Nelson u to doba još nije imao čin admirala, nego je bio samo komodor.
Dana 14. veljače 1797. godine dogodila se Bitka kod Rta sv. Vincenta između Velike Britanije i Španjolske. U toj se bitci proslavio Horatio Nelson, koji je za svoje zasluge dobio vitešku titulu. Naime, Nelson je primanjem u viteški Red kupatila (engl. Order of the Bath) postao vitezom, a dobio je i pravo na stavljanje riječi sir ispred svog imena i prezimena.
Bitka kod Rta sv. Vincenta dogodila se u Atlantskom oceanu, u blizini najisturenijeg portugalskog jugozapadnog rta, zvanogCabo de São Vicente (hrv. Rt sv. Vinka ili sv. Vincenta). Taj rt, nazvan po katoličkom svecu Vinku (lat. Vincentius) iz Zaragoze, đakonu i mučeniku, ujedno je i najisturenija jugozapadna točka cjelokupne kontinentalne Europe.
Britanske snage u toj je bitki predvodio admiral John Jervis, vrhovni zapovjednik britanskih pomorskih snaga u Sredozemlju, kome je Nelson bio podređen. Napomenimo, Nelson u to doba još nije imao čin admirala, nego je bio samo komodor. Budući da je Nelson rođen u rujnu 1758. godine, u razdoblju kad se dogodila spomenuta bitka imao je 38 godina. Zapovijedao je brodom HMS Captain, kojim je u bitki počinio junačko djelo. Naime, kad je uvidio da iz postojeće linijske formacije njegov brod neće imati vremena za ulazak u okršaj s protivničkim brodovima, samoinicijativno je napustio formaciju i krenuo niz vjetar. Time je dobio priliku za izravan okršaj s čak šest najvećih španjolskih brodova. Britanci su odnijeli sjajnu pobjedu, s time da je Nelson zarobio najviše protivničkih plovila. Njegova odluka o spomenutom napuštanju formacije bila je vrlo rizična, jer se praktički suprotstavio zapovijedima nadređenog admirala. Na njegovu sreću, admiral Jervis nije poduzeo korake protiv njega, nego ga je pohvalio.
Dana 17. veljače 1864. godine izvedeno je prvo podmorničko potapanje ratnog broda. Radilo se o pretposljednjoj godini Američkog građanskog rata, pri čemu je sjevernjački brod USS Housatonic u luci grada Charlestona potopila južnjačka podmornica Hunley; piše Povijest.hr
Ta je podmornica bila duga otprilike 12 metara, a pokretana je na ručni pogon. Naime, u njoj se nalazilo osam pripadnika vojske Konfederacije (Juga), koji su ručno okretali osovinu povezanu s propelerom. Na vrhu pramca podmornice nalazio se eksplozivni naboj pričvršćen na štap duljine oko sedam metara. Podmornica se zaletjela u trup spomenutog sjevernjačkog broda, tako da se eksplozivni naboj zabio u njega (imao je svojevrsne šiljke). Zatim se podmornica trebala odmaknuti od broda na dovoljnu udaljenost i aktivirati eksploziv putem žice.
Eksplozija je doista probila trup USS Housatonica i on je potonuo za samo nekoliko minuta. Međutim, izgleda da se podmornica nije uspjela dovoljno odmaknuti od broda prije eksplozije jer se nikada nije vratila u svoju luku. Moguće je da je eksplozija naboja onesvijestila njenu posadu, što je na kraju dovelo do potonuća i smrti svih osam članova posade. Unatoč tom gubitku, misija je bila uspješno izvršena, jer je USS Housatonic, dug 62 metra i s istisninom većom od 1000 tona, potopljen.
Danom 15. veljače 1493. datirano je pismo Kristofora Kolumba o otkriću novih zemalja, napisano tijekom njegovog prvog putovanja. Navodno ga je Kolumbo napisao tijekom putovanja na karaveli Niña, dok je još bio na povratnom putu prema Europi. Kopije tog pisma ubrzo su tiskane na području Španjolske, a kasnije i u mnogim drugim europskim zemljama. Nedavni izum tiskarskog stroja omogućio je brzo širenje sadržaja tog pisma po Europi; piše Povijest.hr
U tekstu je Kolumbo iznio svoje uvjerenje da je doplovio do skupine otoka u blizini Indije, a da se i Kina morala nalaziti nedaleko od područja koje je otkrio. Lokalne je stanovnike nazivao Indijancima (španj. Indios), a opisao ih je kao divlje, no prilično neopasne ljude.
Bogatstva novootkrivenih krajeva Kolumbo je preuveličao, vjerojatno kako bi privukao pažnju na svoj uspjeh i kako bi dobio sredstva za opremanje sljedeće ekspedicije preko Atlantskog oceana. I doista, već u rujnu iste godine isplovio je na novo putovanje, a njegovi izvještaji o otkriću novih zemalja postali su slavnima u Europi.
Britanska akcija izazvala je međunarodni spor iutjecala na daljnji tijek svjetskog rata.
Šesnaestog veljače 1940. godine Britanci su zauzeli njemački tanker Altmark. Bila je to posljednja velika akcija upada na neki brod u povijesti Britanske kraljevske mornarice. Brod Altmark bio je tanker u službi Njemačke ratne mornarice koji je prevozio naftu i ostale stvari potrebne za opskrbu teške krstarice Admiral Graf Spee (ta je krstarica potopljena kod obala Južne Amerike). Altmark se iz južnoameričkih voda uputio natrag prema Njemačkoj,ploveći pod neutralnom zastavom i lažnim imenom; piše Povijest.hr
Tanker je Veliku Britaniju morao zaobići sa sjevera i proći kroz teritorijalne vode Norveške koja je u to vrijeme još bila neutralna. U potjeru za njim upućen je britanski razarač ”Cossack” koji ga je sustigao i napao u fjordu Jossing. Osobita motivacija Britancima za zauzimanje Altmarka bila je činjenica da je taj brod prevozio britanske zarobljenike s brodova koje je prethodno potopila spomenuta teška krstarica Admiral Graf Spee (njih 229). Britanska akcija bila je uspješna, a zarobljenici su oslobođeni. Britanski komandosi u napadu su ustrijelili četiri njemačka mornara, te oštetili tanker.
Ova britanska akcija izazvala je međunarodni spor i utjecala na daljnji tijek svjetskog rata. Naime, norveška vlada, izložena nacističkim prijetnjama, oštro je prosvjedovala zbog kršenja međunarodnog prava, točnije napada na strani brod u njihovim teritorijalnim vodama. Odmah nakon ove afere Hitler se odlučio na invaziju Skandinavije u strahu da ga Britnaci ne preteknu.
Sam tanker kasnije je popravljen te je pod imenom Uckermark opskrbljivao njemačke brodove Scharnhorst i Gneisenau do potonuća u Yokohami potkraj 1942. uslijed eksplozije vlastitog streljiva.
Posada broda obalne straže ”Cutter James” iskrcala je više od milijardu dolara ilegalnih narkotika u četvrtak, 17. veljače u Port Evergladesu na Floridi nakon 90-dnevne ophodnje u istočnom Pacifiku i na Karibima; javlja The Maritime Executive
Posada broda postavila je nove rekorde tijekom svoje patrole za najveću pojedinačnu zabranu kokaina od gotovo 5 kilograma vrijednu 206,4 milijuna dolara, i najveću pojedinačnu zabranu marihuane od gotovo 2 kilograma, vrijednu 3,59 milijuna dolara. To je ujedno i najveća količina krijumčarene robe koja se zabranila tijekom patrole istočnim Pacifikom.
“Najbolji dio mog posla je stajati ovdje na kraju ophodnje te uvidjeti nevjerojatne napore članova posade koji su se dobrovoljno prijavili za izazovne i opasne dužnosti kako bi zaštitili naše obale”, rekao je kapetan Todd Vance, zapovjednik broda obalne straže ”Cutter James”. “Svaka zabrana je složen proces i nema dva ista slučaja. Zapravo, Jamesova posada izvršila je istodobne zabrane dvaju brzih brodova udaljenih 55 milja od patrole čime su pokazali predanost i profesionalno izvođenje misije suzbijanja droga.”
Droga, koja je uključivala približno 25 kilograma kokaina i 7 kilograma marihuane, vrijedna približno 1,06 milijardi dolara, zabranjena je u međunarodnim vodama istočnog Tihog oceana i Kariba. Kombinirana patrola uključivala je šest brodova obalne straže, James, Stone, Griesser, Northland, Diligence i Margaret Norvell te USS Milwaukee. Patroli se pridružio brod Njegovog Nizozemskog Veličanstva Holland, a patrolu je podržala i postaja obalne straže San Juan.
Brojne američke agencije iz Ministarstva obrane, pravosuđa i domovinske sigurnosti surađivale su u borbi protiv transnacionalnog organiziranog kriminala. Obalna straža, mornarica, carinska i granična zaštita, FBI, Uprava za borbu protiv droga, te imigracijska i carinska služba, zajedno sa savezničkim i međunarodnim partnerskim agencijama, igraju ulogu u operacijama protiv droga.
Usred noći, na talijanskom trajektu Euroferry Olympia koji plovi na ruti između grčkog grada Igoumenitsu i talijanskog Brindisija, izbio je požar. Na brodu je bilo 237 putnika i 51 član posade.
Prema izvješćima talijanske novinske agencije Anse, oko 7 sati ujutro brod je u potpunosti evakuiran s brodskim vozilima, a ozlijeđenih nema, javlja Morski.hr
????????#GRECIA ????#URGENTE | Primer video del incendio que se registró en el barco Euroferry Olympia, en la isla de #Ereikousa, frente a #Corfú.
Según los medios griegos, los 237 pasajeros y 51 tripulantes fueron rescatados sanos y salvos.
Požar je izbio oko 9 nautičkih milja od obale, u srcu grčkog područja traganja i spašavanja. Grčka obalna straža, odgovorna za spašavanje, odmah je kontaktirala Glavno zapovjedništvo lučkih uprava u Rimu kako bi koordinirala intervenciju: talijanska obalna straža stavila je na raspolaganje pomorska i zrakoplovna sredstva, koja međutim nisu potrebna. Osim patrolnih čamaca grčke obalne straže, na licu mjesta je intervenirala i jedinica talijanske financijske policije koja se nalazila na tom dijelu mora.
Prema saznanjima talijanske obalne straže, nema žrtava i ozlijeđenih. Plamen je izbio ubrzo nakon isplovljavanja iz grčke luke Igoumenitsa.
Kapetan “Euroferry Olympia” zamolio je putnike da napuste brod: na mjesto su poslana tri patrolna čamca i tri tegljača grčke obalne straže. Putnici su spašeni evakuacijom na brodske čamce za spašavanje.
Požar je izbio sjeverno od Krfa, na potezu između Grčke i Albanije. Utvrđuju se uzroci požara.
Azara Crew Agency potpisala je ugovor o suradnji s FMTC Safety trening centrom, kako bi proširila offshore usluge za klijente, ali i za sve pomorce kojima su potrebni offshore certifikati.
FMTC (Fire and Medical Training Centre) je centar za obuku pomoraca koji omogućuje stjecanje nužnih certifikata u skladu sa STCW standardima, Offshore (OPITO & NOGEPA) te Wind tečajeve (GWO).
Trening centri za obuku FMTC-a nalaze se na najpristupačnijim mjestima diljem svijeta, primjerice u neposrednoj blizini zračne luke u Amsterdamu, u Dordrechtu kraj Rotterdama, te u gradu Houma u SAD-u.
Azara Crew Agency, uz pomoć svojih suradnika, nudi pomorcima:
• OPITO, NOGEPA ili GWO tečajeve na zahtjev pomoraca/klijenta
• Organizacija putovanja i smještaja
• Mogućnost online praćenja tečajeva, što omogućuje kraći boravak u trening centru
• Otkazivanje ili odgoda zakazanog termina tečaja (do 24 sata prije treninga)
Za više informacija posjetite našu web stranicu www.azara.hr, kontaktirajte nas putem e-maila info@azara.hr ili direktno na broj telefona +385/22 500-503
Već je pisano o trgovačkim, putničkim i ratnim brodovima, ali nikad o posebnoj kategoriji brodova – jahtama. Iako građene za užitak svojih vlasnika, njihove sudbine su se pokazale vrlo zanimljivima; piše Novi List
Petog siječnja 1915. godine bojni brod »Monarch« (zap. Rossler) i monitor »Kronprinz Erzherzog Rudolf« (Florio) daju podršku pješaštvu koje se bori protiv crnogorskih trupa u zoni Bazdan-Grahovac, a 14. siječnja torpiljarka Tb68 probija se u luku Bar kako bi pokušala zarobiti kraljevsku jahtu »Rumija«, koja je u toj luci bila privezana, ali se morala povući zbog vatre otvorene od bitnice na rtu Ratac, na sjeveru zaljeva. Isto se dogodilo razaraču »Csikos«, koji je, nešto kasnije, pokušao ući u luku kako bi uništio skladišta na obali – gađali su ga topovi s rta Volujica.
»Rumija«
Nešto kasnije odlučeno je da se pokušaj ponovi s jačim snagama, pa su u noći s 1. i 2. ožujka razarači »Csikos« (Huber), »Streiter« (Račić), »Ulan« (Panfilli) i torpiljarke Tb57, Tb66 i Tb67 (Rossel) isplovile iz baze u Kotoru izvršiti akciju koja je imala za cilj da torpiljarke uđu u luku Bar pod zašitom razarača u svrhu zarobljavanja ili potapanja jahte »Rumija« koja je služila kralju Nikoli Petroviću, uništenje drvene obale i skladišta koji su uočeni zračnim izviđanjem te miniranje luke.
Dolaskom pred luku Bar, razarači su zauzeli predviđene položaje: »Csikos« od 800 do tisuću metara ispred rta Volujica, »Streiter« na 500 metara od »Csikosa« u smjeru Crnog rata, a »Ulan« dva kilometara zapadno od rta Volujica, dok su torpiljarke ulazile u luku.
Padala je jaka kiša, more je bilo valovito, pa je brodovima bilo gotovo nemoguće održavati preciznu paljbu, tako da je »Csikos« odustao od uzvraćanja vatre bitnici na rtu Volovica u strahu da će pogoditi vlastite torpiljarke u luci. »Csikos« je upalio svoje reflektore kako bi oslijepio crnogorske topnike. U luci je torpiljarka 67 ispalila torpedo prema sredini drvenog mula i potpuno ga uništila. Torpiljarka 66 (von Koffheim), nakon što je postavila tri mine na šest metara od obale, iskrcava mornare koji pale materijal na vrhu obale, ali nisu pronašli materijale koje je otkrilo zrakoplovstvo – ispostavilo se da se radilo samo o hrpi otpada. Torpiljarka Tb57 (Heinz-Erian) se približila jahti, zamjenik zapovjednika se popeo na nju te ustanovio da ju je posada napustila.
Nakon nekoliko pokušaja odvezivanja jahte koja je bila u četverovezu kako bi je oteglili, odlučuje se uzevši u obzir stanje mora, da se potopi. Mornari su se vratili na torpiljarku koja se udaljila oko 200 metara i ispalila torpedo koji je prelomio jahtu. Odredi mornara koji su se iskrcali s torpiljarki bili su stalno praćeni vatrom iz brodskih mitraljeza.
U četiri sata ujutro torpiljarke su isplovile iz luke Bar i zajedno s razaračima otplovile prema bazi u Kotoru.
»Rumija« je u Balkanskom ratu surađivala s kopnenom vojskom u Medovi i prevozila potreban ratni materijal s grčkih brodova na obalu. U Prvom svjetskom ratu njome su prevoženi vojska, hrana, municija i ratni materijal iz Bara za Medovu, a nakon opsade Pristana, prevoz je vršen iz Medove i Drača. Podrtina jahte »Rumija« nalazi se samo 80 metara od glavnog lukobrana, na dubini od samo 18 metara.
»Bonanza«
Jahta »Bonanza«, duga 27 i široka 4,62 metra, izgrađena je 1891. godine u brodogradilištu Forrest & Son u Wivenhoeu za J. Denison Pendera iz Londona. Pogonio ju je parni stroj dvostruke ekspanzije brzinom od deset čvorova. Promijenila je više imena i vlasnika do 1908. godine, kada joj je matična luka – Senj: 1895. postaje »Tita« (vlasnik Gaston Leverd iz Pariza), 1904. »Sita«, a 1907. »Urania« (vlasnik Arturo Arpa iz Napulja). Četiri godine kasnije, postaje »Svačić« u vlasništvu Hrvatskog parobrodarskog društva na dionici Senj, a 1920. istog imena nalazimo je u floti Nikole Žica iz Splita. Deset godina kasnije i dalje je u Splitu, ali je vlasnik Ribarska zadruga d.s.o.j, a osam godina kasnije u vlasništvu je Ribarske zadruge d.s.o.j. iz Punta (Krk). Potopljena je 20. srpnja 1944. u savezničkom zračnom napadu na Punat, a 1945. vadi ga ekipa JRM-a, te se popravlja i rekonstruira u Puntu gdje mijenja ime u »Petar Svačić«. Godinu nakon toga pripada Središnjici za plovidbu u Rijeci i održava liniju Rijeka-Malinska pod imenom »Trogir«. Utemeljenjem Jadrolinije 1947. godine ulazi u njenu flotu, a 1955. je ustupljen JRM-u, nakon čega odlazi u raspremu. Tri godine kasnije prodan je Brodospasu iz Splita i počinje rezanje u rezalištu Sv. Kajo u Splitu.
»Sybil«
»Sybil« je izgrađena 1872. godine u brodogradilištu Day, Summers & Co. Ltd. u Northamu (Sunderland) za F.T. Rufforda iz Stourbridgea. Bila je duga 31,4 i široka 4,6 metara, a pogonio ju je parni stroj dvostruke ekspanzije brzinom od osam čvorova. Iste godine mijenja ime u »Saint Joseph« (vlasnik markiz Prealuxa Langevina), pet godina kasnije mijenja ime u »Saint Michel III«, a vlasnik je glasoviti pisac Jules Verne.
No, nakon samo dvije godine vlasnik je Percival Tonge iz Oxtona (Cheshire), odmah potom Henry J. Fenner iz Londona te 1883. Frederic Eden također iz Londona. Napokon 1886. godine dolazi u Jadran, jer ju kupuje crnogorski knjaz Nikola, 1890. u vlasništvu je Mate Švrljuga i društva iz Rijeke. Samo godinu dana kasnije ulazi u flotu Ungaro-Croate iz Rijeke, da bi 1896. postala »Krka« u floti šibenskog brodara Pio Negri & Co. Kasnije, 1904., mijenja ime u »Obrovac«, 1908. je u floti S.A. Dalmazia iz Zadra, a 1922. Jadranske plovidbe d.d. sa Sušaka. Svoje plovidbe završava 1927. godine u nepoznatom rezalištu.
Foto: MŠC Split: Školski brod JRM Galeb ispred vulkana Stromboli/lanterna-magazin.net
Kad se u Domovinskom ratu 1991. i 1992. godine Jugoslavenska ratna mornarica povlačila iz hrvatskih voda brod “Galeb” bio je sastavni dio njene flote i tada je započela njegova agonija; piše Slavko Suzić za lanterna-magazin.net
Kapetan fregate, danas pokojni Slovenac Herman Drnovšek, bio je pretposljednji zapovjednik školskog broda “Galeb”, nekadašnje Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). Kada bi brodski kuhar skuhao hranu za posadu, prvi pijat trebao je kušati kapetan Herman. Ako je bio zadovoljan hranom, tek tada se poslužila posada ili se ponovo moralo kuhati – zapovjednik Herman napustio je brod 17. srpnja 1991. godine.
Dragan Jurić-Miro, posljednji mirnodopski zapovjednik „Galeba“
Posljednji mirnodopski zapovjednik “Galeba” bio je tada 37-godišnji poručnik bojnog broda Dragan Jurić-Miro, Hrvat po nacionalnosti (Pločanin). S dužnosti zamjenika zapovjednika promaknut je u zapovjednika „Galeba“ 30. srpnja 1991. godine. Upravitelj stroja bio je Srboljub Petrović. Oficiri su bili dijelom Srbi, dijelom Hrvati (Slavonci, Dalmatinci), te bosanski muslimani. Uglavnom su to bili mladi časnici: Miroslav Ludman iz Đakova, Boško Balen iz Splita, poručnik bojnog broda Stanković (iz Slavonije), zastavnik prve klase Panđa i poručnik korvete Jovica Ćurčić (iz Vojvodine). Na brodu je bilo i ročnika iz Rijeke, Raba, Labina, Pule, Poreča i Umaga. Bila je to stota klasa na brodu (tzv. septembarci).
U jesen 1991. godine, “Galeb” je bio na vezu u Riječkoj luci, što je naravno uznemirilo građane Rijeke, a o tome se pisalo i u Novom listu. U zimi 1991. godine, “Galeb” je pristao u Puli, na rivi Gulio Revelante tvornice cementa, kako bi ukrcao nove ročnike koji su kasnije prebačeni u Split, na Lastovo, Vis i u Tivat.
No, vratimo se malo u ljeto 1991. Do zime iste godine odvilo se više kontroverznih događaja vezanih za najpoznatiji brod bivše države.
Vojne vježbe u ljeto 1991.
U srpnju 1991. godine brod “Galeb” je nekoliko dana bio na rutinskoj plovidbi iz Splita do otoka Palagruže, s pitomcima Pomorske vojne akademije u Splitu. Zadatak posade bio je obilazak vrha svjetionika, što su iskoristili i za kupanje na plaži. Kasnije je, na otvorenom moru, provedena vježba pucanja iz protuavionskih mitraljeza, jednog s lijeve i jednog s desne strane na otvorenoj palubi, na krmi. Tijekom vježbe, za vrijeme plovidbe, aktivirana je i podvodna mina, bačena s krme u more.
U Kumboru u Crnoj Gori 23. srpnja 1991. na Galeb se ukrcalo preko 1000 ročnika posljednje 105. klase mornara. Brodom su krenuli put Pule u Muzil na pješadijsku obuku, a zatim se brod vratio u luku Split.
Tenzije i odlazak na Vis
Uslijed ratnih događanja između bivših jugoslavenskih republika, na brodu su počele tenzije, te je znatan broj oficira podnio zahtjev za prekid aktivne vojne službe. Tenzije su osobito eskalirale između mornara hrvatske i srpske nacionalnosti. Stalne prijetnje ZNG-a, koji je u Splitu formiran u travnju 1991. godine, u kolovozu iste godine natjerat će brod “Galeb”, uz još nekoliko neispravnih ratnih brodova koje je stavio u tegalj, na odlazak u vojnu bazu na otoku Visu.
“Galeb” je bio usidren ispred grada, oko tjedan dana. Posada broda u tom je razdoblju bila izložena svakodnevnim provokacijama otočana. Pritisak na vojsku bio je velik, toliko da se nisu mogli ni iskrcati na obalu. Zbog toga “Galeb” odlazi za Tivat, gdje je duže vrijeme ostao na vezu. Početkom rujna “Galeb” plovi u Pulu, gdje se ukrcavaju ročnici koje odvozi u Split, Lastovo, Vis i Tivat.
Odlasci s broda i napuštanje JNA
U tim nemirnim vremenima na brodu “Galeb” služio je i ročnik U.K. iz Brseča, kormilar hrvatske nacionalnosti. Kako sam navodi, jednog dana pristupio mu je zapovjednik broda i rekao mu da iz Pule ode kući, što je izazvalo negodovanje poručnika korvete iz Vojvodine, Jovice Ćurčića. U rujnu 1991. godine U.K. je u Puli ipak uspio napustiti “Galeb”, na koji se ukrcao u srpnju 1990. godine, u Lori.
foto/ BO BO, RT SLO: brod Galeb u koparskom zaljevu, 20. listopad 1991./lanterna-magazin.net
U prvoj polovini rujna na povratku iz Pule brod “Galeb” je ponovno došao na vez u Tivat, i sa broda se „skinuo“ zapovjednik broda, kapetan fregate Dragan Jurić-Miro (1954.-2013.), te još četiri ročnika Hrvata. Kapetan Jurić napustio je Jugoslavensku ratnu mornaricu i zapovjednički most broda, koji je desetljećima u bivšoj Jugoslaviji slovio kao „brod mira“. Prešao je u Hrvatsku mornaricu.
Foto:Luški glasnik: Galeb uplovljava u luku Kopar 20. listopada 1991 – 150 pripadnika TO Slovenije budno prati postupke JNA
Napeti pregovori i odlazak iz Kopra bez incidenata
Brod „Galeb“ dobio je ratnog kapetana Branislava Markovića. Brod je, u listopadu otplovio u Kopar, gdje je trebao ukrcati oficire i ročnike koji su služili u Sloveniji. U Koparski zaljev kao pratnja brodu „Galeb“ doplovio je i razarač „Kopar“, što je pobudilo veliki nemir kod slovenske strane.
Pregovorima su uspjeli postići da razarač izađe na otvoreno more gdje se usidrio, a slovenska strana je morala povući svoju Teritorijalnu obranu iz luke Kopar. Brod Galeb napustio je luku Kopar 21. listopada 1991.g u 7.00. sati; na njegovim palubama otputovalo je 1130 vojnika ročnika i njihovih oficira. Razarač Kopar otplovio je jedan sat prije broda Galeb.
Foto:httpsprava.si: luka Kopar, vojnici JNA ukrcavaju se na brod Galeb/lanterna-magazin.net
Nakon toga, bez zaustavljanja, Galeb odlazi u luku Bar u Crnoj Gori. Bila je to njegova posljednja plovidba uzduž cijelog Jadrana, u studenom 1991. godine. Predsjedništvo SFRJ donijelo je 18. srpnja 1991. odluku o povlačenju JNA iz Slovenije
JNA je koristila hrvatski teritorij za izvlačenje ljudstva i vojne tehnike i opreme. Korištene su sve vrste prijevoznih sredstava. JNA je vojnu silu iz Slovenije usmjerila u Srbiju, Bosnu i Hrvatsku ciljano tamo gdje su bila područja sa srpskim stanovništvom, a morskim putem u Crnu Goru. Kako se ratna situacija sve više zaoštravala i jačanjem ZNG Hrvatske i nastanka rata između Hrvatskih snaga i JNA, prekinuto je izvlačenje vojske iz Slovenije preko Hrvatskog teritorija. Praktički, JNA je zaglavila u Sloveniji.
Neprijateljstva između Slovenske Teritorijalne obrane i JNA bile su na rubu otvorenog sukoba; taj dio zaostale vojske koja je do zuba bila naoružana lakim oružjem brojio je preko 3500 vojnika – uglavnom ročnika i njihovih oficira. Bili su opskrbljeni i borbenim i neborbenim vozilima.
Ne ide preko Trsta
Plan izvlačenja vojske JNA iz Slovenije bio je preko Luke Trst, te je komanda JNA uspostavila pregovore sa Talijanima. Kada je Tršćanska desnica doznala da će se JNA evakuirati preko Tršćanske luke digli su veliki politički protest jer nisu željeli „Titovu“ vojsku u Trstu, prisjećajući se 1945. godine, tako da su pregovori prekinuti i ta namjera je odbačena.
Zatim je JNA započela pregovore sa slovenskom stranom i dogovoreno je da evakuacija vojske bude izvedena preko luke Kopar. Vojska i vojna tehnika te oprema iz Slovenije u luku Kopar stigla je svim vrstama vojnog i civilnog saobraćaja i prijevoznih sredstava. Evakuacija je bila vrlo dobro organizirana s obje strane; bez obzira na veliku nervozu i napetu situaciju slovenski pregovarači i policija dobro su odradili odlazak vojske bez i jednog incidenta, pod stalnom prismotrom Slovenske Teritorijalne odbrane.
Dogovoreno je da Koparsku luku vojska treba napustiti od 20. do 25. listopada 1991. godine. U Luku Kopar 20. listopada 1991. stigao je ratni brod „Galeb“, potom crnogorski trajekt Sveti Stefan i vojni trajekt PO-9, dva vojna transportna broda te trajekt Lipa koji je plovio pod monrovskom zastavom. Posljednjeg dana, 25. listopada, uplovio je i ciparski trajekt Venus .
Iz Kopra je tim brodovima otišlo oko 3200 vojnika i preko 200 borbenih i neborbenih vozila. JNA je Sloveniju napustila u ranim satima 26. listopada 1991. godine.
Foto:httpsprava.si: posljednji vojnik JNA ukrcava se na brod Galeb/lanterna-magazin.netFoto:httpsprava.si: Galeb posljednji put u Kopru, vojska napušta Sloveniju/lanterna-magazin.net
U prosincu je vojsku i vojnu tehniku vojnih garnizona sa jadranskih otoka, počevši od Lošinja, ukrcavao jedan britanski trajekt te ih odvezao u luku Kumbor u Crnoj Gori.
Na brodu “Galeb” nije bilo niti jedne štive. Posada i putnici su spavali na pramcu i krmi; u većim prostorima, u kojima je boravilo 15- 20 ljudi. Ujutro bi se s kapetanom, časnicima i cijelom posadom vršila smotra u središnjem dijelu broda, gdje su se ujedno posluživali i doručak, ručak i večera. Titove odaje bile su prazne i nisu se koristile.
”Galeb” je dug 117, širok 15,13 metara, a deplasman mu je 5.754 tone. Brzinom od 17 čvorova pokretala su ga dva ”Fiat” dizel motora, ukupne snage 7200 konja.
Neuspješni pregovori
Stjecajem okolnosti, brod “Galeb” imao je još tri kratke plovidbe. Prva je bila prilikom napada na Dubrovnik, tijekom kojega su talijanski admirali upravo na “Galebu” pregovarali s oficirima JNA o prekidu napada, ali bez uspjeha. “Galeb” potom odlazi na vez u Boku.
„Galeb“ ide za Komižu po brodolomce
Drugo “Galebovo” isplovljavanje bilo je povezano s havarijom RO-RO broda “Soul Phrynea”, jednim od brodova kojim je vojska JNA napustila Pulu. Dana 5. prosinca 1991. godine, “Soul Phrynea” iz Pule je krenuo u 5.30 sati, a istoga dana u 18.30 potonuo je između Komiže i Lastova uslijed eksplozije i požara u garažnom prostoru. Unutra su se nalazili vojni bageri i druga tehnika koju su pripadnici JNA uzeli sa sobom prilikom odlaska, kao i naoružanje iz pulskoga garnizona, pa čak i smrznuto meso iz Muzila.
Na brodu je bio 71 putnik – vojnici i oficiri JNA, te četiri žene. Ljudi su prilikom napuštanja broda bili prepušteni sami sebi. Brodolomci nisu znali spustiti čamce za spašavanje, pa ih je spustio brodski kormilar (iz Višegrada). Drugi članovi posade, Libijci, još prije toga pobjegli su s broda. Brodolomce je pokupio talijanski teretni brod i dovezao u luku Komiža, gdje su ih Komižani prihvatili, utoplili, nahranili i smjestili.
Brodolomci su sa stanovnicima Komiže 9. prosinca 1991. godine održali zajedničku misu zahvale sv. Nikoli, zahvalivši mu time za spašavanje ljudskih života na moru. Brodolomci su se zahvalili domaćinima, a zatim ukrcali na nekadašnji školski brod JRM-a “Galeb”, koji je došao po njih, te ih odvezao u luku Bar.
Posljednja plovidba „Galeba“
Godine 1995., ponovno igrom slučaja, “Galeb” se otisnuo u svoju posljednju plovidbu, od Tivta do Bara i natrag, s pitomcima Vojne akademije. Iako su mjesecima prije toga mirovali, brodski motori marke Fiat pokrenuti su iz prve, te su cijelu vožnju izvukli bez ikakvih problema. Nakon toga, “Galeb” se vezao u Tivtu. Njegovi motori nikada više nisu proradili.
Nakon što je Ratna mornarica “Galeb” predala Vladi Crne Gore, brod je odtegljen u luku Bjela, iz koje je 13. srpnja 2000. godine stigao u Rijeku.
Foto: httpsprava.si: posljednja plovidba Galeba uzduž cijelog Jadrana u studenom 1991. godine/lanterna-magazin.net
Topovi za muzej i akademiju
Negdje oko 2003. ili 2004. godine, dva salutna topa s “Galeba” našla su se u masi drugih sredstava za rashod. Kada je bivši upravitelj stroja Srboljub Petrović uočio ta dva topa, zaustavljen je postupak rashoda, te je odmah kontaktiran Vojni muzej na Kalemegdanu. Upravitelj Muzeja oduševio se ponudom da im bude ustupljen jedan top s broda “Galeb”, te je ponuđeno zdušno prihvatio. Drugi salutni top je od početka bio planiran za potrebe Vojne akademije, gdje se i danas nalazi.
Foto:httpsjna-sfrj.forumbo.net: salutni top 76mm sa Galeba, vojna akadaemija na Banjici, Beograd/lanterna-magazin.net
Vis je jedini dio Jugoslavije koji nikad nije osvojila njemačka vojska, u to vrijeme je na njemu bila smještena saveznička vojna zračna luka. Tito se tamo sklonio u lipnju 1944. nakon njemačkog desanta na Drvar i do zauzimanja Beograda u listopadu 1944. otok je funkcionirao kao glavni štab partizanskih vlasti i savezničkih vojnih misija te je bilo logično da nakon završetka rata ostane tajno sklonište; piše Slobodna Dalmacija
Nitko sa sigurnošću ne zna koliko su dugački podzemni kompleksi, jer je JNA sa sobom odnijela i svu pripadajuću dokumentaciju. Ipak, uvriježeno je mišljenje da je se radi o 37 vojnih objekata, uključujući i podzemnu vojnu bolnicu i tunel za zaklon ratnih brodova. U modernoj Hrvatskoj sva ta robusna infrastruktura zjapi prazna i napuštena, premda je u vlasništvu vojske. O njoj najviše vode računa lokalne turističke agencije koje vode turiste u razgledavanje podzemlja, a oni koji znaju gdje se nalaze ulazi, mogu i sami ući unutra.
Uklesane u unutrašnjosti kamenog brda u uvali Rogačić, nalaze se prostorije za ratne brodove, ljudstvo, te razna teška i laka naoružanja. Između svih tunela i prostorija su brojna protuprovalna vrata koja i danas uredno funkcioniraju. Zanimljiv je ulaz za rakete, koji je viši od deset metara. Bio je nevidljiv iz zraka i mora, jer je prekriven zaštitnom mrežom na koju je nalijepljena imitacija kamena od stiropora, a slično su i izlazi iz tunela kamuflirani kao stare kamene kućice kako bi zavarale neprijatelja. Položaji za topove vire iz kamenih stijena.
Glavni tunel dugačak je petstotinjak metara, a izlazi na drugu stranu brda. U pokrajnjim prostorijama nalaze se spremišta za rakete koja su i danas pokrivena pločicama. Pločice su bile bitne zbog kondenziranja vlage i lakšeg održavanja budući da je samo pogonsko gorivo bilo iznimno otrovno. Unutra su spavaonice od stotinjak kvadratnih metara, prostor priručnih agregata, zapovjedno mjesto i bolničke prostorije. Sve je to uklesano u kamenu duboko u brdu, a posada je imala nužne izlaze na njegovu vrhu. Izlazi su kamuflirani kao stare kamene kućice da bi se zavaralo neprijatelja.
Prežba, Lastovsko otočje
Nakon drugog svjetskog rata Lastovo je doživjelo istu sudbinu kao i Vis – postalo je otok rezerviran za vojsku, a pristup stranim državljanima je bio zabranjen. To je, nažalost, dovelo do ekonomske stagnacije i depopulacije otoka, ali istovremeno i omogućilo očuvanje prirode. Nakon što je Hrvatska proglasila samostalnost, pripadnici JNA su tamo ostali sve do 30. svibnja 1992. u 03:30 sati, kada su konačno napustili otočje.
Uvala Bokašin, Dugi otok
Riječ je o jednom od čak tri tunela kojima raspolaže ovaj srednjodalmatinski otok i koji je štitio Zadar i njegovu okolicu od stranih invazija. Drugi se također nalazi u blizini mjesta Dragove, dok je treći u nedalekoj uvali Zagračini.
Uvala Maslinova, Brač
Ova uvala se nalazi na južnoj obali otoka, nedaleko od Milne. Sagrađen je u sklopu nacističke osmatračnice na Vidovoj gori i zgrade sjedište u Nerežišćima koji i dalje stoje izrešetani mecima.
Tvrđava sv. Nikole, Šibenik
“Hitlerove oči” je naziv za bunker koji je izgrađen u kanalu Sv. Ante. Gradnju je započela nacistička njemačka. Izgrađen je za smještaj Schnellboot-ova, ali nikad nije korišten za prvobitnu namjenu. Krajem rata ostao je samo prokopana stijena, koju je zatim JNA preuzela, betonirala i koristila za istu ili sličnu namjenu.
