Koliko je uistinu utjecala na moj život činjenica da nisam uspio maturirati u prvom roku moglo bi se diskutirati do beskonačnosti. Iz savršeno subjektivnih razloga, maturirao sam (tek) u drugom roku, negdje u 7. mjesecu 1984. godine.Pošto je tata još uvijek radio u Jugoliniji, na kojoj je proveo gotovo čitav radni vijek, što po brodovima što u kancelariji, nisam dugo čekao na ukrcaj. Naprotiv, na moj prvi brod ukrcao sam se prije većine mojih kolega. Nakon položene mature, s tatom sam otišao u Jugoliniju kako bih podnio molbu za zaposlenje i upoznao s ljudima iz kadrovske službe, što je bila svojevrsna formalnost pošto sam bio jugolinijim stipendista dvije godine i po ugovoru, bili su dužni zaposliti me za vrijeme kadeture, pripravničkog staža. Istina, prema prvotnom ugovoru, ja sam bio obavezan na Jugoliniji odraditi kadeturu i još dvije godine kroz koje bih postepeno vratio stipendiju. Na žalost ili sreću, 80-ih godina prošlog stoljeća vladala je  teška kriza u pomorstvu, i mnogi ljudi su, sretni da imaju posao, plovili kao kormilari ili čak mornari s položenim poručničkim ispitom. Ista situacija bila je i sa strojarima. Sukladno situaciji, svim stipendistima ponuđen je bio dodatak ugovora po kojem se Jugolinija obvezivala obezbjediti nam samo kadeturu i ništa više, uz klauzulu da nismo dužni vratiti stipendiju. Naravno da smo se mogli žaliti i tužiti s njima, što su neki vjerovatno i učinili, ali u mojoj tadašnjoj situaciji kad čekala me još vojska poslije kadeture i Viša Pomorska, takav izmijenjeni ugovor savršeno mi je išao u prilog.

Ne samo što sam se ukrcao na kadeturu prije većine iz svoje generacije, nego sam čak dobio priliku da biram na koju liniju bih išao. Jugolinija je bila načelno linijski brodar koji je svojim linijašima pokrivao sve kontinente osim Australije te istočne i zapadne obale Afrike, dok su neke Afričke zemlje Sredozemlja bile pokrivene, a u druge se odlazilo povremeno. Tako me naš susjed, barba Vinko, koji je kasnije otišao u mirovinu kao Zapovjednik s Jugolinije, a tada još uvijek aktivan, zvao kod sebe na brod „Bribir“, star nekoliko godina, ali na liniji za Perzijski zaljev. Uz veliku žalost, jer sam barba Vinka jako poštivao, morao sam mu se zahvaliti ali i odbiti tako primamljivu ponudu. I da ne bih  zaboravio, igrom slučaja ili nečeg drugog, moj prvi brod kao 3. Časniku Palube, godine 1990. bio je taj isti „Bribir“, na kojem sam proveo svega tri mjeseca. Kasnije, nekako s raspadom Jugolinije „Bribir“ je prodan stranoj kompaniji i nastavio je svoje putovanje tko zna gdje. Da bih ga vidio lani pod drugim imenom i francuskom zastavom ispred francuske luke La Pallice u Biskajskom zaljevu. Kako znam da je to bio baš „Bribir“ a ne brod vrlo sličan njemu? Jednostavno, na krmi broda još uvijek su bila zavareni ime broda i luka upisa, Rijeka. Da li ikakve veze imaju imena (Novi Vinodloski i Bribir) ta dva broda s činjenicom da naša obitelj vuče korijene iz Vinodola, ne bih znao, mada je svakako zanimljivo znati. Istovremeno, tatin kolega, barba Duško, što u to vrijeme bio je zaposlen kao predstavnik Jugolinije u New Yorku, zvao me da se ukrcam na jedan od novih „kontejneraša“ što plovili su na liniji za Sjevernu Ameriku. I njegovu sam ponudu, uz zahvalnost i dužno poštovanje, ali bez imalo razmišljanja, odbio. Vjerovatno vam ovo sve zvuči kao obična razmaženost klinca od nenavršenih 19 godina, koji od svega ponuđenog nije znao što uzeti. Naprotiv, razmažen nisam nikad bio, i bez imalo sumnje bio sam siguran što želim. Kako je tata, od 18 godina koliko je plovio, kakvih 10 godina proveo na takozvanoj liniji za Sjevernu Evropu, ja sam bio pun dojmova iz tatinih priča upravo o velikim evropskim lukama, poput Antwerpena, Rotterdama, Londona, Hamburga i ostalih. Nimalo ne sumnjajući u svoju odluku, s mladenačkim žarom i sigurnošću zamolio sam da me se ukrca na jedan od tih brodova. Najveći i vjerovatno jedini argument kojim su me svi oni pokušavali odvratiti od moje definitivne želje, bio je da su brodovi bili već stariji od 20 godina. Ništa to meni nije značilo, niti sam ikad, osim na svom prvom putovanju od Lošinja, gdje sam se ukrcao tokom redovitog godišnjeg remonta za tako star brod, preko Trsta gdje smo na sidru uzeli bunker (gorivo), do Gdanska, otkud smo se puni sumpora u rasutom stanju vratili u Jadran, u Kopar. Tad sam po povratku zamolio da me se prekrca negdje drugdje, što je bilo jako teško izvedivo, najviše upravo zbog mog tvrdoglavog inzistiranja na tim brodovima. Ne moram posebno naglašavati tatinu ljutnju zbog moje neozbiljnosti, ipak, dogovorili smo se da napravim još jedno putovanje i razmislim što želim nakon toga.Slijedeće putovanje je ipak presudilo u korist ostajanja iako ne na samom početku.

Prvi nalog za ukrcaj bio mi je izdan za brod M/B „Novi Vinodolski“ i s danom 8. kolovoz 1984. godine trebao sam i ukrcao sam se na Malom Lošinju, gdje je kako sam spomenuo brod bio na redovitom godišnjem remontu, te provjeri opreme i produženju brodskih svjedodžbi. Pokušavam se, bezuspješno, sjetiti da li je to bila moja odluka ili mi je bilo tako naloženo, svakako, do Lošinja sam se prevezao brodom „Marina“ Lošinjske Plovidbe što je u ono vrijeme održavala redovitu liniju Rijeka-Lošinj, a danas je vezan u riječkoj luci kao ploveći ugostiteljski objekt. Kao svojevrsna zanimljivost je i to da me do Lošinja pratila moja sestra, koja je tamo i ostala kakvih tjedan dana na ljetovanju, a čije društvo u tako novoj situaciji za mene, bilo mi je više nego dobro došlo, unatoč neugodnostima koje smo skupa doživjeli sutradan od strane nekolicine članova posade. Naime, drugo jutro sestra je došla do broda da me posjeti, želeći obići brod, što su joj uvelike onemogućili već spomenuti svojim neukusnim dobacivanjima. Podrazumijeva se da su si dozvoljavali previše računajući na to da su u grupi, kao i činjenica da je to bio meni (Kadetu) praktički prvi dan na brodu. Ta epizoda je nekako i prošla, iako nije bila zaboravljena sve dok jedan od Kormilara nije, otprilike mjesec dana kasnije, dok bili smo po moru, pretjerao s komentarima na račun moje sestre, što je dovelo zamalo do fizičkog obračuna između nas dvojice, koji su srećom ostali spriječili i razdvojili nas.

No, da se vratim još malo na taj 8. kolovoz 1984. godine, kad sam se po prvi put ukrcao na brod kao član posade. Bio sam ja i prije na raznim brodovima kao putnik, među kojima je prvi i zasigurno najznačajniji bio, iako se ne sjećam ama baš ničega, jugolinijin brod „Titograd“ na kojem je tata bio Zapovjednik, a ja sam kao dvogodišnjak s mamom bio tati u posjeti u Vranjicu 1967. godine. Tako da su sa mnom ostala samo sjećanja mojih roditelja koja su mi prepričavali i jedna žličica kojom me mama hranila. Više zbog sebe samog nego zbog vas, ma kako to grubo zvučalo, volio bih se sjetiti kako sam se osjećao u predvečerje tog povijesnog dana, s preteškom torbom i još težim kuferom, što nekad ranije putovali su s tatom svijetom, nesigurnim korakom, uspeo sam se po brodskoj skali i otvorio novu stranicu vlastite povijesti. Uistinu, o čemu sam mogao razmišljati i šta sam  mogao osjećati osim straha od nepoznatog. Zapravo, malo čega se sjećam, osim majušne kabinice bez kupaonice, koju sam morao dijeliti s Vježbenikom Stroja, čovjekom starijim od mene nekoliko godina, nezadovoljnim što dobio je sustanara i susreta s Barbom (Zapovjednikom broda). Unatoč tome što je Barba bio tatin kolega iz Bakra, što su se poznavali cijeli život i što sam sa sobom nosio pismo osobno za njega, nije mi bilo svejedno pojaviti se pred njime. Komandant je uvijek bio osoba prema kojoj se odnosimo s određenom suzdržanošču i poštovanjem, ako ne prema osobi, barem prema onome što bi on trebao predstavljati. Tako sam ja s određenom dozom nelagode uputio se kod njega sa spomenutim pismom za njega, u kojem je pisalo otprilike:„Dragi Srećko, šaljem ti ovog svog mulca da ga staviš na red…“ Šalim se, naravno, iako smisao pisma nije bio bitno drugačiji od toga. Ne znam da li je Barba već unaprijed znao čiji sam sin ili nije, dočekao me s osmijehom i vrlo raspoložen. Tek kasnije sam shvatio da se čovjek često i glasno smijao ili sam ga ja samo tako doživljavao kad bi se slučajno sreli po brodu. Koliko je to bilo pravilo kompanije, koliko je to Barba previše revno izvršavao, naći nešto za pojesti u frižideru navečer bilo je gotovo nemoguće. Kuhari su osim marende za „pasju gvardiju“ od ponoći do 4 ujutro, pošto ta gvardija nije imala doručka, sve zaključavali i mogao si se postaviti na glavu što ćeš naći išta osim ostataka večere i bakule. No, ja sam imao tu sreću ili čak čast što je Barba od nekud izvukao konzervu sardina i komad kruha, te mi osobno otvorio konzervu, što je bila izuzetno pažljiva gesta s njegove strane. To je otprilike sve čega se sjećam tog prvog dana na brodu.

Već drugi dan sam se našao s dvojicom Kadeta svoje generacije, što bili su iz paralelnih razreda. S jednim od njih bio sam dobar još iz škole, dok sam drugog poznavao tek površno. Pošto je taj što smo se samo površno poznavali, nakon desetak dana zatražio prekrcaj, ja sam se zadovoljan prebacio u kabinu kod drugog Kadeta i ostavio Asistenta samog. Život je polako postajao podnošljiviji kako sam se privikavao na sasvim drugačiji režim života nego sam imao u roditeljskom domu. Načelno, sve je bilo drugačije od svega što je meni do tada bilo normalno, od hrane koja je bila uglavnom loša i Šefa kuhinje, kojeg smo od milja zvali gulaš ili partizan, do toga da sam morao raditi poput običnog radnika. Istina, kao pripravnici, bili smo pošteđeni određenih stvari i imali smo skraćeno radno vrijeme, ali kad vas najednom netko otrgne iz škole i bezbrižnog života, te baci na brod gdje nema razgovora ili osjećaja, nije vam jednostavno. Bilo je svega i svakakvih anegdota na početku, ipak sjećam se, nakon nekoliko dana na brodu, proveli smo cijeli dan čisteći metlom po nadgrađu, da sam na ruci, nenavikloj na fizički posao, zaradio žulj od te iste metle.Smiješno, slažem se.

Nakon mjesec dana remonta, krenuli smo s Lošinja, kako sam ranije spomenuo, prvo za Trst gdje smo na sidrištu uzeli bunker te produžili prema sjeveru. Uzbuđenje oko prve navigacije, prvog prolaska kroz Gibraltar, Biskaj, Le Manche, Kiel Kanal pomalo je splasnulo i sve više prerastalo u razočaranje. Od svih mojih snova i želja o posjeti već navedenih velikih evropskih luka i gradova, završili smo u Gdansku u Poljskoj, sumornoj luci još sumornijeg grada sa svojim sumornim stanovnicima. Ukrcaj rasutog sumpora u prahu trajao je oko 3 dana za vrijeme kojeg smo svi koji smo željeli uspjeti izaći van u grad. Kako je to bilo još uvijek vrijeme totalitarnog komunizma u Poljskoj, drugačijeg nego kod nas, čak i izlazak u grad je predstavljao avanturu jer su čuvari na kapijama provjeravali novac koji smo iznosili kao i novac s kojim smo se vraćali na brod. Bilo je tu svega, čak do skidanja odjeće.Iz Gdanska smo se vraćali otprilike istim putem kojim smo došli, preko Baltika kroz Kiel Kanal gdje bismo skoknuli nekoliko minuta do trgovina dok bi se čekalo da se ustava napuni ili isprazni vodom kako bi se brod doveo na istu razinu. Tu bismo kupovali razglednice, koje su se tada uz pisma još uvijek naveliko pisale, strane časopise za mlade, kojih kod nas nije bilo za kupiti i razne sitnice. Jedino bitno odstupanje od puta bilo je zaustavljanje u luci Ceuta, uz Melillu jednoj od dvije španjolske luke u Maroku, gdje smo imali sreću da su nas uveli unutra a nisu nas ostavili, kako je češće uvriježeno bilo, na sidru da uzmemo bunker. Iako je bila već prošla ponoć kad smo se vezali i dobili slobodan saobraćaj, nekolicina nas je otišla u duty free shop u kupovinu, gdje sam si kupio prvi ručni sat od svoje plaće, tada još uvijek jako popularan Seiko 5, koji sam platio 65 $. Meni kao Kadetu s deviznim dodatkom od 5,25 $ dnevno kad bi brod bio van teritorijalnih voda Jugoslavije, tih 65 $ bilo je pravo bogatstvo, ali zadovoljstvo time nije bilo ništa manje. Po završenom ukrcaju bunkera, produžili smo prema Kopru, gdje je iskrcaj sumpora trajao 7 dana, tako da sam čak uspio otići i doma u Rijeku preko vikenda. Očito, život Kadeta i nije bio tako loš.

Danas na sve skupa gledam sasvim drugačijim očima, jer i to je bilo jedno i neponovljivo iskustvo u mojoj dosadašnjoj karijeri pomorca, ali ondašnje razočaranje kad nam je, još tokom iskrcaja u Kopru, javljeno da nam je slijedeće odredište luka Drač u Albaniji, bilo je strahovito. U Draču smo prvo proveli 9 dana na sidru čekajući da nas vežu, da bi nam bio zabranjen izlazak u grad.Jedino što bilo je dozvoljeno stranim pomorcima, bio je silazak s broda i kratka šetnja do, nazovi, kluba pomoraca. Uz brodsku skalu stalno je stajao naoružan vojnik, kome smo morali dati propusnicu, kako bismo mogli šetati po luci, koju nam je vraćao pri povratku na brod. Naravno, nas nekoliko Kadeta smo se mislili napraviti mudri i krenuli smo prema kapiji, svjesni unaprijed da nam neće uspjeti izaći van iz luke, gdje nas je dočekao još jedan naoružan vojnik nimalo raspoložen, i još manje impresioniran našim humorom i uvjeravanjima, na njemu nerazumljivom jeziku, kako bismo mi ipak izašli van. Iako donekle razočarani, u dobrom  raspoloženju, otišli smo u dotični klub pomoraca, potpuno nespremni na ono što nas je tamo dočekalo. Pošto nisu primali nikakvu stranu valutu, prvo smo morali promijeniti dolare u albanske leke, po tko zna kako nepovoljnom tečaju. Žena koja je izgledala kao da joj je odavno prošlo vrijeme za mirovinu, a bila je ujedno i konobarica, uvela nas je u odvojenu sobicu s jednostavnim drvenim stolom i stolicom, na sred koje je stajao staromodni sef s kotačem na vratima, asocirajući na vrijeme američkog dvljeg zapada. Promijenili smo nešto dolara, za koje smo dobili, barem naizgled potpuno nove nekorištene novčanice, od kojih si niti jednu nisam spremio za uspomenu. Ne sjećam se koliko smo se vremena zadržali, svakako ne dugo jer nije bilo nikakve zabave, osim starog crno bijelog televizora na kojem se vrtila nekakva poljoprivredna emisija. Ipak, kupio sam si polu litrenu bocu famoznog albanskog vinjaka Skenderbeg, kojeg sam platio masnih 9 $, dok je boca škotskog viskija od 0,75 l na brodu bila 3,5 $. No, nije mi žao, prije svega što je boca obložena u ljuskice šiške, i još uvijek ju čuvam kao jedini suvenir na jedinu posjetu Albaniji, mada je Skenderbeg odavno popijen, a u njoj čuvam domaći prošek s otoka Brača, kojeg mi je dao onaj isti barba Vinko s početka priče. Iz Drača smo krenuli puni kromove rudače prema luci Santander, na sjeveru Španjolske, gdje se moje raspoloženje stubokom mijenja i ne pada mi više na pamet mijenjati ni brod, kamoli liniju.

Mada nitko od 36 članova posade nije nikad ranije čuo za Santander, svi smo bili vrlo uzbuđeni i unaprijed su se pravili planovi šta ćemo i gdje ćemo po dolasku u Španjolsku. I tu smo proveli dan dva na sidru čeznutljivo pogledavajući s dalekozorima na grad i staru gradsku luku, što podsjećala je pomalo na riječku, prostrte pred nama. U Santanderu smo na iskrcaju proveli otprilike sedmicu dana, nakon čega smo išli u Bilbao udaljen 4 sata navigacije, gdje smo proveli na ukrcaju metalnih limova za vojnu industriju, radi kiše i lokalnih lučkih pravila, još jednu sedmicu. Po završetku ukrcaja u Bilbau, vratili smo se natrag u Santander na dokrcaj, tako da smo sve ukupno proveli u te dvije luke 22 dana. Za taj period me vežu posebno lijepe uspomene, o kojima ću vam možda nešto više ispričati jednom drugom zgodom. No, kako to obično biva u životu, i odlazak iz Santandera je ostao sa mnom u mojim sjećanjima, vjerujem, zauvijek. Isto kako je vrijeme dio pomorčevog posla i života, tako većina (pravih) pomoraca ne voli pričati o svojim fortunalima jer iako se nikad ne zaboravljaju, prošli su i nekako uvijek se nadamo da je taj bio posljednji. Tako i taj fortunal je prošao, mada je bio sigurno među najgorima koje sam ja doživio u svojih 20+ godina navigacije. I neću vam pričati o njemu.

Na svom prvom brodu „Novi Vinodolski“ sam proveo godinu manje 13 dana i uspio sam posjetiti kako luke, tako i gradove poput Londona, Rotterdama, Antwerpena, Alexandrije i mnoge druge. Znali smo se odlično provesti i u Kardeljevu, nekad prije i danas opet zvanim Ploče. I kao po nekom dogovoru između nas dvojice, tamo gdje smo se upoznali, na Malom Lošinju, tamo smo se moj „Novi Vinodolski“ i ja oprostili jedan od drugoga zauvijek. Kao da bilo je jutros, sjećam se osjećaja tuge koji me prožeo, i pratio me još neko vrijeme, u trenutku kad sam po posljednji put okrenuo ključ u bravi svoje kabinice u kojoj sam proveo zasigurno najljepši period svoje navigacije. Ono što vjerujem od samog početka mog druženja s brodovima, a upravo danas sam istu stvar čuo od svog kolege, svaki brod ima dušu…         

Ruichang, Kina, 26. IV. 2012.

Kapetan Aron Baretić – ABe