Proteklog vikenda, kontejnerski brod Talassa brodara Tailwind Shipping Lines prvi je put stigao u Luku Koper. Naime, riječ je o novoj brodarskoj kompaniji koju je početkom ove godine osnovao njemački maloprodajni gigant Lidl.
Rastuće vozarine i kašnjenja u kontejnerskom brodskom transportu pogoršavaju situaciju, a sve je to utjecalo da Lidl, koji pripada Schwarz Grupi (Schwarz Gruppe), “ode” u brodovlasnike. Vijest o tome da je Lidl u pregovorima s brodarskim kompanijama objavljena je u travnju u njemačkom trgovačkom izdanju časopisa Lebensmittel-Zeitung.
Lidl, koji upravlja s oko 11.200 trgovina i aktivan je u 32 zemlje, navodno traži veću dosljednost i fleksibilnost u upravljanju dijelovima svog opskrbnog lanca. Časopis navodi da je Lidl prvo pokušao investirati u već postojeću brodarsku tvrtku prije nego što je ipak odlučio pokrenuti vlastitu tvrtku i kupiti brodove.
Novi brodar na tržištu je prisutan od lipnja ove godine s flotom od četiri kontejnerska broda.
Alphaliner javlja da je Lidlov Tailwind kupio jedan i unajmio tri manja kontejneraša. Unajmljena su dva sestrinska broda Wiking i Jadrana od 4.957 TEU, duga 255 metara, u vlasništvu tvrtki Reederei Tamke i Peter Doehle. Navedena plovila izgrađena su 2014. i 2016. godine u Kini. Tailwind je u najam uzeo i Merkur Ocean od 3.868 TEU, u vlasništvu tvrtke Vinnena, piše Splash247. Lidlova novonastala brodarska kompanija je također od Petera Doehlea kupila kontejnerski brod Talassa od 5.527 TEU. Nema informacija o cijeni koju je Lidl platio za ovaj kontejneraš izgrađen 2005. godine.
Prema Alphalineru, četiri kontejnerska broda od 2.750 do 5.500 TEU plovit će u sklopu nove usluge Panda svakih 16 dana, povezujući Taicang, Ningbo i Dachan Bay u Kini s Koperom, Barcelonom i Rotterdamom. Luka Koper je također uključena u rotaciju kao jedina luka na Jadranu, objavila je Luka Koper.
Prvi od Lidlovih brodova koji je sredinom ovog mjeseca stigao u Europu, točnije u Barcelonu, bio je Wiking od 4,957 TEU.
Atlantska plovidba d.d. izvijestila je u ponedjeljak, 22. kolovoza, kako je bulk carrier AP Revelin pri izlasku iz luke Port Arthur u Teksasu pretrpio pomorsku nesreću. Naime, u bulk carrier u vlasništvu dubrovačkog brodara udario je drugi brod te je AP Revelin pretrpio značajnu materijalnu štetu. Srećom, bez ljudskog stradanja i bez posljedica za okoliš.
Sektor američke obalne straže Houston-Galveston primio je dojavu o nesreći u nedjelju oko 12:40 sati, kada se teretni brod Damgracht (IMO: 9420784) od 18.000dwt, koji plovi pod nizozemskom zastavom, sudario s hrvatskim brodom za prijevoz rasutog tereta APRevelin (IMO: 9694696) od 38.000 dwt, prenosi gCaptain.
Glasnogovornik Obalne straže pojasnio je kako je brod Damgracht uplovio u prolaz Sabine kada se oglasio alarm iz strojarnice. Brod je ostao bez pogona, nakon čega je nekontrolirano otplutao i udario u AP Revelin desnom stranom pramca, piše The Maritime Executive.
Damgracht, koji je u trenutku nesreće prevozio cement, pretrpio je štetu na pramcu, dok je AP Revelin pretrpio znatno ozbiljniju štetu. Fotografije potvrđuju i neslužbene navode da je u nesreći oštećena i brodica za spašavanje. Brod dubrovačkog brodara prevozio je drvnu građu.
Iz Atlantske plovidbe su dodali kako će uslijed ovog događaja biti neophodan sveobuhvatan pregled i popravci što će uzrokovati značajan gubitak iskoristivog vremena broda.
Dok se na fotografijama vidi da je brod Damgracht pretrpio samo površinska oštećenja, prema izvješću Obalne straže brod je pretrpio prodor vode nakon sudara, što ukazuje na vjerojatno oštećenje ispod vodene linije koje nije vidljivo na fotografijama.
Srećom, ni na jednom brodu nije bilo ozlijeđenih članova posade, a nije zabilježeno ni onečišćenje.
Slučaj broda “Mirjana K.” koji je sa svojom posadom zarobljen u grčkim vodama, ostavljen od vlasnika, pokazuje svu težinu života pomoraca. I dok je njihov povratak kućama još neizvjestan, zanimanje pomorac zapravo nikada nije bilo traženije. Uvjeti su ipak sve bolji i rijetko koji hrvatski pomorac traži iskrcaj. Pogotovo u ovim okolnostima gdje danas na kopnu, u matičnoj domovini, teško može naći tako dobro plaćen posao.
“Mirjana K.”, točkica na mrtvom vezu ispred Pireja. Na njoj su osmorica napuštenih pomoraca. Četvorica su naši ljudi, iz Rijeke i Splita.
“‘Mirjana K’ je jedan slučaj klasičnog napuštanja broda od strane brodara. Cijela situacija je krenula sredinom petoga mjeseca kada brodar nije isplatio plaću pomorcima. Loše vijesti su te da trenutno još uvijek radimo na repatrijaciji samih pomoraca, znači da se vrate svojim kućama, ali evo, lučke vlasti u Grčkoj su to sve još dodatno zakomplicirale”, rekao je Luka Simić, inspektor ITF-a, a prenosi N1.
Sindikati upozoravaju: Pazite kako birate brodove!
Brod je arestiran, zaustavljen u Pireju zbog raznih dugovanja vlasnika. Na njega inspektor Federacije transportnih radnika nije htio previše trošiti riječi. Ljudi su ostavljeni bez hrane i vode. Dvojicu teško bolesnih uspjeli su prebaciti u Hrvatsku.
“Vi morate znati da je najveći problem psihološke naravi jer vi se stvarno trudite za te pomorce, evo sad dolaze plaće, što vjerujem da će biti neko olakšanje, bar neki pozitivni pomak u cijeloj ovoj situaciji, dok što se tiče repatrijacije, to je neizvjesnost”, kaže Simić.
Pazite kako birate brodove, upozoravaju sindikati.
“Takvi slučajevi daleko od toga da su rijetkost, bude i puno, puno gorih slučajeva nego što je ovaj s ‘Mirjanom K.’ Poznati su nam slučajevi gdje su ljudi doslovce godinama ostajali sami ili dvoje ljudi na brodu i tako provodili dane, doslovce na milost i nemilost onih koji su im htjeli i mogli pomoć”, istaknuo je glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske Neven Melvan.
Pandemija je potpuno poremetila pomorski promet, a ukrajinski rat dao mu novu dimenziju. Čak 15 posto svjetkih pomoraca dolazi iz Ukrajine i Rusije, čiji je ukrcaj i iskrcaj sada iznimno kompliciran. No pomorski promet – cvjeta.
“Svim brodarima je svanulo i njihovi prihodi su sada ogromni, to se donekle preliko i u džepove pomoraca. Plaće jesu porasle i sami smo pregovarali s hrvatskim brodarima o povećanju njihovih plaća, međutim, profit koji oni ostvaruju je daleko veći od toga i taj prelijev sredstava iz džepova brodara u džepove pomoraca bi trebao biti delako veći i više fer”, smatra Melvan.
Oko 17 do 18 tisuća hrvatskih pomoraca danas uglavnom živi dobro. Smjene su kraće, časnički kadar je tražen. Pomorski fakultet u Rijeci upiše godišnje gotovo 400 studenata.
“Mi godišnje izbacimo 50, 60 nautičara i strojara i nešto manje elektroničara i tko želi stvarno raditi na brodu, ploviti, on može u relativno kratkom periodu naći posao”, rekao je Vlado Frančić, prodekan Pomorskog fakulteta u Rijeci.
Istraživanja pokazuju da u posljednjih 5 godina diplomantu treba oko 6 mjeseci da nađe brod i zaplovi kao kadet. Headhuntera je sve više.
“Evo jučer smo imali jednu novu kompaniju koja ima 550 brodova u managementu koja je došla vidjeti potencijale, ne samo fakulteta, nego općenito i Hrvatske. I to je ono što primjećujemo – neki novi igrači na tržištu dolaze kod nas”, kaže Frančić.
Nema veze što je hrvatska flota sve manja i manja, naši su pomorci globalni igrači. “Gastarbajteri”, ali s povratnom kartom…
Brodogradilište Brodosplit prošlog je tjedna objavilo da je s tvrtkom Storylines sklopilo ugovor vrijedan čak 1,5 milijardi dolara. Kako se radi o impresivnom iznosu u trenutku kad se brodogradilište nalazi u predstečajnom postupku, BloombergAdria pokušao je doznati nešto više o naručiocu koji, čini se, dolazi u pravom trenutku za brodogradilište.
Kompanija Storylines posluje iz ureda u Miamiju koji je otvorila početkom prošle godine. Osnivači su joj Alister Punton i Shannon Lee i ima desetak zaposlenih. Sudeći po informacijama dostupnim na internetu, cijeli projekt se u raznim oblicima javlja već desetak godina. Prvotna ideja bila je obnavljati stare brodove i pretvarati ih u rezidencijalne.
Portalu Cruise Industry News osnivač Punton, kojeg su opisali kao “australskog poduzetnika” s desetgodišnjim iskustvom u nekretninama, je u jesen 2018. godine objašnjavao da “nakon što (stariji brodovi) promijene nekoliko vlasnika, oni idu u rezalište. Neki od njih su dobri za još 10, 20 ili 30 godina; sigurno nešto možemo napraviti s njima”, kazao je.
Prema tadašnjim planovima, kompanija je namjeravala ulagati 40-ak milijuna dolara u obnovu broda kojom bi u tri ili četiri mjeseca srezala kapacitet za četvrtinu. Zakup stambenih jedinica počeo bi s cijenom od 125 tisuća dolara pa prema najskupljima koje bi stajale 1,4 milijuna.
U međuvremenu je ideja modificirana u izgradnju novog broda. Forbes je godinu dana kasnije objavio članak u kojem je Punton tvrdio kako će se novi brod graditi u kineskom brodogradilištu i da će zaploviti 2023. Tada se planiralo 627 stambenih jedinica. Još je onda planirano da glavni pogon broda bude ukapljeni prirodni plin (LNG), piše BloombergAdria.
Pandemija koronavirusa SARS-CoV-2 očito je poremetila planove, kao što je ozbiljno naštetila i cijeloj kruzerskoj industriji, te se informacija da će Brodosplit graditi brod za Storylines pojavila u ožujku prošle godine. Suosnivač Shannon Lee tada je izjavio da im je suradnja s Brodosplitom “omogućila ostvariti osnivačke principe i ciljeve održivosti budući da njihovo područje ekspertize uključuje proizvodnju pogonskih strojeva na LNG”.
Potpisivanje ugovora je konačno objavljeno ovih dana. Brodu će ime biti MV Narrative, bit će duljine 232 metra i imati tonažu od 62 tisuće. Isplovljavanje se očekuje 2025. godine. Brod će imati 547 rezidencijalnih jedinica koje će klijenti moći kupovati ili zakupljivati.
Veličine apartmana kreću se od 20-ak pa do 200-tinjak metara kvadratnih, odnosno, tipski će biti svega, od garsonijera do dvoetažnih apartmana. Na stranicama Storylinesa se daju dvije mogućnosti: jedna je 24-godišnji zakup za koji cijene za najmanje apartmane kreću od 600-tinjak tisuća dolara, dok je istim prostorima, ako se kupe za cijeli životni vijek broda, najniža cijena milijun dolara. Najskuplji prostori mogu se dobiti za osam milijuna dolara. Stanari će morati plaćati i godišnje troškove, ovisno o veličini apartmana, od 60-ak tisuća dolara naviše.
Uz blizu 550 stambenih jedinica s najkonzervativnijim izračunima i najnižim cijenama (600 tisuća dolara za 24-godišnji najam i 60 tisuća dolara godišnjeg održavanja) prihodi se mogu procijeniti na barem 1,12 milijardi dolara. Ugovorena cijena od milijardu i pol dolara daje dojam da bi cijeli projekt mogao biti profitabilan i izvediv, ali je pitanje kako točno izgleda cijela financijska konstrukcija.
Punton je još prije nekoliko godina rekao da već primaju početne depozite za apartmane, a nije poznato koliko je tada skupljeno i kako su se ti depoziti u međuvremenu tretirali. NY Post je početkom ove godine citirao Puntona s tvrdnjom da je većina stambenih jedinica već prodana, što bi u teoriji trebalo značiti da problema s financiranjem izgradnje ne bi smjelo biti. Podaci dostupni na internetskim stranicama Storylinesa pokazuju da je 176 od 547 apartmana još dostupno. No poznato je da takvi podaci kad se radi o klasičnim nekretninama znaju biti upitne pouzdanosti.
Za hrvatske pomorce zaglavljene na brodu “Mirjana K” u luci Pirej napokon dobre vijesti – osiguravatelji su uplatili novac za njihove zaostale plaće.
Naime, brod pod panamskom zastavom je zbog dugova brodara od svibnja zaustavljen u grčkoj luci. Na njemu nalaze četvorica hrvatskih, dva albanska i jedan crnogorski pomorac, a plaće nisu primili više od tri mjeseca, piše HRT Radio Rijeka.
Inspektor Međunarodne federacije transportnih radnika Luka Simić iz Rijeke dogovara njihov povratak kućama:
– Pa evo, dobro ste rekli, napokon dobre vijesti za pomorce s broda Mirjana K. Dobili smo potvrdu od strane P&I Kluba koji će im isplatiti plaće. Oni dali nalog za isplatu još 17. ovoga mjeseca, a obzirom da se radi o doznaci koja dolazi iz inozemstva, odnosno van Europe, naravno treba pričekati nekoliko dana. Vjerujem da će do kraja ovoga tjedna pomorci na svojim računima imati svoje zaslužene i zarađene plaće, rekao je Simić.
– Što se tiče povratka kućama, moram reći da su grčke vlasti malo zakomplicirale stvar. Prvo su tražile novi Minimum safe manning od panamske zastave, što smo uspjeli dobiti, gdje su oni reducirali taj broj sa devet na tri. Međutim, na kraju [grčkim vlastima] ni to nije bilo dovoljno jer su rekli da smatraju da to nije dovoljan broj pomoraca da brod sigurno može zaploviti. Naravno, opet su zakomplicirali stvari, ali u suradnji s našim veleposlanstvom u Ateni radimo na tome da nađemo napokon rješenje da pomorce vratimo kućama. Nadam se da ćemo uskoro naći nekakvo rješenje i da ćemo ih napokon vratiti u domovinu, zaključio je Simić.
Atlantska plovidba d.d. izvijestila je u ponedjeljak, 22. kolovoza, kako je bulk carrier AP Revelin pri izlasku iz luke Port Arthur u Teksasu pretrpio pomorsku nesreću.
Naime, u bulk carrier u vlasništvu dubrovačkog brodara udario je drugi brod te je AP Revelin pretrpio značajnu materijalnu štetu. Srećom, bez ljudskog stradanja i bez posljedica za okoliš.
U tijeku je utvrđivanje štete i okolnosti koje su dovele do sudara.
Uslijed ovog događaja bit će neophodan sveobuhvatni pregled i popravci što će uzrokovati značajan gubitak iskoristivog vremena broda, naveli su iz Atlantske plovidbe za Zagrebačku burzu.
Port Arthur je luka u Teksasu koja se nalazi u potopljenom ušću rijeke Neches u Meksičkom zaljevu.
AP Revelin trenutno se nalazi usidren na sidrištu kod luke Port Arthur. Riječ je o bulk carrieru od 38.700 dwt koji je izgrađen 2016. godine. Brod je dug 180 metara, a širok 32 metra.
Kao da pandemija koronavirusa nije stvorila dovoljno problema za pomorce, pojavila se nova “pandemija” u obliku sve većeg broja slučajeva napuštanja posade.
Međunarodna federacija transportnih radnika (ITF) objavila je u petak izvješće u kojem se navodi da je samo u 2021. godini pomorcima isplaćeno 37,6 milijuna dolara neisplaćenih plaća.
Ukupno 125 ITF-ovih inspektora i koordinatora provelo je tijekom prošle godine 7.265 inspekcija u svrhu pružanja podrške tisućama pomoraca koji su napušteni. Četvrtina inspekcija provedeno je na zahtjev posade ili pojedinačnih pomoraca, a u čak 1.795 slučajeva utvrđeno je kršenje ugovora. ITF i Međunarodna organizaciju rada (ILO) su samo tijekom prošle godine identificirali 85 slučajeva napuštanja posade, što je povijesni rekord. U mnogim od tih slučajeva napuštena posada već je nekoliko tjedana ili mjeseci čekala isplatu plaća. Prema ILO-ovoj definiciji, posada se smatra napuštenom ako nisu primili plaće dva mjeseca i duže, piše The Maritime Executive.
“Nije neuobičajeno da brodovlasnici posadi isplate manje iznose od onih navedenih u ugovoru o zapošljavanju”, kaže Steve Trowsdale, ITF koordinator. “Pomorci možda misle da je normalno čekati plaću nekoliko mjeseci dok brodovlasnik riješi financije, ali moraju biti svjesni da neredovito plaćanje može biti i znak da će ih brodovlasnik napustiti.”
ITF inspektori prisutni su u više od 100 luka u 50 zemalja. Oni služe kako bi se utvrdile nepravilnosti u radu na brodovima, poput iskorištavanja, prekomjernog rada, pa čak i prisilnog rada i modernog ropstva. Inspektori na mnogim plovilima imaju pravo pregledati obračune plaća, ugovore o radu i evidentirane sate rada i odmora.
ITF je u 2021. godini pomorcima uplatio ukupno 37.591.331 američkih dolara zbog neisplaćenih plaća. “Zabrinjavajuće je vidjeti da raste broj pomoraca koji prijavljuju da im plaće nisu isplaćene po dva mjeseca ili duže,” rekao je Trowsdale, a prenosi gCaptain.
“Iznimno sam ponosan na trud koji su naši inspektori uložili kako bi pomogli pomorcima kroz prošlu godinu, često radeći u nevjerojatno teškim okolnostima”, rekao je Trowsdale. “Našem je timu uvijek bilo izuzetno važno fizički doći do pomoraca, ukrcati se na brodove i educirati posadu o njihovim pravima, pa čak i tijekom pandemije.”
Kriza sa smjenom posade pogoršala se početkom 2021., što je dovelo do bujice zahtjeva upućenih ITF-u od članova posade koja su očajnički željeli vratiti se kući. Dok su ograničenja putovanja tijekom pandemije bila glavni razlog krize smjene posade, koja je na svom vrhuncu pogodila procijenjenih oko 400.000 pomoraca, neki su brodovlasnici iskoristili situaciju te koristili ograničenja putovanja kao izgovor da zadrže pomorce na brodu nakon isteka ugovora, piše Safety4Sea.
“Postoje dokazi da su neki brodovlasnici koristili pandemiju kao izliku da zadrže pomorce na brodu nakon isteka ugovora, potpuno kršeći ljudska i radna prava tih pomoraca. Takvo ponašanje je možda tim brodovlasnicima uštedjelo nešto novca, ali u današnjem društvu takvo ponašanje je neoprostivo. Nema više skrivanja kada je u pitanju takva odgovornost”, rekao je Trowsdale. “Srećom, naš tim je, unatoč svemu, vratio tisuće pomoraca kući.”
Slučajevi napuštanja posade u porastu su unatoč vrlo povoljnoj tržišnoj situaciji u većini segmenata pomorske industrije. Prema podacima iz prvih sedam mjeseci ove godine, u 2022. smo već na dobrom putu da svjedočimo obaranju crnog rekorda iz prošle godine i zabilježimo dosad najveći broj pomoraca koje su brodovlasnici napustili, piše Splash247. Toj brojci pridružili su se i naši pomorci s broda “Mirjana K”, koji stoje napušteni u grčkoj luci Pirej, bez plaća, hrane i vode, jer ih je napustio brodovlasnik Alveus Capital, odnosno Alan Klanac, bivši predsjednik uprave Jadrolinije.
Nakon vrlo uspješno održanog Cruise Seminara za pomorce koji rade na bodovima za kružna putovanja prošle godine u Dubrovniku, ovoga puta Cruise Seminar dolazi u Split, i to od 3. do 7. listopada.
Riječ je o jedinstvenom seminaru u organizaciji Norveškog sindikata pomoraca (NSU) i Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF) tijekom kojega se pomorci imaju priliku upoznati s najaktualnijim pitanjima i problemima te industrije. Riječ je o seminaru koji se održava već trinaest godina, a ovo je drugi put da će se održati u Hrvatskoj, objavio je Sindikat pomoraca Hrvatske.
– Program traje 4 dana, a seminar je prilično interaktivan. Govori se o temama kao što su: Harassment & Bullying, Financijsko Planiranje pomoraca, Kolektivni ugovori i ugovori o radu, Svijest o zdravlju i prevencija od HIV-a, ITF, ILO, IMO, MLC 2006 (traženje pomoći, način pritužbi, savjeti i još mnogo toga), rekao je voditelj ureda Sindikata pomoraca Hrvatske u Dubrovniku i ITF koordinator Romano Perić koji već četiri godine aktivno sudjeluje u organiziranju ovakvih seminara diljem svijeta te ga posebno veseli što je prošlogodišnji seminar koji je po prvi put održan u Hrvatskoj bio vrlo uspješan.
– Nadao sam se da će pomorci iz Hrvatske i susjednih zemalja prepoznati ovaj projekt i veseli me što su ga prepoznali jer je upravo o tome ovisilo hoće li Cruise seminar opet doći u Hrvatsku. Moram priznati da su organizacija seminara, sudionici i sam rad nadmašili moja očekivanja. Veselim se susretu s pomorcima u Splitu i vjerujem da će se dobra tradicija nastaviti – rekao je Perić, i dodao da na seminaru mogu sudjelovati svi pomorci bez obzira na poziciju na brodu koji se registriraju na poveznici:https://qrco.de/bd2wF9ili pošalju e-mail na adresu: seminars@nsu.org
Važno je naglasiti da prednost ostvaruju pomorci koji plove na kompanijama koje su pokrivene jednim od ITF kolektivnih ugovora tipa: Royal Caribbean Group, NCL group, MSC, COSTA, Carnival UK Group itd., a idealno bi bilo imati što više različitih zanimanja pomoraca iz zemalja regije. Broj mjesta na seminaru je ograničen na cca. 50 mjesta – zato požurite i ispunite prijavnicu.
Seminar je u potpunosti besplatan!
Sindikati koji sudjeluju u projektu NSU, FIT- CISL, SUC, VER.DI i ITF pokrivaju sve troškove, koji uključuju noćenja i obroke u hotelu Radisson Blu Resort & Spa u Splitu (https://www.radissonhotels.com/hr-hr/hoteli/radisson-blu-resort-split-spa) pa čak i određeni paušalni dio putnih troškova.
– Ideja je da ne razdvajamo pomorce od obitelji tijekom njihovog zasluženog kratkog odmora od broda, tako da su sudionici pozvani dovesti svoje obitelji, zaključio Perić.
Stari, istrošeni veliki brod dočekao je tog 27. lipnja 1960. godine u luci Šibenik golobradog mladića iz Kotora koji je tek završio treću godinu Nautičke škole – brodostrojarskog smjera. U svojstvu, kako se tada u službenim pomorskim dokumentima pisalo, “naučnika stroja” ilitiga špicfajera ili kadeta kako to zvanje zovu sami pomorci, 19-godišnji Nikola Pejović stupio je na palubu najstarijeg broda u floti kotorske Jugooceanije i jednog od najstarijih brodova jugoslavenske trgovačke flote uopće – parobroda “Prenj”, sagrađenog još davne 1905. godine.
Iza 104 metra dugog broda od 3.690 bruto-registarskih tona koji je svoj život počeo više od pola stoljeća ranije, u Northumberlandu u Velikoj Britaniji gdje je sagrađen kao “Bosanka” za tada austrougarsko parobrodarsko društvo “Ragusea” iz Dubrovnika, bile su stotine tisuća prijeđenih milja svjetskim morima i oceanima, sretno prebrođena dva svjetska rata i bezbrojne oluje. Sve to ostavilo je nebrojene ožiljke na umornom i istrošenom starcu što je decentralizacijom jugoslavenske trgovačke flote poslije Drugog svjetskog rata, 1955. dodijeljen novoformiranoj kompaniji “Jugoslavenska oceanska plovidba” iz Kotora, zajedno s još pet starih i dotrajalih, ali od veterana “Prenja” ipak dosta mlađih parobroda, piše Siniša Luković za portal Vijesti.me.
Upravo na ovom brodu koji je tehnološki pripadao generaciji teretnih parobroda kakvi su građeni na kraju 19. i početku 20. stoljeća, počela je 1960. godine pomorska karijera sada umirovljenog upravitelja stroja (kapa makine) Nikole Pejovića. Njegov ujak, kasnije poznati kapetan duge plovidbe Radovan Jovanović, bio je glavna inspiracija Nikolinoj obitelji da dječaka, koji je rođen 1942. u Dobroti, upiše 1958. u čuvenu kotorsku Nautiku – srednju pomorsku školu. Ipak, za razliku od ujaka koji je bio nautičar, Nikolini roditelji su svog sina odlučili školovati kao brodskog strojara. To mu se, kaže, kasnije tijekom života pokazalo kao znatno bolja varijanta jer je kao mašinac lako dolazio do posla i van pomorske industrije.
Nakon završene treće godine učenici Nautike odlazili su na obaveznu praksu tijekom ljetnih praznika prije nego što će započeti posljednju školsku godinu. Nikolu je tako dopalo da u ljeto 1960. špicfajerski staž odradi na prastarom parobrodu s početka 20. stoljeća – pravom tehnološkom dinosauru i ostatku nekih davno prohujalih vremena, Jugooceanijinom veteranu “Prenj”. To i kasnija iskustva s još nekoliko parobroda kotorske kompanije, danas umirovljenog kapa makine Pejovića čine možda i posljednjim živim bokeljskim strojarom koji je radio i plovio na parobrodima – brodovima pokretanim klipnim parnim strojevima ili parnim turbinama.
Život na parobrodu
Život i rad na takvim brodovima bio je potpuno drugačiji u odnosu na ono što su donijele kasnije generacije suvremenijih trgovačkih plovila pokretanih dizel-motorima. Stari kapo se međutim i danas, nakon karijere od više desetljeća, “kune” u parostroje zbog njihove jednostavnosti, pouzdanosti, manjih termodinamičkih opterećenja materijala, dugovječnosti i tihog rada.
“Bez obzira na to što je parostroj “Prenja” bio napravljen daleke 1905. godine, on je kada sam ja došao na brod u ljeto 1960. bio još uvijek u začuđujuće dobrom stanju. To je bio klasični stari parostroj tzv. trostruke ekspanzije s tri cilindra – visokotlačnim, srednjetlačnim i cilindrom niskog pritiska, a koji je radio glatko i mirno kao mehanizam najboljeg sata, vrteći se na samo 32 okretaja u minuti. Brod je imao tri vatrocjevna Yarrow, odnosno takozvana škotska kotla koji su proizvodili paru za pogon parostroja, a svaki je zagrijavao po 30 tona vode.”
I danas, preko šest desetljeća kasnije, kapo Pejović detaljno se sjeća svog prvog radnog mjesta – mračne, klizave i opasne strojarnice i kotlarnice “Prenja”. Za razliku od pogonskog kompleksa u kojem je još bilo života, trup i konstrukcija broda su bili pri kraju – izjedeni korozijom i višedesetljetnim naprezanjima u borbi s valovima.
“Govorilo se da bi se mogla zgrada od pet katova napraviti koliko je u “Prenju” tada bilo upotrebljenog brzovezujućeg cementa kojim su krpljene razne rupe i oštećenja koja su se otvarala na oplati broda. Kada smo doplovili do luke Ždanov u tadašnjem SSSR-u (današnji Mariupolj u Ukrajini), remorker nam je prišao, naslonio svoj pramac na naš bok i krenuo da nas guranjem postavi uz lučki gat gdje smo trebali krcati teret ugljena za željezaru u Zenici. Brod je dakle, bio prazan i glavna paluba mu je bila visoko nad morem, što znači da se remorker naslonio na dio oplate koji bi inače, tijekom plovidbe pod teretom, bio ispod vodene linije – pod morem. Ja sam bio dolje u makini, a parni stroj radi prilično tiho, bez buke karakteristične za dizel motore.”
“Odjednom, začula se neka neuobičajena buka – kao da nešto pada i udara po pajulima u strojarnici. Okrenem se i vidim da je remorker koji se pramcem oslonio na našu oplatu između dva rebra, probušio tanke i zarđale limove trupa “Prenja” i da njihovi ostaci i krhotine sada padaju po strojarnici. Morali smo brzo reagirati jer je ukrcaj tereta trebao početi odmah, a s time bi i rupa koju smo imali u boku brzo došla ispod nivoa mora. Brodski meštar je odmah dotrčao s dvije-tri daske, za njim netko ide s pilom, a neko treći donosi vreću cementa. Odmah smo tu napravili šalung u obliku sanduka između dva rebra brodskog trupa, zamiješali i nasuli cement i tako zakrpali rupu s kojom smo se, pod punim teretom ugljena, i vratili u Jugoslaviju”, priča za Vijesti.me stari kapo, uz osmijeh dodajući da ni sam ne zna kako je oldtajmer “Prenj” s trupom koji je bio u tako lošem stanju uopće mogao prolaziti tehničke preglede i dobivati papire o sposobnosti za plovidbu.
Foto: Vijesti.me
“Ma, bilo je i poslije takvih čudnih slučajeva. S parobrodom “Orjen” sam doživio da nam, tijekom nevremena u Biskaju, pukne glavna paluba u visini štive broj tri koja je bila između komandnog mosta i stroja. Bilo je to najgore nevrijeme koje sam ja iskusio tijekom moje karijere na moru, ali smo uspjeli sretno stići do Liverpoola gdje je na brod došao tehnički inspektor da ga pregleda. Oštećenja na glavnoj palubi smo prekrili nekim daskama, da inspektor ne bi vidio tu pukotinu zbog koje nas sigurno ne bi pustio da nastavimo plovidbu, već bi nas zaustavio i naredio hitni popravak u skupom britanskom brodogradilištu. Zapovjedništvo broda je posadi reklo “popravit ćemo to kad se sada vratimo u Jugoslaviju”, a mi nismo došli u Jugoslaviju još godinu dana nakon toga, već smo s tom poprečnom pukotinom preko glavne palube, plovili čitavo to vrijeme. Tijekom nevremena, kada stojiš na palubi, samo vidiš kako se pukotina otvara i zatvara, kako se brod savija na valovima…”, sjeća se stari kotorski pomorac.
Kadetura na “Prenju”
Vrativši se na svoje prvo iskustvo u plovidbi s “Prenjem” od Šibenika do Ždanova i nazad do Splita gdje se iskrcao nakon 34 dana špicfajerskkog staža, Pejović naglašava da je to za njega kao tada golobradog mladića, bilo teško i vrijeme puno nepoznanica gdje se suočio sa specifičnim ambijentom života i rada s 40-ak drugih članova posade od kojih su svi bili stariji i iskusniji od njega.
“Išli smo prazni za SSSR, a “Prenj” za razliku od modernijih brodova, nije imao posebne tankove za uzimanje vodenog balasta kojim se povećava stabilitet praznog broda na moru, već se kod njega vodeni balast krcao direktno u štive. Možete zamisliti kako se onda kada se tolika slobodna površina vode u nepregrađenoj štivi, počne kretati lijevo-desno kako se brod valja na valovima, koliko je to bilo neugodno iskustvo. Istovremeno, pošto je brod “visoko” na moru, pola propelera je stalno iznad vode, pa danima slušate buku od udara krakova propelera po površini”, prisjeća se Pejović dodajući da je stari “Prenj” u takvim uvjetima mogao postići tek izuzetno skromnu brzinu od 5-6 čvorova, pa je putovanje do Ždanova trajalo punih 12 dana.
“Špicfajer, kakav sam ja tada bio, je na brodu doslovno “krpa za sve”. Stalni posao mi je bio da pomažem ložačima i garbunijerima (članovima posade koji su donosili pogonski ugljen iz bunkera do kotla u koji ga onda ložač ubacuje). Pogon se radi 24 sata dnevno, u tri smjene posade pri čemu vam jedna gvardija traje četiri sata. E sad, ako se npr. ložač razboli, pa ne može raditi, garbunijer preuzima njegovu rabotu, a ti kao špicfajer ili asistent, ideš s lopatom i kariolom i dovoziš ugljen iz bunkera do kotlova. Sjećam se da mi se tada dosta puta desilo da taman kad napunim kariolu ugljena, ona se prevrne i prospe jer se brod valja tijekom lošeg vremena, pa onda moraš ponovno. Posebno je teško bilo u početku dok su bunkeri puni jer je pred tobom doslovno čitavo brdo garbuna s kojim se moraš izboriti s jednom lopatom i kariolom. Sve je mračno i zagušljivo, puno crne prašine, pa si crn i šporak da te ni rođena majka ne bi prepoznala”, kaže Pejović dodajući da je u jednoj smjeni, tako trebalo prevesti i do četiri tone ugljena po kotlu.
Foto: Vijesti.me
Nakon gvardije, onako prljav i umoran, mladi špicfajer išao se oprati – u jedinom “kupatilu” na brodu gdje je postojala samo jedna ručna pumpa kojom bi se ionako ograničene količine slatke vode, punile u jedan metalni kablić kojim se onda čovjek zalijeva i pere. Pumpa je namjerno bila ručna, a ne električna, kako bi se i tako smanjila potrošnja slatke vode, a nerijetko se upotreba vode i dodatno ograničavala jer je bilo potrebno nadomjestiti količine slatke vode predviđene za pogon, a koje su se neminovno, gubile tijekom rada parostroja, kotlova i kondenzatora.
“Kad dođeš na brod, dobiješ taj pocinčani metalni kotlić, jedan mali šugaman i sapun i to ti je da se sam onda snalaziš. Na “Prenju” sam spavao u kabini u pramčanom kaštelu, a koja je bila originalno namijenjena za dvoje ljudi, ali su meštri u njoj nagurali drvene bunkove za šest odraslih i mene sedmoga kao dijete. Ta pozicija na provi je inače, vrlo neudobna zato što taj dio broda dosta valja u valovima u nevremenu, a još je kroz tu našu prostoriju na “Prenju” prolazila i cijev kroz koju ide sidreni lanac, pa možete zamisliti kako je to izgledalo kada spavaš, a brod obori sidro i onda desetine metara teškog sidrenog lanca koji ističe u more, udaraju u tu cijev praveći zaglušujuću buku. To ni danas ne mogu zaboraviti. Bio je to vrlo težak pomorački život, nešto iz jednog potpuno drugačijeg vremena, a što današnji pomorci ni zamisliti ne mogu”, ističe Pejović.
Foto: Vijesti.me
“Prenj” je bio posljednji brod Jugooceanije koji je imao smještaj niže posade pod pramčanim kaštelom, dok su kod nešto mlađih parobroda, ovi mornari bili smješteni na značajno udobnijem i povoljnijem mjestu – u krmenom kasaru. Ipak, ni ovdje nije bilo potpuno ugodno jer je pod njima po moru kad je brod prazan, stalno “lupala” elisa, ili se konstantno čuje zvuk hidrauličnog kormilo-stroja koji pokreće list kormila. Za “Prenj” i njemu slične brodove, para je bila sve jer bez nje na brodu ne bi funkcioniralo ništa – od pogona, do osvjetljenja jer je para preko dva mala dvoklipna parostroja, pokretala i dinamo koji je proizvodi istosmjernu struju napona 110 volti. Stoga je brod morao biti “parospreman”, odnosno kotlovi podloženi i postignut dovoljan pritisak pare.
Za postizanje tog stanja trebalo je kotlove naložiti 24 sata ranije od termina za isplovljavanje broda i početi grijati vodu, ali je po riječima Pejovića, i to trebalo raditi postepeno i sa znanjem da se materijalu u parovodima, ventilima i na drugim mjestima, da vremena da se pod toplinom postepeno širi i tako spriječe pucanja opreme ili isticanja pare i vode. Što se samog klipnog parostroja tiče, Pejović ističe da je to s mehaničkog stajališta, bio izuzetno dobar stroj s minimalnim trošenjem mobilnih dijelova, manjim termičkim opterećenjima i neusporedivo manje bučan od dizel motora. Ipak je trebalo iskustveno naučiti kako kontrolirati temperature pojedinih dijelova i sklopova parostroja na kojima nije bilo mjerača kakvi postoje danas, pa je dodirom, rukom trebalo sve opipati, često pri tome izbjegavajući ozljede od dijelova koji rotiraju ili se kreću linearno.
Kod starih kotlova s loženjem na ugljen poseban problem je bio pepeo koji se iz kotla vadio na kraju svake gvardije. Posuda s izvađenim pepelom se onda, preko posebne cijevi koja je išla od strojarnice do glavne palube i kroz koju se kretao klip pogonjen vakuumom što ga je stvarao sam parostroj, dizala na palubu i bacala preko strane broda u more. “Morao si, međutim, biti vrlo oprezan kad to činiš da pepeo prospeš niz vjetar, kako ti ga u protivnom ne bi vjetar vratio u lice ili na brod. Budući da je u pepelu bilo još dosta užarenih ugaraka, prijetila je opasnost od opekotina, čak i izbijanja požara ako vjetar žeravicu vrati na platnene pokrivače čamaca za spašavanje ili grotala štiva”, prisjeća se Pejović.
Foto: Vijesti.me
Nastavak karijere
Nakon “Prenja”, po završenoj četvrtoj godini Nautike, on se kao asistent stroja 1961. ukrcao na Jugooceanijin parobrod “Kozara” sagrađen 1927, da bi u prosincu iste godine prvi put dopao na jedan motorni brod – teretnjak “Kordun” koga je kotorska kompanija upravo tada bila kupila od britanskog brodara Pool Shipping Company. Ovaj teretno-putnički brod od 5.170 BRT dugačak 136 metara, sagrađen 1950. u Sunderlandu, bio je namjenski građen za liniju između Europe i Meksičkog zaljeva, pa ga je i Jugooceanija koristila na toj relaciji, od Jadrana prema lukama u Meksičkom zaljevu i istočnoj obali SAD. S dizel motorom Doxford snage 3.300 konja, za koga Pejović i danas kaže da je bio veoma dobar, “Kordun” je postizao maksimalnu brzinu od 12,5 čvorova i jedan vijađ preko Sredozemlja i Atlantika, od Italije do luka u Teksasu, završavao bi za 16 dana.
Iako mu je ovaj brod ostao u lijepom sjećanju, Pejović je tek nedavno, prelistavajući specijalizirane britanske časopise o povijesti njihovog pomorstva, našao podatak da je posljednji britanski zapovjednik na ovom brodu koji se tada zvao “Deerpool”, izvršio samoubojstvo u svojoj kabini neposredno prije nego što će brod biti prodan “Jugooceaniji”. “Da smo to tada znali, sigurno nam ne bi bilo svejedno, jer su pomorci inače, prilično praznovjerni ljudi i ne vole da plove na brodovima na kojima su se ranije dešavale tragedije i ljudi gubili život”, naglašava on.
Foto: Vijesti.me
Na “Kordunu” je prilikom jednog prelaska Atlantika, primio i uznemirujuću vijest da je nakon sudar, u Engleskom kanalu u noći 7. na 8. siječnja 1962. potonuo jugoslavenski parobrod “Šabac” na kojem mu je ujak, Radovan Jovanović, bio prvi časnik palube. Ipak, Radovan je srećom, bio jedan od samo pet preživjelih pomoraca sa “Šabca” dok se njihovih 28 kolega, na žalost, utopilo. Poslije “Korduna”, Pejović se ponovno ukrcao na jedan parobrod – “Orjen” koji je originalno, sagrađen kao tanker tipa “Victory” 1943. u Kanadi, da bi kasnije bio prepravljen za suhe terete i 1957. prodan Jugooceaniji. “Orjen” i njegov blizanac “Rumija” na kojoj sam kasnije također plovio, bili su znatno lakši za rad od “Prenja” i “Kozare” za razliku od kojih su imali po četiri kotla “Babcock&Wilcox” koji su umjesto ugljenom, imali loženje na naftu”, naglašava Pejović.
Kao posebno interesantan izdvaja svoj sljedeći brod – mali teretnjak “Dobrota” od 4.249 tona, koji je građen 1950. u Njemačkoj. “Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, saveznici nisu Njemačkoj dozvoljavali da pravi moderne brodske dizel motore, pa su oni bili prisiljeni usavršavati parni stroj. Tako su napravili možda i najmoderniji parostroj ikad, kakav je bio i na “Dobroti” – Lenz s dva dupleks cilindra, ventilima i niskotlačnom turbinom u koju je para odlazila nakon što odradi ciklus u motoru, umjesto da odmah ode u kondenzator. Tako stvarao se vakuum i povećavala brzina okretaja stroja, efikasnije koristila energija i povećavala brzina plovidbe”, objašnjava on.
Foto: Vijesti.me (SS Dobrota)
Uslijedila je plovidba na modernom Jugooceanijinom motornom brodu “Boka”, opet “Kordunu”, te parobrodima “Krivošije” i “Rumija”, da bi Pejović nakon toga ušao u jednu novu avanturu zvanu Sudan Line. Riječ je o novoformiranoj nacionalnoj brodarskoj kompaniji istočnoafričke države Sudan, a iza koje je zapravo stajala jugoslavenska državna financijska i tehnička podrška. SFRJ je tada obilno podržavala tu tek osamostaljenu bivšu britansku koloniju, pa su za Sudan 1962. i 1964, godine u brodogradilištu Uljanik u Puli jugoslavenskim novcem napravljena dva vrlo lijepa i moderna teretna linijska motorna broda “Sennar” i “Kordofan” od po oko 5.000 tona.
Foto: Vijesti.me
“Plovio sam na oba ta broda kao časnik stroja. Posada je bila mješovita – nas po četiri Jugoslavena (zapovjednik, upravitelj stroja, te prvi časnik palube, odnosno stroja) i oko 40 Sudanaca, a zadatak nam je bio da osim klasičnog vođenja broda, obučavamo sudanske pomorce. Većina njih su bili studenti koji su prethodno školovani u Jugoslaviji gdje su tri godine učili naš jezik, a potom četiri godine pomorsku školu. Odlično smo surađivali jer su neki od tih Sudanaca naš jezik govorili možda i ljepše i gramatički pravilnije od nas samih”, prisjeća se Pejović.
Kotorski strojar potom je plovio na velikom njemačkom tankeru “Clavigo” od 140.000 tona gdje je opet bio na parnom pogonu – ali ovog puta veoma zahtjevnom sistemu koji su činili kotlovi što su proizvodili tzv. superpregrijanu paru temperature 480 stupnjeva Celzija i pritiska 108 atmosfera, a koja je onda pokretala parnu turbinu. “Ta para je nevidljiva golim okom, samo je čujete. Ako, ne daj Bože, pukne kakva flanđa ili cjevovod, ta para vas neće opeći, već će doslovno presjeći čovjeka na pola”, naglašava Pejović, dodajući da se na “Clavigu” kratko zadržao, napravivši dva vijađa od Europe do Perzijskog zaljeva, i to oko Afrike i rta Dobre nade, a ne kroz Sueski kanal, koja su trajala po 32 dana. Tada je već bio odlučio preseliti u Veliku Britaniju i pokušati naći posao na kopnu, a uskoro se i oženio Britankom s kojom je u Liverpoolu zasnovao obitelj.
More zove
Ipak, more ga je i dalje vuklo pa se ubrzo ukrcao na bulk carrier “Timna” od 30.000 tona, koji je pripadao izraelskoj državnoj kompaniji “Zim Israel Navigation”, a što je bilo pravo čudo budući da je prethodno imao arapske, odnosno njemačke poslodavce na koje u židovskoj državi nisu gledali ni s najmanjom simpatijom.
“Još se sjećam časnika zaduženog za personal u toj kompaniji, izvjesnog Ajzaka. Sjedi za stolom, gleda moju dokumentaciju i reference i kaže: sve je ovo dobro, ali te moram zadnju stvar pitati – da nisi možda ikad plovio s nekim iz ovih arapskih zemalja? A ja dvije godine plovio za Sudan Line i obučavao Sudance… Zastao sam, a on pita – jesi, zar ne? Mogao sam pokušati da ne odgovorim istinu, ali nisam to učinio, već sam mu rekao tko su mi bili prijašnji poslodavci. Nasmijao se i samo tiho rekao – neka to ostane između nas i udario mi pečat da sam primljen”, priča kapo Pejović koji je onda na “Timnu” doveo i svoju ženu. Uskoro je međutim, odlučio skrasiti se i naći nešto što će ga držati bliže kući i obitelji u Liverpoolu, pa se zaposlio kao upravitelj stroja na brodovima jedne kompanije specijalizirane za poslove jaružanja morskog dna.
Foto: Vijesti.me
“Pet godina sam tako plovio na tzv. suction dredgeru, odnosno brodu bageru koji preko posebne velike cijevi promjera 18 inča što se spušta na morsko dno ispod broda, i jakih pumpi, usisava materijal – pijesak i mulj s dna. Kompanija za koju sam radio bavila se eksploatacijom pijeska za građevinsku industriju i proizvodnju betona. Taj materijal smo vadili u akvatoriju oko luke Liverpoola i na ušću rijeke Mersey. Brod je sa svojom usisnom granom mogao vaditi materijal s dubine od 22 metra, a pumpu je pogonio motor snage 800 konja. U jednoj turi bismo iskopali do 1.200 tona materijala koji se onda odnese na kopno i koristi u građevinskoj industriji. Ovisno od pozicije gdje bi vršili jaružanje, brod bi napunili za sat-sat i po vremena, a nekad bi nam, bogami, trebao i po čitav dan. Pri tome nerijetko morate prekidati posao jer se rešetka na početku usisne cijevi začepi krupnijim kamenom ili drugim materijalom, pa je morate vaditi i čistiti. Jednom sam tako u njoj našao čak i ljudsku lubanju”, kaže Pejović.
Kada je zbog krize na tržištu nekretnina i građevinarstva u Britaniji krajem sedamdesetih kompanija za koju je radio značajno reducirala svoju flotu brodova bagera, bokeljski strojar odlučio je konačno reći zbogom plovidbi i potražiti posao na kopnu. Radio je u nekoliko različitih firmi da bi se na kraju skrasio u kompaniji koja se bavila proizvodnjom i prodajom posebnih strojeva za razne namjene u tvornicama. On se tada specijalizirao za montažu i popravke jednog specijalnog stroja za pakiranje industrijskog eksploziva, pa je narednih godina putovao po cijelom svijetu i u raznim pogonima instalirao ove strojeve i opremu.
Kasnije je do odlaska u penziju radio i na instalaciji velikih industrijskijih mikrovalnih peći, pa je tako dolazio i u bivšu Jugoslaviju gdje je takve peći instalirao u tvornici za proizvodnju automobilskih guma i druge gumene robe “Tigar” iz Pirota. Time je ovaj nesvakidašnji čovjek i avanturist, u smislu svoje tehnike struke zatvorio puni krug – od rudimentarne tehnologije brodskih parnih strojeva s početka 20. stoljeća, dok kompleksne mikrovalne tehnologije s kraja tog stoljeća.
Plovio i po rijekama, radarom pratio oblak
Osim po svjetskim morima i oceanima, Nikola Pejović je svojevremeno, plovio i po rijekama. Na nagovor jednog prijatelja naime, 1965. odlučio je upisati Vanjskotrgovinski fakultet u Beogradu, ali su istovremeno njih dvojica i radila u tamošnjem velikom hidrograđevinskom poduzeću “Ivan Milutinović” i na njegovim plovnim objektima na Dunavu, Savi i drugim unutarnjim vodama. Kolega je plovio na remorkeru, a Nikola je bio strojar na jednom velikom PIM-ovom riječnom bageru.
“Tako sam nekoliko mjeseci radio na riječnom bageru na “produbljivanju odnosa” Bačke i Banata, odnosno održavanju i dubljenju kanala Dunav – Tisa – Dunav. Međutim, dolaskom zime, naš brod je povučen u tzv. zimovnik PIM-a u Beogradu. Oko nas snijeg, hladnoća, tamno nebo, a rijeka se zaledila što mi se nikako nije dopadalo. Tada mi je stigao i poziv za vojsku koji sam inače, ranije na Jugooceaniji uspješno odlagao nekoliko puta. Međutim, ljudi iz uprave PIM nisu se htjeli obratiti vojsci da mi se opet odloži odsluženje vojnog roka, pa sam nazvao Jugooceaniju i pitao ih hoće li oni to napraviti, a ja da odmah idem na neki njihov brod. Pristali su i opet sam tako odložio odlazak u vojsku koju sam tako otezao do krajnjih granica – 27. navršene godine života. Tada su me konačno regrutirali i poslali na odsluženje vojnog roka u Mornaricu – prvo u Pulu, pa sam poslije prekomandiran na rt Oštro na ulazu u Boku gdje sam služio kao poslužilac osmatračkog radara”, priča Nikola, koji kaže da se kao radarist nije proslavio jer je jednom kao navodni nepoznati brod koji je upao u naše vode na radaru pratio niske oblake jer i oni daju povratni radarski odraz.
“To sam kasno ustanovio, tek nakon što sam o neidentificiranom brodu u našim vodama već izvijestio komandu u Kumboru. Dežurnom vojniku s kojim sam bio na radio-vezi rekoh da sam se zbunio i da to nije nikakav brod, već oblak, na što je on uplašeno kazao da to ne smije prenijeti pretpostavljenima jer je u Kumbru već na osnovu moje pogrešne identifikacije radarskog odraza bila dana uzbuna i visoki časnici su nagrnuli u kasarnu. Stoga sam se onda mic po mic, izvlačio iz nebranog grožđa javljajući da brod (a bio je oblak) navodno mijenja kurs i izlazi iz naših teritorijalnih voda i nestaje prije nego što su za njim isplovili naši patrolni čamci”, uz smijeh prepričava ovaj vitalni osamdesetogodišnjak.
Pomagao zarobljenim crnogorskim pomorcima
Živeći od početka sedamdesetih u Liverpoolu, Nikola je bio željan domaćih ljudi kojih tamo gotovo da nije bilo. Stoga je konobarici u Seamens Clubu u liverpulskoj luci dao zadatak da mu javi ako tamo dođe neki crnogorski mornar, pa je ubrzo tako saznao za slučaj jednog panamskog trgovačkog broda koji je bio arestiran u toj luci zbog neplaćenih obaveza njegovog vlasnika za remont broda. Kapetan i nekolicina članova posade bili su iz Jugoslavije, pa je Pejović pohitao upoznati se s njima. Dok god je brod bio pod zapljenom, on je zemljacima i ostaloj posadi pomagao u rješavanju nekoliko tehničkih problema.
Drugi, mnogo ozbiljniji slučaj, dogodio se početkom devedesetih kada je u Liverpoolu, zbog sankcija UN prema tadašnjoj SRJ, uhapšen brod “Cetinje” (tada plovio pod imenom “Playa”) barske Prekooceanske plovidbe. Tridesetak pomoraca s tog broda koji je mjesecima bio prisilno usidren ispred luke bilo je u vrlo teškoj poziciji. Brod je ostao bez goriva, pa time i struje, hrane i vode je bilo sve manje i niko se nije osvrtao na ljude koji zbog sankcija i prekida novčanih tokova nisu dobivali ni plaće. “Uspio sam da preko jednog poznanika koji je bio poslanik u britanskom parlamentu sredim da se brodu ipak dozvoli da se veže u luci, dobije struju s kopna i da pomorci s “Cetinja” mogu izaći i kretati se po luci. U jednom obližnjem supermarketu organizirali smo akciju prikupljanja pomoći za njih, pa je svaki kupac mogao u jedna kolica na izlazu ostaviti svoj dobrovoljni prilog u obliku hrane, sredstava za higijenu i drugih potrebnih stvari jer posada “Cetinja” tada nije dobivala plaće i bili su bez novca”, prisjeća se Nikola koji je svojim zemljacima popravio i pokvareni električni grijač za vodu, pa su se oni konačno mogli istuširati toplom vodom, a povezao ih je i sa svojim poslovnim partnerima kako bi im pomorci s arestiranog “Cetinja” prodali višak nekih rezervnih dijelova za turbinu s brodskog motora, čime su došli do malo toliko im potrebnog novca.
Foto: Vijesti.me
“Jedne noći u 11 sati zazvonio mi je telefon u kući. Zvali su sa “Cetinja” da se brod topi i da imaju prodor vode. Popustio je jedan od ventila-kingstona na trupu i voda je nezadrživo nadirala u strojarnicu. Dok sam ja stigao prošlo je već pola sata i nivo vode je već bio prešao prve pajule u makini. Narednih nekoliko sati smo se zajedno borili da zaustavimo prodor vode, a ja sam ujutro autom pošao da kupim brzovezujući cement i daske za šalung, pa smo odmah potom betonirali i tako zatvori oštećeni i kingston i spriječili potapanje broda”, kaže Pejović koji je na svaki mogući način pomagao postepeno sve manji broj pomoraca koji je ostajao na “Cetinju”.
Na kraju nakon višemjesečne agonije s prvobitnih 30 pomoraca, na brodu su čekajući njegovu prodaju i naplatu svojih potraživanja ostala samo dvojica, ali su na kraju i oni odustali i odlučili se vratiti kući. Njih je Nikola autom poveo na aerodrom u Londonu i ispratio za domovinu. Napušteno i oronulo “Cetinje” su britanske lučke vlasti nedugo potom prodale u staro željezo.
Kako se prala odjeća na parobrodu
Na “Prenju” i ostalim starim parobrodima nije bilo perilica za rublje, pa je svaki član posade sam prao svoju odjeću u istom onom metalnom kotliću kojim se i tuširao.
“U njega staviš prašak – tada je bio “Tide”, napuniš vodu i staviš šporku robu, a onda u to staviš cijev od pare i otvoriš ventil. Vrlo brzo onaj prašak napravi pjenu, a sva mast i prljavština s robe ispliva na površinu vode odakle je skineš i onda ocijediš lijepo opranu robu”, priča Nikola koji je jednom poslušao i savjet starijeg kolege koji mu je pričao da se nekada na jedrenjacima odjeća posade prala tako što se veže u gomilu konopom i onda na drugom konopcu koji je vezan na palubi, baci u more i pusti po krmi od broda, da je pere samo more i kretanje broda.
“Ja sam to i napravio s nešto svoje robe, ali sam onda pošao za poslom i potpuno na to zaboravio. Sjetio sam se što sam učinio tek nakon nekoliko dana, te pođoh izvući onaj konop koji je još bio vezan za ogradu na krmi broda, ali sam kada sam to izvadio, na kraju našao samo poderotine odjeće i to na mjestima gdje je bio konop, a sve ostalo je more iscijepalo i odnijelo”, kaže Pejović dodajući da je onda bio vrlo ljut na starijeg kolegu koji mu je predložio tu metodu pranja odjeće.
Uskoro počinje obnova možda najpoznatije američke jahte USS Sequoia, nekadašnjeg privatnog utočišta američkih predsjednika, koja je desetljećima korištena za diplomatske i slične političke događaje. Ambiciozni plan obnove legendarnog broda nekoliko je puta odgađan, a plovilo se trenutačno nalazi na pristaništu u Belfastu, u saveznoj državi Maine gdje čeka početak restauracije.
Jahta poznata kao “Plutajuća Bijela kuća” izgrađena je 1925. godine i svojevremeno je slovila za najveću privatnu jahtu na svijetu. Služila je čak osam američkih predsjednika, a 2019. godine teglenicom je prebačena iz Virginije u Maine gdje se prekrivena folijom nalazi i danas. Njezina obnova trebala je početi još prije 4 godine, no sve se oteglo, prije svega zbog pandemije Covida.
Restauraciju bi trebala raditi poznata brodograditeljska tvrtka French & Webb, koja je već započela s pripremnim fazama koje uključuju korištenje moderne laserske tehnologije za izradu punog, trodimenzionalnog modela broda i nabavu rijetkog drva i materijala, sve u skladu s ekološkim standardima, piše The Maritime Executive a prenosi Morski.hr.
Foto: French & Webb
Prvotno je služila kao mamac za krijumčare
Jahtu je dizajnirao pomorski arhitekt rođen u Norveškoj John Trumpy, a izgrađena je 1925. godine u brodogradilištu Mathis u New Jerseyu za Emily Roebling Cadwalader, nasljednicu inženjerske obitelji koja je izgradila Brooklynski most u New Yorku. Šest godina kasnije, jahtu je kupila američka Vlada kako bi je koristili kao mamac za hvatanje krijumčara koji su ilegalno prevozili alkohol u doba prohibicije. No 30-ak metara dugu jahtu ubrzo je prisvojio predsjednik Hebert Hoover, čime je USS Sequoia postala nova predsjednička jahta. Zbog plitkog gaza bila je idealna za predsjednike jer je mogla ploviti rijekom Potomac do Washington DC-a.
Tijekom svog vrhunca, Sequoia je služila osam američkih predsjednika od Herberta Hoovera do Geralda Forda, prije nego li ju je 1977. tadašnji predsjednik Jimmy Carter odlučio prodati zbog smanjenja troškova, ali i kako bi okončao tzv. “eru carskog predsjedništva”. Neki od nezaboravnih događaja na jahti uključivali su česta putovanja predsjednika od Roosevelta do Richarda Nixona, a Harry Truman je na jahti vodio razgovore o atomskom naoružanju s čelnicima Kanade i Velike Britanije nakon Drugog svjetskog rata. Roosevelt je na popularnoj jahti ugostio britanskog premijera Winstona Churchilla, a jahtu je u vrijeme Nixona pohodio i sovjetski čelnik Leonid Brežnjev.
Foto: Nixon i Brežnjev/Wikipedia
Nije jahta služila samo za protokolarne događaje. Predsjednici su je koristili i u osobne svrhe pa je tako John F. Kennedy na njoj proslavio svoj posljednji rođendan, dok je Nixon na Sequoi svirao klavir u vrijeme kad se SAD-om počela širiti priča o aferi Watergate.
Foto: Kennedy slavi rođendan / Wikipedia
Jahta je nakon prodaje postala turistički čarter brod na rijeci Potomac, s tim da je nekoliko puta mijenjala vlasnike. Godine 1987. proglašena je nacionalnim povijesnim spomenikom.
Obnova jahte trebala bi početi na proljeće iduće godine, a planirani završetak radova je tri godine. Kada obnova bude gotova, očekuje se da će se Sequoia vratiti u Washington gdje će se koristiti kao plutajući edukativni centar.