Prije nego sam se ukrcao na novogradnju „Panam Perla“ 7. Srpnja 1994. godine, u luci Imabari u Japanu, proveo sam kod kuće osam i pol mjeseci. S prošlog broda „Panam Trinity“ bio sam suptilno iskrcan nakon pet i pol, iako je ugovor bio šest mjeseci, uz objašnjenje da me kompanija šalje doma pošto je brod u Evropi i karta je jeftinija.Sve kako bi Komandant, koji je bio stalan na tom brodu, doveo svog rođaka, s kojim se nisam ni vidio, jer se ukrcao dan nakon što sam ja otišao, i bio već doma.Niti da sam se usudio buniti, ne bih, jer sam jedva čekao doći kući i pod normalnim okolnostima mogao sam očekivati samo duže ostati.Agencija nam je platila avionsku kartu do Trsta, odakle smo se sami morali pobrinuti za prijevoz do kuće, nas dvojica iz Rijeke i dvojica iz Splita. Kako je rat u Hrvatskoj još uvijek trajao, nagovoriti taksistu Talijana da vozi u Rijeku bilo je gotovo nemoguće.Ipak, jedan mladi momak, u Fiatu Tipo, zadnjem u koloni od otprilike trideset taksija, pristao je uzeti nas četvoricu punih prtljage do Rijeke, ali ne i dalje, za podrazumijevalo se dobru cijenu.Dokaz da novac ipak okreće svijet.

Tada i nikad više u životu, napravio sam strahovitu glupost, ne javivši doma nikome da dolazim, dijelom i stoga što mi je tek dan ranije javljeno da sutra ujutro putujem, ali želeći ih iznenaditi.U čemu sam i uspio, kad sam oko dva ujutro pozvonio na vrata podstanarskog stana na Bulevardu gdje smo u to vrijeme živjeli.Srećom, vrata su imala dva uska prorozčića na sebi, tako da je moja buduća supruga (dan danas ne znam otkud joj hrabrosti) provirila kroz jedan.Prvotni šok i strah, ubrzo su prerasli u radost i veselje, iako me dobro ošpotala, glumeći ljutnju.Bio je 15. listopad 1993. godine, dva dana prije njezinog rođendana.

U ono vrijeme je postojalo pravilo da se vjenčanje može dogovoriti najranije četrdeset i pet dana ranije.Tako da smo se 11. Prosinca 1993. godine vjenčali i kratko nakon, Goga je ostala doma, po nalogu liječnice, čuvajući trudnoću.To vrijeme do ukrcaja na „Panam Perla“ bio je zasigurno jedan od najljepših perioda u mom životu.Oboje smo bili doma, bez obaveza odlaženja na posao i mogli smo se u potpunosti posvetiti jedno drugome.

Prvi poziv za ukrcaj dobio sam nakon šest mjeseci, i to da se vratim na isti brod s kojeg me iskrcao, što sam glatko odbio.Ne samo iz ponosa i tvrdoglavosti, nego jer sam očekivao bolju ponudu preko druge agencije, čijeg vlasnika je poznavao suprug mamine kolegice, a ovaj mu je dugovao uslugu.Uglavnom, dotični mi je obećavao, a ja sam odbio i slijedeći brod, nakon što sam kod kuće bio već punih 7 mjeseci, i ušteđevina se polako topila.Konačno, nakon osam i pol mjeseci su me ponovo zvali i prihvatio sam s velikim olakšanjem, iako je ispalo kao da ja njima činim uslugu, pošto im je hitno trebao čovjek s iskustvom na takvoj vrsti broda, ne ustručavajući se pitati zašto opet nisam dobio unaprijeđenje, ma koliko to bilo manje važno u tom trenutku.

Odlazak od kuće je uvijek težak i strahovito bolan, kako za pomorca, tako za obitelj koja ostaje.Taj put je bilo još teže i bolnije.Zauvijek će mi ostati u pamćenju slika s riječke Žabice kad sam autobusom kretao za Zagreb i za sobom ostavljao uplakanu suprugu u visokoj trudnoći, dok sam skrivao vlastite suze.Taj osjećaj i tolika bol se ne mogu jednostavno opisati.

Noć sam proveo u Zagrebu kod maminog brata (barba Tomislava) koji me slijedeće jutro i prebacio na aerodrom, gdje sam se našao s još dvojicom što išli smo na isti brod.Jedan je bio Pumpman s Paga i poznavali smo se s prošlog broda, dok drugoga nisam poznavao, a bio je Sekondo (2. Časnik Palube) iz Splita, koji je prišavši, zagledao mi se u uši uz komentar da ipak nisam Židov, jer svi Židovi imaju, ne znam više kakve uši i pitanje, otkud mi židovsko ime.

Sam put Zagreb-Amsterdam-Tokio-Matsujama-Imabari bio je dug i naporan.Po dolasku u Imabari smješteni smo u hotel unutar škvera i nas dvojica smo dobili zajedničku sobu, s tankim prostirkama (TATAMI) umjesto kreveta, jastucima punjenih rižom i zajedničkom kupaonicom.Tu su već bili četvorica ključnih ljudi na brodu, a ostatak posade je došao nakon 5 dana.Poteškoća smo imali i s komunikacijom u hotelu.Kako smo se hranili u hotelskoj menzi, preživljavali smo uglavnom na riži sa sojinim umakom, koji sam tad prvi put i okusio.Kuharice nisu govorile engleski, kao ni mi japanski, tako da je jedina komunikacija uz smješkanje bila rukama i dvije riječi „pani“ (kruh) i „čizo“ (sir). Boravak u hotelu, dakle, nije bio osobito prijatan.

Na dan primopredaje, vlasnici iz Japana su priredili vrlo skromnu svečanost koja se uz zakusku odvijala na mostu.Uz nekoliko predstavnika kompanije prisutan je bio i njihov budistički svećenik koji je, očito, obavio ceremoniju posvećivanja brod.No, to je nama bilo toliko smiješno da smo se na jedvite jade suzdržavali da se ne počnemo smijati na glas, dok je svećenik ispred makete hrama, koji je ostao na mostu, mahao rukama i vikao grlenim glasom.

Na prvo putovanje krenuli smo u balastu za Vancouver u Kanadi i prošlo je bez neugodnosti ili ružnog vremena, koje se može očekivati na sjevernom Pacifiku čak i ljeti. Nedaleko od obale Japana, na most nam je sletio bijeli golub s prstenom oko nožice, nimalo prestrašen od ljudi, veselo je zobao mrvice koje smo bacali i pio vodu iz posudice namijenjene njemu.Napustio nas je iznenada nasred oceana, usred ničega, miljama daleko od najbližeg kopna.

I još jedna zanimljivost koja se vjerovatno ponavlja periodično s pojedinim posadama.Pošto smo išli dalje na istok i na 180. meridijanu „preskočili“ vremensku granicu, isti datum nam se ponavljao, pa je nekolicina mudrijaša pitala ako će nam taj dan biti plaćen dva put.Meni samom se desilo jednom kasnijom prilikom kad sam letio avionom iz Tokia za San Francisco, da sam iz Tokia krenuo 1. Svibnja 2000. godine popodne, i stigao u San Francisco tog istog 1. Svibnja 2000. godine ujutro.Sve ukupno s presjedanjima, noćenjem u Singaporeu i kratkim boravkom u Tokiu, bio sam na putu 3 dana dok se nisam izmožden ukrcao u Lake Charles, SAD. 

Iz Vancouvera smo se spustili niže u Tacoma, San Francisco i dalje nekoliko luka u centralnoj Americi, kroz Panamski kanal, preko Kolumbije i Trinidada digli se u Houston, matičnu luku, gdje je također bila organizirana mala svečanost.

Po prolasku kroz Panamski Kanal, uspio sam se telefonom javiti kući i saznati da nam se rodio prvi sin Raul.Oboje, mama i sin bili su dobro, ili su barem tako meni rekli, a ja nisam nikako mogao provjeriti, niti imao razloga sumnjati u istinitost njihovih riječi.

Slijedećeg dana popodne, poslije službe u luci Barranquilla, Kolumbija izašli smo van nas trojica u nekakav lokal kako bih ih počastio gdje sam doživio pravu neugodnost, tako da su me mjesecima nakon toga zafrkavali.Oko nas je lepršalo nekoliko mladih konobarica, vidjevši strance, vjerovatno pomorce, za koje nisam pokazivao nikakvo zanimanje, što je bilo krivo protumačeno.U određenom trenutku, jedna od konobarica stavila je preda me bocu pive koju nitko od nas nije naručio.Sva trojica smo je u čudu pogledali kad mi je pokazala rukom prema susjednom stolu gdje je sjedio muškarac i znakovito me pogledavao.Možda bih bio i napravio kakvu glupost da se ova dvojica nisu počela smijati kao luđaci, a ubrzo za njima i ja sam.Ipak, samo sam maknuo pivu sa strane ni ne pogledavši ga ponovo.

Nakon četiri mjeseca na brodu, Sekondo je odlučio se iskrcati jer je očekivao, možda obećano, unaprijeđenje koje nije dolazilo.Tako sam ja konačno unaprijeđen njega zamijenio, a plaća mi je porasla za skoro 12 %, što je još uvijek bilo jako malo.To putovanje smo skrenuli s normalne linije, ukrcaj u Meksičkom zaljevu, prolazak kroz Panamski kanal, spustavši se uz obalu Južne Amerike bili u Kolumbiji, Ekvadoru, Peruu i Čileu, pa uzbrdo za Meksiko, Guatemalu, opet Panamski kanal povratak u Houston.

Slijedeće putovanje, opet u luci Barranquilla doživio sam još jednu neugodnost, zamalo nastradao, i naučio dobru lekciju.Vrelo popodne, iskrcaj kemikalija u toku, kontrolna kabina zamračenih zastora, kad javlja se dežurni mornar na „walkie-talkie“ i užurbano nešto pokušava objasniti.Kako ga nisam razumio, izašao sam na palubu taman u trenutku da vidim siluetu kako nestaje među palubnim rebrima, uobičajenim na tankerima za prijevoz kemikalija, a služe kao poprečna i uzdužna ojačanja konstrukcije. Ne razmišljajući o ničemu, kamoli o posljedicama, izletio sam na palubu urlajući na tamo nekoga što pokušavao se ukrcati na naš brod kao slijepi putnik.Vidjevši luđaka, shvativši da su otkriveni, grupa mladića izgmizala je i krenula prema brodskoj skali dok sam ja i dalje psovao i vikao na hrvatskom, naravno.Moje urlanje je privuklo još neke članove posade koji su sa sigurne udaljenosti u hladovini promatrali besplatnu predstavu. Posljednji od šestorice, koliko sam ih uspio izbrojati, kretao se prema meni ponavljajući da ga ne diram, kao da sam ga mislio ni dotaknuti, i dok je prolazio pored mene vidio sam da priljubljenu uz desnu ruku drži mačetu, koju srećom nije upotrijebio.Vrativši se u kontrolnu kabinu, sjeo sam u stolicu i počeo se nekontrolirano tresti, kad sam shvatio šta se moglo desiti.

Ne bih želio da ispadne kako sam u Kolumbiji doživljavao samo neugodnosti, možda se samo ja ne sjećam lijepih stvari.Svakako, jednom prilikom, nas petorica, izašli smo van u luci Cartagena, stari grad izgrađen u vrijeme španjolske kolonizacije, s još uvijek mnogim zgradama sačuvanim iz tog vremena.Pošto smo se brodom redovito vezivali na morskom vezu s kojeg je jedini način prijevoza do obale bio kakvim plovećim objektom, i taj put smo se do grada prebacili čamcem od kakvih 6 m dužine.Stigavši u centar, potražili smo ulične preprodavače svega i svačega, koji su ujedno i mijenjali valutu po znatno povoljnijem tečaju od bankovnog.Zavukli smo se u sporednu uličicu, skupili novac na hrpu i dali ju jednom od njih šestorice u grupi.U trenutku kad je prebrojao novac, ostali su počeli vikati da dolazi policija i razbježali se u nepoznatim pravcima.Mi, previše zatečeni, ostali smo stajati u čudu, pogledavajući otkud dolazi policija, koje nije bilo. Nije nam trebalo dugo da bismo shvatili da smo prevareni, ustanovivši da smo dobili točno polovicu novca.Ništa teže nije bilo shvatiti kako je to izveo, držeći novac presavijen na duplo i dva puta brojeći iste novčanice.Ono što je bilo teško prihvatiti je činjenica da smo nas petorica, ipak iskusnih pomoraca, gledajući i brojeći skupa s njime, bili prevareni tako jeftinim trikom.

Bio sam na brodu punih sedam mjeseci, koliko sam potpisao ugovor, i dolaskom u New Orleans trebala mi je doći smjena.Imao sam već detalje leta sa sobom, kad mi je javljeno da mi smjena na može doći prije povratka u Ameriku, znači najmanje desetak dana.Svaki pomorac je uvijek spreman na takve i slične situacije, ali kad ti se i desi, nije ti svejedno.Na brodu sam ostao sedam i pol mjeseci i iskrcao se iz Houstona, letio do Amsterdama gdje sam čekao 8 sati na let za Zagreb.U Plesu, zagrebačkoj zračnoj luci, čekali su me sestra i kolega s posla koji su službeno bili u Zagrebu.

Bila je večer 13. Veljača 1995. godine kad sam po prvi put vidio našeg sina, koji je tada već imao skoro šest mjeseci.Sve ružno ostavio sam za sobom, ostala su samo sjećanja.

Jangce rijekom od Jiangzhou brodogradilišta, Matou Town prema Shanghaiu, Kina, 4. V. 2012.

Kapetan Aron Baretić – ABe