Informaciju o pronađenom pismu koje je 1960. godine poslano na adresu Biserke Borić u Splitu prvotno je objavio portal Kastela.org, a prenijeli su mnogi mediji. Počela je velika potraga za akterima pisma, a nalazniku se javilo nekoliko osoba koje su ustvrdile da su poznavale Biserku i da će o pronalasku pisma obavijestiti njene dvije kćeri.

Da se radi o „pravoj“ Biserki, potvrdili su tako jer se ime pošiljatelja nije navelo u tekstu, iako nam je bilo poznato. Svi koji su se javili bili su sigurni da je pismo uputio Biserkin tadašnji momak, a kasnije i suprug Tonči Vrdoljak, koji je upravo u to vrijeme navigavao.

I točno, na poleđini pisma stoji ime Tonča Vrdoljaka s broda Šolta u ciparskim vodama, koji je to pismo napisao u travnju 1960. godine.

Točnost je potvrdila i starija kći ovo dvoje aktera pisma, koja zbog iznimnog interesa javnosti nije željela izaći s imenom u medijima, naglasivši da je želja cijele obitelji da priča o pismu ostane u dosadašnjim okvirima.

A priča ide ovako:

Mlada Dugopoljka Biserka, koja je s majkom i sestrom živjela na splitskim Gripama zaljubila se u mladog Splićanina Tonča, a i Tonči u nju. Iako je njoj bilo tek 19 godina, a njemu 23, odlučili su se vjenčati. Kako bi osigurao novac za potrebe vjenčanja, a usput vidio i malo svijeta, Tonči se ukrcao na brod. I s broda svojoj dragoj, kad je bilo prilike, pisao iznimno emotivna pisma, iz kojih se, baš poput u pronađenom, očitavala ogromna ljubav prema Biserki. Poneka rečenica u pismima se znala naći i na temu života pomoraca i Biserki je zasigurno bila velika radost svako od njih pročitati.

Kao što su i naumili, Biserka i Tonči vjenčali su se 1962. godine i nastavili život u Splitu. Godinu kasnije stigla je i prva kći, potom druga… Tonči je navigavao kratko vrijeme, a svoj daljnji radni vijek proveo je kao inženjer u brodogradilištu, dok je Biserka bila šefica računovodstva u jednoj tvrtki.

Život im je ponekad bio težak, ponekad predivan, ali uvijek, kako su rekli svi s kojima su s portala Kastela.org razgovarali, pun optimizma i ljubavi. I sve tako do Biserkine prerane smrti 1993. godine. No njenim odlaskom nije prestala Tončeva ljubav, koji je uspomenu na svoju Biserku čuvao u srcu sve dok i on nije umro 2014. godine.

Ovo pronađeno pismo nam je probudilo dodatne emocije. Iako smo i do sada imali neka pisma koje je tata pisao mami, pronalazak ovog nas je sve u obitelji iznimno dirnuo, rekla je Biserkina i Tončeva kći, još jednom potvrdivši da su njeni roditelji za svog života međusobno dijelili veliku količinu ljubavi, a nije je nedostajalo ni za cijelu obitelj. Jednostavno, kazala je kći, bili su takvi ljudi, puni dobrih emocija.

I tako, našu smo znatiželju zadovoljili, no ostalo je, kako za nas, tako i za obitelj, pitanje na koje nismo mogli dobiti odgovor, kako se pismo našlo na trogirskoj ulici, jer Vrdoljakovi ni onda ni danas, nemaju nikakve veze s Trogirom.
Svašta smo nagađali i pogađali, od toga da to pismo nikada i nije stiglo do Biserke već ga je primio netko u Trogiru, do toga da je možda u nekoj krađi, koju nitko nije primjetio, pismo promijenilo vlasnika… svašta nam je padalo napamet, no ako netko zna odakle ovo pismo u Trogiru, uvijek nam se može javiti, pišu s portala Kastela.org.

Do tada, zaključit ćemo kako su se u nekom rascjepu vremena, Biserka i Tonči ovim pismom javili s nekog ljepšeg mjesta…. i podsjetili sve da je ljubav jača i od razuma i od logike i naprosto neuništiva, baš poput njihovog pisma.