Dvadesetog lipnja 1819. godine prvi je put jedan brod s parnim pogonom preplovio Atlantski ocean. U to doba bila je to velika senzacija, a i danas je zanimljivo i neobično da nakon tog uspješnog pothvata nijedan drugi američki parobrod nije preplovio Atlantik u sljedećih gotovo 30 godina.
Brod se zvao SS Savannah i imao je hibridni pogon – jedra i parni stroj – što je bilo karakteristično za prve parobrode. Naime, SS Savannah trebala je u normalnim uvjetima ploviti pomoću jedara i tako štedjeti gorivo, a samo u slučajevima kad ne bi bilo vjetra trebala je uključiti parni pogon. Njen parni stroj imao velike dimenzije. Klip je bio promjera čak 1 metar, a imao je hod od oko 152 centimetra. Proizvodio je oko 90 konjskih snaga.
Zbog veličine parnog kotla i stroja, glavni je jarbol na brodu morao biti izgleda smješten više prema krmi nego što je inače bilo uobičajeno. Brod je nosio čak 75 tona ugljena i 90 kubičnih metara drveta. Parni stroj nije okretao propeler, nego kotače s lopaticama, promjera gotovo 5 metara.
SS Savannah bila je američke proizvodnje i isplovila je iz SAD-a u svibnju 1819. godine, a nakon 29 dana i 11 sati putovanja, pristala je u engleskom gradu Liverpoolu. Zanimanje za brod bilo je ogromno.
Neki su nagađali da bi se SS Savannah mogao upotrijebiti za oslobađanje Napoleona Bonapartea, koji je u to doba bio zarobljen na otoku Svetoj Heleni, usred Atlantskog oceana. Naime, navodno je upravo u to vrijeme Napoleonov brat Jerome Bonaparte ponudio veliku nagradu onome tko uspije osloboditi bivšeg cara.
Najteži korak u karijeri budućih pomoraca je kadetura, odnosno, prvi ukrcaj. Potraga za prvim poslodavcem, neizvjesnost, putovanje u sasvim nešto novo i daleko… Sve to i još puno više promjene su s kojima se suočavaju mladi kada uzmu u ruke svoju diplomu koju su uz puno truda i rada stekli na Pomorskom fakultetu. Sve manje postaje neuobičajeno da pomorske fakultete završavaju i djevojke.
Kako se na to odlučila, kako je izgledala potraga za kadeturom te kako su joj izgledali radni dani na brodu, ispričala nam je Tonka Brnardić.
Kako to da si se odlučila za karijeru pomorca s obzirom na to da si rođena u unutrašnjosti?
Oduvijek me privlačilo more, odmalena sam išla s obitelji na regate i jedrila tako da sam se zaljubila u more i brodove. Uz to, u našoj obitelji skoro sve što ima veze s morem i brodovima je tradicija. Preko mog oca koji je bio zapovjednik na riječnim brodovima, do strica koji projektira brodove. Zajedno su i plovili na riječnim brodovima tako da su mi brodovi uvijek bili negdje, ako ne u svijesti, onda u podsvijesti.
Kako si obitelji obznanila da želiš biti pomorac? Kakva je bila reakcija na odabir studija?
Koliko se sad sjećam, bile su jako pozitivne reakcije na moj odabir studija. Tata me čak i usmjerio u tom pravcu i preporučio mi da upišem nautiku. Dok sam još razmišljala o srednjoškolskom obrazovanju htjela sam upisati Pomorsku školu, no sigurniji odabir je bila Opća gimnazija u Sisku. Međutim, to more mi je ostalo negdje u glavi, tako da sam upisala i završila Pomorski fakultet.
Kad sam upisivala fakultet, mislim da moji nisu mislili da ću se baš odlučiti zaploviti na brodovima, nego da ću tražiti sigurniji posao na kopnu. Tek na trećoj godini kad sam i bila na jednom intervjuu za kadeturu shvatili su da mislim za ozbiljno.
Moram reći da su mi oduvijek, od upisa na fakultet pa do završetka kadeture, bili najveća podrška u životu i u ovome poslu i to se nastavlja i dalje. Kada im pričam doživljaje s broda govore mi da su jako ponosni na mene što sam krenula u ovom smjeru i nastavila tradiciju plovidbe u obitelji.
Kako si uspjela doći do prvog ukrcaja i jesi li dobila dovoljno potrebnih informacija, odnosno, koji su ti bili izvori informacija?
Na Pomorskom fakultetu u Rijeci se svake godine održava takozvani Dan Karijera na koje dolaze brojni poslodavci tražiti nove radne snage. Tako sam i ja, na zadnjoj godini diplomskog studija odlučila spremna prisustvovati tom događaju. Spremila sam se, isprintala cijeli bunt životopisa i krenula s predstavljanjem svakome tko me zanimao.
Na kraju nisam trebala dugo ni čekati. Već nakon tjedan dana me moja kompanija zvala na intervju i dobila sam kadeturu. Imala sam dosta sreće jer i dan danas dosta mojih kolega čeka na prvi ukrcaj. Naravno, prije intervjua sam se raspitala o kompaniji kod mojih drugih kolega/prijatelja i oni su mi dali informacije općenito o kompaniji, brodovima, kako uopće izgleda kadetura na brodu, što se točno radi itd.
Foto: Tonka Brnardić
Na kojem si brodu odradila kadeturu i kakvi su bili prvi dojmovi kada si teoriju morala primijeniti u praksi?
Kadeturu sam odradila na produkt tankeru i to dva ugovora po otprilike šest mjeseci. Budući da mi je to bilo prvi put da sam kročila nogom na jedan tako veliki brod, prvih tjedan, dva bila sam totalno zbunjena dok nisam pohvatala točno tko je što na brodu, što se radi, gdje je ulaz na most ili u strojarnicu, kakve su procedure za uzbunu…
Tek kada je prošlo to vrijeme prilagodbe može se reći da sam počela primjenjivati znanje stečeno na fakultetu i moram reći da nas fakultet sa svojim programom pokušava najbolje pripremiti za brod, ali teorija je jako drugačija od prakse.
Kakav je bio osjećaj provesti šest mjeseci na brodu?
Ugovori na mojoj kompaniji za kadete su inače četiri mjeseca, no spletom okolnosti i krize zvane korona sam ostala na brodu malo duže od šest mjeseci.
Bilo je teško za prvi put, jer sam se psihički pripremila na četiri mjeseca, no krajem ugovora, kada je bio veliki ”lockdown” naš brod je bio storage tanker pa smo morali plutati izvan teritorijalnih voda Portugala.
Najgore je bilo to što je većina posade već bila na krajevima ugovora ili preko ugovora i nismo znali kada bi mogli u luku i kada će biti smjena posade, no bila je sve u svemu dobra atmosfera i dobro smo se svi slagali.
Na drugi ugovor sam se već bila spremila da idem na duge staze tako da mi nije bio nikakav problem odraditi šest mjeseci. Zapravo, vrijeme je jako brzo prošlo zato što smo bez prestanka vozili i svi smo bili zaposleni non-stop. Nisam ni stigla razmišljati ni o čemu drugom nego o poslu.
Foto: Tonka Brnardić
Možeš li nam ukratko opisati kako izgleda tvoj uobičajeni radni dan? Kakve si poslove morala obavljati? Koja su točno bila tvoja zaduženja na brodu?
Svaki ugovor sam radila drugačije, ovisi kako bi me rasporedili na brodu. Uobičajeno bi išla na doručak, pa zatim na most ili na palubu do podne, nakon toga bi bila pauza za ručak te nakon pauze u 13 sati bi nastavili ili most ili paluba do 17 sati, nakon toga bi bio odmor i slobodno vrijeme.
U slobodno vrijeme bi znala učiti i čitati priručnike. Časnici su mi zadavali zadatke i pitanja koja bi trebala istražiti i napisati odgovore. Nešto poput domaće zadaće. Osim toga, znali smo se i mi kao posada zajedno družiti, pogledati tu i tamo neki film. Imali smo i Hrvatsku televiziju pa bi se skupili uvijek poslije večere i gledali kvizove i vijesti.
Što se tiče samog posla, svaki ugovor je bio drugačiji. Prvi ugovor sam više fizički radila vani po palubi. To je većinom bilo farbanje palube i stavljanje određenih oznaka na poklopce po palubi.
Drugi ugovor sam više radila na mostu i u cargu te sam bila više skoncentrirana na usvajanje budućeg posla kao časnik. Većinom sam bila zadužena za obavljanje papirologije pa sam svima uskakala i pomagala što je meni odlično došlo kao priprema za budući posao.
Foto: Tonka Brnardić
Foto: Tonka Brnardić
Foto: Tonka Brnardić
Uz nadzor odgovarajućeg časnika sam obavljala posao vođenja brodske trgovine (”slopchest” ili bonded store), asistirala u pripremanju papirologije za svaku luku u koju bi dolazili, provjeravala opremu za spašavanje, pomagala u izradi planova putovanja.
Sve u svemu, dan bi mi uvijek bio ispunjen od početka do kraja, što mi je i dobro došlo jer je u tom slučaju vrijeme brže prolazilo na brodu.
Postoji li neki događaj koji te se dojmio tijekom odrađivanja kadeture?
Ima jako puno događaja s kadeture koje ću pamtiti zauvijek.
Na prvom ugovoru smo često plovili istom rutom Arkhangelsk – Amsterdam te smo prolazili baš iznad najsjevernije točke Europe te sam vidjela Auroru Borealis, a kada bi ušli u Bijelo more prolazili smo kroz led iza ledolomaca i taj zvuk kada brod prolazi kroz led, to šuškanje mi je bilo fascinantno.
Također kada smo prolazili uz obalu Portugala i Španjolske naletili smo na jato kitova i dupina. Svaki prolazak ispod mosta mi je bio dojmljiv.
Kakve su bile reakcije muških kolega kad si došla na brod i kako su te prihvatili?
Svi su me odmah lijepo prihvatili te mi pomagali da se malo uhodam i prilagodim. Drugačija je i atmosfera čim je žena na brodu, svi se malo pristojnije ponašaju i drugačiji je tempo. Prema meni su se više-manje svi odnosili s poštovanjem, neki baš i ne, ali kao i na svakom poslu nekima ”sjedneš”, a drugima ne, ali uvijek se treba ponašati što profesionalnije i odraditi svoj posao.
Koji ti je bio najteži, a koji najlakši dio života na brodu?
Najteži dio života na brodu mi je bio zapravo to što nisam mogla izaći nigdje van, vidjeti gradove u kojima smo bili, jer zbog COVID-19 krize nismo smjeli napuštati brod u luci. To mi je i najviše žao jer sam boravila u brojnim portugalskim i španjolskim gradovima, a zapravo ih nisam imala prilike posjetiti.
Već pri kraju ugovora kad sam bila više od četiri mjeseca na brodu su mi malo nedostajali prijatelji i obitelj jer sam inače društvena osoba. Volim biti okružena ljudima pa sam to kompenzirala druženjem s kolegama na brodu koji su bili u istoj situaciji kao i ja, a to mi je bio zapravo najlakši dio života na brodu. Prilagodljiva sam osoba i lako se sprijateljim, pa sam uz dosta poznanika stekla i puno prijatelja s kojima sam našla zajednički jezik te su mi pružili veliku pomoć u mom usavršavanju za budući posao časnika.
Kako zamišljaš svoju buduću karijeru, koje su ti ambicije i želje?
Zasad mi je prvi cilj položiti poručnički ispit za kojeg se već i pripremam. Nakon toga ću nastaviti ploviti sigurno još par godina. Zasada je još tako. Htjela bih naravno imati i obitelj u budućnosti pa bi bilo malo teško uskladiti ovakav posao i način života s time, no to sve ovisi i o tome kakve će okolnosti biti u tom trenutku.
Kako provodiš slobodno vrijeme kada nisi na brodu?
Prije svega, najviše se družim s prijateljima. Imam dosta prijatelja koji su iz Dalmacije (kolega časnika) koje, ako nisu na brodu, obiđem. Najveći dio vremena provodim doma uz obitelj i većinom samo opuštanje, jer nakon stresnog perioda na brodu treba se psihički malo odmoriti doma.
Imaš li neku poruku ili savjet koji bi poslala kolegama i apsolventima s pomorskih fakulteta koji tek trebaju pronaći prvi ukrcaj?
Htjela bih im poručiti da je ovaj posao jako naporan i treba imati čvrstu volju i želju za ovakvim načinom života i poslom. Što se tiče pronalaska prvog ukrcanja neka se javljaju svim agencijama po redu i šalju životopise i molbe jer će se sigurno negdje stvoriti prilika i netko će ih prepoznati.
Što bi poručila djevojkama koje žele krenuti tvojim stopama i jednog dana ploviti na brodu?
Djevojkama bih rekla ”samo naprijed!” bez ikakvih ustručavanja. Drago mi je kada čujem da ima nekih djevojki koje su odlučile upisati nautiku na Pomorskom fakultetu. I ne samo to, nego da su se odlučile i traže ukrcaj na brod. Treba nas više i to ne samo na putničkim brodovima, gdje se većina žena ukrcava, nego i na trgovačkim brodovima poput tankera, kontejneraša…
Trebaju znati da će se susresti s jako puno predrasuda i čuđenja zašto su uopće odabrale ovakav poziv, no, rekla bih im samo da trebaju znati što žele u životu, imati zacrtani nekakav cilj do kojeg žele doći i punom snagom naprijed prema tome cilju.
Neviđena kriza nedostatka kontejnera širom svijeta navela je izvoznike u Turskoj da kontejnere za svoje pošiljke zamijene drvenim kutijama; piše FleetMon
Jedan od takvih izvoznika je tvrtka iz provincije Denizli u zapadnoj Turskoj koja je zbog neizmjerno visokih stopa prijevoza tereta i nestašice kontejnera odlučila koristiti drvene kartone i kutije za svoj izvoz 11 tona prerađenog mramora u SAD. Za isporuku te količine inače koriste 400 kontejnera.
Iako su ograničenja povezana s pandemijom u mnogim zemljama ublažena, izvoz iz istih još se nije ubrzao što je uzrokovalo globalnu nestašicu kontejnera.
Gospodin Murat Yener, iz DN Mermer, tvrtke za izvoz mramora iz Denizlija rekao je da je ovo prvi put da se bilo kakav izvoz vršio u drvenim kutijama u SAD.
Vlasnici kontejneraša Ever Given, koji je od travnja ”zarobljen” u Egiptu, upravi Sueskog kanala (SCA) predali su novi prijedlog za naknadu štete, piše Offshore Energy.
Na ročištu održanom 20.lipnja 2021.godine, vlasnici i osiguravatelji potvrdili su da žele ”konačno i sporazumno rješenje koje će zadovoljiti obje strane”, ali i da će detalji pregovora ostati povjerljivi.
Prisjetimo se, na početku je uprava Sueskog kanala (SCA) tražila 916 milijuna dolara odštete, a budući da su vlasnici tu ponudu odbili, odšteta je smanjena na 550 milijuna dolara s uvjetom da se 200 milijuna dolara plati unaprijed.
Iz UK P&I Cluba podržali su ponovnu procjenu vrijednosti broda i tereta, dodajući kako se nadaju konačnom rješenju što prije.
Nakon masovne evakuacije iz Dunkerquea, Britanci su željeli evakuirati također i civile te preostalo vojno osoblje iz ostatka Francuske.
Dana 17. lipnja 1940. godine njemačke su Zračne snage (Luftwaffe) potopile britanski brod HMT Lancastria, u trenutku kad je na njemu bilo više od 4.000 osoba. Radilo se o velikom putničkom brodu preuređenom u transportno plovilo koje je prevozilo izbjeglice iz Francuske, države koju su u tom trenutku osvajale njemačke snage.; piše Povijest.hr
HMT Lancastria bila je duga oko 176 metara, a službeno je mogla prevoziti do 2.200 ljudi, uz posadu od 375 članova. Ubrzo nakon masovne evakuacije iz Dunkerquea, Britanci su željeli evakuirati također i civile te preostalo vojno osoblje iz ostatka Francuske pa su onamo poslali svoje transportne brodove. HMT Lancastria došla je do ušća rijeke Loire 16. lipnja 1940. godine, a zatim je u nju ukrcan velik broj osoba, koji nije točno moguće utvrditi (njen kapetan dobio je zapovijed da ukrca što je moguće više izbjeglica i savezničkih vojnika, zbog čega mu je dopušteno čak i prekoračenje međunarodnih zakonskih kvota o broju putnika).
Na brod je ukrcano između 4.000 i 9.000 ljudi, a zatim je kapetan čekao priliku da krene na put prema Velikoj Britaniji. Međutim, brod su spomenutog 17. lipnja napali njemački zrakoplovi tipa Junkers Ju 88 i pogodili ga bombama. Tri izravna pogotka uzrokovala su prevrtanje broda i njegovo potonuće u roku od dvadesetak minuta.
Brod je završio na dnu estuarija rijeke Loire, oko 12 kilometara od luke Saint Nazaire. Spašeno je 2.447 osoba, a ukupan broj poginulih ostao je nepoznatim zbog prekrcanosti broda i nepostojanja službenog popisa putnika. Poznata su imena 1.738 poginulih osoba, a ukupan broj mrtvih mogao bi iznositi i nekoliko tisuća više.
Već i sa spomenutih 1.738 registriranih poginulih osoba HMT Lancastria nadmašuje RMS Titanic i RMS Lusitaniju pa predstavlja brod na kojem je stradalo najviše ljudi u čitavoj britanskoj povijesti.
U Komarni na gradilištu Pelješkog mosta održana je koordinacija investitora i izvođača radova projekta „Cestovna povezanost s južnom Dalmacijom“, kojoj su nazočili ministar Oleg Butković, župan Nikola Dobroslavić, predsjednik Uprave Hrvatskih cesta Josip Škorić i predstavnici izvođača i nadzora, piše Radio.Hrt.Hr.
”U ovom trenutku situacija je vrlo dobra, povoljna, a što se tiče mosta posljednja pošiljka čeličnih konstrukcija je došla na gradilišta i do kraja kolovoza će biti spojen hrvatski teritorij. Nakon toga idu radnje pripreme kolničkog zastora i asfaltiranja i to sve skupa ide dobrom dinamikom. Izražavam ovom prilikom veliko zadovoljstvo izvođačem, ali i investitorom Hrvatskim cestama, jer smo unatoč problemima koje je uzrokovala pandemija koronavirusa u vrhuncu izvedbe cijelog projekta”, rekao je ministar naglasivši kako je najvažnije kako će hrvatski teritorij napokon biti spojen i kako će sljedeće godine u ovo vrijeme most biti završen i moći ćemo ga pustiti u promet.
Zadovoljstvo dinamikom radova izrazio je i župan Nikola Dobroslavić, kazavši kako sve zajedno izgleda vrlo optimistično. Da radovi dobro napreduju potvrdio je i predsjednik Uprave Hrvatskih cesta, investitora projekta, Josip Škorić, rekavši kako vjeruje da će cijeli projekt biti završen u zadanim rokovima.
Međunarodna federacija transportnih radnika (ITF) izvijestila je da će se 19 preostalih članova posade napuštenog katarskog bulk carriera Ula ovog tjedna vratiti kući, privodeći kraju svoje dvogodišnje muke; javlja Splash 247
Pomorci su ostali napušteni kao dio veće posade od 25 ljudi kada je vlasnik Ule, Aswan Trading and Contracting, prestao isplaćivati plaće i osiguravati hranu, gorivo i vodu 2019. godine.
U siječnju ove godine naizgled zaboravljeni, napušteni članovi posade započeli su štrajk glađu pred svjetskim medijima. Apeliralo se na kuvajtske vlasti da umjesto vlasnika broda, Aswana, isplate plaće posadi i da im pomognu oko repatrijacije.
Početkom lipnja ITF-ov koordinator Arrachedi je od kuvajtskih vlasti dobio vijest da će posada, od kojih su neki bili na brodu čak 31 mjesec, napokon krenuti kući.
Rekao je da je slučaj bulk carrier Ula postao jedan od najzloglasnijih slučajeva modernog napuštanja.
Utjecajna skupina predstavnika pomoraca i vlasnika brodova pozvala je zemlje da ubrzaju protokole promjene posada i repatrijaciju.
Zajednička pregovaračka skupina (JNG) rekla je da odgoda promjena smjena posada više nije izvediva. Daljnja produljenja ugovora štetila bi mentalnom zdravlju i dobrobiti pomoraca i dovela bi u opasnost njihovu sigurnost te sigurnost brodova i okoliša; javlja The Maritime Post
Vlade su do 15. lipnja imale 30 dana za provedbu sigurnih protokola promjene posade koje je utvrdila Međunarodna pomorska organizacija (IMO).
Ne treba podcjenjivati umor pomoraca, rekli su partneri iz JNG-a u zajedničkom pismu koje su potpisali pomorska koordinatorica ITF-a Jacqueline Smith i zajednički tajnik JNG-a i izvršni direktor IMEC-a Francesco Gargiulo.
‘Posljedice stresa koji podnose pomorci te nemogućnost dosljednog pristupa medicinskoj pomoći na kopnu mogu negativno utjecati na komercijalnu održivost brodskih operacija.’
JNG traži:
• prijelazno razdoblje od 30 dana za promjenu posade.
• pomorci koji nastave raditi i nakon isteka ugovora trebali bi biti financijski nadoknađeni.
• pomorcima koji čekaju raspoređivanje treba dati napredne isplate plaća.
• Pomorcima treba pružiti dodatnu potporu te bolji pristup internetu dok su na brodu.
• posada koja je bila najduže na brodu imat će prioritet za repatrijaciju bez obzira na čin.
JNG čine Međunarodno vijeće pomorskih poslodavaca (IMEC), Međunarodno udruženje upravitelja pomorca iz Japana, Korejsko udruženje brodovlasnika, Evergreen i Međunarodna federacija radnika u prometu (ITF) koja predstavlja 215 pomorskih sindikata i njihovih milijun članova.
”Tko zapovijeda morem, zapovijeda trgovinom, tko zapovijeda trgovinom svijeta, zapovijeda bogatstvom svijeta, a time i samim svijetom.” (Sir Walter Raleigh)
Rad na brodu nije odmor. To su zablude često povezane s pomorstvom. Jedna od najvećih poteškoća s kojima se pomorci suočavaju u svom životu je držanje podalje od svojih najmilijih dok obavljaju svoje dužnosti na moru.
Propuštanje rođendana, obiteljskih događaja ili vjenčanja cijena je koju plaćaju da bi teret na vrijeme stigao do ljudi. Mnogi su pomorci propustili svaku proslavu rođendana svoje djece, a neki nisu mogli prisustvovati sprovodima svojih najmilijih. Težak je izbor koji su donijeli za život svojih obitelji, ali bol zbog odlaska ne sprječava ih u izvršavanju dužnosti.
Netko mora obaviti posao, a pomorci su dovoljno čvrsti da prihvate ovu gorku činjenicu. Iako ljudi na kopnu slave i druže se u svakoj mogućoj prilici, pomorci se i dalje trude na moru kako bi osigurali da ta slavlja ne prestanu, čak i po cijenu vlastite sreće.
Prošle godine COVID-19 je donio još loših vijesti za više od 1,6 milijuna pomoraca na svijetu koji doprinose globalnoj ekonomiji: “U jednom trenutku prošle godine bilo je oko 400 000 pomoraca koji se nisu mogli vratiti kući”, “Mnogi su zapeli jer su pravila COVID sprječavala ljude da putuju”. Na kraju je Generalna skupština Ujedinjenih naroda donijela rezoluciju u kojoj su se zemlje obvezale pomoći pomorcima da se vrate kući.
Kad ste na brodu koji drži liniju u Aziji, ne poštuje se niti jedna rezolucija ni Neptunova deklaracija. U zemljama kao što su Kina, Južna Koreja i Singapur nakon isteka ugovora u rijetkim slučajevima možete napraviti smjenu, ali pod uvjetom da ste u karanteni 14-21 dan. Također, rijetke su kompanije koje će obaviti smjenu posade u tim zemljama.
S obzirom na zatvaranje granica i preventivne mjere s ciljem smanjenja izloženosti riziku od COVID-19, pomorci su postali taoci virusa. Premda dobre brodarske kompanije nastoje sve što je u njihovoj moći da osiguraju smjene posade u lukama gdje to moguće, određene zemlje jednostavno ne dozvoljavaju smjenu posade i smatraju da je glavni krivac COVID-19 i takozvani prijenosnici zaraze- pomorci.
Nažalost zbog ovih ograničenja i oskudne dostupnosti međunarodnih letova koje je donijela pandemija, stotine tisuća pomoraca ostaju na brodovima i dalje od isteka njihovih ugovora, budući da još nije postignut globalni konsenzus o jedinstvenim mjerama koje bi mogle dopustiti učinkovitu smjenu posade.
Ne postoji nitko u svijetu koji ih na to može prisiliti. Gdje su nestala prava pomorca? Ljudska prava ostaju su samo na papiru.
Na primjer, u Južnoj Koreji je dozvoljena smjena posade, ali pomorci koji dolaze na ukrcaj, moraju biti 14 dana u karanteni. Pitam se, kakva je hrana u karanteni?
A odgovor na pitanje „Zašto?“ nema smisla. To bi trebalo potaknuti ozbiljan razgovor s raznim Vladama i organizacijama koje drže pomorce na brodovima nakon isteka ugovora otprilike 10 mjeseci.
Pomorci koji su fizički iscrpljeni i metalno umorni od boravka na brodu, ne mogu normalno funkcionirati. S druge strane, COVID-19 je priča za sebe – jer je istina laka, a laži je teško održati. Tko će biti odgovoran za pomorce koji se razbole uslijed njihovih mjera? U pojedinim zemljama ”Talačka kriza traje i dalje”…
”Zemlje ne žele riskirati, ali žele izvoziti” Ako ima volje, ima i načina.
Međunarodna organizacija rada i neke vlade također pokušavaju pomoći. Kanada, Australija i Ujedinjeno Kraljevstvo smatraju se vrhunskim u provođenju radnih pravila.
Zamislite, prvi put ste na brodu, nakon završenog fakulteta, dolazite na ukrcaj i ukrcate se brod u ovoj ”nenormalnoj situaciji” ne možete vani i ne možete se iskrcati nakon završenog ugovora. Sve ono lijepo što ste slušali, pada u duboko slano more i odjednom vise niste žedni za čašom pitke vode koje ovo zvanje nosi.
Svjetske brodarske kompanije uskoro će se naći u velikim problemima zbog nedostatka posade. Nakon što se iskrcaju s broda, mladi će pomorci dobro promisliti hoće li ponovo ići na ukrcaj ili ne. Iz navedenih razloga izgubit će želju za novim ukrcajem na brod.
Konvencija ILO-a o pomorskom radu iz 2006. (MLC, 2006.), na primjer, omogućava olakšavanje repatrijacije i smjenu posade na brodovima, ali ju je ratificirala polovica država članica ILO-a. U ILO-u i IMO-u, uključujući Odbor IMO-a FAL, kao glavne mehanizme za kontinuirano ažuriranje relevantnih pravnih instrumenata.
Dok ste na brodu, luksuz je biti u dobrom zdravstvenom stanju. Ako Vam je iz nekog razloga potrebna zdravstvena njega za vrijeme boravka broda u luci, to će Vam biti onemogućeno, a preostaje Vam samo da se pomolite dragom Bogu da sve završi u najboljem redu.
Pojedini brodovi i dalje plove svjetskim morima s minimalnim brojem članova posade, a koliko je to sigurno budućnost će pokazati.
Problemi sa smjenama posade zbog pandemije još uvijek su aktualni. Određeni broj pomoraca još uvijek čeka na smjenu dosta duže od predviđenog trajanja njihovih ugovora.
Kako se s time nosi brodar s juga, Korkyra shipping, s obzirom na to da njihovi brodovi upravo jesu na onim rutama gdje su smjene pomoraca teže nego drugdje; donosi HRT radio Dubrovnik
Rukovoditelj kadrovskih poslova Korkyra Shipping, Korčula, gospodin Dejan Botica bio je gost emisije Pomorska večer te komentirao trenutnu situaciju:
Gdje su brodovi, kako su pomorci i kako im ide sa smjenama?
– Od početka pandemije borimo se s nastalom situacijom. Trenutno radimo smjenu na dva broda. Na jednom brodu smjena bi trebala biti u Emiratima, a na drugom je vlasnik u dogovoru s nama odlučio poslati brod u Manilu kako bi se napravila smjena posade koju čine Hrvati i Filipinci.
Filipincima možemo napraviti smjenu sljedeći tjedan, a Hrvatima ne. Razlog tome je što ne možemo dovesti ljude u Manilu. Manilske vlasti donijele su restrikcije po pitanju avio prijevoza. Maksimalni broj dnevnih putnika koji smije sletjeti na aerodrom je 1500. Aviokompanije su smanjile svoje kapacitete stoga sljedećih mjesec dana nije moguće kupiti avionsku kartu bilo gdje.
Brod nakon Manile ide u Australiju gdje isto nije moguće napraviti smjenu zbog restrikcija. Nakon toga, plovi za Vijetnam gdje je pak kompletna blokada svega te je nemoguće izvesti repatrijaciju. Najvjerojatnije ćemo brod zaustaviti u Singapuru. To u praksi izgleda tako da će se na smjenu koju smo trebali napraviti sljedeći tjedan čekati i više od mjesec dana.
S druge strane imamo situaciju s brodom na kojem treba napraviti smjenu hrvatskim časnicima i filipinskoj nižoj posadi u Emiratima i tu je dosta komplicirana situacija. Hrvatskim časnicima možemo i hoćemo napraviti smjenu, međutim, to nije moguće za Filipince.
Njih ne možemo iskrcati u Emiratima zato što pored problema s avioprijevozom, zbog indijskog soja virusa osobe koje su u posljednjih 15 dana bili u Indiji, Pakistanu, Bangladešu, Šri Lanci i Emiratima imaju zabranu dolaska na Filipine do 15.06.
U konačnici, dodatan problem je taj što je sada period kada im ugovor završava, iskrcati ih ne smijemo, a brod nastavlja za Australiju gdje nije moguće napraviti smjenu. Tako će članovi posade filipinske nacionalnosti ostati minimalno +2 mjeseca duže na brodu od predviđenog trajanja ugovora što dovodi to konačnih 12 mjeseci plovidbe dok brod ponovno stigne u Manilu.
Što se zahtjeva od pomoraca na aerodromima? Kakva je situacija s cjepivima?
Gdje su smjene moguće, cjepivo ne ulazi u kategoriju olakotnih okolnosti kod dolaska u zemlju. Još uvijek postoje restrikcije.
Jedina olakotna okolnost koja trenutno postoji je što osoba koja je preboljela corona virus nije obavezna ići u karantenu. Međutim, ima obavezu napraviti PCR test prije ulaska u zemlju.
Što se tiče cjepiva kao kompanija donijeli smo odluku da se svi pomorci moraju cijepiti. Vlasnik također traži da se pomorci prije ukrcaja cijepe.
U kakvom je zdravstvenom stanju posada koja je na brodu preko 12 mjeseci? Jeste li imali do sada problema s pojavom virusa na brodu?
Kao kompanija nismo imali većih problema. Prije godinu dana smo imali jedan slučaj zaraze corona virusom u Emiratima. Brod je bio u karanteni. Na sreću, nisu bili teški simptomi, sve je prošlo ”lišo”.
Što se tiče psihičkog stanja posade povremeno se pojavljuju problemi. Prije mjesec dana jedan od članova posade jednostavno više nije mogao izdržati pritisak stoga smo hitno reagirali, izašli čovjeku u susret i tražili hitnu repatrijaciju.
U Hrvatskoj imamo uspostavljenu službu za psihološku pomoć pomorcima. Kontakt mogu dobiti u brodarskim kompanijama i kod SPH u slučaju da ustrebaju psihološku podršku kada im ugovori potraju duže nego što je predviđeno.
