Razarač „Zagreb“ izgrađen je 30. ožujka 1938. godine u Jadranskom brodogradilištu u Splitu, kao drugi razarač u povijesti Kraljevine Jugoslavije.

Ovaj razarač izgrađen je s blizancem „Ljubljana“ prema nacrtima francuskih inženjera iz brodogradilišta u Nantesu. Stajao je 112 milijuna tadašnji kraljevskih dinara. Porinut je 28. lipnja 1938. godine, a u operativnu je službu uvršten početkom studenoga 1939. godine; piše Povijest.hr

Njegove značajke bile su: standardna istisnina 1210 t, turbinski parni stroj marke „Parsons Marine Steam Turbine Company“ jačine 32362 kW, 44 000 KS, brzina 38 čvorova. Bio je naoružan sa četiri poluautomatska topa marke „Škoda“ od 120 mm, potom četiri protuavionska topa marke „Bofors“ od 40 mm, dva trocijevna torpedna aparata francuskog tipa od 553 mm (prema nekim navodima šest torpednih cijevi), dva mitraljeza od 12,7 mm, 30 mina, dva bacača dubinskih bombi i jednim klizačem dubinskih bombi.

Razarač je imao ugrađen spremnik za naftu, a posljedica toga bio je mali akcijski radijus brodova. Navedena osobina nije predstavljala veliku manu jer je namjena razarača bila djelovanje po Jadranskom moru. Težina mu je bila smanjena ugradnjom malih oplatnih čeličnih limova. Oplata trupa iznad vodene crte bila je debela 5 mm. Razarač je bio obojen standardnim bojama Jugoslavenske kraljevske ratne mornarice: gore svijetloplavo sive, a dolje crvene boje. Posadu ovoga broda činilo je 145 ljudi.

Jednake značajke imao je i razarač „Beograd“ (izgrađen 1937. godine u Nantesu i Splitu). S najstarijim razaračem „Dubrovnik“ sačinjavali su prvu klasu razarača Kraljevine Jugoslavije zvanu „Beograd“. Kako je „Dubrovnik“ bio prvi i ujedno najjači brod u klasi, nejasno je zašto je klasi dano ime „Beograd“. Vjerojatno je pri određivanju imena određenu ulogu igrala i tadašnja srpska želja za prevlašću u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

Važno je istaknuti da je na bokovima broda bilo ispisano bijelo slovo „Z“ s lijeve strane, i slovo „3“ (ćirilično „Z“) s desne strane (u Kraljevini Jugoslaviji brodovi se nisu označavali punim imenom, već bi na bokovima broda bila ispisano početno slovo imena broda). U razaraču su se nalazile dvije srebrne krune, velika (težine 25 kilograma) i mala (težine 5 kilograma). Na krunama su se nalazili grbovi Zagreba. Velika kruna nalazila se na zapovjedničkom mostu, a manja u časničkom salonu.

Prije početka agresije

Prvi zapovjednik razarača „Zagreb“ bio je Konstantin (Kosta) Grubješić, kapetan bojnoga broda. O službi i “pomorskom životu“ razarača „Zagreb“ do početka agresije na Jugoslaviju, ostalo je zabilježeno vrlo malo podataka. Ono što je poznato jest da je razarač „Zagreb“ 22. siječnja 1940. godine s brodovima „Beograd“ i „Ljubljana“ upućen iz Tivta na vojnu vježbu u Šibenik.

U Mljetskom i Korčulanskom kanalu brodovi su služili kao meta podmornicama „Nebojša“ i „Smeli“ tijekom njihovih vježbi torpednog napada, da bi potom razarači postali sami sebi meta. Razarač „Zagreb“ vozio je posljednji u borbenom poretku po uzburkanom Jadranu. Plovidba je bila uredna sve do ulaska u obalno svjetlo Sveti Križ u Kanalu svetog Ante kraj Šibenika, kada razarač „Ljubljana“ nije uspio na vrijeme skrenuti u pravcu bure, već se zanio krmom i udario u stijene ispod vile „Moj mir“.

„Ljubljana“ se tako ispriječila ispred razarača „Zagreb“, ali je zapovjednik „Zagreba“ Petar Krizomali pojačao rad strojeva te je „Zagreb“ uspio zaobići „Ljubljanu“. Dok su ranjenu „Ljubljanu“ izvlačili iz šibenskog akvatorija, razarač „Zagreb“ pristao je u šibenskoj luci, gdje je služio radnicima prilikom obavljanja podvodnih radova.

Članovi posade broda „Zagreb“ šest su mjeseci (do srpnja 1940. godine) pružali lučkim radnicima usluge vađenja, odvoženja na kopno, čišćenja te konzerviranja dijelova opreme i naoružanja.

Više o povijesti razarača možete pročitati >>ovdje<<