Danas nam je godišnjica braka. Nismo skupa, iako nismo ni razdvojeni. On dan provodi vrteći se u svom limenom domu, ja vrteći se od posla do kuće. Započeli smo ga i završavamo modernim pismom kojeg otvaramo laganim dodirom prsta na najdražu ikonicu. Pretinac naše pošte. Dragocjenost.

Proslavit ću riječju blagoslov ljubavi tako što ću napisati da »pomorački« (naš) brak nije nimalo propatio ili bio osakaćen radi godina njegovog »pomoračkog« i mog domaćinskog zanimanja. Da, njegovi ugovori nikada nisu bili dugi, što nije nimalo zanemariva činjenica u priči, ali je svakako bio odsutan, iako nikada sasvim. Ritam njegovih odlazaka i dolazaka dinamično nas je bacao od melankolične tuge do euforičnog veselja. Prilagođavali smo se na oba stanja, pokušavajući ostati trezveni, vježbajući naš cjelokupni unutarnji sustav obrane. Radili smo na tome svakodnevno.

Mnogi kažu da žene pomoraca moraju biti nešto nadnaravno hrabre, čvrste, spretne, pametne žene kako bi pomorački brak uspio (isključujući time uopće ulogu muškarca u braku ili njegovom krahu). Ja se s tim ne slažem. Svaka žena treba težiti vlastitim superlativima, ali nužnost, osim jedne, ne postoji. A ta nužnost nije u ženi, kao ni u muškarcu. Ona je u njihovom zajedništvu, u njihovom prijateljstvu i potpori.

Ključna riječ je potpora. Oslonac. “Držim ti leđa!” Spasonosno “Imam te, ne brini…” sve je što jednom braku treba. Nisu važne udaljenosti, dokle se god ima volje da ih se prijeđe. Isto kao što nisu važne minute provedene zajedno, ako smo daleki i ne vidimo se. Ako se »vidimo« i onda kada nas dijele kopna i mora, loše internetske veze i padovi signala, onda je sve izdrživo.

Znala sam dobivati kritike kada sam ostavila posao kako bih se posvetila Mulcu i njemu kada je krenuo ploviti. Ljudi bi govorili da ženi nije mjesto u kući u 21.stoljeću, da nije dobro za obitelj, za ženu, za nikoga da je »svima na raspolaganju«, da nema »vlastiti život«, da ne zarađuje. Znali su reći da će mi vrijeme proći i da posao više neću naći, da će mi suprug kad-tad prigovarati što »samo« on radi (negirajući tako i mene i moj rad). Znali su reći kako ću razmaziti Mulca; kako ću postati previše »obična i nezanimljiva« za svog pomorca. Znali su reći da sam djetinjasta kada vjerujem da u braku nema tajni i da je obitelj na prvom mjestu.

Znali su reći svašta. Sva sreća pa nisam slušala. Slušala sam samo sebe. Svoju nužnost da budem stalno prisutna, da ne budem umorna od serviranja drugih, pa da provodim ostatak dana oporavljajući se umjesto uživajući. Da, uživala sam, gledala sam divno biće kako se iz djeteta pretvara u mladića, kako raste, kako se mijenja, kako leti. Svjedočila sam magiji. I neizmjerno sam zahvalna što sam imala tu priliku.

Mulac je sada mladić. Nimalo razmažen. Svestran i empatičan. Pun ambicije i snage. Potvrda da uvijek treba slušati sebe. Zaposlila sam se ponovo. Radim puno, ali sada opuštenije. Mulac je samostalan.

Često uspoređujem ove dvije situacije i više nego ikada uvjerena sam da sam ovako radila za vrijeme njegovog dječaštva i za vrijeme plovidbi mog supruga, naš život sigurno ne bi bio kvalitetan kakav je bio. Ja ne bih imala vremena. Snage. Za igru, za čitanje, za eksperimentiranje po kuhinji, za druženja, za mir. Ne bih imala ni vremena ni snage kupovati svježe i nakuhavati mom pomorcu svakojaka jela da ga »oporavim« od broda i pripremim za nova putovanja. Ne bih imala vremena za razgovor, za šetnju, za tišinu. Jurila bih s jedne na drugu stranu pokušavajući mahnito odigrati ulogu fatalne kraljice koja je žena, majka i radnica. Patnica. Danas je imperativ patiti, u protivnom ne vrijediš. Kvaliteta naše svakodnevice bila bi manja. Ja bih bila rastrgana. Gdje prvo? Gdje drugo? A gdje sam u svemu ja?

Dani u kojima sam se bojala, strepila, plakala i osjećala usamljeno izgubljena u tišini vlastitog sebstva, u trenutcima kada nisam željela sama donositi odluke, rješavati probleme, nemati rame na kojem bih malo odmorila glavu; takvi dani bili su presudni, najvažniji za moj rast. Odrasla sam. Upoznala sebe, širinu onoga što mogu, kako dobro mogu, koliko snažno mogu. Sama sam sebi postala uzor. To je najljepši poklon što sam si poklonila u vremenu dok je moj partner plovio. Osnažena, javljala se misao da mogu sve. Infantilna kakva možda je, nerealna i sasvim iluzorna, ona je temelj onoga u što odlučujem vjerovati.

Naš brak, posebice godine koje brojimo kao pomoračke, nije me uspavao, uljuljkao; sasvim suprotno, osnažio me i osamostalio. Upravo kao i mog supruga. I našeg Mulca.

Nekada se bojim da će ga moja »običnost«, godine koje se zaustavljaju na mom licu, poznatost, učiniti umornim i da će zajedništvo puknuti kao helijem prepunjen rođendanski balon. Onda šutim, pa se tješim mišlju o maloprije spomenutoj snazi i prijateljstvu koje ništa ne može uništiti kada se jednom ustoliče.

Puštam si da rastem vjerujući u dobro u sebi. Naš put nije ničiji do naš, nije recept niti preporuka. Nije pravilo. On je samo jedan u moru primjera da se svaki suživot može uspješno organizirati na bilo koji način ako se želi, pa i ovaj pomorački.

Enna Kovač