Radi specifičnosti pomoračke profesije, nitko među nama pomorcima, dok nije pokušao, nije mogao znati da li je stvoren ili nije za takav posao, a kamoli takav život. Bilo je i bit će uvijek onih koji su odustali ili će odustati već na prvom „vijaju“. Kao i onih koji odustaju nakon godina navigacije. Ali i onih koji neće dokle god budu u stanju navigat.

Pa se nameće pitanje, što nas pokreće u odabiru zanimanja pomorca. Nemali broj nas ima koji smo u to krenuli nastavljajući obiteljsku tradiciju. Da li nismo znali drugačije, da li nismo htjeli ili mogli drugačije, potpuno je nevažno. Krenuli smo u tu avanturu, ne znajući jesmo li stvoreni za to. Ja sam, recimo, jedan od onih čija obitelj je bila uvjerena kako nisam materijal za pomorca i kako ja to neću moći. Ponajviše zbog toga, pri svakom odlaženju, moja mama bi se isplakala, meni samo dodatno otežavajući i ovako mučan odlazak. Međutim, evo me četrdeset godina kasnije s trideset i pet godina po brodovima. Oduvijek je bilo, vjerojatno, mnogo više onih koji su se upustili u to iz, pretežito, materijalnih ili ekonomskih razloga, tj. pobuda. Nikako se ne mogu razuvjeriti da je tim ljudima kudikamo teže. Naročito onima koji vremenom posao nisu zavoljeli.

Za pretpostaviti je da su gore navedena dva najčešća razloga, iako ih, uvjeren sam, ima nebrojeno više. Kao što bi svaki aktivni ili bivši pomorac, čak i onaj koji je odustao na prvom „vijaju“, mogao ispričati svoju priču o vlastitim razlozima za odabir zanimanja.

Osim samih razloga za odabir, od početka moje karijere me fasciniralo, ne toliko zašto, koliko kako su se pojedinci uopće odlučili na tako nešto. Čak i ljudi s mora, a kamoli oni iz unutrašnjosti, koji nemaju ama baš nikakvih poveznica s morem ili brodovima. Poznajem ljude, čije sam osobne priče čuo, koji su mi rekli kako su krenuli u pomorsku školu jer je njih nekoliko iz stare škole ili iz susjedstva krenulo i povuklo njih. Sjećam se jednog Indijca s kojim sam navigao 2008. godine. On mi je pričao kako je rođen i živio negdje duboko na indijskom potkontinentu, a more je prvi puta u životu vidio kad je upisao srednju pomorsku školu. U to vrijeme je imao blizu pedeset godina i bio je Kapo makine tj. upravitelj stroja već koju godinu. Nije znao ili htio mi reći što i kako ga je ponukalo na takvu odluku. Kao što mi drugom prilikom nije znao ili htio objasniti kako ili zašto se odlučio za zanimanje pomorskog strojara. No, nije jedini. Bilo je još makiništa kojima sam postavio isto pitanje i ostao bez konkretnog odgovora.

Jednako nedokučivi su nam razlozi zašto se netko odlučuje na prekid navigacije i pronalazak posla na kopnu. Jednako, kao i pri odabiru zanimanja, za pretpostaviti je da postoje nebrojeni razlozi. Osobno poznajem nekoliko bivših pomoraca koji su, nažalost, bili prisiljeni odustati, ili barem pauzirati, od naviganja radi zdravlja. No, to su nepredvidive i neočekivane okolnosti i definitivno ne izbor samog pomorca.

Prije puno godina sam razgovarao sa školskim kolegom koji mi je ispričao da je u pomorsku školu krenuo isključivo kako ne bi razočarao oca. Tako je završio i pomorski fakultet, navigao je nekoliko godina i brže bolje se iskrcao čim mu se pružila prilika za zadovoljavajućim poslom na kopnu. Ostalo je povijest.

Još jedan školski kolega je došao do Komandanta, navigao u svojstvu još neko vrijeme i zaposlio se na kopnu. Okolnosti su bile takve da je posao koji se nudio bio na „drugom kraju svijeta“ pa se s obitelji preselio. Sreli smo se nekoliko godina kasnije kad mi je rekao da je sve bolje od naviganja.

Zatim, još jedan kolega još iz vrtićkih dana, poput mene, sin Komandanta. I on je navigao kao Komandant nekoliko godina, dok mu nije prisjelo. Kako je meni ispričao, ukrcao se na brod nakon beskonačno dugih letova na drugu stranu planete. Premoren, iscrpljen od putovanja, vremenske razlike i svega što takvo putovanje sa sobom nosi, uđeš u kupaonicu koja nikad nije čista koliko bi trebala biti. U toj istoj kupaonici u kojoj nikad nije dovoljno svijetlo da se uspiješ obrijati kao čovjek. Kao kulminacija, nakon tuširanja, obrišeš se nekakvim ručnikom, tko zna koliko puta korištenim od strane tko zna koliko različitih i nepoznatih ljudi. A po tijelu ti se lijepe konci što s tog ručnika otpadaju. I tada je shvatio, ili odlučio, da on to više ne može ili neće.

Sreo sam tako isto susjeda koji je navigao da bi se zaposlio na istoj kompaniji kao „leteći“ inspektor. Sjećam se razgovora: „Prekjučer sam doletio iz Koreje, a sutra letim za Panamu.“ Djelovao je zadovoljno. Svakako zadovoljnije nego dok je navigao.

Ili mladi kolega koji se također zaposlio u kompaniji u uredu nekoliko sati leta od Rijeke. I on i obitelj su izdržali određeno vrijeme, dok se nisu vratili natrag, gdje je pokrenuo privatni posao, nevezan za pomorstvo.

Takvih i sličnih priča je, vjerojatno, nebrojeno mnogo.

Priznajem, i ja sam na počecima karijere razmišljao kako ću navigati desetak, petnaestak godina pa pronaći posao na kopnu i „zakucati matrikulu brokvon u prvo stablo“. Onda se okolnosti promijene. Pa počnete preslagivati prioritete, odgađajući iskrcaj za poslije još jednog ukrcaja, još jednu sezonu, još jednu godinu, i nikad više. Vremenom vam se i apetiti pojačaju, ili barem promijene. Međutim, evo me opet na još jednom od plovećih, čeličnih, privremenih domova. Jednom su me pitali što bih da se ponovo rodim. Odgovorio sam najiskrenije što sam znao. Vjerujem da bih ponovio iste pogreške, ali i učinio sva ista dobra djela koja jesam kroz dosadašnji život.

Stoga, svima vama ča navigate, i razmišljate i ne razmišljate o iskrcaju, razmišljali ste pa ste prestali, niste razmišljali ali ćete početi. Možda, poput mene, počnete opet razmišljati. Kako god bilo i što god vi odlučili, dok navigate neka su vam uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.

Kapetan Aron Baretić – ABe
U navigaciji, Rotterdam (Holandija) za Immingham (Engleska),
20. studeni 2024. godine