Da se, ipak, još neko vrijeme zadržim na to kako je bilo nekad, a kako je sad. Uopće ne želeći razmišljati kako će tek biti…

Unatoč trendovima i posljedicama po pomorce, nisu sve promjene loše. Naprotiv, ima čak odličnih, štoviše revolucionarnih, stvari koje su se izdešavale kroz moju karijeru pomorca. Sve dok malo ne zagrebemo ispod kože.

Na primjer, danas, gotovo, svaki mobitel u sebi ima ugrađen GPS. Detalj o kojem mnogi niti ne razmišljaju, uzimajući ga kao zdravo za gotovo. Uvjeren sam da je isto tako nemali broj onih koji niti znaju, niti ih je briga, što GPS kratica znači. Iskreno, zašto bi ih bilo briga kad sve što trebaju je prstom dotaknuti ikonicu na zaslonu mobitela da bi se aplikacija pokrenula. Oni s malo znatiželje ili volje će tu informaciju, uz milijarde ostalih, pronaći na internetu. Pa će im, svemogući, internet, kojem se vjeruje bez imalo zadrške, reći da je to Global Positioning System.

Lagao bih kad bih rekao da znam kad se GPS pojavio na trgovačkim brodovima. Iako bih tu informaciju vrlo jednostavno, kao i vi, mogao pronaći na svemogućem internetu. Ono što vam sa sigurnošću mogu reći je kad sam se ja prvi puta susreo s GPS-om na brodu. Kao što je nepobitna činjenica da je pojava GPS-a na trgovačkim brodovima bila svojevrsna revolucija. Bez trunke pretjerivanja.

Ne tako dugo prije, pojavio se svojevrsni preteči sustav, a zvao se Satellite Navigator ili od milja među pomorcima zvan i znan satelit. Negdje krajem devedesetih godina prošlog stoljeća susreo sam susjeda, umirovljenog Zapovjednika, starog maritima koji je čitav život proveo na brodovima. Tad me pitao, djetinje naivno, imamo li satelit na brodu. A kad sam mu odgovorio da nemamo, nije se mogao načuditi. Rekao sam mu da imamo GPS, te mu objasnio što je to i kako funkcionira. Gledao me tresući glavom.

Mislim da mi nije vjerovao niti riječi od svega što sam mu rekao.

Osnovna razlika između dva sustava je u učestalosti dobivanja pozicije. Satelit je davao kakvu takvu poziciju broda ovisno o prolazu satelita iznad određenog područja, dok GPS u svakom trenutku pokazuje poziciju s preciznošću izraženom u metrima. Pozicije koje je ”izbacivao” satelit smo, opet od milja, zvali fix. Budući da je broj satelita bio neusporedivo manji nego je to danas, a nisu niti sva svjetska morska područja bila jednako pokrivena satelitima, vrijeme fixeva bilo je nepredvidivo i takva navigacija prilično neprecizna. Iako, zadovoljavajuća za tadašnje potrebe pomorstva i brodarstva.

Tako je bilo područja gdje ne bismo uspjeli ”uhvatit” fix tijekom jednog pa i više dana. Pozicije su se, kao i stoljećima unatrag, ucrtavale na osnovu tzv. Zbrojene Pozicije ili na engleskom D.R. tj. Dead Reckoning. Tako se Zbrojena Pozicija ucrtavala na osnovu pretpostavljenog prijeđenog puta zasnovanog na brzini broda u protekla četiri sata po gvardiji. Stvarna pozicija mogla je biti, i nerijetko je bila, miljama daleko, u bilo kojem smjeru od ucrtane.

Radi se naravno o nautičkim, a ne kopnenim miljama. Nautička Milja iznosi 1852,3 m, a tek je jedna od rijetkih mjernih jedinica koje su uspjele preživjeti uvođenje metričkog sustava na globalnoj razini.

Znajući sve ovo, pokušajte zamisliti naše veselje kad smo u srpnju 1994. godine preuzeli novogradnju u Japanu koja je imala ugrađen GPS. Kako li smo bili naivni u vjerovanju da je to bilo isključivo zbog nas, kako bi se naš posao i život pojednostavnili. Zapravo, to je bio tek početak kraja.

Još kakvih osam, deset (?) godina unatrag mogli smo se skrivati, namještati vrijeme dolaska, vrtiti se po noći u Sekondovoj gvardiji kako bismo stigli na odredište poslije doručka. Danas je dovoljno otići na internet, na jednu od nekoliko raspoloživih stranica, gdje uz upisano ime broda neće dobiti samo njegovu trenutnu poziciju, već i štošta drugo. Tako da nas danas veliki brat posmatra neprestano.

Nastavilo se postepenim uvođenjem ECDIS-a (Electronic Chart Display and Information System), ružnih škatula što neodoljivo podsjećaju na televizore. Osim što su kudikamo ubojitije. Priznajem, jednostavno mi je i uživam prilikom sidrenja pogledavati u te gadne kutije s hrpom (ne)potrebnih informacija. Ili kad samo jednim pogledom na ekran vidim predviđeno vrijeme dolaska, da ne moram čak niti uzeti u ruke kalkulator i izračunati.

Pa, zašto se bunim onda, kad mi je život toliko pojednostavljen?

Ma, ne bunim se i nije da sam protiv jednostavnijeg ili novotarija. Samo sam neutješno tužan još od 2014. godine kad sam se ukrcao u brazilskoj luci Manaus i shvatio da brod ima ne jednu, nego dvije takve škatule i da su papirnate karte odbačene kao stare krpe. To je bilo onda kad smo prestali biti navigatori i mutirali u operatore.

Ipak, istinski kraj pomorstva, kakvo je postojalo stoljećima, nastupio je tijekom 1996. godine. Stručnjaci će vam reći da se to, preciznije, desilo 1. srpnja 1997. godine kad je uveden ISM (International Safety Management). ISM je sustav izgrađen ne od strane nas, ljudi od struke, nego od onih koji žive od brodova i pomoraca. Ljudi koji znaju malo ili ništa o stvarnom životu na moru i brodu. Ljudi koji živote provode u kancelarijama pod neonskim osvjetljenjem, a ne po svjetskom plavetnilu. A i igraju se tuđim životima.

Tako su nam uvođenjem ISM-a utvrdili jasna i neumoljiva pravila o svemu što pomorac mora i svemu što pomorac ne smije činiti kako se ne bi narušio njihov unutarnji mir. Danas po brodarskim kompanijama sve rjeđe i manje sjede bivši ljudi od mora i struke, a sve više poslušnici što oplemenjuju naše živote novim moranjima i ne smijenjima. Apsolutno je točno da je ISM uveo reda sa svim svojim procedurama i provjerama. Istina je da je učinio život na moru, donekle, sigurniji mada se u mnogim aspektima kosi sa zdravim razumom kao i osnovnom sigurnošću.

Jer, u konačnici, postalo je važnije ispisati dokument i spremiti ga u odgovarajuću fasciklu, gdje će ga jedna od mnogobrojnih inspekcija moći pronaći, nego što je izvršenje određenog zadatka opisanog u istom dokumentu.

Stoga, hvala, ali ne hvala, ja ne želim znati kakva budućnost čeka pomorstvo i pomorce. Neka me puste da živim u blaženom neznanju.

I sad i uvijek, i kad budućnost stigne, ja vam želim: ”Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe”.

Na sidrištu luke Valencia (Španjolska), 9. srpanj 2021. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe