Austrijska Akademija znanosti je krajem 19. stoljeća odlučila istražiti Solomonske Otoke s geološkog i biološkog gledišta, pa je za tu svrhu organizirala znanstvenu ekspediciju za koju je Austrougarska ratna mornarica stavila na raspolaganje topovnjaču »Albatros«. Bio je to brod s tri jarbola od 570 tona i pomoćnim parnim strojem. Među posadom je, što je bilo gotovo neizbježno, i nekoliko mornara iz naših primorskih krajeva.

Ekspedicija pod zapovjedništvom kapetana fregate Josefa Rittera Maulera von Elsenaua isplovila je 2. listopada 1895. godine iz – Pule. Znanstveni vođa bio je profesor i baron Heinrich Freiherr von Foullon-Norbeeck, svjetski poznati geolog i direktor Carskog i kraljevskog geografskog društva koji se na brod ukrcao tek u Sydneyu. Cilj ekspedicije bio je prikupljanje meteoroloških, klimatoloških i magnetskih podataka tijekom plovidbe, a na samim otocima trebalo je izvršiti geološka, biološka, etnografska i antropološka istraživanja. Do dolaska broda u Sydney Foullon-Norbeeck organizirao je nabavku hrane, vode, ugljena i drugih potreba za ekspediciju, piše Danilo Prestint za Novi list.

Mučna plovidba

Nakon dugotrajne i mučne plovidbe »Albatros« se 24. svibnja 1896. godine usidrio pred sjevernom obalom otoka Guadalcanal, u blizini naselja Tetere. Za glavnu bazu ekspedicije unaprijed je izabran zaljev Marau na krajnjem istočnom dijelu otoka. Na jednom od obližnjih otočića prebivao je norveški kapetan Svensson, jedini Europljanin u tom području. On je unajmljen, zajedno s njegovim škunerom imena Siskeen, za prijevoz zaliha od Sydneya do Guadalcanala. »Albatros« je tu ostao do 3. kolovoza.

Zapovjednik »Albatrosa« Mauler planirao je u naseljima na obali unajmiti vodiče i nosače, ali urođenici, u bojazni osvete drugih plemena zbog pomoći Europljanima, redom su ga odbijali. Tek u naseljima Tetere i Gora poglavice su sami ponudili svoje usluge. Poglavica Tetere imena Saki posjedovao je svjedodžbu izdanu od Britanaca u kojoj se navodilo da je on jedan od najmoćnijih vladara na otoku koji ima utjecaj i u unutrašnjosti te da je prijateljski nastrojen prema Europljanima. On se pridružio ekspediciji kao i njegovi vazali: poglavica naselja Gora imena Bili i naselja Belesuma imena Joni Paramata. Ovaj potonji jedno je vrijeme radio kao ložač na parobrodima u zaljevu Paramata (Sydney).

Sama ekspedicija u unutrašnjost otoka počela je 6. kolovoza, kada se grupa od 27 mornara uputila prema uzvisini Tatuva (Lavlja glava). Dva su se dana probijali, a 7. uvečer stigli su do naselja Aroti, 28 kilometara od obale i 300 metara nadmorske visine.

Sljedećeg dana na usidrenu topovnjaču vraćen je jedan kadet i osam mornara zbog problema s natečenim stopalima. Ostatak ekspedicije – baron Foullon-Norbeeck, dvije njegove sluge Kraus i Nickel, potporučnik Ferencz Budick, kadet Armand de Beaufort, podčasnici Neuper, Curcic, Kovacevic, Skoda i Maras, mornari Schlaupka, Lovric, Sepsic, Babic, Car, Sarcic i Wagmann, bolničar Dokovic, poglavice Bili i Joni sa svoja dva pratitelja – naoružanih s jedanaest pušaka Mannlicher i svaki s po 40 metaka, a ostali su imali revolvere.

Napad

Istog jutra, kada se devet članova vratilo na brod, ostatak ekspedicije krenuo je na osvajanje vrha planine Tatuve, što je trajalo dan i pol, a 9. kolovoza navečer našli su se tek na podnožju planine na 950 metara nad morem. Baron je, uvidjevši da će mu trebati najmanje dvanaest sati do vrha na 1.040 metara, odlučio napraviti logor i nastaviti prema vrhu sljedećeg jutra. Cijelim putem pratili su ih, s pristojne udaljenosti, nepoznati domoroci. U kampu su im se približila dva starija domoroca s kojima je dogovoreno da ujutro pomognu s dva vodiča.

Tako je i bilo, ujutro su se pojavila dva vodiča s dvadesetak mladih pripadnika nepoznatog plemena, te kreću u osvajanje vrha. U kampu je ostao kadet s osam mornara. Putem im se pridružilo još domorodaca naoružanih sjekirama, a dok su na potoku punili čuturice, napali su ih domoroci koji su ranili barona, Marasa i Lovrica, dok je Kraus uspio oteti napadaču sjekiru i ubiti ga. Nickela je naprtnjača spasila od udara sjekire. Budick je dvojicu napadača ubio revolverom, kao i napadače na barona i Marasa. Tada se domoroci povlače, a Car, Skoda, Babic i teško ranjeni Lovric otvaraju vatru iz pušaka.

Istovremeno su domoroci napali i kamp, pa je odlučeno da se odmah vrate gdje su stigli nakon dva sata hoda. U kampu su našli ubijene kadeta, bolničara, jednog mornara i vodiča, dok su drugi bili teško ranjeni, ali ubili su sve napadače. Po dolasku u kamp organizirana je straža i ukazana pomoć ranjenima, a baron je već bio preminuo. S obzirom na to da su se u daljini čuli bubnjevi, potporučnik je naredio povlačenje u naselje Aroti. Mrtve su ostavili, a nisu ih mogli niti pokopati zbog kamenitog tla. Tijela su umotana u platno i pokrivena tankim slojem zemlje i lišćem. Nakon šest sati probijanja kroz džunglu našli su se na pola puta do cilja. Bili su preumorni za nastavak te su odlučili da se zaustave, prenoće i odmore. Organizirana je kružna obrana jer se iz svih smjerova čula vika.

Dozvola za ubojstvo

U zoru su krenuli opet na put i trebao im je cijeli dan da stignu do naselja, ali ono je bilo napušteno. Ujutro 12. kolovoza poslao je poglavicu Jona na brod, gdje je stigao kasno poslijepodne potpuno iznemogao. Kapetan fregate Mauler odmah je poveo vod od 30 ljudi s brodskim kirurgom prema ranjenicima. Očekivao je i napad na sam brod, a vod je dobio naređenje ubiti svakoga tko mu se nađe na putu, spojiti se s preživjelima i vratiti se na brod što je prije moguće. Vod se susreo s preživjelima nekoliko kilometara od sela jer su oni već bili krenuli prema brodu. Sljedećeg dana, oko podneva, svi su bili na brodu, nahranjeni i zbrinuti. Vod je dobio nekoliko sati odmora, a onda je poslan po tijela poginulih. Vratili su se na brod sljedećeg dana poslijepodne bez da su pronašli tijela zbog neprohodnosti, nabujalih potoka i rječica…

Zapovjednik topovnjače odlučio je 16. kolovoza brodom se vratiti u temeljni logor u zaljevu Marau, gdje je planirao ostati dok se posada ne oporavi za plovidbu do Australije. Podijeljeni su bogati darovi poglavici Joni i njegovom selu. Odmor je trajao nekoliko tjedana, a onda je brod isplovio prema luci Cooktown u Australiji. Tri dana nakon dolaska od zadobivenih rana umire podčasnik Maras. Uskoro se posada zarazila malarijom te topovnjača otplovljava do Novog Južnog Wallesa i Hobarta u Tasmaniji, gdje ostaje do potpunog oporavka posade.

Sljedeće godine »Albatros« se vraća na Guadalcanal, gdje saznaje da su napad zajednički izvršila dva plemena kanibala, da su u napadu ubijene obje poglavice, kao i 40 njihovih ratnika. »Albatros« je nastavio s ekspedicijom istraživanjem otoka Melanezije bez daljnjih problema.

Spomenik ubijenima

Potreseni tragičnim događajima u vrhovima austrijske Akademije odlučeno je da se u spomen žrtvama podigne dostojan spomenik. Nepunih pet godina kasnije, 1901. godine, krstarica »Leopard« je iz domovine na Guadalcanal dopremila veliki spomenik koji je ugrađen na obali otoka u blizini temeljnog logora »Albatrosa« u zaljevu Marau. I u ovoj misiji sudjelovali su ljudi iz naših krajeva. Domorocima su i ovom prilikom uručeni darovi, a oduševio ih je crni duhan za žvakanje i pušenje lule. Oni su ga koristili i za stavljanje na oči, smatrajući da će im pomoći u liječenju trahoma od kojega su mnogi bolovali.

Spomenik se sastojao od visokog križa na čvrstom dvostrukom postolju, izgrađenog od porfirnog kamena. Na uređenom okolišu ograđeni spomenik djelovao je moćno s natpisom na njemačkom jeziku. Među poginulima uklesana su dva imena mornara našega podrijetla: Petar Maras i Jakob Doković.

Guadalcanal je opet postao poznat u Drugom svjetskom ratu po žestokim okršajima Amerikanaca i Japanaca, a najžešće su bile samo 20 kilometara od spomenika. S obzirom na to da su se vojnici obje zemlje odnosili s pobožnom odanošću prema križu, spomenik je ostao sačuvan do današnjih dana… Ostaci stradalih mornara pronađeni su 1910. godine te su sahranjeni u Mornaričkoj crkvi u Puli.

Danilo Prestint / Novi list