Zasigurno bi se na temu dale ispisati ne samo stranice nego i čitave knjige. I to bi, ubijeđen sam, svaka generacija pomoraca imala pokoju knjigu.

Sukobi generacija, ne samo u našoj profesiji, su neizbježni. I tu se nema što debatirati niti dodavati.

Kao što, vjerovatno, svaka „odlazeća“ generacija misli kako su oni kudikamo bolji od ovih što dolaze. Pa nerijetko krenu polemike o tome kako „ovi mladi“ nemaju pojma o ovome ili onome i kako bi bili izgubljeni da moraju upravljati opremom koja je davno otišla u zaborav. Da se ne zaboravi kako je u njihovo vrijeme sve bilo teže i kompliciranije nego je danas. Što, uglavnom, i je istina. Međutim, ti isti ne razmišljaju o sebi samima i da li su oni u stanju upravljati modernom opremom i tehnologijom. Za što su „ovi mladi“ mahom osposobljeni, manje ili više.

Počeo sam na tankerima, kemikalcima 1991. i prvih nekoliko, a i podosta brodova kasnije, su bili manualni brodovi, u smislu operacije teretima. Znači, nije postojala kontrolna kabina tereta, zatvoreni sustav ukrcaja i iskrcaja tereta gdje smo bili kudikamo više izloženi opasnostima pojedinih kemikalija, kao i vremenskim uvjetima, nego na suvremenim brodovima. Već godinama su takvi brodovi, nadam se, nezamislivi. Ofičal od gvardije sjedi u klimatiziranoj kontrolnoj kabini, obučen i obuven kako odgovara njemu, ili barem pretpostavljenom. Na kuvertu (palubu) niti ne izlazi nego pita gvardijana preko radija da mu provjeri što mu treba. Drugim riječima, kako tehnologija ide naprijed, tako mi pomorci, brže ili sporije evoluiramo prilagođavajući se novonastalim okolnostima. Bilo milom, bilo silom, što niti jedne niti druge ne čini ništa boljima ili pametnijima od drugih.

Paralelno s napretkom tehnologije i evolucijskoj prilagodbi pomorca na nove izazove, trendove i olakotne okolnosti, postepeno su izumrla i pojedina brodska zanimanja. I pojavila se nova. A ona koja su tradicionalno nezamjenjiva i bez kojih je operacija brodom „nezamisliva“ postepeno zaboravljaju što su znali, ili čuli od starijih, barem, ponešto o tome. Do trenutka kad se ukrca mladi pomorac na brod na kome nema nikoga tko bi ga mogao naučiti određenim vještinama. Tu su doduše podosta „kumovala“ nova pravila o sigurnosti pa su određene tradicionalne vještine postale zabranjene. Više se štošta ne smije jer nema potvrdu od proizvođača da je proizvod sačinjen sukladno standardima ovim ili onim. Da bi postepeno pale u potpuni zaborav.

Od moga prvog ukrcaja 1984. kroz deset do dvadeset godina su s brodova nestala zanimanja poput Vođe stroja (Noštromo makine), Brodskog tesara (Meštar) i telegrafiste. Nestali su klasični Električari i zamijenjeni su educiranijim i sa većim spektrom znanja Elektroničarima. Gdje li su tek zanimanja na specijaliziranim brodovima za određene operacije.

No, uz to pomalo nestaju i elementarni obrasci međuljudskog ponašanja, koje je barem našim generacijama bilo, ako ne urođeno, usađeno u roditeljskom domu.

Ne smijemo ignorirati činjenicu da se današnji pomorac kroz brodove susreće sa svakojakim običajima i kulturološkim specifičnostima ljudi s raznih strana svijeta. Htjeli ili ne, svjesno ili nesvjesno, jedni od drugih u manjoj ili većoj mjeri preuzimamo drugačije obrasce ponašanja i uzajamnog ophođenja. Samo za primjer, nekoliko godina sam navigal kao jedini Hrvat među Indijcima ili bio među svega nekolicinom „neindijaca“. Ta, trenutno, najmnogoljudnija država svijeta je prepuna različitosti, bilo religijskih, društvenih, tradicijskih, socijalnih i da ne nabrajam. Fascinirale su me neke stvari koje sam naučio od tih ljudi o životu i običajima po raznim dijelovima Indije.

Pa se dešavaju situacije koje su, recimo, Hrvatu normalne, dok Indijcu ili Englezu nisu. Kao i obrnuto.

Tako sam recimo, prisustvovao zamalo tjelesnom sukobu između Hrvata i Filipinca nakon što je potonji obraćajuči se prvome napućenih usana cmokao. Ono što je Filipincu, evidentno, najprirodnija stvar na svijetu, prosječnom Hrvatu je krajnje uvredljivo, degutantno i provokativno. Sve se, naravno, riješilo razgovorom i razmjenom mišljenja.

Drugom zgodom akteri smo bili Indijac i ja osobno, gdje je, evidentno, dotični Indijac smatrao apsolutno normalnim da fućkanjem privuče moju pažnju. Neovisno o tome što sam, povrh svega, bio višeg ranga na brodu. U mojim očima, po mojim shvaćanjima, učinio je dvije pogreške jednom gestom. Iako sam tada bio puno mlađi i temperamentniji nego danas, nisam odreagirao agresivno nego mu objasnio da u našem svijetu ne fućkaš za ljudima nego za psima. Uz, određene iznimke, naravno. Bez obzira na pojašnjenja njemu nije bilo u potpunosti jasno zašto to meni nije prihvatljivo ponašanje.

Jednom prilikom pitao sam Engleza kako se na engleskom kaže dobar tek. Ne u smislu da mi prevede „dobar tek“ na engleski, već me zanimalo postoje li jedna ili više riječi kojima se to iskazuje. Kao što, recimo, Nijemci koriste izraz „mahlzeit“. Ovaj me pomalo u čudu gledao jer, valjda, nije imao pojma o čemu govorim. Kroz daljnji razgovor shvatio sam da kod njih, kao i kod Amerikanaca, Filipinaca itd., ne postoji nešto što je nama sasvim prirodno. I ne samo nama kao Hrvatima ili Slavenima, nego i većini europskih nacionalnosti. Bilo bi smiješno postaviti pitanje da li je naš način ispravan a njihov pogrešan.

Unatoč mnogobrojnim razlikama u običajima i navikama, neke stvari su bile, a sve manje su prirodne i normalne, neovisno o nacionalnostima. Do unatrag desetak godina je, meni, bilo apsolutno prirodno i normalno pri ukrcaju i prije iskrcaja da se ljudi jave Komandantu. Radio sam to od prvog ukrcaja do posljednjeg prije unaprijeđenja. Kao i, vjerujem, većina, ako ne i svi ostali pomorci. Unatrag spomenutih desetak godina ljudi to sve rjeđe čine. Uzimam u obzir, pomalo komično, ponašanje uz objašnjenje kako pojedinac s kojim nemam svakodnevnih dodirnih točaka ne želi smetati. Ali, kad se ukrcavaju ili iskrcavaju ljudi s kojima svakodnevno komuniciraš i poslovno i donekle osobno, pa se ne jave, smatram nepristojnim.

Prije desetak dana je bila smjena posade na brodu. Sljedećeg jutra stajali smo i pored otvorenih vratiju pričali u kontrolnoj kabini tereta, kad je ispred prošao novi Noštromo (Vođa Palube). Samo je pogledao unutra i produžio bez riječi ikome, ni „bog“ ni „dobro jutro“. Zazvao sam ga i zamolio da uđe unutra. Na pruženu ruku mi je uzvratio svojom mlitavom, bez kurtoaznog stiska. Zaželio sam mu dobro jutro i dobrodošlicu na brod. Ostao je malo posramljen. No, da li je shvatio što se od njega očekuje nemoguće mi je znati.

Dva dana unatrag je ponovo bila smjena i dvojicu novoukrcanih još nisam imao prilike vidjeti.

Uprkos razlikama među nama, ipak nas se većina nastoji prilagoditi i iznaći najjednostavnije rješenje za sve, ili barem većinu. Osobnog sam mišljenja da upoznavajući, radeći i živeći s ljudima drugačijih kultura, tradicija i običaja učimo, postajemo fleksibilniji pa shodno tome i iskustveno bogatiji. Od svakoga među nama možemo naučiti nešto novo.

Vjerujem da je većina nas pomoraca kroz život naučilia barem po nekoliko riječi od jezika ljudi s kojima smo navigali. Slažem se, najbrže učimo psovke i komične riječi. No, isto tako tvrdim da je lijep osjećaj svakoj osobi kad joj se stranac obrati na njenom jeziku, koji mu je potpuna nepoznanica. Tako je mene Kogo (kuhar) Filipinac dočekao jedno jutro:“Dobro đutro, Barba!“ Da, da, đutro. Lijepo od njega da se uopće potrudio, a ja sam mu, naravno, odgovorio:“Magandang umaga, Major!“  

Bili vi od ove ili one generacije pomoraca, neka su vam uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe,

Kapetan Aron Baretić – ABe

U navigaciji, zapadno Sredozemlje Barcelona (Španjolska) prema Gibraltaru for orders,

7. prosinac 2024. godine