerarhije. Prosječnom pretpostavljenom podređeni koji pokazuje i najmanje znakove iznadprosječnosti, tj. različitosti, predstavlja prijetnju. Jer ako joj/mu omogući unaprjeđenje u viši rang, moglo bi se dokazati da je bolji u poslu od nje(ga). Zbog takvih situacija nerijetki kvalitetni pomorci znaju godinama čekati na unaprjeđenja. Samo zbog toga što su malo bolji od prosjeka.
Osobno sam doživio, ali i čuo priče o pojedincima koji su skrivali znanje ne želeći ga dijeliti s mlađim kolegama. Meni jedino prihvatljivo objašnjenje za takvo ponašanje je da su se bojali kako će ostali shvatiti koliko malo zapravo znaju.
Ne zaboravimo niti slučajno situacije gdje je pomorac uistinu iznadprosječan u profesionalnom pogledu da joj/mu upravo to postaje breme jer ju/ga se ne želi izgubiti. I ne samo izgubiti, nego se može pokazati da u višem rangu nisu niti približno tako dobri. Pa kažu:“Bolje mi je imati dobrog (npr.) Sekonda nego tko zna kakvog Čifa.“
S druge strane ima nas (nadam se više nego onakvih) koji imamo vrlo jednostavnu životnu filozofiju:“Što ostali oko mene više znaju, i meni i njima je lakše.“ Konkretno, meni kao Zapovjedniku, imam li jednoga, dvojicu ili svu trojicu časnika koji su dobri u svom poslu ili niti jednoga, moji se i posao i život na brodu drastično pojednostavnjuju ili kompliciraju.
Jasno, svi smo mi samo ljudi sa svim svojim manama i nesavršenostima. Međutim, penjanjem hijerarhijskom ljestvicom trebali bismo se (na)učiti kako ne ponavljati vlastite ili tuđe pogreške i kako postati bolji ljudi.
Druga, definitvno nepoželjnija i kod većine neprihvatljiva metoda je umješnost uvjeravanja i šarmiranja pretpostavljenih. U ničemu se ne ističu, osim u slatkorječivosti. Djeluju krajnje bezopasno, čak podložno i spremni složiti se sa svime što pretpostavljeni čini ili govori. Istovremeno, uzdižući njihovu umišljenu izvrsnost, besramno igraju na kartu tuđe taštine i samodopadnosti te nerijetko postižu i brže i bolje rezultate. Takvi samo naizgled ne predstavljaju opasnost poput ranije spomenutih sposobnih. Na takve se čak gleda s visoka i ne doživljava kao moguću ugrozu. Kakve li pogreške!
Gdje li su plaćanja za unaprjeđenja ili čak sam ukrcaj na brod? Osobno znam za slučaj dvojice koji su mjesečno na brodu, za trajanja ugovora, plaćali jednu šestinu plaće za unaprjeđenja za koja niti jedan niti drugi nisu bili spremni niti sposobni. Za ratnih i poratnih godina kod nas se tražilo uvijek još koje slobodno mjesto na brodu. U vrijeme kad su pojedine agencije nemilice naplaćivale ukrcaj, nerijetko zatijevajući do jedne mjesečne plaće.
Nikako ne smijemo izostaviti nepotizam, u svim svojim oblicima. Od jednostavnih obraćanja kolegama, prijateljima, suradnicima u poslu koje ćemo zamoliti da nam ukrca dijete sa završenom pomorskom školom, pa sve do namještanja ukrcaja i unaprjeđenja rodbini za protuusluge raznih oblika.
No, koristili mi znanje, stručnost ili iskustvo, koji su zasigurno odlična osnova i stvaraju isto tako odlične predispozicije, ili nasuprot tome se koristili podilaženjem, ulizivanjem ili nečim posve drugačijim, ipak najčešće presudnu ulogu ima ranije spomenuti splet okolnosti.
Jer, nekad nam se avancamenat jednostavno desi, da sami nismo svjesni što nas je pogodilo.
Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Sidrište luke Fos (Francuska), 05. kolovoz 2021. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
