Obrazloženje je da nam liječnici nisu napisali u nalazima da moramo biti repatrirani. Ne znam kakve to veze ima, pa ne mora se liječnik razumjeti u pomorstvo, već u svoj posao, a obojica smo dobili nalaze koji potvrđuju da više nismo sposobni za rad, rekao je jedan od hrvatskih pomoraca.
RIJEKA – Dvojica hrvatskih pomoraca s broda »Mirjana K«, iako su ih grčki liječnici još prije desetak dana proglasili nesposobnima za rad, zbog zdravstvenih problema, i dalje su na brodu, usidrenom ispred luke Pirej, gdje je zaustavljen zbog dugova još početkom ljeta, a u međuvremenu je proglašen napuštenim od brodara, riječke tvrtke Alveus Capital kojoj je na čelu Alan Klanac, bivši predsjednik uprave Jadrolinije, piše Novi list.
Na brodu su, osim njih dvojice, još dva hrvatska državljanina, dvojica Albanaca i jedan Crnogorac koji također čekaju rasplet drame u kojoj su se, ni krivi ni dužni, zatekli, i dopuštenje grčkih vlasti da se iskrcaju s broda i odu kućama. Jedan od oboljelih pomoraca prije dva tjedna je bio hospitaliziran, zbog otežanog disanja uzrokovanog teškim bronhitisom, dok je drugi bio na liječničkim pregledima i promatranju zbog sumnji na probleme sa srcem.
Najava agenta
– Kad je kolega otpušten iz bolnice, vraćeni smo na brod. Obojica se i dalje ne osjećamo dobro, a liječnici su nam izdali nalaze po kojima smo nesposobni za daljnji boravak i rad na brodu. Unatoč tome, grčke vlasti odbijaju pristati da budemo repatrirani o trošku P&I kluba osiguravatelja broda. Obrazloženje je da nam liječnici nisu napisali u nalazima da moramo biti repatrirani. Ne znam kakve to veze ima, pa ne mora se liječnik razumjeti u pomorstvo, već u svoj posao, a obojica smo dobili nalaze koji potvrđuju da više nismo sposobni za rad. Ne znam što bismo još trebali dobiti da nas napokon puste kući, rekao nam je jedan od pomoraca.
Dodaje kako su obojica još u subotu, 27. kolovoza, dobili najavu brodskog agenta da će dva dana kasnije, u ponedjeljak, 29. kolovoza, biti poslani kućama te da se spreme za put u Hrvatsku.
– U nedjelju i ponedjeljak nije se javio, ni u utorak, a kada smo provjerili, ispalo je da uopće nije dao nikakav zahtjev za naš iskrcaj i repatrijaciju. Ne znam do kad nas misle držati ovdje. Moram istaknuti da naše veleposlanstvo u Ateni zaista ulaže velike napore u rješavanje našeg slučaja, stalno su s nama u kontaktu i pritišću grčke vlasti da dopuste repatrijaciju. S druge strane, gospodin Klanac stalno nešto obećava, evo zadnje nam je najavio da će tijekom ovog tjedna biti sve riješeno i da ćemo ići kući, cijela posada, ali slično je bilo i prošlog tjedna pa smo još uvijek ovdje. Njemu više ništa ne vjerujem, ne samo ja, nego nitko od posade, rekao nam je pomorac.
Danas sastanak
Kako saznajemo, već tijekom današnjeg dana trebao bi biti održan sastanak predstavnika grčkih lučkih vlasti i hrvatskog veleposlanstva u Ateni, na kojemu će se razgovarati o mogućnosti repatrijacije posade »Mirjane K«, odnosno barem dvojice oboljelih pomoraca, proglašenih nesposobnima za rad.
Luka Simić, inspektor Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF) koji vodi slučaj »Mirjana K« potvrdio je da ITF i Veleposlanstvo zajednički rade na tome da grčke vlasti dozvole repatrijaciju.
Inače, Klanac je, putem dopisa, objavljenog na Radio Rijeci, najavio repatrijaciju pomoraca još za prošli tjedan. Sada, kako kažu sami članovi posade, najavljuje i obećava repatrijaciju do kraja ovog tjedna. Njegova tvrtka, podsjećamo, nije isplatila naknadu za plaće pomorcima, zbog čega im nisu bile isplaćene ukupno tri mjesečne plaće. U međuvremenu je P&I klub isplatio posadi zaostale plaće, zaključno sa 17. kolovoza, a onima kojima teče četvrti mjesec bez isplate od poslodavca, osiguravatelji su, prema Konvenciji o radu pomoraca, dužni isplatiti još jednu mjesečnu plaću, nakon čega završava obaveza osiguravatelja po tom pitanju. Pojednostavljeno, ako se ne iskrcaju kraja ovog mjeseca, moglo bi se dogoditi da za period nakon toga uopće ne budu isplaćeni. Svima su im, pri tom, istekli i ugovori o radu na brodu, no grčke vlasti uporno odbijaju dopustiti iskrcaj, pravdajući takvu odluku nedovoljnim brojem članova posade za siguran boravak broda na sidrištu.
Do sad su, s broda usidrenog ispred Pireja, iskrcana dvojica članova posade, obojica zbog lošeg zdravstvenog stanja. Zadnji je iskrcan u prvoj polovini kolovoza, kada su grčke vlasti, i tada nakon poduljeg natezanja s ITF-om i hrvatskim veleposlanstvom, ipak uvažile preporuku grčkih liječnika da mora biti upućen na kirurški zahvat. Ovog puta Grci imaju još manje razumijevanja za oboljele pomorce, ne dopuštajući im se iskrcaju s broda i odu kućama i primoravajući ih da budu na brodu, suprotno nalazu grčkih liječnika, čime izravno ugrožavaju njihovo zdravlje.
Pročitavši tekst koji smo nedavno objavili o mami Branki, još jedna majka pomorca odlučila je s nama podijeliti svoje emocije i svoja promišljanja o svom sinu pomorcu. Anonimno nam je poslala svoje viđenje karijere svoga sina i kako se ona kao majka s tim nosi. Ovim putem joj se od srca zahvaljujemo na emotivnim riječima, koje će, vjerujemo, svakoga tko ima imalo veze s pomorstvom dotaknuti u srce, a poneke od vas i dovesti do suza.
Prenosimo u cijelosti njezin dopis.
Na portalu Pomorac.hr pročitala sam intervju s mamom Brankom i oduševila se. Bilo mi je kao da sam ja, također majka pomorca, govorila o svojim nadama, željama, osjećajima i strahovima. Svaka majka pomorca prepoznat će se u riječima mame Branke.
Moj sin Ivan nije od malena želio biti pomorac. Interesi i sklonosti su mu bili različiti i odrastanjem su se mijenjali. Međutim, uvijek je bila prisutna jedna konstanta – zainteresiranost za prirodu i boravak u prirodi. Očekivala sam da će za životni poziv izabrati zanimanje koje će mu dati dovoljno slobodnog vremena da se posveti upravo tome. Svaka majka želi da joj dijete ima dobar posao koji voli, ne previše težak i da je zadovoljan onim što radi.
Kada je odlučio studirati pomorstvo, smjer nautika, bez pogovora sam prihvatila njegovu odluku. Komunikativna je i tolerantna osoba koja voli istraživati nepoznato i uzbudljivo, jednako kao što je uvijek spreman učiti nova znanja. Zrelo je razmislio o svemu i odlučio se za poziv pomorca. Iskreno, više bih voljela da se odlučio za neki posao na kopnu, da je na sigurnom od vremenskih nepogoda i opasnosti, da ga mogu čuti i vidjeti kad god poželim…
Već nekoliko godina plovi. Najgore mi je bilo dok je bio na kadeturi. Nikako nisam mogla prihvatiti da nije tu i da ga neću vidjeti mjesecima. Sada je treći časnik palube i odrađuje ugovor za ugovorom. Kada nazove na mobitel mojoj sreći nema kraja. Uvijek kaže da je dobro i da mu je dobro. Znam da to kaže da me umiri i da se ne brinem. A ja u razgovoru nastojim biti opuštena vedra. Ne želim da u mom glasu osjeti strepnju. Ubrzo će doći kući, za dva, tri mjeseca eto ga doma, u mom zagrljaju. Srce se stegne. Vrijeme sporo prolazi.
Ivan se oženio i osnovao obitelj. Uz moju ljubav i potporu ima i ljubav svoje supruge. Nije im lako. Mladi su i odvojenost im teško pada. Vidim to. Jedu „kruh sa sedam kora”. Dobro je rekla mama Branka da je to „kruh sa 777 kora”.
Kako vrijeme prolazi naučila sam biti strpljiva i prihvatiti odvojenost.
Naučila sam biti zahvalna na svakom trenutku kojeg provedemo zajedno kad se vrati s broda. Potvrdit će vam to svaka majka pomorca.
Mnoge mame pomoraca mogu se prepoznati u riječima ove divne gospođe, baš kao što se ona prepoznala u riječima mame Branke. A nama su samo potvrdile kako mama uvijek zna što je najbolje reći ili kako se kaže, “mama uvijek zna najbolje”.
Belorussiya, Gruziya, Azerbaydzhan, Kazahstan i Karelya bili su brodovi blizanci iz sedamdesetih koji su se brzo mogli transformirati u ratne brodove
Ova serija od pet brodova blizanaca je ime dobila po prvom isporučenom brodu Belorussiya, a svi su izgrađeni od 1975. do 1976. godine u finskom brodogradilištu Wärtsilä u gradu Turku. Izgrađeni su za Black Sea Shipping Company (Blasco) iz Odesse u SSSR-a, u svoje vrijeme najveće putničke brodarske kompanije na svijetu. Bili su specifični izgradnjom i izgledom jer su izgrađeni kao kruzeri, ali i kao trajekti koji su se lako mogli upotrijebiti u vojne svrhe. Imali su ukrcajnu rampu i veliku garažu za aute ili tenkove i ostalu vojnu opremu te su se mogli veoma brzo transformirati u ratne brodove. U početku su svi oni plovili kao putnički trajekti oko Crnog mora, a od 80-tih godina kao kruzeri diljem svijeta. Bili su kvalificirani kao cruise & ferry brodovi, a izgrađena je još jedna serija s istom namjenom od sedam brodova klase DMITRIJ SHOSTAKOVICH, ali oni su bili nešto manji, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
MIJENJAO IMENA I VLASNIKE
Azerbaydzhan je izgrađen 1975. u Finskoj za 25 milijuna US dolara, imao je 15409 bruto tona, duljine 157, širine 22 i gaza 6,2 metara, a mogao je primiti 650 putnika i 250 vozila. Dva dizel pogonska motora Wartsila – Pielstick ukupne snage 18 000 konjskih snaga su mu preko dvije propele omogućavale brzinu od 20 čvorova. Rekonstruiran je 1984. u Bremerhavenu u Njemačkoj te sada može ukrcati 937 putnika. Godine 1996. brod je kupio Black Sea Shipping Company (Blasco) iz Odesse u Ukrajini te je dobio novo ime Arkadia (Arkadiya).
Foto: Osobna arhiva / Ivo Batričević
Od 1997. pod novim vlasnikom New Escape Cruises mijenja ime u Star Venture i iste godine se ponovo rekonstruira u Freeportu na Grand Bahamima te još jednom iste godine mijenja ime u Island Holiday. Godine 1998. mijenja vlasnika Commodore Cruise Line koji mu daje ime Encanted Capri. Za njih je od 2001. plovio iz luke New Orleans kao casino tj. brod kockarnica. Iste godine biva zaustavljen u New Orleansu od strane Međunarodnog sindikata pomoraca (ITF) zbog duga od 500 000 US dolara prema posadi koja je dobila traženi novac, a brod je stavljen u raspremu.
Ponovo 2003. mijenja vlasnika Faraglioni Ltd. i još jednom Flotel Services SA. od 2008. Iste godine mijenja svojeg zadnjeg Demar Instaladora y Constructora S.A. de C.V. iz Meksika koji ga upošljava za smještaj radnika s meksičkih naftnih platformi tj. kao brod hotel. Na samom kraju njegov vlasnik ga je planirao 2020. godine poslati u rezalište u meksički grad Coatzacoalcos, međutim brod je doživio drugačiju sudbinu. Na sidrištu mu je u velikom nevremenu s preko 100 kilometara vjetra podoralo sidro te se nasukao na obalu Alvorada pored luke Veracruz u Meksiku gdje se i danas nalazi. Nemam više informacija od listopada 2021. jer mu je konačnu sudbinu usporila Covid 19 pandemija.
DOLASCI U DUBROVNIK
Zanimljivo je spomenuti da je između 13. lipnja i 19. rujna 1980. Azerbaydzhan održavao redovnu dvotjednu trajektnu prugu: Odessa, Varna, Delos, Mikonos, Iraklion, Corfu, Split, Venezia, Dubrovnik, Piraeus, Istanbul, Yalta, Odessa. Za putovanje iz Dubrovnika do Pireja trebalo je izdvojiti 91 rublju, do Istanbula 140, Jalte 187, Odese 219, a do Venecije 65 rubalja. Osobni se automobil u Gružu mogao ukrcati samo prema Veneciji, a cijena se prijevoza, ovisno o duljini vozila, kretala između 25 i 55 rubalja. Rublja je u to vrijeme službeno vrijedila 1 USD, ali se na crnom tržištu (kojeg su redovno u praksi koristili) mogla promijeniti i za trostruko nižu vrijednost.
Azerbaydzhan bi u grušku luku uplovio u 12:00 sati, a odlazio navečer u 21:00 sat, po čemu se može vidjeti da je njegova plovidba osim klasične trajektne pruge u sebi sadržavala i sve komponente jednoga brodskog krstarenja. U programu putovanja za 1984. Azerbaydzhan je plovio na kružnim putovanjima između 15. lipnja i 21. rujna iz Venecije prema Dubrovniku, Pireju, Istanbulu, Yalti i Odessi po cijeni koja je varirala između 420 i 875 USD. Putnicima je posebno naglašena, “no-tipping policy”, odnosno zabrana napojnice članovima posade.
Dnevnički zapisi napada, gotovo iz minute u minutu donose sve detalje bitke što se 12. veljače 1918. dogodila kod otočica Grujica
Od 15 potopljenih brodova u Prvom svjetskom ratu u današnjim hrvatskim vodama, francuska podmornica »Archimede« potopila je tri – »Kupa«, »Dubrovnik« i »Zagreb«, a talijanska podmornica F7 dva – »Pelagosa« i »Euterpe«. Antantine podmornice potopile su samo jedan brod…
Wilhelm Tramer, zapovjednik austrijskog parobroda »Pelagosa«, zapisao je u dnevniku: »11. veljače 1918. godine, magla, utiha, prema naredbi Comando Difesa Marittima, ulazim u Kvarner u potrazi za podmornicama, zajedno s parobrodom »Zadar«, kod Porera. Tu je zakazan sastanak s torpiljarkama Tb89, Tb82 i Tb95. U more spuštamo prisluškivače, piše Danilo Prestint za Novi list.
U dnevniku zapovjednika talijanske podmornice F7 Falangole piše: »11. veljače u 22.20 sati, po zapovijedi, isplovio iz luke Ancona prema Iloviku s namjerom da uplovim 12. veljače u Kvarnerić između Ilovika i Grujice, i postavim zasjedu.
Kod Ilovika zaustavljam dizelske motore jer, zbog magle, smatram da nije uputno da se previše približim obali. Od 6.15 u zasjedi.
U 11.15 smanjila se magla, nalazim se dvije milje jugoistočno od Suska, približavam se Iloviku nakon što sam zaobišao sve austrijske zapreke uz zapadnu obalu Lošinja.
Ostajem u zasjedi kako bih sljedeće noći ušao u Kvarnerić. U 11.30 na pet milja jugoistočno od Suska ugledao pet neprijateljskih razarača tipa Huszar koji plove uz obalu Lošinja.
Pripremam napad, ali pripreme prekidam u 11.50 jer se ne mogu dovoljno približiti (min. razmak 1,5 milja). Razarači nestali u smjeru Silbe. U 12.15 izranjam i puštam dva golube s porukom o razaračima. Ostajem u zasjedi oko dvije milje od Ilovika.«
Dnevničke bilješke
U dnevnika »Pelagosa« zapisano je pak: »12. veljače, 15.50 nalazimo se kod rta Kamenjak. »Zadar« nas slijedi. Tb89, koji je blizu, javlja da je dobio zapovijed da ode u Zadar i prati konvoj.
Odlučujem pregledati podmorje kod Suska, a nakon toga ući u Mali Lošinj te, po dolasku konvoja, kod Grujice, i predvoditi ga do plićaka Albaneže osluškujući podmorske zvukove.
Prijemnik zvukova prestaje raditi, zaustavljamo i pokušavamo otkloniti kvar. U 16.30 ugledao periskop, plovimo krmom svom snagom.«
U dnevniku podmornice piše: »U 16.05 vidim parobrod koji dolazi iz smjera Silbe. Pripremam napad približivši se na manje od milje od Ilovika. U 16.35 sa 600 metara udaljenosti ispalio dva torpeda.«
Foto: Novi list
Iz dnevnika »Pelagosa«: »Podmornica ispaljuje torpedo, prije nego stroj »uhvati« jedan torpedo prolazi ispod pramca, a drugi nas pogađa. Posada na mostu i pramcu bačena u more. Podmornica prolazi ispred pramca i zauzima položaj za novi napad.«
Iz dnevnika podmornice: »Prvi torpedo pogađa pramac koji je raznesen, drugi promašio…«
Iz dnevnika »Pelagosa«: »Prostori pod pramcem pune se morem, nije moguće zaustaviti prodor mora, jer je oplata probijena na više mjesta.
Pumpe rade, ali bez uspjeha. Naša dva topa od 47 mm SFK su toliko deformirana da nije moguće ubaciti granatu. Kako bi izbjegli žrtve, zapovjedam spuštanje čamaca.
Kasa s povjerljivim dokumentima je bačena u more. U 16.50 brod je napušten. Čamci se grupiraju 300 metara od parobroda. »Zadar« kreće u potragu za podmornicom, punom brzinom, uz povremeno zaustavljanje i osluškivanje.
Zadar šalje poruku Tb89: Žurno. »Pelagosa« je, izgleda, torpedirana na tri milje od Ilovika.«
Foto: Novi list
Iz dnevnika podmornice: »Parobrod je odmah napušten od posade čamcima. Pramac pod vodom, brod nagnut ulijevo, ali ne tone.
Pripremam punjenje desne torpedne cijevi rezervnim torpedom. U 16.45 ugledam sličan parobrod koji plovi iz smjera Silbe koji nas gađa iz dva mala pramčana topa. Treći torpedo spreman.«
Iz dnevnika »Pelagosa«: »Podmornica napada »Zadar«. U 17.03 »Zadar« na 2.000 metara vidi periskop, ispaljuje 37 granata.
Na udaljenosti od 30 metara podmornica uvlači oba periskopa. U 17.10 »Zadar« baca dubinsku bombu, periskopi se ne vide.
Zapovjednik »Zadra« ne zna je li prijemnik oštećen, ali neće riskirati zaustavljanje i provjeru zbog blizine podmornice. Plovi stalno mijenjajući smjer.«
Potonuće
Iz dnevnika podmornice: »Oko 17.15 nakon pregleda obzorja moram zaroniti. Jaka podvodna eksplozija uz trup. U 17.20 izranjam radi napada, vidim dvije torpiljarke uz torpedirani brod, drugi brod i dim na istoku.
Opet jaka podvodna eksplozija uz trup, vjerojatno od avionske bombe. Plovim na dubini od 20 metara.«
Iz dnevnika »Pelagosa«: »Čim je podmornica krenula prema parobrodu »Zadar«, čamci se vraćaju na parobrod, kotlovi su još pod parom, posada zauzima borbena mjesta, čamci su privezani uz bok, parobrod se priprema za tegljenje.
Nakon pet minuta krećemo svom snagom krmom, jako se naginjeno nalijevo. Kormilo ne sluša, brod je neupravljiv. U 17.38 pojavljuju se tri austrijska hidroaviona, nadlijeću nas na velikoj visini, rade tri kruga i nestaju u pravcu Lošinja.
Minut kasnije, »Zadar« baca dubinsku bombu blizu »Pelagosa« kako bi spiječio podmornicu da izroni. Kod Grujice su se pojavile torpiljarke.
Foto: Novi list
U 17.55 torpilarke su blizu. Tb82 otvara vatru prema periskopu i baca dubinske bombe. U 18 sati »Zadar« dobiva naredbu da se priveže uz bok »Pelagose« i pripremi pumpe za pražnjenje pramčanih prostorija.
»Zadar« javlja: mogu ispumpavati samo ručnim pumpama… U 18.20 naredba parobrodu »Zadar«: spustite prijemnik i slušajte… Tb89 počinje tegliti »Pelagosa«, ali konop puca. »Pelagosa« počinje tonuti pramcem. Brod se opet napušta.«
Iz dnevnika podmornice: »Izranjam i na 200 metara vidim torpiljarku koja velikom brzinom ide u našem smjeru. Zaranjam da izbjegnem udar. Opet jaka podvodna eksplozija. Nema veće štete. Ronim na 30 metara dubine i zatvaram poklopac torpedne cijevi.«
Iz dnevnika »Pelagosa«: U 18.22 sati, odmah nakon što su svi napustili brod, on tone. Tb89 prihvaća one koji su skočili u more. Upomoć dolaze i torpiljarke.
Radi se prozivka – nitko nije stradao! U 18.27 dva čamca idu prema mjestu potonuća. Tb89 izvlači prijemnik … U 18.40 dolazi poruka s Lošinja: U 18.30 »Magnet« isplovljava prema mjestu nesreće; Tb87 isplovljava u 19.00.
Tb87 će biti ispod Ilovika i čekati daljnje naredbe; Tb82 ga prati. U 19.20 poruka s Tb89: Vraćam se u Lošinj, Tb82 me slijedi… Vezani u 21.00.«
Iz dnevnika podmornice: »Izranjam na periskopsku dubinu. Vidim tonući parobrod okružen torpiljarkama koje velikom brzinom krstare.
Zbog smanjene vidljivosti (spušta se noć), vjerojatnog prisustva zrakoplova i aktivnosti torpiljarki te vjerojatnosti da se treći torpedo oštetio zbog jakog pritiska od posljedne eksplozije, odustajem od daljnjih napada.
Zaranjam na 30 metara dubine u kursu prema luci Fano. U 19.35 pokrećem dizelske motore, a 13. veljače u 10.15 stižem u Ancona.«
»Pelagosa«
Tip: jahta
Naručitelj: Governo Marittimo di Trieste
Godina: 1898.
Mjesto gradnje: Trieste
BRT 245
NRT 127
Dimenzije: 48,73×6,28×3,1 m
Sudbina:
Tijekom Prvog svjetskog rata rekviriran i korišten kao lovac na podmornice
Sudbina: 12. 2. 1918. torpediran i potopljen kod otočića Grujica
»Zara«
Tip: jahta
Zastava: AUH
Godina: 1910.
Kobilica: 10. 2. 1910.
Porinuće: 21. 5. 1910.
Brodogradilište: San Rocco (6/409)
BRT 303
Dimenzije 45,8×6,7 m
Tijekom Prvog svjetskog rata rekviriran i korišten kao lovac na podmornice kao Zadar
Sudbina: nepoznata
Tb82, Tb87,Tb89
Tip: torpiljarke
Naručitelj: AUH Kriegsmarine
Brodogradilište:
– Tb82 – Ganz & Co. Danubius, Portore (Kraljevica), 1916.
– Tb87 – Ganz & Co. Danubius, Fiume (Rijeka), 1915.
– Tb89 – Ganz & Co. Danubius, Fiume (Rijeka), 1916.
Deplasman: 266/330 t
Dimenzije: 58,5 (57,8)x5,8 m
Pogon: 2x AEG turbine, 2x Yarrow kotla, 2x vijka
Gorivo: ugljen i nafta
Snaga: 5000 KS
Brzina: 28,0 čv
Sudbina:
– Tb82 – 1920. »Naluca« (Rumunjska);
– Tb87 – 1920. T-5 (Jugoslavija);
– Tb89 – 1920. Sado (Portugal)
F7
Tip: podmornica
Naručitelj: Regia Marina
Godina: 1917.
Brodogradilište: Odero, Setri Ponente
Deplasman: 319 (262) t
Dimenzije: 46,5 x 4,22 m
Pogon: 2 x FIAT dizelska motora svaki od po 700 KS; 2 x Savigliano električna motora svaki od po 500 KS
Brzina: 8,0 (12.5) čv
Naoružanje: 2 torpedne cijevi na pramcu od 450 mm; 4 torpeda; protuavionski top Armstrong 76/30 mm; mitraljez Colt 6,5 mm
Ovih dana dubrovački akvatorij posjetila je jahta Dream koja ima zanimljivu povijest, a te je zanimljivosti podijelio Ivo Batričević u grupi ‘Brodovi Dubrovnika nekad i danas’.
Naime, radi se o nekadašnjem kruzeru imena TDI Karadeniz koji je u Dubrovnik dolazio pod turskom zastavom. Danas je on luksuzna jahta čiji tjedni najam iznosi dva milijuna eura, piše Dubrovački dnevnik.
Jahta ‘Dream’ bila je ovih dana usidrena pred Lokrumom, a sada je u Grčkoj.
Gradonačelnik Rijeke Marko Filipović i župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar potpisali su ugovor temeljem kojeg će biti izrađeni odljevi u bronci skulptura Etiopski partizan, Jovanka, Haile Selassie i Tito autora akademskog kipara Antuna Augustinčića.
Odljevi će biti postavljeni u prostorima obnovljenog broda Galeb i to kao stalni postav budućeg muzeja na Galebu, piše Rijeka.hr.
U tu svrhu, a temeljem potpisanog ugovora, Krapinsko – zagorska županija će izdvojiti 62.625,00 kuna za pokriće troškova izrade odljeva spomenutih skulptura.
Potpisivanje ovog ugovora još je jedan pokazatelj dugogodišnje odlične suradnje Rijeke i Krapinsko-zagorske županije i drago mi je da je Krapinsko-zagorska županija na ovaj način odlučila podržati pretvaranje broda Galeb u muzej – rekao je riječki gradonačelnik Marko Filipović prilikom potpisivanja ugovora.
Inače, Galeb se trenutno nalazi na obnovi u brodogradilištu u Kraljevici gdje se pretvara u brod muzej koji će biti trajno vezan u riječkoj luci kao prvi hrvatski brod-muzej.
Galeb je u javnosti najpoznatiji kao Brod mira i ploveća rezidencija Josipa Broza Tita koji je njime putovao u zemlje članice Pokreta nesvrstanih. Izgrađen je u Italiji kao transportni brod, potom je postao ratni brod i polagač mina. Za vrijeme rata oštećen, a potom i potopljen. Nakon II. svjetskog rata izvađen iz mora i služio kao školski brod Jugoslavenske ratne mornarice i Titov brod. Raspadom Jugoslavije prodan je grčkom brodovlasniku koji je bankrotirao. Brod je bio privezan u Rijeci, a Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo ga je kulturnim dobrom. Potom ga je Grad Rijeka kupio s namjerom da ga preuredi u prvi hrvatski brod – muzej koji će posjetiteljima pričati priču o svojoj povijesti.
Tijekom proteklih 29 godina “Peace Boat“ je organizirao više od 100 putovanja, uključujući više od 60 putovanja oko svijeta, prevozeći preko 70 tisuća sudionika u više od 270 luka.
“Peace Boat” je japanska nevladina i neprofitna organizacija sa sjedištem u Shinjuku u Tokiju. Osnovana je kako bi promovirala mir u svijetu, ljudska prava, jednakost, održivi razvoj i zaštitu okoliša. Od 1983. godine organizira diljem svijeta kružna putovanja unajmljenim putničkim brodovima. Vjera u to kako svako putovanje u čovjeku budi pozitivne političke i socijalne promjene postala je tako osnovni motiv ovoga zanimljivog projekta kojim se uspješno pokušava eliminirati duboko ukorijenjeni militantni duh, stoljećima ubrizgavan u japansko društveno biće, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
“Peace Boat” je i regionalni nositelj za sjeveroistočnu Aziju projekta globalne suradnje za prevenciju oružanih konflikata. Godišnje se organizira jedno kraće putovanje u obližnje azijske zemlje i tri tromjesečna globalna putovanja na kojima sudjeluje oko 750 japanskih studenata i 50 profesora iz cijeloga svijeta. Oni na ovim krstarenjima posjećuju veliki broj luka na svim kontinentima, a na tim putovanjima su često dolazili i u Dubrovnik. Do danas su s četiri broda 12 puta posjetili Dubrovnik.
MS “OLVIA”
Prvi je put “Peace Boat” došao u Dubrovnik prigodom svog 24. globalnog putovanja brodom OLVIA. Putovanje je započelo 19. listopada 1998. iz Liverpoola s itinererom Havana, Cozumel, Panama City, Guayaquil, Papeete, Suva, Darwin, Bali, Singapore, Mumbai, Massawa, Port Said, Dubrovnik, Civitavecchia, Barcelona, Tanger, a završilo 12. siječnja 1999. u Southamptonu. Ponovo dolazi na svom 26. putovanju započetom 18. listopada 1999. u Tokiju tičući luke: Hong Kong, Dan Nang, Singapore, Colombo, Massawa, Port Said, Haifa, Dubrovnik, Civitavecchia, Las Palmas, Havana, Panama City, Acajutla, Acapulco, Papeete, Lautoka, Chuuk, sa završetkom u početnoj luci 15. siječnja sljedeće godine. Vraća se i na 28. putovanju od 22. svibnja do 21. kolovoza 2000 godine kojom prigodom plovi rutom koja uključuje Tokio, Hong Kong, Da Nang, Singapore, Colombo, Port Victoria, Mombasa, Massawa, Port Said, Ashdod, Piraeus, Dubrovnik, Civitavecchia, Las Palmas, Havana, Panama City, Acapulco, Vancouver i opet Tokio. Na 33. putovanju organiziranom između 22. svibnja i 26. kolovoza 2001. OLVIA plovi itinererom: Yokohama, Kobe, Hong Kong, Ho Chi Minh City, Singapore, Male, Mombasa, Massawa, Port Said, Ashdod, Dubrovnik, Napulj, Casablanca, Las Palmas, Havana, Montego Bay, Panama City, Acajutla, Acapulco, Vancouver, Petropavlovsk, Kamchatsky, Yokohama, Kobe. Na 37. putovanju od 2. svibnja do 15. kolovoza 2002. plovi rutom koja uključuje Tokio, Kobe, Shanghai, Da Nang, Singapore, Male, Safaga, Port Said, Piraeus, Dubrovnik, Tripoli, Bilbao, London, Amsterdam, Oslo, Geirangerfjord, Swartisen, Belfast, Ponta Delgada, Havana, Panama City, Acajutla, Acapulco, Vancouver, Petropavlovsk i Kamchatsky, s povratkom u Tokio pa Kobe.
OLVIA je 1976. izvorno izgrađena za Black Sea Shipping co. – Odessa u finskom brodogradilištu Wartsila – Turku kao putnički trajekt od 15791 bruto tona, dužine 156 i širine 22 metara. Mogao je prevoziti 750 putnika i 256 vozila. Godine 1982. mijenja ime u LEONID BREZHNEV, zatim 1989. ponovo u KARELYA, zatim 1995. u OLVIYA i od 1998. u OLVIA. Dva dizel motora Pielstick – Wartsilia ukupne snage 6625 kilovata preko dvije propele su mu davale brzinu od 21 čvora. Godine 2004. preuređen je u brod kockarnicu s imenom NEPTUNE i matičnom lukom Hong Kong da bi 2021. nakon 45 godina starosti završio u rezalištu brodova.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
SS “THE TOPAZ”
“Peace Boat” će svoje 43. putovanje s brodom THE TOPAZ započeti 22. rujna, a završiti 22. prosinca 2003. tičući luke: Tokio, Kobe, Keelung, Da Nang, Singapore, Chenai, Colombo, Massawa, Port Said, Istanbul, Dubrovnik, Napulj, Alžir, Casablanca, Las Palmas, Bridgetown, La Guaira, Cartagena, Panama City, Acajutla, San Francisco, Honolulu, Tokyo, Kobe. Na svom 54. putovanju od 21. srpnja do 30. listopada 2006. posjećuje luke: Yokohama, Kobe, Da Nang, Singapore, Cochin, Mombasa, Port Said, Istanbul, Piraeus, Dubrovnik, Civitavecchia, Barcelona, Casablanca, Las Palmas, Montego Bay, Cartagena, Panama City, Puerto Quetzal, Acapulco, San Francisco, Honolulu, Yokohama, Kobe.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
THE TOPAZ je izgrađen daleke 1956. godine kao lajner za Canadian Pacific Steam ship Company s imenom EMPRESS OF BRITAIN u brodogradilištu Fairfield Shipbuilding and Engineering Co. iz škotskog Glasgowa. Imao je 25 500 bruto tona, bio je dug 195 metara. Dvije parne turbine Fairfield Pametrada ukupne snage 30000 KS preko dvije propele su mu omogućavale brzinu od 21 čvora. Kuma broda je bila kraljica Elizabeta II. Na liniji iz Liverpoola za kanadski Quebeck i Montreal plovi sa 160 putnika u prvom razredu i 894 u turističkom razredu. Godine 1964. mijenja ime u QUEEN ANNA MARIA, 1975. u CARNIVALE, 1993. u FIESTAMARINA, 1995. u OLYMPIC,1997. u THE TOPAZ i 2008. u TOPAZ. Na svoje posljednje putovanje je isplovio 1. srpnja 2008. iz Singapura za indijsko rezalište brodova Alang gdje je završio u bezličnoj hrpi sekundarnih sirovina indijskih čeličana.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
SS “THE OCEANIC”
“Peace Boat” THE OCEANIC je doplovio u naš Grad i prigodom svog 56. globalnog putovanja organizirano između 25. veljače i 6. lipnja 2006. kada je posjetio luke: Yokohama, Kobe, Keelung, Da Nang, Singapore, Colombo, Monbasa, Massawa, Port Said, Piraeus, Dubrovnik, Venecija, Casablanca, Las Palmas, Bridge Town, La Guaira, Cristobal, Ajacutla, Acapulco, Vancouver, Seward, Yokohama, Kobe. U četvrtak 8. listopada 2009. u ranim jutarnjim satima na vez u gruškoj luci ponovo je doplovio na svom 67. globalnom putovanju koje je započelo 26. kolovoza u Yokohami, a završilo u istoj luci 11. prosinca. Tom je prigodom posjetio luke: Da Nang, Singapore, Port Victoria, Mombasa, Port Said, Kusadasi, Piraeus, Dubrovnik, La Valletta, Civitavecchia, Casablanca, Las Palmas, Havana, Progreso, Cristobal, Manta, Callao, Rapa Nui, Papeete, Apia-Samoa.
OCEANIC je izgrađen 1965. godine u brodogradilištu Cantieri Riuniti dell’ Adriatico shipyard u Monfalconeu u Italiji kao lajner / kruzer za brodarsku kompaniju Home Line pod imenom OCEANIC. Imao je 38872 bruto tona, bio je dug 238 i širok 29 metara, a četiri DeLaval parne turbine su mu preko 2 propele davale brzinu od 26,5 čvorova brzine. Svoje prve plovidbe je započeo na liniji iz Cuxhavena, Southamptona i Le Havrea prema Kanadi s 1600 putnika u dva razreda. Od 1985. mijenja ime u STARSHIP OCEANIC te plovi pod brodarskom kompanijom Premier Cruise Line, a 2000. ponovo mijenja ime u BIG RED BOAT i plovi pod brodarskom kompanijom Pullmantur Cruises.
Od 2009. do 2012. plovi za “Peace Boat” pod imenom THE OCEANIC, a nakon 47 godina plovidbi odlazi u rezalište brodova Zhoushan u Kini, lipnja 2012.
MS “OCEAN DREAM”
OCEAN DREAM je prvi put u luku Gruž uplovio 19. travnja 2014. Ovo svoje 83. putovanje oko svijeta “Peace Boat” je organizirao s polaskom 13. ožujka iz Yokohame tičući luke: Muara (Brunei), Singapore, Colombo, Aqaba, Suez, Port Said, Mikonos, Piareus, Bari, Dubrovnik, Kotor, Motril (Španjolska), Gibraltar, Casablanca, La Guaira (Venezuela), Cristobal, Panama City, Callao (Peru), Rapa Nui (Uskršnji otoci), Papeete, Bora Bora i Honolulu s povratkom u Yokohamu 24. lipnja. Na 88. putovanju iz Yokahame 21. kolovoza 2015. plovi itinererom: Cebu, Singapore, Mumbai, Dubai, Doha, Sueski kanal, Santorini, Kusadasi, Piraeus, Venecija, Dubrovnik (3. listopada), Kotor, Palermo, Marseilles, Barcelona, Gibraltar, Ponta Delgada, Cozumel, Belize City, Cristobal, Panamski kanal, Callao, Papeete, Bora Bora, Samoa, Yokohama. Na svom 95. putovanju s polaskom 13. kolovoza 2017. iz Yokohame OCEAN DREAM je posjetio luke Kobe, Xiamen, Singapore, Yangon, Colombo, Piraeus, Iraklion, Kotor, Dubrovnik (18. rujna), Napulj, Barcelona, Lisabon, Bordeaux, London, Edinburgh, Reykjavik, New York, Nassau, Havana, Cozumel, Cristobal, Corinto, Hilo i Honolulu.
OCEAN DREAM je izgrađen 1981. u brodogradilištu Aalborg Værft, Ålborg- Denmark pod imenom TROPICALE kao prva novogradnja današnjeg najvećeg svjetskog putničkog brodara Carnival Cruise Line. Brod je imao 36674 bruto tona, bio je dug 205, širok 26,5 metara, a dva dizel Sulzer motora preko dvije propele su mu davale brzinu od 21 čvora. Mogao je primiti 1422 putnika i 550 članova posade iako u putovanjima za “Peace Boat” ukrcava samo 800 – 1000 putnika. Godine 2000. mijenja ime u COSTA TROPICALE, 2005. u PACIFIC STAR i 2008. u OCEAN DREAM te u najmu Pullmantura za “Peace Boat” obavlja svoja mirovna putovanja. Na kraju ga je Covid 19 kriza pod imenom DREAM poslala u rezalište brodova u Alang u Indiji 2021. godine.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
U IŠČEKIVANJU NOVIH AKTIVNOSTI
Od rujna 2017. ”PEACE BOAT” brodovi više nisu dolazili u Dubrovnik.
Od travnja 2020. započinju se organizirati i prva, “Peace Boat II” putovanja, na kojima će zaploviti ZENITH, umirovljeni brod iz flote španjolskog Pullmantura. Međutim, globalna pandemija Covid 19 je zakomplicirala daljnja putovanja, brodarska kompanija Pullmantour je bankrotirala te je brod stavljen u raspremu u Lavrio pored Atene. Zadnja informacija je da je brod isplovio 8. lipnja 2022. prema Hai Phongu u Vijetnamu pod imenom TSW SINGAPORE gdje je ponovo u raspremi ili će vjerojatno završiti u rezalištu. Tako brod ZENITH za “Peace Boat” nije napravio niti jedno putovanje. “Peace Boat” je nabavila zajedno s Carnival Corporation plc. brod PACIFIC WORLD ex. SUN PRINCES od 77441 bruto tona. Ni on nije bio bolje sreće radi Covid 19 krize te je uglavnom u raspremi, a i danas se nalazi na sidrištu pored Singapura.
Vjerojatno će uskoro organizacija “Peace Boat” ponovo pokrenuti svoje aktivnosti s novim brodovima kako bi promovirali mir, ljudska prava, jednakost, održivi razvoj i zaštitu okoliša, sudjelovanje u kampanji za ukidanje nuklearnog oružja, kampanjama protiv nagaznih mina, kampanjama o smanjenju ratnih napetosti, sudjelovanje u pregovorima oko smanjenja globalnog zatopljenja planete Zemlje, dodjeli humanitarnih pomoći itd.
“Peace Boat” je još imao dva broda u najmu koja su našoj luci Gruž dobro poznati, ali nisu bili pod ovom organizacijom već su dolazili pod drugim vlasnicima, a to su CLIPPER PACIFIC, ex. SONG OF NORWEY od 18416 BT-a koji je imao svoje aktivnosti 2008. i brod MONA LISA, ex. KUNGSHOLM od 28891 BT-a. koji je bio aktivan 2008. i 2009. godine.
Tijekom proteklih 29 godina “Peace Boat“ je organizirao više od 100 putovanja, uključujući više od 60 putovanja oko svijeta, prevozeći preko 70.000 sudionika u više od 270 luka. Sudionici variraju od male djece do ljudi u svojim 90-ima, iz raznih zemalja i različitih zanimanja.
Čovjek s otoka, angažiran na gradnji svjetionika, došao je na ideju kako obilno nahraniti obitelj, i to za više dana. Ulovit će jednu tunu! Ali pošlo je po zlu
Prije dvadesetak dana otok Unije našao se u središtu medijske pozornosti. Ne voljom svojih žitelja, niti dobrim povodom. Sjećamo se, u akvatoriju Unija potonula je 20-metarska jahta. Ustvari samo je krmom sjela na dno, prova je ostala iznad površine. Nasreću, sve je prošlo bez težih posljedica, ljudi su pravodobno napustili brod što je tonuo. Brzo je podignut i otegljen na sigurno, a nalaz istrage što je trebala utvrditi uzroke potonuća još nisam pročitao, piše Branko Šuljić za Novi list.
Spominjanje Unija podsjetilo me na davnu temu što sam je želio podijeliti s čitateljima. U narodu je poznata kao “legenda o svjetioniku”. Potječe iz druge polovine 19. stoljeća, iz vremena gradnje svjetionika Vnetak na Unijama. Na rtu Vnetak ispruženom prema jugozapadu svjetionik je izgrađen 1873. godine. Zadaća mu je bila, i ostala do danas, osvjetljavanje plovnog puta prema Kvarneru i Istri, te označavanje otoka na kojemu se nalazi. U vrijeme kada je građen važnost mu je davala i činjenica što je time eliminirana opasnost optičkog zavaravanja jer se s brodova, preko nižih dijelova Unija, mogao vidjeti svjetionik na Galijoli. Podsjetimo one koji sa zemljopisom i orijentacijom u prostoru nisu “na ti”. Otok Unije nalazi se na ulazu u Kvarner, brodovima po desnom boku, nasuprot vrhu istarskog poluotoka i svjetioniku Marlera.
Svjetionik blizu naselja
Glavni objekt svjetionika je okrugla kamena kula uklopljena u pročelje prizemne svjetioničarske zgrade. Kula je visoka 13 metara. Fokus svjetla što se nalazi u staklenoj kupoli na njezinu vrhu pozicioniran je 17 metara iznad srednje razine mora. Bijelo svjetlo, što ga svjetionik ima otpočetka, vidi se deset milja daleko, dok naknadno postavljeno crveno ima domet sedam milja. Svjetionik je danas automatiziran i bez posade, a svjetlo se napaja energijom iz solarnih baterija.
Blizina naselja Unije – dva kilometra puta što vodi kroz polje – bila je razlogom što Vnetak nema neke od uobičajenih svjetioničarskih sadržaja, niti je imao status klasičnog svjetionika, usamljenog na hridi, odvojenog od svijeta, a često i sa svih strana okruženog morem. Na njega su redovito slane svjetioničarske obitelji s djecom školskog uzrasta. Uvijek je imao samo jednog svjetioničara, pa je njegova supruga radila kao pomoćna svjetioničarka s četvrtinom plaće.
Važno je spomenuti da je Vnetak već 1912. godine imao telegrafsku vezu s lučkom kapetanijom u Malom Lošinju. Održavala se posredstvom podmorskog kabela. Zahvaljujući njemu 1916. godine svjetioničar je prvi poslao vijest o nasukavanju talijanske podmornice na Galijolu. Pri kraju Drugog svjetskog rata granatama sa savezničkih brodova oštećen je vrh kule i na njemu rasvjetni sustav.
Nitko ga više nije vidio
Sve dosad navedeno čini uglavnom standardnu priču o svjetioniku, njegovu podizanju i funkciji. Nema ničega što bi sadržavalo legendu. A ona, ipak, postoji i prepričava se do danas. Ona kazuje da se oko rta Vnetak u ranu jesen u velikim količinama skuplja mala plava riba od koje, ponekad, more naprosto vrije. A gdje ima plave ribe, zalijeću se i tune na obilnu gozbu. Pa se tako usmenom predajom prenosi priča o tragičnom kraju radnika koji je sudjelovao u gradnji svjetionika. Čovjek s otoka, angažiran na gradnji svjetionika, siromašan kao i svi otočani toga vremena, promatrajući svakodnevni prizor, došao je na ideju kako obilno nahraniti obitelj, i to za više dana. Ulovit će jednu tunu! Sve je smislio i – pripremio, te jednog dana po završetku posla krenuo barkom u lov na veliku tunu. I ona je brzo zagrizla…
Povukao je i shvatio da se ulovilo nešto veliko. Zatezao je, ali je tuna, očito, bila jača. Zaplivala je prema pučini, vukla njega i barku, a on nije popuštao… Sunce je bilo na zalasku, ljudi su s obale gledali kako se njihov sumještanin sve više udaljava, njegova baraka na horizontu se smanjivala, dok mu se nije izgubio trag. Nitko ga nikada više nije vidio.
Na znanje i oprez suvremenim tunolovcima!
Austrougarska ostavština
Većina svjetionika na našoj obali i otocima izgrađena je u 19. stoljeću. Više lanterni napravila je Austro Ugarska nego zajedno sve države poslije nje, u čijem se sastavu nalazio naš dio Jadranskog mora. Gradilo se u 19. stoljeću, a intenzivno u razdoblju između 1870. i 1877. godine. U to vrijeme podignut je i Vnetak.
Spomenimo i to, najstariji svjetionik na istočnoj obali Jadranskog mora je Savudrija. Ne moramo precizirati njegovu lokaciju. Od samostalnosti Hrvatske svi znamo za Savudriju i Savudrijsku valu. Taj svjetionik ima nekoliko naj atributa – jedan je od najmarkantnijih, najzapadniji i najsjeverniji među hrvatskim svjetionicima. Naravno, ima i on svoju legendu, s tužim završetkom. Jednom zgodom, i nju ćemo ispričati.
Svjetioničarska kuća
Pričaju mi da napuštena svjetioničarska kuća na Unijama postupno propada, tragovi devastacije sve su vidljiviji. Nisam je vidio desetak godina. Nažalost, ne događa se to samo sa svjetionikom Vnetak. Vidio sam još takvih. Šteta… Unatrag dvadesetak godina krenulo se u turističku valorizaciju pojedinih svjetioničarskih kuća. Na turističkom tržištu ta je ponuda dobro prihvaćena. Dakle, imamo putokaz što raditi i kako svjetioničarske objekte sačuvati od propadanja. Može to biti i na Unijama, ili našem kvarnerskom Prviću. Nije atraktivna samo Palagruža! Ona može biti najskuplja.
Svjetioničar mora uvijek raditi
Posljednji svjetioničar davno je napustio Vnetak. Isto tako bez posade su ostali mnogi naši svjetionici. Napredak tehnike i tehnologije preselio je ljude u “civilizaciju”, oslobodio ih robinzonskog života. Kad se sjetim davnog razgovora na jednom svjetioniku – lanterni, recimo onako kako svi razumiju, i ne svjetioničar, nego lanternista. Težak je to bio život. I često se obiteljski nasljeđivao! Sam na “pustom otoku”. S obitelji ili kolegom.
Romantičari zamišljaju taj život i posao poput nekog sladunjavog filma – plavo more, bonaca, prekrasan izlazak i zalazak sunca, ribolov… Nedostaju samo palme u našem jadranskom kamenjaru… A svjetioničar mora raditi, jednako po bonaci, jakoj buri i fortunalu juga, kad pada kiša ili sunce nemilosrdno prži, 24 sata na dan. Usred noći, kad najljepše spava, on mora ustajati, provjeravati rad svog svjetionika i okolnih obalnih svjetala. A danas tehnika čini čuda, ona sve radi, a čovjek mirno spava daleko od lanterne.
MALI LOŠINJ – Festival LOSINAVA – Lošinjskim jedrima oko svijeta počinje na Lošinju, a u periodu od 3. do 17. rujna posjetitelji će moći uživati u bogatom programu posvećenom pomorskoj i brodograđevnoj tradiciji ovog otoka.
Zainteresirane očekuje mnoštvo regata, predavanja, sportskih događanja, koncerta i edukativnih predavanja te radionica. Samo značenje naziva festivala LOSINAVA je zapravo kombinacija „Lošinja“ i „Nave“, broda, odnosno vrste jedrenjaka duge plovidbe s tri jedra, piše Morski.hr.
Otvorenje festivala održat će se 3. rujna u malološinjskoj luci defileom nakon čega započinje 10. Lošinjska regata pasara na vesla, tradicionalna veslačka utrka u kojoj se natječu drvene barke (pasare do 4,3 metara i pasare preko 4,3 metara), po uzoru na nekadašnje veslačke regate pasara koje su se održavale krajem 19. stoljeća u malološinjskoj luci.
Osim regate pasara, bit će tu i 5. Noćna regata tradicijskih barki na jedra pod svijetlima reflektora u luci Mali Lošinj (9.9.) te 40. Lošinjska regata- regata lošinjskih olimpijaca (10.-11.9.). Posljednja regata u nizu je 46. Nerezinska regata tradicijskih barki na jedra koja se održavala od 1920. do 1942., od 1954.- do 1966. te od 2011. godine do danas. Upravo je ove godine 10. obljetnica održavanja od njezine revitalizacije. Ova regata ujedno obilježava i završetak festivala LOSINAVA.
Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo u 100-postotnom iznosu. Ovaj segment lošinjske povijesti izabran je za turističku promociju zbog svoje specifičnosti i namjere da se lošinjskim gostima, ali i domaćem stanovništvu, približi bogat i nadasve zanimljiv život hrabrih, požrtvovnih i sposobnih lošinjskih moreplovaca, brodograditelja te brodovlasnika koji su ovaj otok, zapravo neprikladan za razvoj brodarstva, učinili centrom pomorstva istočnog Sredozemlja 19. stoljeća.
Detaljan program festivala možete pronaći na internet stranici Visitlosinj.hr.
Olupinu je snimila tvrtka za ronilačke izlete OceanGate Expeditions i najjasniji je prikaz broda od njegovog potonuća
Nova snimka slavnog Titanica otkrila je sidreni lanac težak oko 90 kilograma, golemo bočno sidro i jednostrani kotao koji je pao na dno mora kad se brod prije 110 godina prelomio na dva dijela i potonuo 3810 metara ispod površine Atlantskog oceana.
Olupinu je snimila tvrtka za ronilačke izlete OceanGate Expeditions i najjasniji je prikaz broda od njegovog potonuća, piše Daily Mail, a prenosi Jutarnji List.
Rezolucija od osam tisuća piksela omogućila je da snimku zumiraju bez gubljenja kvalitete i vide zapanjujuću razinu detalja i boja.
Ovo je druga godišnja ekspedicija na Titanic OceanGatea. Niz misija u trajanju od osam dana počelo je u svibnju i završilo u lipnju. Sudionici ekspedicije, takozvani stručnjaci za misiju, za svoje sjedalo na podmornici Titan izdvojili su 250 tisuća dolara, što je duplo više nego lani.
Osim stručnjaka na misijama sudjeluju i istraživači, a svi zajedno prizore potonulog giganta gledaju iz sigurno zatvorene podmornice.
– Nevjerojatni detalji na snimci u rezoluciji od osam tisuća piksela pomoći će našem timu znanstvenika i pomorskih arheologa da preciznije opišu raspadanje Titanica, a nastavit ćemo snimati 2023. godine i kasnije, rekao je Stockton Rush, predsjednik OceanGatea.
Stručnjaci za misiju zapravo su građani istraživači koji su svoju avanturu započeli ploveći na ekspedicijskom brodu od St. John‘sa u Newfoundlandu u Kanadi do 595 kilometara udaljene olupine Titanica. Na svakoj misiji mogu sudjelovati tri takva istraživača, uz arheologe i prave istraživače. Svako ronjenje traje između osam i deset sati.
Podmornica Titan opremljena je najnovijom tehnologijom kamera za snimanje slika ultra visoke rezolucije koje će pomoći odrediti stopu raspadanja olupine i procijeniti raznolikost morskog života koji se nastanio na njoj.
Nakon što je se Titan parkirao na Titanic, posadu je dočekalo ogromno sidro od 15 tona koje se još uvijek nalazi na palubi olupine i okov koji je izvorno bio pričvršćen za glavni jarbol koji je sada srušen. Vidjeli su nikad prije viđene detalje poput ugraviranog natpisa “Noah Hingley & Sons Ltd” na lijevom sidru.
– Kasnije u videu možete vidjeti tri okrugle strukture duž unutarnje strane ograde. To su trostruke užne vođice koje su se koristile za dovođenje pristanišne užadi do stupića na obali kako bi se brod pričvrstio za vrijeme stajanja u luci, rekao je Paul HenryNargeolet, pilot podmornice i ronioc s Titanica.
Tijekom putovanja ronioci su uočili trup broda broj jedan, teretni prostor broj jedan i čvrste brončane kapistane, metalne strukture koje se koriste za premještanje teškog tereta pomoću užadi, kablova i lanaca. Na snimkama se vide i dramatični dokazi raspadanja mjesta gdje se dio Titanicove ograde srušio i otpao s broda.
– Jedan od najnevjerojatnijih isječaka prikazuje jedan jednostrani kotao koji je pao na dno oceana kad se Titanic razbio na dva dijela. Značajno je jer je to jedan od jednostranih kotlova kakvi su prvi uočeni kada je 1985. godine identificirana olupina, kazao je Rory Golden, stručnjak OceanGatea i veteran ronioc oko Titanica.
Izleti na Titanicov vodeni grob potiču uzbuđenje javnosti, ali su i uzrok kontroverzi. Stručnjaci vjeruju da su ekspedicije tijekom desetljeća dodatno oslabile integritet 110 godina stare olupine.
Jedna od njih je i slavno ronjenje redatelja Jamesa Camerona 2001. godine. Tijekom njegove ekspedicije, podmornica se sudarila s trupom broda. Slijetanje podmornice Titan oštetilo je palubu za šetnju.
Prema Nacionalnoj agenciji za istraživanje oceana i atmosfere, trup i struktura broda izgledno će se srušiti u sljedećih 40 godina.
Titanic, koji je prije prve plovidbe zaradio nadimak “nepotopivi brod”, potonuo je 14. travnja 1912. godine, četiri dana nakon početka svog prvog putovanja od Southamptona u Engleskoj do New Yorka u SAD-u. Divovski brod sudario se sa santom leda i na kraju je poginulo 1517 od 2224 putnika i članova posade. Olupina je otkrivena prije 37 godina otprilike 4000 metara duboko na dnu Atlantika, oko 400 nautičkih milja od Newfoundlanda u Kanadi.
