Den Eror čovjek je od mora – završio je Pomorsku školu, a zatim i Fakultet – plovi godinama na različitim brodovima, od tankera, do ribarica. Ali Den osvaja ne samo mora, nego i planine. Osvojio je tako nedavno i najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT.
– Den je jedan od onih ljudi koje bi svatko trebao imati u životu, kod njega je najbolja stvar što nema onu blokadu koju svi imamo, to se ne može, kaže Denov prijatelj Igor Goić.
Može, može. Den što naumi, to i napravi. Teško je reći što je bila njegova prva ljubav, more ili planina. Kroti Den i daleka mora i vrhove planina od mladih dana.
– Počeo sam ploviti s 18 godina, kada sam završio Pomorsku školu, znači asistentura, na Tankerskoj plovidbi. To sam odradio pa sam klasu položio, znači kao treći časnik, opet sam išao na Tankersku plovidbu i onda sam Fakultet završio jer bez faksa nemaš baš ništa. Nakon faksa sam išao na kruzere ploviti, tamo sam bio treći pa drugi časni,k položio klasu za kapetana i onda sam otišao u Ekvador na ribaricu, priča svoju životnu priču Den Eror.
U međuvremenu je i planinario.
– Penjao sam znači cijeli život, penjem brda, prvo sam s tatom počeo penjati po Paklenici. I onda kad popneš ta neka brda, onda shvatiš da ideš dalje, na više, više, najveći vrh Slovenije, Triglav pa Makedonija i onda samo prije par godina otišao sam na Kilimandžaro pa onda shvatiš da moraš ići na najviši vrh svijeta, jer to, to je to onda. I onda sam se odlučio penjati, penjati Everest, penjati se na vrh svijeta.
– I onda ti tako kaže jedan dan onako usput ja idem u pet mjesecu popeti se na Mount Everest, tebi to nije ništa čudno, to ti je ok. To je Den, govori prijatelj Igor.
Den je tako naumio, odlučio i naravno pobijedio najviši vrh planeta.
– Pa osjećaj je dobar, hladno ti je, ali sve je super, kad se popneš, ali znaš da moraš se onda na kraju spustiti. Pa jedno minus 30, minus 40, vjetar je 100 km na sat, hladno, ne zadržavaš se puno na vrhu. Kratko, jedno deset minuta i gotovo jer možeš dobiti ozebline, možeš dobiti svašta, možeš bez kisika ostati i odmah bježiš dolje, znači ne spavaš ni u kampu 4, ni u kampu 3, nego ideš dolje gdje možeš bez kisika, to je kamp 2 i to završi nakon jedno 30 sati od kad si krenuo, pojašnjava Eror.
– Ja sam ga pratila preko jedne aplikacije, tako da mi je drago da je to postojalo, jer nema gore signala, ne možeš se čuti, nemaš koga pitati. I ti onda ništa, samo danima sjediš i čekaš, tako da mi je bilo drago. Nije on javio da se popeo, nego sam vidjela da je na putu prema kampu 4, prema dolje – tako da to je bilo veliko olakšanje, govori djevojka Marija Opačak.
– On je takav lik da jedan dan dođeš kod njega, a on slaže CNC stroj od tri metra, dođeš drugi dan, slaže krivilicu za metal jer bi htio početi raditi trailer za paraglajder i on ga stvarno napravi i stvarno ode letjeti s time – i to sve funkcionira, to sve radi, govori prijatelj Igor Goić.
– Pa nikad nije dosadno, to je ono, probudiš se ujutro i misliš da ideš na kavu, na Poluotok i završiš na Paklenici, otprilike, i vratiš se za dva dana kući. Draže mi je kad je ovdje, ali treba ga podržati i dok on se penje, ističe djevojka Marija.
– Idem na vrh Sjeverne Amerike, najveći, kad to odradim, ostaje mi Australija i Oceanija, i onda je najzadnji, ne najteži, nego najskuplji, ostaje mi ta Antarktika, jer to je ono popriličan izazov financijski, pa tražim sponzore koji bi to odradili, navodi Den Eror.
Do tada, u đir će do obližnjih otoka i ribolov.
– Spojivo, jako spojivo, cijeli život sam na moru, živim na moru, pomorac sam, imam svoj brod, znači, idem na ribe, ali onda ideš i na drugu stranu malo da ideš planine vidjeti, da vidiš kako je u brdu, kako je i tamo, ističe Eror.
Ljubav prema moru i planinama, ljubav je prema životu i otkrivanju novih neutabanih puteva koji uvijek vode prema vrhu.
Ana Dobrović
