Vezuju se ljudi za mnoge stvari, za sve ono što im je srcu milo, što čuva uspomene i što će ih tek stvoriti. Veže se tako uz auto, prvi bicikl, šešir s ljetovanja kada se upoznala ljubav, za staru komodu iz hladnoga hodnika, za dom, za jastuk… Ljudi su osjećajna bića. Imaju potrebu stvarati povezanost sebe s neživim, isto kao i sa živim.

Čovjek žudi za ljubavlju, svjesno ili podsvjesno, pa ako ju ima ili dobije, onda ju njeguje, pazi i čuva. I tako se kroz vremena stvari mijenjaju, ali mijenja se i čovjek, no čovjeka je nemoguće zamijeniti. Zašto? Zato što je svaki čovjek specifičan, ima dušu. Baš tako je i s brodovima.

Vežu se ljudi za kojekakva čuda svoga vremena, ali ni za što tako snažno kao za brod. Za brod jer on hrani, on stvara nova prijateljstva, on diše, on sluša, on priča, on zadaje rane i ozdravlja, on započinje i završava. Za brod jer i on ima – dušu.

Dušu je imala i „Lokarda“, ribarski brod koji je prije nekoliko dana izgorio na južnoj granici šibenskog akvatorija. U pomoć su priskočile sve raspoložive dežurne snage, no Lokardi nije bilo spasa. Zagrlilo ju je more, pa povuklo u svoja njedra.

U hladnim dubinama zauvijek će ostati trup goruće Lokarde, ali njezin duh će živjeti u pričama onih koji najbolje razumiju sve ono što je poviše napisano, sve ono o moru i brodu, o životu na moru, uz more i od mora, o kruhu s mnogo kora, ali s jednim posebnim okusom koji je othranio mnoga dalmatinska usta i podigao na noge one koji su koračali po stjenovitim i trnovitim obalama najljepšega mora na svijetu, Jadranskoga mora. Da bi te priče uistinu zaživjele i dobile sretan kraj, odlučili su se pobrinuti svi koji baš takav kruh donose kući, hrvatski ribari. Oni su odlučni u pomoći obitelji Majić, vlasnicima potonuloga broda.

Da bi i Vi pomogli obitelji Majić da vrati kruh na svoj stol, možete donirati sredstva na:

IBAN: HR4424850033200099821

DONACIJA MARIO MAJIĆ – ZA POTOPLJENI BROD

Mnogi su ribari odlučili pripomoći i udjeljivanjem svoga ulova, ili dijela istog, posadi broda Lokarda, a neki su prodali ulov, pa donirali novac. Ribari su pokazali da su uistinu braća po oruđu, pa je tako i cijela dobrotvorna akcija krenula brzo. Znaju svi da je Lokarda plovila Jadranom preko sto godina i to cijeloj priči daje posebnu čar. Koćarilo se, eto, više od stoljeća s Lokardom. Prije nekoliko godina je Lokarda bila pred potonućem zbog havarije, no vlasnik ju nije htio prepustiti sudbini – uložio je sav novac u popravak broda kako bi Lokarda opet zaplovila hrvatskim morem i kako bi hranila nekoliko obitelji.

Nije Lokarda tek običan brod, ona je simbol ribara, teškoga života i simbol ljubavi. Teško je gledati kako nešto nestaje, no kada je ovako brzo i neugodno, poput plamena koji guta Lokardu, tu stoljetnu damu koja je odslužila svoje već za par života, onda je prizor još teži i grlo se još jače steže. Ne očekuje se od svih da razumiju tu povezanost ribara i broda, niti empatiju drugih ribara prema brodu kojeg su generacije viđale po pučini, ali za zamoliti je još jednom sve da uplate koliko mogu obitelji Majić kako bi nova Lokarda opet zaplivala Jadranom. Nije to bio brod za rekreaciju, za uživanje niti za lude tulume, bio je to brod kao jedan stup obitelji kojeg sada treba zamijeniti novim stupom.

Hoće li ovo biti priča za jedan krasan dokumentarac, odlučit ćemo svi mi. Svi mi koji možemo pomoći, barem malo, nakon ove velike nesreće. Ono što je želja svih ribara i ljubitelja mora jest da opet na horizontu ugledaju Lokardu pa da novim generacijama pokažu stari sjaj ribarskog broda, da Lokarda opet lovi, što bi se reklo, „105 pa opet“, i da se ta čarolija povezanosti ljudi, mora i ribe produži na neka nova vremena.

Ono što povezuje prethodno spomenuti trojac – ljude, more i ribu, jest upravo brod, pa stoga povežimo opet posadu broda Lokarda s njihovim poslom, hobijem, strašću i najvećom ljubavlju – morem.  

Petar Zuanović