Projekt će rezultirati interdisciplinarnom i participativnom izložbom koja će biti održana u povodu završetka proslave 75. godišnjice brodogradilišta
Jadranka Lacković, vizualna umjetnica iz Rijeke, početkom 2022. godine pokrenula je projekt »3. maj _Studija Zaborava« kroz koji istražuje i interpretira »3. maj« različitim umjetničkim formama, piše Novi list.
Uz snažnu osobnu motivaciju (projekt je posvećen pokojnom ocu, trećemajskom radniku), umjetnica s timom analizira »3. maj« iz šire društvene perspektive te poziva sve povezane s »3. majem« na sudjelovanje. Sudjelovati se može javljanjem na službeni e-mail projekta: projekt3maj@gmail.com sa svojim pričama, fotografijama ili memorabilijama.
Projekt će rezultirati interdisciplinarnom i participativnom izložbom koja će biti održana u povodu završetka proslave 75. godišnjice brodogradilišta te kao završna aktivnost projekta »3. maj_Studija Zaborava«.
Uz Jadranku Lacković, idejnu začetnicu i pokretačicu projekta, projektni tim čine Kristina Pandža, kustosica i interpretatorica industrijske povijesti te materijalne i nematerijalne baštine; Ivona Ivković, multidisciplinarna i eksperimentalna umjetnica; Tanja Kanazir, fotografkinja i vizualna interpretatorica grada Rijeke i njegovih priča, ljudi i arhitekture te kulturologinja Maja Ogrizović.
Ekipa HRT-a jučerje bila na otoku Pagu. Vladimir Šetka i Matija Brkljačić priključili su se podvodnim arheolozima koji nastavljaju s istraživanjem nalazišta Letavica kod Šimuna.
Na potonulom brodu dužine oko 30 m za kojeg se petpostavlja da je havariju doživio u 1. st. pr. Kr. u vrijeme kasne Rimske Republike, na što ukazuju dosadašnji nalazi pronađeni na području koje se istražuje od 2018. godine, piše HRT.
Zadatak je bio ulazak u brodsku kuhinju iz koje su na površinu izvučeni predmeti upotrebljavani u svakodnevnom spremanju hrane.
Na mjestu potonuća antičkoga broda koji je prije četiri godine otkrio Vedran Dorušić iz Ronilačkog centra Foka u Šimunima na Pagu nastavljeno je istraživanje koje je ovaj put usmjereno na pretragu brodske kuhinje. S nalazišta Letavica dr. Irena Radić Rossi jutros je donijela kutiju s posuđem. Tu je glinena posuda, poklopac i drugi kuhinjski predmeti. Prije nekoliko dana pronađena je i uljna svjetiljka te dvije manje amfore koje su trgovcima vinom služile za kušanje pri prodaji vina. Sve danima snima i japanska komercijalna televizija s nacionalnom koncesijom koja će prikazati dokumentarac o nalazištu i hrvatskoj podvodnoj arheologiji.
Osim dr. Radić-Rossi s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru tu su bili i stručnjaci Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju u Zadru, Arheološkog muzeja Zadar i Konzervatorskog zavoda.
Fotografije sa sidrišta pored otoka Lokruma iz daleke 1959. godine dovele su nas do priče o zanimljivom putničkom brodu, jednom od brojnih koji su u svojim plovidbama uvijek pronašli načina kako bi doplovili i do našega Grada. Takva je i životna priča njemačkog broda ARIADNE.
Na navozima brodogradilišta Swan, Hunter & Wigham Richardson Ltd. u engleskom gradu Newcastleu izgrađen je 1951. putnički brod od 6725 bruto tona za švedskog brodara Svenska Lloyd iz Goeteborga. Novogradnja broj 1884, duga 138, široka 18 metara, krštena imenom PATRICIA bila je namijenjena održavanju redovne putničko-teretne pruge Goeteborg – London (Tilbury). Ceremonija krštenja broda zamalo nije završila velikim incidentom jer su kume broda htjele biti, i supruga generalnog direktora Svenska Lloyda, ali i supruga predsjednika kompanije. Rješenje je nađeno tako što je PATRICIA dobila dvije kume, od kojih je prva dala ime brodu, a druga razbila bocu šampanjca o provu broda, piše Ivo Batričević za Dubrovački Dnevnik.
Prva putovanja
PATRICIA je mogla ugostiti 408 putnika, od kojih 166 u prvom, 78 u drugom, 100 u trećem putničkom razredu i u udobnim brodskim salonima još 64 palubna putnika. Imala je skladišta za prijevoz 1965 tona raznih tereta među kojima i tri velika rashladna prostora kapaciteta 5000 kubičnih stopa. Tri Parson SRG parne turbine ukupne snage 5406 kilovata omogućavale su joj preko dvije propele plovidbu brzinu od 19 čvorova.
PATRICIA je iz Goeteborga zaplovila prema luci Tilbury 7. svibnja 1951., a od rujna i na prvim turističkim kružnim putovanjima Sredozemljem i po atlantskim otocima. Nakon dvije godine poduzima i prva putovanja prema Bermudima i Karibima, a od 1955. u najmu njemačkog touroperatora Hapag-Lloyd Travel počinje krstariti sjevernim morima s polaskom iz Hamburga.
Rekonstrukcija u luksuzni kruzer
Konkurencija zračnog prometa je primorala Svenska Lloyd da prekine putnički promet te je dio svojih brodova zajedno s PATRICIOM ponudila na prodaju. Nakon posljednje redovne plovidbe iz Londona prema Goeteborgu, PATRICIA je u listopadu 1957. odmah proslijedila prema Hamburgu gdje je za 18 milijuna njemačkih maraka (što se tada smatralo prevelikom cijenom) prodana HAPAG-u (Hamburg- Amerikanische Paketfahrt AG). U tamošnjem brodogradilištu Blohm + Voss rekonstruirana je za 8 milijuna maraka u luksuzni brod za kružna putovanja.
Potpuno preuređeni kruzer, pod novim imenom ARIADNE (princeza s otoka Krete iz grčke mitologije), zaplovio je na kružnim putovanjima Sredozemljem, norveškim fjordovima i Baltikom u veljači 1958. U svojih 159 putničkih kabina mogao je prihvatiti 293 putnika.
Po svoj prilici, dobro zamišljeni posao nije donio i očekivane rezultate, pa je ARIADNE u listopadu 1960. neočekivano, za svega 15 milijuna njemačkih maraka, prodana brodaru Ariadne Shipping Company Nassau. Pod istim imenom zaplovila je na krstarenjima iz New Yorka, Philadelphije i Baltimorea prema Bermudima i Bahamima te nešto kasnije iz Miamija, Jacksonvillea i Port Evergladesa prema Karibima.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
Novi vlasnik i ime
ARIADNE je 1972. raspremljena, ali je već sljedeće godine prodana liberijskom brodaru Bon Vivant Cruises, zapravo grčkom Chandris Lineu, da bi pod novim imenom FREEPORT II zaplovila na krstarenjima između luka Miami i Nassau. Od 1974. pod novim imenom BON VIVANT nastavlja plovidbe u karipskim i bahamskim vodama da bi 1976. bio preseljen u Sredozemlje. Tu poduzima redovna kružna putovanja iz Venecije prema grčkim otocima, Istanbulu, Aleksandriji i naravno još jednom prema Dubrovniku. Ipak, koncem godine BON VIVANT je prodan u Dubai gdje služi kao ploveći hotel.
Početkom 1978. raspremljen je u Pireju, gdje sljedećih 15 godina često mijenja vlasnike, a 1973. i ime, ovaj put u ARIANE. The New York Times je 1982. objavio oglas o putovanju Chandrisovog broda ARIANE po cijeni između 705 i 1580 US dolara po osobi na relaciji: Venecija, Rodos, Pirej, Mikonos, Dubrovnik, Venecija. Nakon još jedne promjene imena, 1989. u EMPRESS KATERINA postalo je očito da za ovaj brod više nema ozbiljne budućnosti.
Otplovio je u ožujku 1991. prema Filipinima da bi 1997. nakon još nekoliko promjena sidrišta u vijetnamskom Ho Chi Minh City i filipinskom Subic Bayu bio prodan indijskim rezalištima. U rezalište brodova Alang je stigao 18. prosinca 1997. pod imenom EMPRESS 65, gdje je tijekom sljedeće godine bio potpuno izrezan u staro željezo.
Milenijska fotografija Šime Strikomana, početkom studenog, proslavila je 22. rođendan. U tih, više od dva desetljeća djelovanja, Strikoman je iza objektiva stao preko osam stotina puta. Ovu nedjelju, a u povodu 75. obljetnice našeg nacionalnog brodara, Jadrolinije, Šime će opet biti iza aparata i kako nam kaže, fotografirati – sliku nad slikama, mega milenijsku fotografiju.
Prvotna zamisao je bila fotografirati sve brodove koji čine Jadrolinijinu flotu, njih ukupno 52, međutim, iz objektivnih razloga to nije bilo moguće, tako da se Strikoman dosjetio drugog rješenja. Pripreme za veliki projekt u njegovim rodnim Vodicama, gdje smo ga i posjetili, su u punom jeku, piše Šibenski.
– Na velike dimenzije papira, nacrtat ćemo sve Jadrolinijine brodove i zalijepiti ih na Gat Karoline Riječke. Trakom ćemo kasnije spojiti i posložiti sve papire, koji će zauzimati prostor od 2000 četvornih metara. Dimenzije su 50 puta 40 a fotografiju ćemo snimiti uz pomoć riječkih vatrogasaca – objašnjava Strikoman, kojem u ovom projektu, pomaže i supruga Edita.
Koliko boje je potrošeno ni sam ne zna.
– Više su platile trake i papir kojeg ima preko 100 kilograma. Nije to toliko teško koliko je gabaritno – ističe Strikoman koji je za uspješnu realizaciju ovog projekta, trebao i adekvatan prostor. Pronašao ga je u praznom hangaru u Vodicama.
– Znali smo od samog početka da trebamo veliki, zatvoreni prostor. Srećom pronašli smo ovu halu u Vodicama, ne puše, suho je i nema ljudi – idealno – kazuje nam Strikoman.
Na većini Šiminih milenijskih fotografija, glavni akteri su ljudi, međutim, to ovoga puta neće biti tako. Ideja o papiru, kazuje nam Šime, nastala je još za vrijeme pandemije. Inspiracija je potekla – od šibenske katedrale.
– U to vrijeme bila je zabrana okupljanja, dakle, ljudi nisu dolazili u obzir. Sjetio sam se tada skulptura glava na šibenskoj katedrali, i po uzoru na njih, napravili smo milenijske fotografije, portrete, Špire Guberine, Ivana Meštrovića i Ante Mrvice. Na osnovu tih iskustava, isto sam predložio i Jadroliniji koji su, na moje iznenađenje, to odmah prihvatili – kazuje Strikoman.
Foto: Šime Strikoman / Privatna arhiva
Nova milenijska fotografija, rekosmo, veličinom će nadmašiti dvije prethodne. Rekord je do sada držala milenijska fotografija Zlatka Dalića te Hajdukova, snimljena u povodu stotog rođendana.
– Dalićeva milenijska je bila dimenzija 63 puta 85 metara, Hajdukova 60 puta 60 metara. Za nju me veže i jedna anegdota, tik prije snimanja, pojavio se Senijad Ibričić. Ljudi su se razbježali, sve se pomaklo, pomislio sam da će sve propasti – međutim, ipak su se svi vratili na svoje pozicije i uspjeli smo zabilježiti fotografiju koja je uistinu povijesna – podvlači Strikoman.
U 22 godine, spomenimo i to, nastalo je, računajući i ovu novu, ukupno 823 milenijske fotografije u kojima je sudjelovalo više od 500.000 ljudi u više od 220 gradova. Prva fotografija, kazuje nam Strikoman, snimljena je u Vodicama, a sudjelovalo je oko tisuću ljudi.
– Nakon prve milenijske, mislio sam da to više nema potrebe ponavljati. Međutim, nedugo nakon, stigao je poziv od Branka Viljca i Krešimira Goleša iz Šibenika, koji su me zamolili da se povodom otvorenja spomenika kralju Petru Krešimiru, nešto napravi. Na nagovor prijatelja, profesora Petra Gvardijana koji me uvjeravao da se trebam uhvatiti samo milenijske fotografije sam pristao odraditi i taj projekt u Šibeniku. Nakon toga sve je krenulo, i traje, evo više od dva desetljeća – trajat će i dalje, još uvijek imam volje – zaključio je Strikoman.
U tišnjanskoj vijećnici predstavljena je stručno-znanstvena monografija o istraživanjima brodoloma piratskog broda s blagom koji je na početku 17. stoljeća potonuo kod Kukuljara “Mijoka” autorice Vesne Zmajić, konzervatorice i arheologinje Hratskog restauratorskog zavoda.
Piratski ili uskočki brod pun opljačkane luksuzne trgovačke robe iz europskih obrtničkih centara koji je na početku 17. stoljeća je potonuo u plićini Mijoka kod Kukuljara danas je iznimno važno arheološko otkriće. Iako je znatan dio predmeta do dolaska arheologa opljačkan i raznesen, kroz suradnju Hrvatskog restauratorskog zavoda i Muzeja grada Šibenika u pet zaštitnih arheoloških kampanja od 2006. godine do 2012. iz mora je izvađeno preko 15 000 nalaza koji upućuju da se radi o uskočkom brodu.
Radi se većinom o majstorski izrađenim osobnim uporabnim predmetima od metala i/ili stakla stakla što su ga uskoci oteli s trgovačkih brodova na ruti iz Venecije prema Egejsko područje, a možda i u sam Istanbul. U kolovozu 2019. godine istraživački radovi i dio nalaza prezentirani su jezerskoj Baganelovicu na izložbi “Brodolom Mijoka – probuđena tajna murterskog mora”. Veliki značaj i interes stručne javnosti i publike za ova istraživanja potvrđeni su i izložbama u Šibeniku, Zadru, Puli, Dubrovniku, Koprivnici, Rovinju…
Uz ravnateljicu Narodne knjižnice i čitaonice Tisno Silviju Ćurić i autoricu Vesnu Zmajić, u predstavljanju monografije sudjelovali su urednica izdanja Marina Lambaša i ravnatelj Muzeja grada Šibenika Željko Krnčević, piše Rudina press, a prenosi ŠibenikIN.
Zahvaljujući odličnoj suradnji Hrvatskog restauratorskog zavoda i Muzeja grada Šibenika, rekao je Krnčević, a ponajprije kolegicama Vesne Zmajić i Marine Lambaše koje su dobro odradile veliki posao, dolazi se do fantastičnih otkrića i sklapa se mozaik priče koju je skrivao jedan mali brodolom.
Značaj podvodnog lokaliteta Mijoka, za koji uz stručnu i znanstvenu javnosti zaokuplja i veliku pažnju široke publike, dodatno je potvrđen time što je postao jedan od rijetkih domaćih podmorskih arheoloških lokaliteta koji uz izložbu ima i monografiju, a ona će, otkriva ravnatelj Muzeja grada Šibenika Željko Krnčević, biti vrlo značajna pri realizaciji još jednog velikog projekta koji bi u suradnji Muzeja grada Šibenika i Općine Tisno trebao biti realiziran u Jezerima.
– Pokrenuta je inicijativa da se nalazi s Mijoke koje čuva Muzej grada Šibenika trajno prezentiraju u Jezerima, koja se u razgovorima s Općinom Tisno razrađuje usporedo s idejom o novoj zbirci, muzejskom postavu na temu sv. Martina koji će biti kompletiran i prezentiran u Tisnom – najavljuje Krnčević.
Predsjednik Općinskog vijeća Nikša Pirjak potvrdio je najave ravnatelja šibenskog muzeja i otkrio da bi blago iz potopljenog piratskog broda moglo biti smješteno u zgradi bivše Ribarske zadruge i Jezerima, u kojoj je svojedobno bio planiran muzej ili kuća maslina. Veliki posao koji je uspješno obavljen tijekom istraživanja Mijoke, uz spremnost na pomoć i suradnju koju izražavaju arheolozi Krnčević, Zmajić i Lambaša, jamče uspjeh stručno-znanstvenog dijela projekta. Značaj i potencijali Mijoke su veliki, kaže Pirjak, no, do početka konkretnijeg planiranja i realizacije valja osmisliti i ostale komponente, a to se prije svega tiče načina i opsega uključivanja lokalne zajednice i gospodarstva kojima bi se osigurala održivost projekta.
Društvo istraživača mora 20000 milja iz Zadra poziva sve zainteresirane na zanimljivu noćnu izložbu fotografija “Morski put” koja narednih dana obilazi Našice, Slavonski Brod, Beli Manastir i Novu Gradišku.
Izložbe će se održati na otvorenom, od 16.30 do 20 sati, i to ovaj petak na šetalištu Kej u Slavonskom Brodu, u subotu u Gradskom parku Nove Gradiške, u ponedjeljak 14. studenog u dvorištu OŠ Dr. Franjo Tuđman, te u srijedu 16. studenog na Trgu dr. Franje Tuđmana u Našicama. Iduće lokacije biti će naknadno objavljene, piše Otvoreno more.
Edukativna izložba “Morski put” posvećena je moru, kako ono utječu na nas i kako mi na njega bez obzira koliko mu bili blizu ili daleko. Pomoću prilagođene rasvjete, sugestivna atmosfera tame i svjetlosti izložbe približit će posjetiteljima ljepote podmorja, važnost mora i oceana te činjenicu kako je znanje o moru suština prirodoznanstvene pismenosti.
Također, izložba će prikazati kadrove izravnih i neizravnih ugroza mora i morskog ekosustava, posebice s naglaskom na antropogene pritiske. Sadržavat će 20-tak fotografija koje će uhvatiti krajnosti podmorja – dana napram noći, te iskonsku ljepotu naspram sveprisutnog onečišćenja i ugroza, kao i izravnu popularizaciju znanosti u okviru istraživanja mora kroz nove tehnologije. Važan segment izložbe su popratne edukativne priče pridružene svakoj autorskoj fotografiji koja na inovativan način približava tematiku.
Izložba se provodi u sklopu projekta “Misli (na) plavo – kako more utječe na nas i kako mi na njega”, čiji je nositelj Društvo istraživača mora – 20000 milja, uz partnerstvo Sveučilišta u Zadru, Udruge za očuvanje bioraznolikosti Aurelia, Udruge studenata BIUS, Udruge Mavena – 36 njezinih čuda i Umjetničke organizacije Silba Environment Art.
Poseban način na kojim su pomorci iskazivali zahvalnost za spas na moru i izbavljenje od opasnosti bili su pokloni koje su pomorci darivali crkvama. Pokloni su bili vezani za događaj koji je bio povod zahvalnosti i obično su predstavljali sliku-umjetnički rad slikara, srebrnu ploču ili model broda. Zavjeti su se mogli izražavati unaprijed, a zavjetni darovi poklanjati i unaprijed kao molba i preporuka za iduće putovanje.
Običaj zavjetovanja, po latinskom ex Voto (po učinjenom zavjetu) kršćanstvo je preuzelo od Rimljana. Uz vjerovanje u Stvoritelja, Djevicu ili sveca zaštitnika običaj predstavlja znak zahvalnosti za bdijenje i pomoć u nevolji, a posebno je vezan uz pomorstvo. Iako se pojavio vrlo rano, ovaj se običaj najviše povezuje uz brodove na jedra, a zadržao se do danas. U katoličkim zemljama pokloni zavjeta najčešće su bile slike, rad anonimnih umjetnika. U protestantskim pomorskim zemljama sjeverne Europe i Engleske običaj davanja ex Vota je mnogo rjeđi, a zavjetni darovi su najčešće modeli brodova – „Church Ships“. U mediteranskim katoličkim zemljama darivanje je moglo biti pojedinačno ili kolektivno. U XVIII, stoljeću (vrhunac brodova na jedra), običaj kolektivnog zavjetovanja je imao korijene u obavljanju religioznih obreda na brodu kao što je obavezna zajednička molitva posade pri zalasku sunca, piše Selo.hr.
Zavjetna slika je najčešće bila rađena na papiru, platnu ili drvu, srednjih dimenzija, slikana u uljnoj tehnici ili u akvarelu, a predstavljala je reprodukciju broda s motivom opasnosti na moru. U gornjem dijelu slike, obično u jednom kutu, razbire se lik Djevice ili sveca kojemu je zavjet učinjen. Postoji cijeli niz zavjetnih slika gdje lik zaštitnika stoji ispred pramca. To je simbolično ukazivanje pravca koji vodi u spasenje.
Zavjetne slike su nekada bile unosan posao, a radili su ih nepoznati majstori i nemaju potpis autora. U lukama bi „čekale kupca“ i bile bi na izbor pomorcima. Zavjetne slike su rađene i po narudžbi. To se odnosilo na prikazivanje nekog stvarnog događaja – nasukavanja, brodoloma koji je zavjetnik htio obilježiti. Slike po narudžbi su bile skuplje i imale su potpis autora.
U donjem dijelu slike bio je ostavljen prostor za upisivanje događaja koji je inspirirao darivanje zavjetne slike, kojemu se svecu zaštitniku slika zavjetovala, izrazi zahvalnosti za pruženu pomoć, datum, ime broda, zapovjednika ili vlasnika, članova posade, geografskog položaja, imena darovatelja. Taj se tekst (i prostor) naziva didaskalija.
Foto: Matica.hr
Najviše zavjetnih slika brodova javlja se u XVIII. i XIX. st., u „zlatnom dobu jedrenjaka“. One su zapravo nastale i trajale s brodovima na jedra. Odlaskom velikih jedrenjaka i prelaskom na parni pogon na zavjetnim slikama umjesto jedrenjaka oslikavaju se novi brodovi. Međutim, to je trajalo kratko i običaj darivanja zavjetnih slika je nestankom brodova na jedra također lagano izumro, a povremeno darivanje zavjeta je rijetkost.
Na našoj jadranskoj obali najpoznatije su zavjetne slike na Trsatu u Rijeci, u Splitu (Gospa od Poišana), u Orebiću (Gospe od Anđela), u Dubrovniku (Gospe od Milosrđa), u Lopudu (Gospe od Šunja), te na Čiovu (Gospa od Prizidnice).
Slika dubrovačkog broda u crkvici Sigurate u Dubrovniku vjerojatno je jedna od naših najstarijih zavjetnih slika. Nastala je vjerojatno u XIV. st., iako je prema nekim izvorima kasnijeg datuma.
Zavjetne pločice su najčešće rađene od srebra i okrugla su ili četvrtasta oblika. Na njima su kao i na zavjetnim slikama, isti motivi brodova u oluji s polomljenim jarbolima i rastgranim jedrima i sl. Jedna od najljepših zavjetnih pločica u Hrvatskoj je iz Lopuda dar jednog pomorca iz 1595. godine s motivom većeg dubrovačkog galijuna.
Motori su Rolls-Royceovi, a očekivano, u unutrašnjosti vlada luksuz. Većina interijera opremili su Hermes i Armani
Život piše romane, a ovo je jedan od zanimljivijih. Naime, s istaknutom cijenom od 51,5 milijuna dolara, Utopia IV jedna je od trenutno najskupljih superjahti na tržištu. Ovo je model iz 2018. koji je izradio Rossinavi i može se pohvaliti brzinom od 24 čvora (44,4 km/h). Motori su Rolls-Royceovi, a očekivano, u unutrašnjosti vlada luksuz. Većina interijera opremili su Hermes i Armani, piše HAK.
No ova jahta ima i posebnu priču. Krajem prošle godine, u prosincu, udarila je u stražnji kraj tankera od 48,7 metara registriranog u Belizeu. Incident se dogodio u noću, na Bahamima. S probušenom krmom, 30-godišnji tanker potonuo je na dubinu od 609 metara. Na sreću, nije bilo ljudskih žrtava, a jahta je tek ogrebana.
Zašto jahta ide u prodaju? Njezin vlasnik, milijarder J.R. Ridinger, je nedavno preminuo sa 63 godine, a obitelj očigledno nema interesa imati jahtu u posjedu…
Do kraja ove godine 25 velikih komercijalnih brodova imat će instalirane sustave pogona na vjetar
Industrija pomorskog transporta planira ozbiljno uštedjeti, a razlozi nisu samo ljubav prema klimi i planetu nego i financijski, odnosno smanjena potrošnja goriva. Pomorska tvrtka Compagnie Maritime Nantaise proglasila je prekretnicu ugradnjom prve automatizirane tehnologije jedara s krilima na napuhavanje i na uvlačenje na svoj trgovački brod, piše HAK.
Kontejnerski brod MN Pélican ima instaliran prototip krila od 100 m2, a proizvođač ovog sustava je Michelin. Ova jedra nastala u projektu WISAMO (Wing Sail and Mobility) postavljena su na trgovački brod koji je porinut 1999. godine i trenutno je usidren u španjolskoj luci El Astillero.
Tvrtka tvrdi da se jedra mogu montirati na komercijalna i na rekreacijska plovila. Vjeruje se da korištenjem energije vjetra tehnologija može smanjiti potrošnju goriva do 20 posto po brodu. Napuhana, sklopiva i automatizirana jedra koriste pogon vjetrom kao hibridno rješenje za smanjenje potrošnje goriva.
Sustav jedara može se dodati tijekom faze projektiranja broda, kao originalna oprema ili naknadno na brod koji je već u upotrebi. Pogodan je za ro-ro brodove, brodove za rasuti teret, LNG brodove i tankere. Jedra se uvlače za jednostavan prolaz ispod mostova.
Kao dio faze industrijskog razvoja nove tehnologije, Michellin će zahvaljujući instalaciji moći testirati WISAMO krilo u stvarnim okolnostima komercijalne polovidbe. Trenutno dvadeset i jedan veliki komercijalni brod ima hibridne sustave pogona na vjetar raznih proizvođača. Do kraja ove godine 25 velikih komercijalnih brodova imat će instalirane sustave pogona na vjetar.
“Željko Stepanić neobična je pojava u hrvatskoj filologiji. Radi već dugo kao profesionalni skiper i plovi po Jadranu, Mediteranu i Atlantiku, ali se usput vrlo izuzetno bavi pomorskim nazivljem”, prve su riječi recenzije koju je napisao prof. dr. sc. Ivo Pranjković, referirajući se na najnoviju knjigu Nenadjedrivi zapisi o hrvatskome jedrenjačkom nazivlju autora Željka Stepanića, stručnjaka za pomorsko nazivlje, dugogodišnjeg skipera i “Morskog Tigra”.
Iako je po struci ekonomist, ljubav prema moru i jedrenju je, srećom, prevladala. Nakon godina rada u banci, gospodin Stepanić konačno se okrenuo zovu mora, a nedugo nakon toga, potaknut neizmjernim interesom za hrvatsko pomorsko nazivlje, posvetio se proučavanju ove kod nas nedovoljno istražene teme. Interes je bio toliko snažan da g. Stepanić 2011. godine, na predbolonjskom studiju Povijest hrvatskog pomorstva na Sveučilištu u Zadru, brani doktorsku disertaciju Povijest stvaranja hrvatskoga pomorskog nazivlja u 19. i 20. stoljeću.
Na upis studija motivirao ga je sveučilišni profesor, čiju je pozornost privukao svojom prvom knjigom U potrazi za (izgubljenim) hrvatskim pomorskim nazivljem, objavljenom 2004. godine. Uz to, 2020. godine objavio je i našim čitateljima već dobro poznate Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju, ogolivši akademske morske mitove i pučke morske legende. Serijal tekstova iz navedenog djela možete redovito pratiti na portalu Pomorac.hr. U 2021. slijede i Nenadjedrivi eseji u pomorskom nazivlju, a ove godine autor objavljuje najnovije djelo Nenadjedrivi zapisi o hrvatskome jedrenjačkom nazivlju.
Potaknuti neiscrpnim interesom g. Stepanića za hrvatskim pomorskim nazivljem, odlučili smo ga i sami upitati nekoliko pitanja.
Počeci interesa za pomorsko nazivlje
“Rođen sam 1955. godine u Zagrebu i završio sam Ekonomski fakultet. Proveo sam veći dio svog radnog vijeka u Zagrebu, na menadžerskim funkcijama. Radio sam u banci sve do početka rata. Nakon toga sam se odlučio okrenuti moru, što je bilo puno bolje za mene. Tako sam radio u školi jedrenja te devedesetih godina postao učitelj jedrenja. Tada su mi se i pojavila pitanja na koja nisam znao odgovor. Naime, u školi jedrenja službeni jezik je bio engleski jer su tu bili većinom stranci. No, očekivao sam da će terminologija biti na hrvatskom, ali iznenadilo me to što je terminologija bila na engleskom i kad su gosti bili Hrvati. Tako se jednom prilikom, sredinom devedesetih, dogodilo da je sa mnom na brodu bio i profesor hrvatskog jezika koji nije znao kako se jedna riječ kaže na hrvatskom. Normalno, ostao sam iznenađen. Moram priznati da sam u to vrijeme vrlo malo znao o temi i to me zapravo tada zainteresiralo. Mi smo, kao, pomorski narod stoljećima, a ne znamo hrvatsku terminologiju za pomorsko nazivlje. I tako sam počeo istraživati literaturu krajem devedesetih. Bilo je tu različitih pristupa, ali uglavnom nisam našao osobe koje bi suvereno vladale tom temom, tako da sam malo po malo počeo skupljati materijale…
Imao sam dosta iskustva u jedrenju. Jedrio sam Jadranom, ali i Mediteranom te par puta Atlantikom. Svidjelo mi se, pa sam naknadno upisao poslijediplomski studij u Zadru “Povijest hrvatskoga pomorstva”. Ljeti skiperajem, no sezona je relativno kratka, dva do tri mjeseca, pa često radim transfere, odnosno prebacujemo brodove iz jedne države u drugu (primjerice, iz Grčke u Italiju). Prije početka sezone sam iz San Francisca vozio brod u Hamburg. Volim to, pogotovo sezonu kad imam jako puno posla. Samo smo nas dvojica skipera, a nekad znamo i po sedam dana ploviti bez pristajanja. To ispadne da nakon dva, tri dana, ne znate ni kad je dan, a kad noć. Od gostiju imamo puno Amerikanaca, ali i ljudi iz cijele Europe. Mahom su to dobri gosti, dobre platežne moći i obrazovanja. Uvijek nam je lijepo s našim gostima.
Prije nisam pridavao previše pozornosti našem pomorskom nazivlju, ali kao što sam već spomenuo, malo po malo sam se počeo za to interesirati. Za pomorski narod nemamo baš razvijenu pomorsku terminologiju. Pregledavao sam stare pomorske tekstove koji su tada, gotovo bez iznimke, bili na talijanskom jeziku. Do kraja devetnaestog, odnosno početkom dvadesetog stoljeća, svi veliki pomorski narodi su u zlatno doba jedrenjaka razvili i standardizirali svoje pomorsko, odnosno jedrenjačko nazivlje jer tada nije bilo brodova s motorom. Možemo reći da je tada pomorsko nazivlje bilo jednako terminu jedrenjačko nazivlje. Isto tako, možemo reći da je jasno kao dan da nismo mogli izgraditi svoje nazivlje. Cijela naša Dalmacija je dugi niz godina bila pod Mlecima i normalno je da su naši ljudi prevozili to nazivlje.
Koje ste knjige do sada izdali?
Početkom 2005. napisao sam knjigu U potrazi za izgubljenim hrvatskim pomorskim nazivljem. To je bila prva knjiga. U njoj sam zapravo skupio gotovo sve što sam uspio naći kod nas. Obilazio sam muzeje i institute, a čak sam i neke talijanske izvore koristio. Ni sam nisam očekivao da će knjiga naići na tako dobar prijem. Ostao sam ugodno iznenađen, a na moju sreću knjiga je naišla na odlične kritike publike, ali i pojedinih sveučilišnih profesora.
Nakon izdavanja knjige, jedan mi je profesor predložio mi je da mu se priključim u poslijediplomskom studiju, budući da nema nikoga tko bi se ozbiljnije bavio pomorskom terminologijom. Moram priznati, malo me iznenadio, no pristao sam. Prihvatio sam se toga i završio poslijediplomski te nekoliko godina vrlo žestoko proveo istraživajući. Ljeti sam skiperavao, a zimi pripremao ispite i tako završio svoju disertaciju. Tema joj je bila Hrvatsko pomorsko nazivlje, baš iz razloga jer se kod nas nitko nije bavio tom problematikom. Tako se sada člancima iz disertacije može koristit i šira publika i znanstvenici.
Napisao sam tako i jedan vrlo zanimljiv naslov Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju. Sam naslov je vrlo intrigantan jer sam odlučio da više ne pišem onako ozbiljne znanstvene radove jer u pravilu ih ne čitaju samo znanstvenici, nego i druga publika, pa sam se naslovom malo našalio.
Objavio sam pretprošle godine i Nenadjedrive eseje, čime je završena Nenadjedriva trilogija. Planiram napisati i rječnik o jedrenjcima u kojem bih sakupio praktički sve što o tome u literaturi postoji.
Drago mi je da sam se posvetio ovoj tematici jer mi Hrvati nismo razvili pomorsko nazivlje, nikada nismo ni imali svoje generičko nazivlje. Nismo ga imali otkuda crpiti.
Foto: Pomorac.hr
Kako je do sada izgledala povijest hrvatskog pomorskog nazivlja?
Bilo je vrlo malo materijala, gotovo ništa. Kao što sam već spomenuo, veći dio Dalmacije bio je pod Mlecima, tako da je praktički jasno da su i naši ljudi koji su plovili koristili mletačko nazivlje. Također, moram spomenuti jedan detalj koji vrlo malo ljudi zna, a to je ratna mornarica. Naime, Mleci su imali, za to vrijeme, jaku ratnu mornaricu.
Odmah da usporedimo, dubrovačka mornarica je bila trgovačka. Dubrovčani su bili vrlo dobri trgovci i imali su jaku trgovačku mornaricu, ali tu je bilo vrlo malo ratne mornarice. No, ratna mornarica je zahtijevala jednoobraznost. Konkretno, imamo jedan mali simpatični primjer. Naime, nije se moglo dogoditi da na jednom brodu imate zapovjednika koji bi rekao, recimo, ‘prova’, a na drugom brodu zapovjednika koji bi isto nazvao ‘pramac i kobilica’, kao što je danas slučaj kod nas. Mlečani su jednostavno inzistirali da se mora koristiti jedno nazivlje. Jednoznačje je trebala biti potreba i sve je trebalo imati isto ime u svakoj mornarici na svijetu.
A kad je nestalo jedrenjaka, oni su prenijeli veliki dio nazivlja s jedrenjaka. Zapravo, najviše su nestajali nazivi za jedra. Njih više, takoreći, gotovo da i nema.
Upravo zbog toga što nismo imali svoju vlastitu ratnu mornaricu nije bilo ni potrebe za jednoznačnim nazivljem. Tako je bilo najjednostavnije uzeti talijansko nazivlje u mletačkom dobu, odnosno nazivlje iz talijanskog jezika u mletačkom dijalektu. Tako se u zadnjih 150 godina zapravo to mletačko nazivlje počelo mijenjati. Hrvatskoga, takoreći, nije ni bilo.
Svatko je počeo koristiti svoje nazive. Uskoro su krajem devetnaestog stoljeća jedrenjaci ‘nestali’, a došle su priobalne brodice. Može se reći da razlikujem pomorsko nazivlje i priobalno ili primorsko nazivlje.
Koje je vaše stajalište o pomorskom nazivlju u Hrvatskoj?
Smatram da je vrlo skromno. Svatko je počeo razvijati svoje nazivlje. Mijenjali su se nazivi, prilagodili su se jer više nije bilo institucije ratne mornarice koja bi čuvala jednoznačje. Zato se pomorsko nazivlje počelo razvijati u raznim smjerovima krajem devetnaestog stoljeća, kao rezultat narodnih pokreta i u Italiji i kod nas. Javio se osjećaj narodne pripadnosti: “Mi smo Hrvati, hajdemo nešto konačno napraviti s tim pomorskim nazivljem.” Tada je ono počelo jačati.
U šali znam reći da su to novokomponirani hrvatski pomorski nazivi jer se oni nisu u to vrijeme nikada koristili na brodu. Dosta toga je bilo doslovce izmišljeno, ali je problem bio u tome što je Austro-Ugarska imala dva jezika. U ratnoj moranrici to je bio njemački, a u trgovačkoj talijanski. Hrvatski, dakle, nije imao nikakve šanse. Kad je, recimo, netko završio nautiku, išao je u Bakar polagati završni ispit. Tko je tako polagao, već drugi dan bi zaboravio nazive koje je čuo u školi. Isto tako, ni mornari nisu znali hrvatsko nazivlje, pa do tada nije bilo nikakve šanse da bi se hrvatski uvriježio.
Nakon Prvog svjetskog rata stvorila se Kraljevina Jugoslavija i Beograd bio je glavni centar. Tu nije bilo pomoraca. Naši časnici su u to vrijeme bili jako dobro obrazovani i gotovo svi su govorili i po nekoliko jezika: materinji hrvatski, talijanski, njemački i engleski. Naši časnici su bili iz inače propale austro-ugarske mornarice. Časnici iz drugih zemalja, recimo Češke, Poljske i Italije, su otišli, a naši Hrvati prešli su iz mornarice Austro-Ugarske u Mornaricu Kraljevine Jugoslavije. Nitko od tih časnika nije znao hrvatsko pomorsko nazivlje, već njemačko i talijansko. Tad se dogodilo problem: “Koje ćemo termine koristiti?”
Svi su znali srpskohrvatski, ali svi časnici su bili Hrvati. Međutim, ako ste u vojsci, morate koristiti službeni jezik. Dobili su zadatak stvoriti naše pomorsko nazivlje jer se dogodio problem kada je došao jedrenjak Jadran, a nitko se nije znao koristiti našim pomorskim nazivljem.
Tako je gospodin Božo Babić napisao prvi pomorski rječnik, koji je objavljen 1870. godine. On je tada službeno bio časnik austrougarske mornarice te se nije usudio potpisati svojim punim imenom. Vjerojatno bi ga već sljedeći dan izbacili iz mornarice da su znali da je on. Bio je to prvi hrvatski europski rječnik, sam početak hrvatskog pomorskog nazivlja.
Kakva je uloga engleskog jezika u modernom pomorskom nazivlju?
Smatram da je engleski dosta jak, ne samo u pomorstvu, nego i u svim ostalim područjima djelovanja i društva. Mislim da je to nezaustavljiv proces. Ipak, narodi koji drže do pomorstva, čuvaju svoju tradiciju nazivlja. Talijani generalno itekako dobro poznaju i engleske pomorske nazive, ali kad plovim s Talijanima, vidim da malo njih koristi engleske termine. Oni su svakako u prednosti jer imaju barem tri stotine godine svoje pomorsko nazivlje.
Možemo li reći da je engleski u potpunosti preuzeo pomorsko nazivlje?
Nije u potpunosti. Pogotovo, primjerice, u Splitu. Split pruža jedan, doduše, neznanstveni otpor standardnom hrvatskom nazivlju. U ovoj situaciji imate živi dijalekt, koji je zaživio u govoru, ali je mrtav u pismu. Imate standardne nazive koji žive u pismu, ali su mrtvi u govoru. I sada imate jednu jako neobičnu situaciju koju je teško riješiti jer se svi znanstvenici, makar oni bili iz Splita, koriste standardnim nazivljem.
Recimo, inženjer brodogradnje koji je fetivi Splićanin ode u Zagreb studirati i završi brodogradnju te se vrati u Split. Onda pita nona je li to pramčana statva? A nono skoro padne u nesvijest i kaže: “Sinko, to je prova!” Ali, prošlo je tu pet godina fakultetskog obrazovanja i jasno je da kad tako dugo pišete stručne znanstvene članke da ćete koristiti stručne termine. Kad piše o brodu, to je njemu pramčana statva.
I ja kad pišem moram koristiti stručne riječi. Kad već imamo standard, onda neka bude standard jer će jedino tako svi znanstveni i stručni radovi biti u suštini jednaki i prepoznatljivi jedni drugima.
Sve pomorsko nazivlje su izmislili naši ljudi s mora. Bilo je tu i puno Splićana. Oni to ni ne znaju jer je to njima sasvim uobičajeni narativ. Po mom mišljenju, ipak bi trebalo koristiti znanstvene i standardne termine kako bismo se svi razumijeli.
Ovdje moram naglasiti to da nazivlje nisu stvarali Zagrepčani, već Dalmatinci. Nastojim pokazati da nema potrebe da se stvara nepotrebni otpor. Ako je čovjek cijeli život naučen govoriti ‘cima’, nema problema, neka govori. Standardni jezik mora ostati na nivou u znanosti te svim priručnicima i na pomorskim fakultetima. Sve knjige i priručnici, moraju ostati pisani standardnim jezikom.
