O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 336

O autonomnim brodovima gdje ne žive “judi”

0
Foto: Pomorsko dobro

Gost portala Pomorsko dobro je Kapetan Mario Babić s kratkom pričom o vremenu kojeg više nema, o vremenu kojeg ne možemo više osjetiti, a još manje doživjeti. Čini nam se da je to vrijeme tako blizu i tako daleko. Kako su nas te silne promjene u vrlo kratkom vremenu okrutno prevarile. Kao da smo uhvaćeni u trapulu vremeplova. Brodovi plove, ali brodovi više nisu isti, i sve manje i manje će biti isti.

Ubrzanje tehnoloških inovacija razara pomalo ali sigurno naše kolektivno pamćenje. Ali ipak postoje neki od nas koji nas vraćaju u to vrijeme, vrijeme kada smo uz sve teškoće na moru bili sretni. Bilo je to još nedavno kada je brod imao dušu, jer tamo na brodu su živjeli “judi”. Upravo zato zahvaljujemo Mariu, da se ne zaboravi.

O autonomnim brodovima gdje ne žive “judi”
Autor: Kapetan Mario Babić

Kakav je to brod bez galame, bez briškule, bez beštimanja bez mesera. Bez mirisa svježeg kruha i lešog mesa iz kužine. Bez pisme na štivi br.4. i mirisa soli. Isti će biti dani i noći, samo buka motora i cviljenje broda u fortunalu.

U znanstvenim časopisima svakodnevno se piše i raspravlja o autonomnim brodovima. Izgleda da nastupa revolucionarno razdoblje u brodarstvu. Pomorci žustro raspravljaju o tom “čudu” koje stiže.

Raspravljaju aktivni pomorci, mladi i stari. Raspravljaju i oni stari koji su u raspremi kao i ja. Oni mi izgledaju realniji jer su svakojake promjene doživjeli, pa ih ništa ne može iznenaditi. Doći će autonomni brodovi, kao što je došla robotizacija u brojne grane industrije. Eto, i u kontejnerskim lukama, koje su nam najbliže. Ali, neće se to dogoditi preko noći. Postupno, u početku djelomično autonomni, na ograničenim kategorijama plovidbe i određenim tipovima brodovima. Jednom rječi, kako industriji bude odgovaralo. Bit će još dugo kruha za pomorce. Ali slađi, bolje plaćeni kruh jesti će oni koji se na vrijeme uključe u istraživačke i pripremne procese vezane za autonomne brodove.

Da li će biti zaista kruh slađi teško je reći, jer mi koji smo prošli kroz neka druga vremena na moru nikada ne bi mijenjali ta autonomna čudesa koja dolaze s vremenom kada je brod imao dušu i ono nešto što se opisati teško može, a doživjeti više ne može.

Pa tako neka krenu sjećanja na tempi passati jer kako kaže ona židovska koju rado citiram: “Stari ljudi pričaju uvijek iste stare priče”.

Razmišljam u broju posade u vremenima kada sam počeo ploviti. Sredina šezdesetih godina. Linijski brodovi našeg Jadroplova od desetak tisuća DWT, imali su oko 30 pa čak 35 članova posade. Na prvi pogled rekao bi puno. Jeftina radna snaga?

Socijalizam, samoupravljanje. Međutim, kad bolje razmislim nije bilo viška ljudi na brodu. U upravi, zasigurno da.

Sjetim se “armiža” na provi. Za razliku od današnjih brodova na kojima svaka “lancana”. ima svoj bubanj sa vlastitim pogonom, mi smo natezali lancane preko sidrenog vitla pa onda, bocaj, nametni na bitvu i ostatak na ruke posloži u krug. Špring bi bocavali sa lancem jer je bio od čelik čela. Brižni noštromo Radman bi zavikao: “Svetine, ne daj kadetima da oni bocaju špring, bište dico malo dalje od špringa”. Opasno bi posebno bilo zimi po Kanadi. Kad padne snijeg i sve se smrzne. Posebno na brodovima tipa “Nodilo” koji imaju jako ukošenu palubu na pramčanom kaštelu.

Trebalo je ljudi za zatvarati drvene bokaportena glavnoj palubi i u međupalublju, micati “bimove karelima”. Jednom smo pokojni Varvodić i ja karelima trebali pomaknuti bim na “Omiša”. Iz zajebancije i kadetske nemarnosti jedan je vukao put prove drugi put krme. Bim nam je pao na top tank. Srećom nije pao okomito. Bio bi probio top tank. Ajme bogi i gospi beštimji od noštroma Barića.

Trebalo je natezati “sinjalete” i “riforce” na 16 samarica. Skala reale dizala se preko ručnog vitla na pogon “trbušne pare”. Deset puta morao si okrenuti manicu da se skala digne deset centimetara.

Tehnika i tehnologija postupno su napredovali pa su pojedina zvanja i zanimanja nestajala sa brodova.

Prvi brodovi na kojima sam plovio, uključujući “Varaždin“, čiju maketu sada radim, nisu imali gyro kompas i auto kormilo. Timunjer je stalno bio na mostu za kormilom. Noću čak 2 kormilara. Kad bi u Canadi upali u maglu i područje leda jedan bi kormilar otišao na provu osluškivati zvukove signala za maglu. Još uvijek se fiščalo u vožnji za vrijeme magle. Brže bi mi prošla i dnevna gvardija sa kormilarom u društvu. Čakulali smo o svemu. Ljudski odnosi su bili prisniji. Mislim da je i sigurnost bila veća nego sada kada je sam časnik na mostu. Više vjerujem jednom kormilaru tipa Čedo Peričin, Mario Nikolić,… nego u dva radara. Pa makar oba bili ARPA.

Davno prije, otišli su “fogišti” ali odlazili su i meštri- tesari. Nema više drvenih paluba na nadgrađu, drvenih vrata i pašamana. Nema struganja i vernižavanja. Jednostavno nema drva na brodovima. Vrag odnio SOLAS i zaštitu od požara. Ostale su jedino daske i panjevi za tuči šnicle alla flanđa. Vrijedni su bili ti meštri- drvodjelci. Sa lijepim uspomenama sjećam se tesara sa Jadroplova: Žele Maričića, Tome Negovetiča, Alaća, Ivelje, Javora, Botice… Imali su i tehnička znanja koja nisu imali kormilari pa su pomagali sa uređivanjem pašteka, munivela, vodo nepropusnih vrata na glavnoj palubi pred pregled za Load Line.

Na liniji za Australiju, na brodu “Nodilo”, tesar je bio mladi zajebant Botica iz Račišća. U radionici na krmi svaki dan mu je dolazio stari putnik koji se nakon puno godina vraćao u Domovinu. Ispitivao je Boticu što sve radi na brodu jer je i sam bio drvodjelac. Botica mu je nabrojio poslove i kazao da, pored ostalog, radi mrtvačke sanduke ako netko od posade ili putnika umre. Stari se usrao od straha pa je do doma malo izlazio iz kabine. Jadnik se naradio u Australiji i planirao povratak na svoj škoj, svojim prijateljima, balotama i mrižama. Nije mu niti na kraj pameti bilo da bi mu Borica mogao napraviti mrtvački sanduk. Pitao je jadan koliko to “dolori” košta, ali ga je meštar utješio da je sve to uračunato u cijenu putničke karte.

Najveća promjena u pogledu sastava i broja posade bilo je uvođenje GMDSS sustava. Otišli su telegrafisti. Vrlo važni časnici na brodu. Jedina veza sa kopnom u bonaci i fortunalu, službenoj i privatnoj komunikaciji. U nekim afričkim lukama čak je i u luci bilo teško sa telefonom iz agencije uspostaviti vezu sa direkcijom. Usprkos svim Pravilima radio službe, telegrafisti bi preko YUR – Rijeka Radio poslali brzojav i relativno brzo dobili odgovor iz direkcije. Mlade generacije teško mogu shvatiti tadašnju komunikacijsku odvojenost od kopna. Mislim da sam već piskarao o telegrafistima. Ali ipak, još jednom hvala šjor Dinku, šjor Tonču, Čačiji, Tihi, Lojzeku trijeznom i u po karga, Štuliću Mrđenu, Gačini… Većina je blagopokojna kao i njihova služba. Nikša je živi sudionik tog vremena i te službe.

Automatizacija je otjerala dosta posade stroja. U početku je vladalo nepovjerenje u pogledu automatizacije procesa u strojarnici. Isto kao današnja skepsa prema autonomnim brodovima. Čak su neki stari kapi noću ustajali i odlazili na špiraje da čuju i vide da li je sve u redu u sablasno praznoj “makini”.

Nema više putnika na teretnim brodovima, pa nema potrebe za dva mladića sobe i kuhinje. Mnoge kompanije uvode self servis za bassu forcu.

Bili su bassa forca, ali uljudna, disciplinirana, odgojena, uredna, poslušna i skromna rekao bi izbornik Dalić.

Sam humani ugođaj velikog broja posade najbolje se osjećao tijekom obroka u trpezarijama i u meserima posade i časnika. Meseri su bili veliki. Oni od posade bili su na glavnoj palubi, po krmi nadgrađa do kuhinje sa lijeve strane. Uz meser bio je i crveni kutić za druženje i razonodu. Ne znam zašto se zvao crveni, jer malo je toga bilo u crvenoj boji. Posebno ne zidovi. Valjda zbog ideoloških razloga. Bila je mala sindikalna biblioteka, šah, karte i tisak kojeg je slala direkcija. Borbu i razni ideološki i samoupravni tisak nitko nije čitao. Mnoge su bile datuma od prije par mjeseci. Na zidu mesera bila je obješena velika Titova slika u admiralskoj uniformi naslonjen na ogradi broda (Galeba). Imao si osjećaj da nas gleda i sluša kako jedemo i pizdimo koješta. Nekad si imao osjećaj da će prstom zaprijetiti i zavikati: “Ej ti tamo druže, pazi što govoriš”.

Na zidu visi i mesingani sat, kalendar Jadroplova, oglasna ploča sa “Alo naši”, fotografije gradova čije ime brod nosi i raspored za uzbunu.

Posebno su sjedili podčasnici: noštromi, električar, mehaničar i tesar. Kao da vidim i čujem Jeru Galamu, noštroma od makine Zemunika, električara Fiču, mehaničara Laburu ili Armandu. Odreda pravi meštri od zanata. Ozbiljni. Podčasnici.

Zatim dugi stol za 6 kormilara, 3 mazača i na kraju stola čistač i mornari. Mornar Melada bio je maher za briškulu i lijepo je pjevao. Zajebavali smo ga da će postati kormilar kad bude dobro kormilario kao što dobro igra na karte.

Na zadnjem stolu 2-3 kadeta, 2 asistenta stroja i asistent telegrafije. Ljeti bi se među njih ugurao i koji špicfajer. To je bio najglasniji stol. Stol zajebancije, dišpeti i pjesme. Sa radošću ali i sa sjetom, sjetim se moje kadeture i kolega Ignacija Puovića, Zlatka Pisca, Frlete, J. Jurišića, pokojnih Salvadora i Varvodića.

Trebao je drugi konobar svu tu gladnu posadu poslužiti. Uvijek juha i glavno jelo a nedjeljom i kolač. Neki su se uvijek bunili. Prigovarali su da Ligabue vino ne vrijedi ništa da je to krv od vola. Ali nikad nije ostalo ni kapi na stolu. Osim u velikim fortunalima kad je nekima škodilo more.

U fortunalu bi konobar okrenuo stolove, tako da sa gornje strane bude površina sa pregradama da tanjuri i čaše, a posebno vino, ne svrše na pod.

Tijekom jela ali i kasnije navečer, vodile bi se rasprave. Da li je ljepša Splitska ili Zadarska riva? Tko je bolji, Zadar ili Jugoplastika? Jesu li bolje kurbe u Massawi ili Bombayu? Koji barba najviše upada u fortunale na putu za Canadu? Koji barba voli “raškati uz kraj” a koji povlači rote daleko, tako da se jedva vidi metla od lanterne? Koji kapo je na brodu Biokovo dao manicu dio kraja pa je “potega” 19 čvorova i prestigao Ruski putnički brod Puškin? Za neke Emil Polić, za druge Boris Ozretić a neki opet kažu da je Bagulin. Nije se puno pričalo o politici. Jebe se timunjerima i mazačima.

Proputovali su svijet oni. Vidjeli su države istočnog i zapadnog bloka, Varšavskog i NATO. Nisi im mogao prodavati bozu gdje se bolje živi.

Razmještaj u meseru postao bi problem kad bi došle supruge na brod u našim i talijanskim lukama. Jeli smo na smjene. Ako nije bilo putnika neki bi se privremeno smjestili u putničkim kabinama. Čak i u brodskoj bolnici. Trebalo je omogućiti da svak sa suprugom tih par dana, bude sam da “čovik može opalit metak u miru”. Problem je bio kapacitet lajbota kao ograničavajući faktor. Bilo je i svađa tko će koje putovanje pozvati suprugu na brod. Kad sam bio master, već na početku putovanja počeli bi me gnjaviti da li može supruga doći na brod na povratku iz Amerike. Mi bi se kadeti nudili da ćemo poći na par dana doma. Uglavnom, također, za opalit metak.

Vjerojatno da sam vas “udavio” sa ovom škrivanijom. Ali, povod su mi autonomni brodovi. Ploveće aveti. Kakav je to brod bez galame, bez briškule, bez beštimji, bez mesera. Bez mirisa svježeg kruha i lešog mesa iz kuhinje. Bez pisme na štivi br.4. Isti će biti dani i noći, samo buka motora i cviljenje broda u fortunalu. O eventualnim havarijama ne želim ni misliti. U ostalom, nisam ni pozvan da mislim o tim situacijama. Ja pripadam prošlom milenijumu i prošlom stoljeću. Brodovima sa posadom. Našom.

Dragi moji Jadroplovci, da mi je još jednom objedovati u meseru starog linijaša iz šezdesetih godina. Zaigrati na karte pa ići na most. Onaj starinski most sa vernižanim podom, gdje možeš hodati od bande do bande. Gdje jedan timunjer stoji za timunom a drugi na lastavici. Ofičal na drugoj strani. Radar je ugašen. Nema ga smisla trošiti. Neka miruje dok ne dođe stvarna potreba. Iz radio kabine čuju se tiči kako cvrkuću Morseove znakove. Zvonjava zvona sa zapovjedničkog mosta označava koja je ura. Od gvardije, objeda, čaja ili večere…? Treba ljude upozoravati koja je ura jer to nije autonomni brod. Tu žive “judi”.

Gnalić 2022.: Velika podmorska arheološka akcija vađenja ostataka potopljenog mletačkog broda

0
Foto: otokpasman.hr

Istraživačka ekipa većim je dijelom bila smještena u prostoru stare ambulante u Neviđanima, koji zahvaljujući Općini Pašman koristi udruga Institut za pomorsku baštinu ARS NAUTICA

U razdoblju od 5. srpnja do 7. kolovoza ove godine u blizini otočića Gnalić južno od otoka Pašman u sklopu dugogodišnjeg sustavnog podmorskog arheološkog istraživanja organizirana je velika akcija vađenja ostataka brodoloma potopljenog mletačkog trgovačkog broda imena Gagliana grossa iz 16. stoljeća, poše portal Otok Pašman.

Nositeljem istraživanja je Sveučilište u Zadru, a voditeljica istraživanja je izv. prof. dr. sc. Irena Radić Rossi iz Odjela za arheologiju dok cijeli projekt financira Hrvatska zaklada za znanost u okviru projekta NEREAS – Numerical reconstruction in the Archaeology of Seafaring, njemačka Udruga za promidžbu podvodne arheologije FUWA e.V. iz Koblenza te Institut za pomorsku baštinu ARS NAUTICA.

Foto: otokpasman.hr

U ovoj akciji je sudjelovalo preko 30 stručnjaka arheologa, ronilaca, studenata arheologije te podvodne arheologije iz Hrvatske, Njemačke, Japana, SAD-a, Kanade, Španjolske, Kolumbije, Turske, Omana te Irana.

Za brodolom kod otočića Gnalića službeno se saznalo u rujnu 1967. godine, nakon što su ga više godina pljačkali ronioci. U listopadu 1967. organizirana je prva kampanja vađenja vrijednih nalaza iz mora, a zaštitne istraživačke kampanje nastavile su se 1968., 1972. i 1973. godine. Cilj tih kampanja bio je izvaditi iz mora brojne predmete iz brodske opreme i tereta kako bi se zaustavila pljačka. Izvađeni nalazi bili su pravo blago, koje je nakon konzervatorske obrade krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća predano Zavičajnom muzeju Biograd na Moru.

Foto: otokpasman.hr

Nakon toga nalazište je potpuno palo u zaborav, ali se i dalje polako pljačkalo. Slijedom uzastopnih inzistiranja, 2012. godine Ministarstvo kulture odobrilo je inicijalna sredstva dostatna za probnu istraživačku kampanju u trajanju od tjedan dana. Rezultati kampanje pokazali su kako na morskom dnu postoji još velika količina nalaza, ali i odlično očuvani ostatci brodske konstrukcije. Stoga je 2013. godine započelo sustavno istraživanje koje i danas traje.

Ovogodišnjim podmorskim istraživanjem bio je zahvaćen dio potonulog broda duž brodske kobilice te središnji dio broda. U tome dijelu je pronađen niz malih bačava ispunjenih ingotima olovnog bjelila od kojih je šest izvađeno. Jedna od njih gotovo je potpuno očuvana dok su se ostale samo djelomično očuvale. Na tri glave bačava očuvali su se i pečati proizvođača prevoženih sirovina. Daljnjim iskopom potvrđeno je kako se niz malih bačava nastavlja odlično očuvan pod šljunkom koji se koristio kao brodski balast.

Istraživači su također pratili grede prve palube nad kojima se pronalaze nizovi ravnih stakala. Prošle je godine oslobođen pristup glavnom brodskom rebru koje se nalazilo u sredini broda. Ove godine nastavilo se s otkrivanjem površine pod kojom se nalaze i rebreni nastavci koji pripadaju glavnom rebru, kako bi se utvrdio osnovni oblik broda.

Foto: otokpasman.hr

Krajem istraživanja otkriven je olovni pečat ili medalja s natpisom na obje strane. Natpis je u trenutku pronalaska djelovao potpuno nečitko, ali su preliminarno čišćenje i konzervacija doveli do njegovog postupnog otkrivanja. Analiza predmeta još je u tijeku. Iako je zbog velike količine brodskog balasta istraživanje relativno sporo napredovalo, ove je godine središnji dio broda pripremljen za detaljno čišćenje tijekom sljedeće istraživačke kampanje.

Istraživačka ekipa većim je dijelom bila smještena u prostoru stare ambulante u Neviđanima, koji zahvaljujući Općini Pašman koristi udruga Institut za pomorsku baštinu ARS NAUTICA. Prostor se pokazao izrazito funkcionalnim, jer je u njemu bilo smješteno i do šesnaest ljudi, a jedan je njegov dio pretvoren u prostor za pohranu opreme i prihvat arheoloških nalaza. Njemački dio ekipe istraživanju se pridruživao iz Murtera. Istraživački brod bio je smješten na novom trajektnom pristaništu u Tkonu, odakle je svakoga dana prevozio ronioce na lokaciju.

Foto: otokpasman.hr
Foto: otokpasman.hr
Foto: otokpasman.hr
Foto: otokpasman.hr
Foto: otokpasman.hr
Foto: otokpasman.hr
Foto: otokpasman.hr
Foto: otokpasman.hr
Foto: otokpasman.hr

Priča o brodu:

Brod je izgrađen u Veneciji s namjerom da se koristi za zapadno-mediteransko tržište, a možda i dalje u Atlantskom oceanu. Porinut je u more 1569. godine, ali zbog političke situacije nikada nije zaplovio prema zapadu. Prema svojim tadašnjim vlasnicima, nosio je ime Lezza, Moceniga e Basadonna. Izgradio ga je poznati brodograditelj Frane Valenčić (Francesco Valenza), rodom s otoka Korčule.

Zbog sukoba Mlečana i Osmanlija u Ciparskom ratu brod je počeo služiti Mletačkoj Republici prevozeći vojne trupe na Krf. Prilikom jednog takvog putovanja u ljeto 1571. godine napale su ga osmanske galije i zarobile. Galijama je zapovijedao Uluč Alija, tada zapovjednik Alžira, koji je nakon Bitke kod Lepanta (7. listopada 1571.) postao admiralom čitave osmanske flote.  Uluč Alija zadržao je brod deset godina.

Godine 1581. prodao ga je poduzetniku mletačkog podrijetla, naseljenom u Carigradu, imenom Odoardo da Gagliano. Tada je brodu promijenjeno ime u Gagliana, a tom je imenu dodan i pridjev grossa jer je nosivost broda bila procijenjena na oko 720 t. Odoardo je započeo trgovinu između Carigrada i Venecije, koju je vodio sa svojim stricem Domenicom, nastanjenim u Veneciji.

U ljeto 1583. godine izgorjela je stara palača sultana Murata III. pa je sultan izdao naredbu da se pod hitno obnovi. Tom prilikom veliki je vezir, Sijavuš Paša (rodom Hrvat) naručio iz Venecije 5.000 okruglih prozorskih stakala, a mletački veleposlanik u Carigradu Giovanni Francesco Morosini prenio je njegovu narudžbu mletačkom Senatu. Senat je odlučio ukrcati stakla na brod Gagliana grossa koji je do jeseni nastavio tovariti raznovrsnu robu u mletačkoj luci.

Brodom je tada zapovijedao Alvise Finardi, a brodski je pisar bio Šimun Fazanić iz Hvara. Brod je krajem listopada zaplovio prema Carigradu, ali je dramatično potonuo početkom studenoga 1583. godine kod dalmatinskog otočića Gnalića (Kamenčića). Većina posade spasila se pomoću čamaca za spašavanje i zaklonila u obližnjoj uvali Zaklopici na Pašmanu.

Nedugo nakon potonuća angažiran je kretski ronilac Manoli, zvan Fregata, kako bi spasio dio potonulog brodskog tereta. Manoli je započeo akciju spašavanja već u prosincu 1583., a priveo ju kraju u ožujku 1584., izvadivši iz mora pisarovu škrinju u kojoj je bio pohranjen novac i dva kovčežića dragulja.

Priča o brodu daleko je duža i bogatija događajima i ljudima koji su u njima sudjelovali, a na ovome mjestu samo je ukratko ispričana. 2019. godine objavljena je knjiga Brodolom kod Gnalića – ogledalo renesansnog svijeta u izdanju AGM-a u kojoj se može pročitati još mnogo zanimljivih pojedinosti.

LUČKO SKLADIŠTE: Najveći privatni pomorski muzej na svijetu nalazi se u Hamburgu, njegov vlasnik sakupio je više od 40 tisuća predmeta

0
Foto: Wikimedia Commons

Internationales Maritimes Museum Hamburg je najveći privatni pomorski muzej na svijetu.

Nalazi se u najstarijem sačuvanom skladištu hamburške luke i praktično sav muzejski postav čini zbirka Petera Tamma, njemačkog publicista i zaljubljenika u more i brodove, piše Otvoreno more.

Od 1934. kada je kao šestogodišnji dječak od svoje majke na poklon dobio model broda, pa do svoje smrti 2016. godine, Tamm je sakupio više od 40 tisuća predmeta koji pokrivaju razdoblje od tri tisuće godina pomorske povijesti.

Foto: Wikimedia Commons
Foto: Wikimedia Commons
Foto: Wikimedia Commons
Foto: Wikimedia Commons
Foto: Wikimedia Commons

Izložba “Brodovi su isti ka i judi: Umjetnost je toliko široka da se različiti mediji isprepliću

0
Kastav 24.08.2022. Galerija Trojica otvorena izložba "Brodovi su ka i ljudi" i festival Èansonfest Foto Marko Gracin

Izložbe likovnih radova kao popratni program ČAnsonfesta održavaju se već nekoliko godina te su postale tradicionalne

KASTAV – U sklopu popratnog programa osamnaestog izdanja ČAnsonfesta, otvorena je izložba pod nazivom »Brodovi su isti ka i judi« u crkvici sv. Trojice na kastavskoj Lokvini, izložba likovnih radova Galerije Brešan, piše Novi list.

Okupljeni su imali priliku pogledati radove Ane Barbić Katičić, Emila Bobanovića Čolića, Martina Borodača, Vjekoslava Brešića, Jakova Budeše, Žarka Čovića, Josipa Diminića, Antuna Hallera, Saše Jantoleka, Ive Kaline, Ante Kaštelančića, Miroslava Krsteskog, Helene Mardešić Sikora, Baneta Milenkovića, Miloša Popovića, Sanje Simeunović Bajec, Mattea Mate Solisa, Radovana Rajka Svilara, Nikoline Šimunović, Josipa Škerlja, Mirjane Zirdum i Srećka Žitnika.

U suradnji s Igorom Brešanom, izložbe likovnih radova kao popratni program ČAnsonfesta održavaju se već nekoliko godina, te su postale tradicionalne. Igor Brešan je prijatelj festivala koji se kao kantautor pojavljivao i u glazbenom dijelu festivala. Važnost izložbe podcrtao je i umjetnički ravnatelj ČAnsonfesta Saša Matovina.

– Umjetnost je toliko široka da se različiti mediji kojima se umjetnik izražava često isprepliću. Izložbe povodom ČAnsonfesta su nam važne, jer njima pokušavamo zaokružiti priču i upotpuniti festivalski tjedan. Ovogodišnja tema je takva da je ponijela naslov »Brodovi su isti ka i judi.« To je misao iz opusa Tome Bebića koji je veliko ime hrvatske kantautorske glazbe, rekao je Matovina.

Splitski umjetnik Igor Brešan postavio je svaku dosadašnju izložbu u sklopu ČAnsonfesta, a na otvaranju pozvao je publiku da je posjete. – Pozivam ljude da dođu doživjeti izložbu; neka razapnu svoja jedra, dobiju malo nade i zadovoljstva. Izložba ostaje otvorena do 31. kolovoza.

Moćna vrgadinska flota raskošnih jedrenjaka i tradicijskih brodova

0
Foto: Skuti materini Vrgada / Facebook

Skriveno vrgadinsko brodogradilište
Za Vrgadu zaista možemo reći da je mali škoj velike kreativne snage. Ona obiluje samozatajnim i vrijednim stvarateljima mnogih trajnih vrijednosti – slikarima, fotografima, kiparima, književnicima, znanstvenicima, skladateljima, pjevačima i mnogim drugim umjetničkim dušama.

Neki vrgadinski kreativci postali su poznati diljem Hrvatske, a većina njih svoj umjetnički dar skriva od javnosti i uživa stvarajući sjajna djela u krugu svojih najbližih. Jedno od takvih skrivenih vrgadinskih umjetničkih gnijezda mala je radionica maketa raskošnih jedrenjaka i tradicijskih brodova obitelji Punoš. Glavni i odgovorni kalafat ovog malog skrivenog brodogradilišta umirovljeni je ugostitelj Ruzario Punoš. Zapravo, maketarstvom i brodogradnjom flote malih ali raskošnih jedrenjaka počeo se baviti puno prije svog ugostiteljskog životnog poziva pa možemo reći da je Hrvatska zbog tog davnog mladenačkog odabira ugostiteljske umjesto brodograditeljske škole zasigurno izgubila brojno brodovlje svoje flote, pišu Skuti materini Vrgada.

Od djetinjstva fasciniran brodovima, morem i plovidbom, izrađivao je brodiće svojim malim dječjim nožićem, tzv.temperinom i iskušavao im kakvoću puštajući ih u more po svojoj rodnoj vrgadinskoj vali. Odrastajući u ribarskoj i pomorskoj Vrgadi, od malena je shvatio koliko je bodulu važan njegov brod. Najvažniji na svijetu!

Brodovi znače život i opstanak na otoku. Brodom bodul odlazi u ribu, brod ga hrani i povezuje s kopnom, brodom donosi na otok potrebne stvari, brodom ,,pokorava” modri beskraj oko sebe, na brodu pronalazi svoj mir. Uz svoj brod i na svom brodu, otočani su snažniji i slobodniji, oni su predani čuvari i baštinici svoga otoka i njegovog akvatorija.
Razmišljajući o većim morima, dječak s Vrgade, koji je izrađivao malene drvene brodove, ubrzo počinje izrađivati makete jedrenjaka koji su gordo i hrabro gospodarili svjetskim morima, vješto loveći vjetrove u svoja jedra.
Uz te raskošne i snažne gospodare vjetra i mora, flota se puni i ratnim i putničkim brodovima, ribaricama, gajetama i trabakulima. Veličina im je između 60 do 110 cm ali na nijednom brodu, unatoč malim dimenzijama, ne fali ni najsitniji detalj kojeg imaju njihove stvarne, velike inačice.

Jedan jedrenjak iz ovog vrgadinskog brodogradilišta otplovio je čak u daleki Stockholm. Bio je to slavni švedski kraljevski jedrenjak Gustav Wassa. U rukama ovog vrgadinskog kalafata nastali su i slavni oceanski divovi Bonhomme Richard, Berlin Fregatte i Le Mirage. Njegovi brodovi danas krase mnoge domove i radne prostore u Hrvatskoj i inozemstvu.
No, važno je istaknuti dvije stvari: nijedan dio broda nije prethodno kupljen pa sastavljen; ime broda je znak.
Svaki dio broda, i onaj najsitniji, izrađen je rukom ovog vještog i talentiranog kalafata. Od prvobitne ideje, preko nacrta i dizajna pa sve do izrade jedara,, pomoćnih brodića / bajbota, zastava, kvaka na kabinama, sidra, timuna, prozora, skala…
Sve je zamišljeno i izrađeno na Vrgadi. Potpuno “hand i home made”.

Imena brodova posebna su priča. Stari Rimljani rekoše – omen est omen, ime je znak.
Ime svakog broda ove flote nosi posebnu simboliku i važnost. Otac Petar, po onome koji mu je usadio ljubav prema moru i brodovima, naučio ga vještinama pomorstva, ribarenju i od kojeg je slušao osobna svjedočanstva pomorskog ratovanja i obrane hrvatskog Jadrana. Tu su i Corona, Hajduk, Torcida, Vrgada, Barbara, Kate, Duje, Dalmacija, Libertas Streljko, Vrgadinka… Nižu se imena brodova ove minijaturne ali moćne vrgadinske flote.

Na upit o tržišnoj vrijednosti pojedinog broda, nastaje tišina jer nemoguće je procijeniti svoje “dijete” u koje je uloženo toliko sati, dana, mjeseci rada i beskrajnog strpljenja.
U svaki pojedini brod iz ovog brodogradilišta uloženo je između 180 do 420 sati predanog rada! Izgubi se po svakom brodu i ponešto živaca no po završetku svakog, zadovoljan i ponosan meštar regenerira i udupla svaku svoju izgubljenu stanicu i živac.
Teško se od svoje djece i odvojiti pa je protokol “udomljavanja” broda iz ove flote također komplicirano i zahtjevno, a novi domaćin i vlasnik mora proći kratku ali strogu procjenu ljubavi prema pomorskoj baštini i poznavanja iste.
Kad se to obavi, novi vlasnik u svoj dom prima daleko više od same makete broda, prima beskrajnu ljubav prema brodovima, plovidbi i moru. I naravno, svaki ovaj brod potpuno je jedinstven i neponovljiv, kako po izvedbi tako i imenu, kao što smo jedinstveni i neponovljivi i mi ljudi.

Čim utihne ljetni šušur i ugase se reflektori turističke sezone, u ovom malom vrgadinskom škveru, ponovno se pale svijetla, rađaju nove ideje brodova, množe nacrti i pale sitni kalafatski alati koji će obogatiti postojeću flotu za još mnogu brodsku “braću i sestre” – gajete, leute, trabakule, škune, topovnjače, razarače, jedrenjake, prekooceanske putničke brodove i teretnjake…

Na pitanje kakve bi brodove radio da ima pravi škver, odgovor je brz: luksuzne stilizirane leute koji bi bili prepoznatljiv hrvatski brand brodova koji bi predstavljao ljepotu i dugu tradiciju hrvatske brodogradnje i pomorstva.
Možda jednog skorog dana i uspijemo nagovoriti ovog samozatajnog vrgadinskog umjetnika, da otvori vrata svoga brodogradilišta i podijeli s nama ljepotu ove neprocjenjive pomorske baštine Vrgade.
Dotad, ovo bogatstvo mogu vidjeti samo oni čija je ljubav prema brodovima i moru jednako beskrajna kao što je ljubav njihovog autora i velikog meštra sitne brodogradnje, Ruzarija Punoša.


Tekst: Maja Punoš Rebić
Foto: Ivana Punoš Petrina

Foto: Skuti materini Vrgada / Facebook
Foto: Skuti materini Vrgada / Facebook
Foto: Skuti materini Vrgada / Facebook
Foto: Skuti materini Vrgada / Facebook
Foto: Skuti materini Vrgada / Facebook

Neobičan problem svjetioničara s kraja 19. stoljeća

0
Foto: Gorgonija.com / Galiola PV Museum

Među svjetioničkom populacijom pod austro-ugarskom ingerencijom, egzistirao je od 1883. neobičan problem – naime, od trenutka kad su svjetioničari de facto postali državni službenici. Kako godinama nisu raspisivani natječaji za nove svjetioničare, u nekoliko je desetljeća uposleno osamdesetak tzv. “privremenih” svjetioničara. Kako su i svjetioničari, s primjerice, petogodišnjim radnim iskustvom, svrstavani u rubriku “privremeni”, što im se činilo, najblaže rečeno, uvredljivim, sastaju se 1899. godine i potpisuju zajedničku peticiju. Treba napomenuti da peticije u XIX. stoljeću nisu bile dio uobičajene prakse, kao danas, pa je ova “svjetionočarska” bila svakako jedinstvena, jer su, među ostalim, potpisnici živjeli i radili na neuobičajenim i međusobno vrlo udaljenim “radnim mjestima”, piše Gorgonija.com.

Foto: Gorgonija.com / Galiola PV Museum

Razlog više za peticiju bio je zakon od 1. rujna 1899., a prema kojemu su svi državni službenici imali dobiti povišicu – osim svjetioničara. Zato, jer su tretirani kao “privremeni” službenici, iako je svjetioničarska služba zapravo služba bez prava na grešku i nije nikako privremena.

U toj je službi djelovao korpus od oko stotinjak službenika, ne računajući pomoćne svjetioničare. Zapravo su njima mornari, pomorci, ribari, putnici povjerili živote i imovinu – kalafati svoja plovila, trgovci i industrijalci svoju robu, osiguravatelji svoj kapital…

Tim im je zakonom nanesena nepravda, poziv svjetioničara je degradiran u usporedbi sa službenicima istoga ranga. Ako službenik u nekakvom uredu može uživati sve pogodnosti novoga zakona, iako nakon posla svakodnevno odlazi iz ureda svojoj kući i uživa u blagoda- tima društvenog života, odnosno može iskoristiti svoje slobodno vrijeme kako god želi te zaslužuje povišicu, kakvu tek povišicu zaslužuje svjetioničar? Onaj, koji je u službi danju i noću, podvrgnut teškim fizičkim i duševnim naporima, odricanjima koja dijeli sa svojim najbližima. Odvojen od društva s kojim ima tek povremene i rijetke kontakte. Nastanjeni na pustim lokacijama, ostarijet će na škojima, miljama daleko od obale, uz svakodnevnicu prepunu tegoba i opasnosti.

Foto: Gorgonija.com / Galiola PV Museum

Kao, koliko tragičan, toliko i ilustrativan primjer neka posluži nesreća iz 1895. godine, kad su na povratku iz nabavke osnovnih potrepština smrtno stradala dvojica svjetioničara s Gruice. Ne treba ni reći da se na lanterni čovjek uslijed neredovite dostave namirnica često osjećao napuštenim. Poseban je problem to što su na većini svjetionika po dvoje svjetioničara, pa u slučaju bolesti jednog, drugi ne smije napustiti svjetionik, pa ni da otiđe po liječnika ili lijekove na kopno. Upravo su te izvanredne okolnosti i odgovornosti bili argumenti kojima je potkrijepljen zahtjev da se posadama svjetionika isplati zaslužena naknada, povišica za požrtvovnost, najzad, kao svim ostalim državnim službenicima.

Foto: Gorgonija.com / Galiola PV Museum

Zastupnicima bečkog parlamenta problem je u interpelaciji iznio dalmatinski zastupnik Bianchini. Ministar trgovine Glanz se tada složio da svjetioničari kao državni službenici vrše službu al pari s lučkim pilotima te da ne postoji niti jedan jedini razlog zbog kojeg se ne bi pri idućoj regulaciji zakona o plaćama državnih službenika u zakon uvrstili i njihovi opravdani zahtjevi. No sve je ostalo na obećanjima, uostalom kao i toliko puta prije i poslije.

Zanimanje svjetioničar je, dakle, krajem XIX. stoljeća konačno definirano raznim državnim pravilnicima. Novi se kadrovi regrutiraju među muškim potomcima aktivnih svjetioničara te među pomorcima koji su nakon tisuća prebrođenih milja željni malko kopna i sigurne državne plaće – ali sa osjećajem broda.

Foto: Gorgonija.com / Galiola PV Museum

Iz knjige – https://gorgonija.com/2021/02/23/svjetionicki-libar-mali/

Od obale se nije otisnuo, ali slaže brod za brodom

0
Foto: HRT

U izradu maketa starih drvenih brodova 70-godišnji Vukovarac Dragoljub Savanović uložio je mnogo ljubavi i strpljenja. Iako mu je u Domovinskom ratu uništena sva kolekcija u njegovoj radionici impresivna je flota trabakula s Jadrana, mornarice, dunavskih čiklji. Mnogi njegovi brodovi replike su povijesnih primjeraka, piše Magazin HRT.

Tropalubni ratni brod sa 102 topa u 18. je stoljeću jurišao u povijesne bitke.

– Kako je prošao u borbama, ja ne znam, ali sigurno je bio opak brod, kaže maketar iz Vukovara koji je mini verziju tog broda slagao dva ljeta. I samo je dio njegove veličanstvene flote.

U maketarstvu teži savršenstvu. Po struci frizer, oduvijek je volio da je svaka dlaka na svome mjestu.

– Mora se imati mirnu ruku i dobar vid, ali vid se može popraviti kroz naočale i povećala, kaže.

Nijedan dio makete nije kupio. Sve radi ručno i žao mu je što tajne zanata neće nitko naslijediti. Jer, kaže, svi dođu, pogledaju, dive se i odu.

Na palubi novog ratnog broda nedostaju još kormila i jedra. Pažljivo ih lijepi pazeći na svaki detalj. Svaki dio makete on je izradio.

– Prije nego bude ovaj brod gotov, ja već sad razmišljam o sljedećem i žurim da ga završim, otkriva Dragoljub.

Jer uskoro će na svom stolu od lipe i šimšira sklapati legendarni Titanik. Nacrt je nabavio, a brod će biti oko 130 centimetara dužine.

Njegovi brodovi drže se suhih obala baš kao i ovaj vrsni majstor koji se zbog straha od dubina nikada nije otisnuo dalje od obale.

Kalafatska radionica Bokovac za 89. rođendan Školskog broda Jadran obnovila brodsku opremu kako bi mogao ponovo jedriti

0
Foto: Boka News

Školski brod „Jadran” jedrenjak koji ljepotom oduzima dah čak i u poznim godinama, danas kada puni 89 godina. Kada se razvije svih njegovih 12 bijelih jedara ukupne površine 800 metara kvadratnih, ovaj jedrenjak dominira ljepotom među svim suvremenim plovilima na moru. Na njemu je 11 kilometara konopa sa mehanizmom pokretanja ručnom – ljudskom snagom. Međutim, brod koji je predviđen za pitomce koji bi se obučavali na njemu, već odavno nije imao prilike raširiti jedra i zablistati u punom sjaju jer je bilo potrebno obnoviti stare drvene elemente tj.snasti (svi dijelovi brodske opreme koji neposredno ili posredno služe za nošenje jedra) kojih ima 12, piše BokaNews.

„Kalafatska radionica Bokovac iz Bara sudjelovala je na javnom natječaju i kao jedino kompetentno pravno lice za ovu vrstu obrtničkih radova dobili smo od Ministarstva odbrane zaduženje za izvođenje radova na predviđena tri drvena elementa. Upravo na godišnjicu je završen rad na jednom drvenom elementu ili deblu. U međuvremenu su započeli radovi na izradi prikosnika“, priopćila je Miroslava Lala Bokovac, ovlašteni zastupnik Kalafatske radionice Bokovac.

“Velika je čast kako nas kao male firme tako i Općine što se u gradu Baru radi na obnovi broda koji je sam po sebi legenda koja čeka raširiti svoja jedra i da nove generacije moreplovaca uči vještinama jedrenja. Brod je od nacionalnog značaja, a potrebnu obnovu moguće je izvoditi u Crnoj Gori, uz nabavku i kvalitetu drveta koji garantira renomirana firma Goldenwood d.o.o iz Nikšića. Partner na projektu je i Una Montenegro iz Tivta. Mi kao mala firma ne bismo mogli ući u ovaj posao bez podrške i razumijevanja partnera“- istakla je Bokovac.

Bavljenje kalafatom je zahtjevan posao koji je u svijetu prepoznat kao izuzetno profitabilan dok u Crnoj Gori još uvijek ne dobija zasluženu pažnju. Kalafatska radionica Bokovac je u periodu prije COVID 19 krize provodila niz uspješnih projekata sa međunarodnim partnerima, ali značaj kalafata i dalje nije prepoznat u Baru, gradu u kojem je Radionica i osnovana.

Zašto je to tako ostaje otvoreno pitanje. U nadi da će lokalna samouprava u narednom periodu intenzivirati suradnju sa obrtnicima, Kalafatska radionica Bokovac će i dalje nastaviti da promovirati kalafat i vrijedno raditi na novim projektima.

Foto: Boka News

Pokraj Paga otkrili dva nova nalazišta antičkih amfora

0
Foto: V. Dorušić / Ronilački centar Foka

Ronioci Ronilačkog centra Foka iz Šimuna pronašli su ovih dana zanimljive arheološke nalaze u moru ispred Paga.

Riječ je zapravo o dva nalazišta – jednom pokraj otočića Škrda, a drugom kod susjednog Mauna, piše Magazin HRT.

Sve se dogodilo u razmaku od samo četiri dana.

– Zanimljivo je da su u dvije različite županije, iako blizu Paga otočići Škrda i Maun odvojeni su samo jednim malim kanalom. Na Škrdi smo pronašli na malo većoj dubini nalaze amfora, a na otoku Maunu smo pronašli grčko-italske amfore na jako maloj dubini. Zapravo smo se jako začudili da su se ondje pojavile, kaže Vedran Dorušić iz Centra Foka.

Dodaje kako je prvi nalaz kod Škrde najvjerojatnije iz 2. stoljeća poslije Krista, dok je onaj kod Mauna stariji i najvjerojatnije je iz 2. ili 3. st. pr. Kr.

Iako nije riječ o velikom broju amfora, kao što je bio slučaj sa senzacionalnim nalazištem Letavica, i ovi artefakti itekako će biti dragocjeni podvodnim arheolozima.

– Naime zadnjih dvije-tri godine nam samo “iskaču” nalazi i to je jedno malo područje gdje sad već imamo svake godine barem dva nalaza, ističe Dorušić.

Također, navodi kako su o svemu obavijestili mjedoravne i poslali im fotografije obaju nalazišta. – Sad bi to trebalo istražiti, jer je znanstveno bitno. Nikada to neće biti turistički zanimljivo kao neki drugi lokaliteti, ali znanstveno će sigurno dati neke nove podatke o trgovini u tom prostoru i razdoblju. Zanimljivo je jer je jako različito, a jako blizu i ostalim nalazištima koje smo ranije našli, tako da će sigurno upotpuniti priču, zaključuje Dorušić. 

Čarobne lule Darka Vinceka poznate su diljem Lijepe naše, ali kupuju ih i mnogi u svijetu

0
Foto: Ivan Brkić / Glas Podravine

Glazba Johnnya Casha, zvuk brusilice i polirke, miris dima samo je djelić atmosfere koja je dočekala novinare u staroj preuređenoj štali u Molvama.

Riječ je o pravoj maloj radionici u kojoj Darko Vincek (54) izrađuje drvene lule. Inače, Darko je jedan je od svega nekoliko preostalih majstora lula u Hrvatskoj, a s ručnom izradom lula kao hobijem započeo je prije dvije godine te je ubrzo otvorio svoj obrt ‘DarWin pipes’.
Hrvatsko tržište još uvijek nije naklonjeno lulama. No, Darko od lula kreira prava umjetnička djela. Sada njegove lule traže kupci iz cijelog svijeta jer ostavljaju bez daha, piše Glas Podravine.

Kako je sve krenulo, ispričao je sam Darko.

– Sve je počelo prije dvije godine kada sam bio u uredu na poslu, sjedio sam za kompjutorom i gledao video uratke na YouTube-u. Tada je sa strane iskočio video jednog djeda koji izrađuje lule. Sam video mi je bio toliko zanimljiv da sam ga pogledao do kraja i odlučio sam se i sam okušati u izradi drvene lule. Kako sam oduvijek u kući imao lule jer mi je djed pušio, a i sam si volim zapaliti, nije mi bilo strano kako bi one trebale izgledati. Čim sam se vratio u Hrvatsku, preuredio sam staru štalu u radionicu, nabavio sam sav potreban materijal kao i strojeve i krenuo sam u izradu svoje lule – ispričao je Darko koji inače radi na energetskim platformama po cijelom svijetu pa ga tako mjesec dana nema, a mjesec dana dok je kod kuće koristi kako bi se u potpunosti posvetio svom nadasve posebnom hobiju.

Foto: Ivan Brkić / Glas Podravine

– Velika je razlika između lule i cigareta. Lulu ne možeš pušiti ako ste nervozni ili ljuti. Za lulu je potrebno zen stanje i smirenost. Lulu je potrebno pušiti što sporije jer što je sporije pušiš, to ti lula više da okusa, mirisa i svega što od nje očekuješ – objašnjava Darko te dodaje kako on svoje lule izrađuje ručno, doslovno svaki djelić je njegovo ruku djelo i ono što nas je posve očaralo je to da je svaka lula drugačija i jedinstvena.

Za izradu lule Darku je potrebno oko 12 sati jer tu, kaže, ima dosta sušenja pa poliranja, ukrašavanja…
– Materijal kupujem uglavnom u Italiji. Drvo mora proći posebnu proceduru sušenja pa se tako neka drva moraju sušiti od tri godine nadalje. Dug je proces kako bi se dobio gotov komad za izradu lule. Izrađujem ih od briara, odnosno korijena sivog vrijesa, drva masline i morte, to su komadi koji su ležali u močvarama, šljunčanim naslagama stotinama godina, a jedan blok od kojega se izrađuje lula košta 40 eura – istaknuo je Darko te dodao kako se usnik lule radi od više materijala akrila. Ipak, najpipljiviji dio izrade lule, kako kaže Darko je ‘šlicanje’ odnosno otvaranje i proširivanje kanala za dim.

Gledajući Darka prilikom izrade jedne lule doznali smo kako je prvi korak skiciranje lule na drvetu, a kasnije je kaže, sve lakše jer kada imaš gotov oblik i ideju, sama izrada teče sama po sebi.
– Kada odredimo grubi oblik krećemo na brusilicu. Na brusilici se skinu grubi rubovi i malim alatom dva do tri sata gulimo dok ne dođemo do željenog oblika. Slijedi fino poliranje ili pak bajcanje, ovisi kako želimo da nam izgleda lula. Drvo se mora i impregnirati. Ako postoji mini pukotina koja je mogla nastati, primjerice, sušenjem, lulu onda zagrijavamo na 100 stupnjeva celzijevih kako bi se potvrdila kvaliteta drveta – opisao je Darko tijek izrade jedne drvene lule te dodao kako je veliki izazov uzeti u ruku blok drveta i ovisno o njegovim šarama i godovima izraditi atraktivnu, a funkcionalnu lulu.

Foto: Ivan Brkić / Glas Podravine

Izrada lule zaista je pravo umjetničko djelo jer joj izgled diktira vrsta i oblik sirovine. Ako se žele sačuvati šare drveta, mora se slijediti oblik koje drvo diktira, a sve ostalo je mašta, dodaje kroz osmijeh Darko.
Svaka Darkova lula ima njegov logo po kojem je prepoznatljiva, a do sada je napravio i više od 100 lula. Prodaje ih preko društvenih mreža i svoje internet stranice, a neke i osobno dostavlja kada ide na svoja poslovna putovanja.

Razgovorom smo doznali i kako samo iskusni lulaši znaju da je taj duhan daleko jači od ovoga u cigaretama zbog čega se lule i puše ritualno.
– Duhan za lulu je drugačije strukture, čist je, intenzivnog mirisa, zapravo toliko je jak da te omami. Zato se lula ne puši nego pućka polako, dim se ne udiše nego samo povlači u usta, osjeća se u ustima kao okus. Lulu napuniš, zapališ, nasipaš si kvalitetan rum u čašu, povremeno ju povučeš, čitaš nešto i to je pola sata do sat čistog zena samo za sebe – opisao nam je Darko što za njega znači pušenje lule.
I dok Darko u svojoj radionici posvećeno i zaneseno obrađuje drvo i pretvara ga u lule zadivljujućih oblika, uspijeva i solidno zaraditi od svojih djela.
– Treba biti originalan i napraviti nešto posebno. Onda se proizvod može i prodati. Cijene mojih lula se kreću od 40 pa i do nekoliko stotina eura što je gotovo ništa jer vani cijena jedne lule doseže i do nekoliko tisuća eura. U mom slučaju cijena i nije toliko važna jer ja svoje lule izrađujem iz ljubavi i u svaki detalj oko nje, dajem se 100 posto. Lula je gušt, tradicija, ritual – zaključio je ovaj strastveni ljubitelj lula.

Foto: Ivan Brkić / Glas Podravine
Foto: Ivan Brkić / Glas Podravine