U nakladi Kluba pomoraca Lošinja predstavljena je “Zlatna knjiga lošinjskog pomorstva” autora dr. Julijana Sokolića, među istim koricama na dva jezika, hrvatskom i engleskom.
Autor je na dvjestotinjak stranica napravio sintezu dosadašnjih istraživanja o ovom, važnom dijelu otočne povijesti, organiziravši sadržaj u pet poglavlja – prvi se sastoji od kronologije lošinjskog pomorskog privređivanja od početka XIX. stoljeća do današnjice, slijede biografski zapisi o istaknutijim kapetanima i admiralima, potom mozaik tema o brodogradilištima, brodarima i učilištima, važnijim brodovima i spomenicima, pa niz tema “s ruba” pomorstva, a na kraju je pojmovnik. Govoreći na predstavljanju, dr. Sokolić je istaknuo da knjiga na jednostavan i razumljiv način daje podatke o razdoblju koje je opisao kao “herojsko vrijeme”, izrazivši nadu da će knjiga poslužiti i kao udžbenik i time poticajno djelovati na mlade, da Lošinj “smogne snage opet pokrenuti čudotvorne moći pameti, sloge i smionosti”. Istaknuo je važnu ulogu Kluba pomoraca, kojeg je 2010. godine pokrenuo Anton Vunić, a potom i lista “Pomorac”, čiji će novi, osmi broj biti predstavljen sljedeći tjedan, pišu Otoci.net.
Uime nakladnika, predsjednik Kluba pomoraca Lucio Jurjako istaknuo je da dogodine očekuje početak ostvarenja ideje o Aleji kapetana, odnosno postavljanje likova zaslužnih lošinjskih pomoraca na ormariće za struju i vode koji su postavljeni duž luke prilikom obnova Rive lošinjskih kapetana i obale Priko. Urednik knjige Mihael Desanti istaknuo je da Klub pomoraca predstavlja jednu od organizacija koje “kao ljepilo” mogu okupiti ljude koji na otoku imaju mogućnost doprinosa zajednici.
Na predstavljanju su još govorili Goran Franulović koji je prenio pozdrave zaljubljenika u pomorsku baštinu Željka Skomeršića s Krka, zatim Dalibor Cvitković, direktor Turističke zajednice Lošinja, te Ana Kučić, gradonačelnica Malog Lošinja – njih dvoje istaknuli su da se, iako možda kasno i nedovoljno, Lošinj okreće promociji pomorske baštine. Nastupio je ženski zbor “Vittorio Craglietto” Zajednice Talijana Lošinja.
Da konopi i gropovi zanimaju i privlače ljude, dokazuju brojne knjige s prikazom čvorova i opisom načina njihova vezivanja. The Ashley Book of Knots s detaljnim prikazom oko četiri tisuće gropova, najpoznatija je od njih.
Ipak, u pomorskim muzejima ih se ne može često vidjeti. Prvi korak u ispravljanju muzejske nepravde prema gropovima učinio je Des Pawson (i sam autor nekoliko knjiga o njima) kada je 1996. sa svojom suprugom Liz otvorio Footrope Knots Museum u Ipswichu u Velikoj Britaniji, donosi Otvoreno more.
Uz ljubav prema gropovima, na to ga je potaknula i činjenica da se u prikazima aktivnosti mornara u slobodnom vremenu mogu naći brodovi u boci, rezbarije u drvu i ribljim kostima, ali ne i gropovi. Iako su, tvrdi Des, mornari najviše vremena provodili uplićući konope i vezujući gropove.
Za razliku od drugih zbirki koje ih samo prikazuju, ovaj muzej sakuplja i restaurira stare gropove i upletke (najstariji su iz 19. stoljeća), a Des je posebno ponosan što zna i tko je pojedine napravio. Bokobrani, otirači za noge, ručke mornarskih škrinja i obloge za čaše u njegov su muzej došli kao donacija potomaka starih mornara i ribara. Iako mali, smješten u šupi u Desovu dvorištu, muzej i njegov vlasnik postali su priznati u svijetu velikih pomorskih muzeja, pa Desa Pawsona često angažiraju kao kustosa i savjetnika pri postavljanju izložbi kada su konopi u pitanju.
Bez turista s kruzera, Kotor bi nosio gaće na štapu. Najjužniji europski fjord ove godine, do 1. studenoga, bilježi 414 uplovljavanja turističkih kruzera s čak 400.899 putnika, javlja naš tivatski kolega Siniša Luković. Dok kruzeri iritiraju stanovnike susjednog Dubrovnika, pa onda i nešto udaljenije Venecije koja ih je prebacila u Mestre, Kotor se veseli svakom uplovljavanju kroz 320 metara širok tjesnac Verige, piše Otvoreno more.
Naime, grad pod zaštitom UNESCO-a za sada nema hotele velikog kapaciteta koji bi mu osigurali održiv turistički prihod. Dobrodošle su stoga čak i grdosije kakva je Norwegian Epic sa svojih 329,5 m dužine, 40,64 m širine i 4100 putnika s još 1724 člana posade. Naravno, ovakvi brodovi moraju na sidrište, jer je najduži vez na operativnoj obali dug 250 metara.
Uplovljavanje u Boku spektakl je ne samo za putnike, nego i za članove posade koji još od prolaska pored otočića Mamule (zapravo je na kartama označen kao Lastavica) svi stoje uz brodsku ogradu uživajući u pogledu na okolna brda. U tako uskom akvatoriju kakva je Boka kotorska uplovljavanje brodova uvijek je i sigurnosni izazov.
No od potonuća Costa Concordie sjeverozapadno do Civitavecchije 2012. godine, i u Kotoru su zabranili do tada često korišteni mimoplov kruzera između Gospe od Škrpjela i Perasta. Za sada su svi sretni, a turisti na broju.
Što je potaknulo generacije dalmatinaca da već od sredine 19. stoljeća napuštaju rodnu grudu? Dalmacija je u to vrijeme kao najistočnija pokrajina Austro-Ugarske Monarhije bila poprilično zapostavljena. Vlada u Beču nije pretjerano mnogo truda ulagala u njen razvoj, niti je imala sluha za probleme s kojima se susretalo stanovništvo. Svejedno, život u ruralnim područjima i selima je bujao, a živjelo se ponajprije od poljoprivrede, piše Igor Goleš za Zaboravljenu Dalmaciju.
Od 80-tih godina 19. stoljeća stanovništvo Dalmacije pogađa splet nesretnih okolnosti; od bolesti vinove loze koja je ugrozila najvažniju gospodarsku granu – proizvodnju vina, neprilagođenosti brodarstva na pojavu parobroda i propasti jedrenjaka do tragičnog I. svjetskog rata. Svi ovi razlozi doveli su do drastičnog iseljavanja tisuća dalmatinaca čiji potomci se danas nalaze u svim krajevima svijeta. Kako je zapravo počeo taj niz koji je doveo do prvog masovnijeg egzodusa u prekooceanske zemlje?
Foto: Zaboravljena Dalmacija
Zasigurno, jedan od prvih okidača za iseljavanje je bila situacija s vinogradarstvom. Dalmatinsko vinogradarstvo vrhunac doživljava kada se u Francuskoj pojavljuje filoksera, 70-tih godina 19. stoljeća. Ova bolest poharala je vinograde u Francuskoj i otvorila novo tržište mnogim regijama da u nju izvoze svoja vina. Jedna od tih vinogradarskih regija bila je i Dalmacija. Francuzi su u dalmatinskim crnim vinima pronašli izvrsnu zamjenu za svoja bordoška vina i plaćali su ih izvrsno. Pojačana potražnja za vinom i dobra zarada nagnala je mnoge seljake da se ubrzano odriču oranica i maslinika te ih pretvaraju u vinograde. Vinska renesansa Dalmacije trajala je 20-tak godina, a prvi problemi nastaju s francuskom zabranom uvoza stranih vina, čim su se njihovi vinogradi oporavili. Da bi situacija postala još gora za dalmatinske proizvođače pobrinuo se onaj koji je to najmanje trebao, a to je vlada u Beču. Umjesto da zaštite svoje tržište oni dozvoljavaju Italiji kao savezniku uvoz talijanskih vina na područje čitave Austro-Ugarske Monarhije uz niske carske klauzule. Najava potpisivanja ove Vinske klauzule stvorila je nemir pa je tako prije njenog stupanja na snagu, u studenome 1891. godine, “Narodni list” pisao: „Zaštita našeg vina prema Italiji, životno je pitanje za Dalmaciju.” Iako su svi naslućivali nisu mogli ni pretpostaviti koliku štetu će proizvesti ova klauzula koja je bila aktivna 13 godina, sve do 1904. Prve posljedice ovog nesretnog ugovora su se osjetile već nekoliko mjeseci nakon njegovog potpisivanja. Splitski „Pučki list“, koji je bio namijenjen težacima, objavljuje 5. veljače 1892. godine da dosta vina ostaje neprodano. Dalmatinski vinari su morali snižavati cijene kako bi bili konkurentni na tržištu i tako je vinarstvo od najisplativije poljoprivredne grane došlo na rub isplativosti. Čitavo ovo vrijeme borili su se i s peronosporom, bolešću vinove loze, a naposljetku se 1894. pojavila i filoksera. Sve to je rezultiralo propadanjem težaka, trgovaca i zanatlija. Osobito teška je bila filoksera, a prva mjesta gdje je napala vinograde bila su na sjevernim dalmatinskim otocima: Silba, Olib, Škarda i Ugljan. Kroz idućih desetak godina, došla je do središnjeg dijela Dalmacije, gdje se nalazilo najviše vinograda. Za Dalmaciju, koja je u 19. st. bila potpuno ovisna o vinogradarstvu, ovaj nesretan niz okolnosti bio je ravan kataklizmi. Proces obnove opustošenih vinograda koji je trebalo provesti bio je mukotrpan jer su mnogi poljoprivrednici bili prezaduženi. S obzirom na to da se krajem 19. stoljeća gotovo 70 000 obitelji u Dalmaciji bavilo vinogradarstvom ne čudi da je naposljetku ova situacija iznjedrila toliko siromašnih i prezaduženih obitelji. Stoga im je jedina mogućnost pronalaženja izlaza iz dugova bila okušati sreću u dalekom svijetu.
Foto: Zaboravljena Dalmacija
Paralelno s ovim događajima odvijao se i krah brodarske industrije; pojava parobroda je potisnula prijevoz jedrenjacima. Prve parobrodarske linije brzo su istisnule iz prometa male jedrenjačke flote s dalmatinskih otoka, a brodovlasnici nisu mogli ući u utrke s parobrodarskim kompanijama. Nije bilo dovoljno financijske moći niti političke podrške da se modernizira brodogradnja. Propadanje jedrenjaštva značilo je prekid vjekovne tradicije i vještine koja je doprinijela visokom ugledu našeg pomorstva u svijetu. Nekim otocima i otočnim naseljima pomorstvo je značilo blagostanje. Pravi primjer je otok Silba gdje je čak 10% stanovnika imalo brod u vlasništvu, a 50% stanovništva je živjelo od pomorstva. Brodovi sa Silbe su u drugoj polovici 19. stoljeća imali čak 2 800 tona brodske nosivosti dok su, primjerice, oni iz Zadra imali petstotinjak. U svega nekoliko desetljeća ugasila se pomorska tradicija ovog otoka. Jedan od negativnih primjera je i maleni Orebić čije Pelješko pomorsko društvo je u jednom trenutku imalo čak 33 jedrenjaka,a ugasilo se 1892. pregaženo dominacijom parobrodarstva. Iako su njihovi jedrenjaci plovili gotovo na sve svjetske relacije doslovno preko noći su počeli gubili poslove i bankrot je bio neizbježan. Mornari i brodograditelji su ostajali bez posla, a stotine obitelji doslovno preko noći bez prihoda. Primjera ima još mnogo poput onog obitelji Bjelovučić iz Janjine na Pelješcu koja je imala 27 jedrenjaka izgrađenih u brodogradilištima diljem Jadrana. Njihova brodska kompanija Rođaci Bjelovučić koja je osnovana 1835. uspješno je jedrila tržištem sve do 1895. kada se ugasila pod naletom parobrodarstva.
Foto: Zaboravljena Dalmacija
Možda i najbizarniji razlog iseljavanja bilo je trajanje vojnog roka u Austro- Ugarskoj Monarhiji – čak četiri godine. Mnogi mladi muškarci nisu bili spremni toliko se odricati i više godina izbivati sa svojih imanja, a s obzirom na to da nisu imali alternativu odlazili su u prekomorske zemlje. Godine rada i stvaranja kapitala u inozemstvu, iako mukotrpne, bile su mnogo privlačnije nego boravak u vojsci. Dodatan strah od služenja vojnog roka bio je prisutan nakon kataklizmičkog I. svjetskog rata koji je odnio milijune žrtava pa ne čudi averzija koja se stvarala kod mladih prema uzimanju oružja u ruke. Austrougarska mornarica je u svojim redovima imala mnogo Dalmatinaca koji su bili priznati kao izvrsni mornari i pomorci, a osobito su se dokazali tijekom Viške bitke 1866.
Nakon što su obitelji donosile odluke o odlasku u daleki svijet čekala ih je još i posljednja prepreka, kupovina karte za prekooceanska putovanja, a upravo ona je mnogima bila golem uteg. Zabilježeni su mnogi slučajevi gdje su obitelji prodavale svoju cijelu pokretnu i nepokretnu imovinu da bi mogli poći na put ili bi zalagale obiteljske dragocjenosti kod banaka ili seoskih blagajni. Imao sam priliku čitati više pisama u kojima iseljenici šalju novac natrag u domovinu, pritom tražeći da se njihovim suprugama vrati zlato koje su založili. Jedan od takvih primjera povratka zajma nalazimo u pismu koje je Upravi Seoske blagajne u Ložišću iz Antofagaste 29. 7. 1923. poslao Stjepan Marinov:̋ Znam da sam ostao dužan Blagajni 15.000 kruna i bitće ktomu još i kamate što nije isplaćeno. Sa ovim hoću da Vas obznanim dasam poslao mojoj ženi sve novce zada neka taj dug isplati, i u ista doba Vas molimda ono moje zlato što sam ostavio u Blagajni uzalog, želim da kada primate novce da vi mojoj ženi pridate zlato na misto mene, te da priznate nju kako i mene. Mislim da akobi unaprid bilo štogod potriba mojoj ženi da njoj Vi nećete uskratiti uz to primite moj pozdrav cjela Uprava naše Seoske Blagajne, zadrugarski pozdrav, Stjepan Marinov.”
Foto: Zaboravljena Dalmacija
Mnogo teži od rastanka s materijalnim dobrima bio je rastanak s obiteljima, roditeljima, braćom, sestrama ili bračnim drugovima. Mnogi se više nikada nisu sreli. Ima niz primjera gdje bi muškarci nakon nekoliko godina imigracije doveli svoje supruge i djecu u novi svijet te bi nastavili zajednički život. Nažalost, ima i onih za koje se više nikada nije čulo. Većina iseljenika je bila uvjerena da napuštaju domovinu tek na nekoliko godina i da će se vratiti rodnoj grudi kada uštede nešto novca. Mnoge od njihovih tako nabrzinu napuštenih kuća su na kraju desetljećima ostale zatvorene, a ključeve pohranjene kod rodbine ili prvih susjeda s vremenom je prekrila paučina. Tijekom svojih lutanja po Dalmaciji redovito nailazim na kuće koje su godinama zatvorene ili su propale i urušene su. U mnogima od njih čuo se posljednji put ljudski plač ili smijeh upravo onoga dana kada su njihovi vlasnici krenuli potražiti sreću na drugoj strani svijeta. Osobito mi u sjećanju ostaju one iz Blata na Korčuli. Tako monumentalne, a napuštene, prazne i golih zidova, zapuštenih fasada i vrtova u kojim raste gotovo šumska vegetacija.
Foto: Zaboravljena Dalmacija
Upravo Blato je doživjelo osobito traumatičan egzodus stanovništva u Brazil u nekoliko navrata tijekom 1924. i 1925. Pamti se da je u jednom danu iz luke Prigradica na put krenulo čak 70 cijelih obitelji, a ispratilo ih je 2000 sumještana. O ovoj kolektivnoj traumi za stanovnike tog mjesta piše splitski dnevnik „Novo doba”, Split, br. 116, 15. lipnja 1925. godine: „Tamo su se iselili gonjeni ljutom crnom gladi koja ih je davila na kućnom pragu i na roditeljskoj grudi. Narod se više ne može prehraniti na rođenoj grudi. Svoj glavni proizvod vino u koje je uložio sav svoj trud, sav raspoloženi novac i sve svoje nade, ne može više da proda! ̈ Kako je zapravo došlo do toga da Blaćani i Korčulani putuju u Brazil umjesto u mnogo privlačnije Sjedinjene Američke Države i Australiju? S obzirom na to da je u Brazilu krajem 19.stoljeća vladao nedostatak radne snage potaknut ukidanjem ropstva brazilska vlada je morala pokrenuti promidžbu za useljavanje. Kronično im je nedostajalo radnika za rad na plantažama i u svrhu privlačenja imigranata nudili su pokrivanje troškova putovanja. Kad se uzme u obzir da su kvote za Australiju i SAD bile ograničene, a npr. useljenici u Australiju su zbog odredbe money landing morali položiti depozit od 40 funti, ne čudi da su mnogi u startu bili prisiljeni odustati od tih odredišta. Mamac brazilske vlade sirotinji je bio neodoljiv, iako su čak i tada imali problema s pripremom putnih isprava i viza koje je trebalo platiti 40 dinara. Mnogima je i to bilo mnogo. Parobrodska društva dodatno su potpomagala širenje promidžbe odlaska u Brazil kako bi osigurala sebi veći broj putnika i zaradu te su i oglašavali letak brazilske vlade u kojem su bili navedeni uvjeti pod kojima se moglo useliti u Brazil.
Foto: Zaboravljena Dalmacija
Ne čudi stoga da su se mahom Blaćani i Korčulani odlučivali za ovaj put. Danas u Brazilu živi gotovo 30 000 potomaka Dalmatinaca. Njihovi pradjedovi su prolazili pravu katarzu tijekom dolaska u novu zemlju; nakon višednevnog putovanja preko oceana u brodovima u opskurnim uvjetima, većina iseljenika bila je smještena na plantažama kave koje su bile u privatnom vlasništvu. Useljenici su se kontinuirano susretali s mnogo problema, od nepoznavanja jezika do toga da im plaće nisu redovito isplaćivane, živjeli su u drukčijoj klimi, a loši higijenski uvjeti ugrožavali su im zdravlje. Mnogi su poželjeli vratiti se rodnoj grudi, ali neimaština im jednostavno nije dopuštala povratak. Primjer teških uvjeta dalmatinskih iseljenika u Brazilu nije jedini. Putničke agencije su radile bezobzirnu promidžbu na tome da pošalju što više putnika preko oceana. Ostaje u dolini Neretve i Metkoviću zapamćena narodna pjesmica o posredničkoj agenciji Ante Golijana: ̋Bog ubi Antu Golijana šta otpravi preko okeana”.
Foto: Zaboravljena Dalmacija
Brodarsko društvo Navigazione Generale Italiana je u listu “Novo doba” dalo oglas u kojem se navodi kako se može brže doći do Čilea. Putnike je prevozio parobrod Napoli koji krenuo iz Genove te je kroz Panamski kanal išao izravno u Antofagastu. Put je trajao 36 dana i smatralo se da iseljenici na ovakav način uštede trećinu cjelokupnog troška jer nisu morali ići preko Buenos Airesa odakle bi kroz Argentinu kopnom putovali u Čile. Na njihovom drugom propagandnom letku koji oglašava put za Južnu Ameriku, osobito se naglasak daje na putovanje do Buenos Airesa najviše 17 dana, za koje kažu da je najbolja linija iz Europe. Zanimljivo je pročitati kako se ograđuju od možebitnih pritužbi i kako podilaze potencijalnim putnicima: ˝Mi u načelu ne dajemo obavještenje o privrednim prilikama u prekookenaskim zemljama, jer ne želimo nikoga nagovarati na iseljavanje. Za dalmatince koje putuju u Genou preko Trsta, željeznička vožnja traje dvanajst sati. U Genovi putnik ima da izgubi svega 24 sata. Naše putnike ukonačujemo i hranimo za njihovog boravka u Genovi u dobrim hotelima. O načinu kako se postupa sa putnicima na lađama, o čistoći, koja na njima vlada, o hrani, koja je preobilna i ukusna, svjedoče putnici sami, koji nam poslije svakog putovanja šalju zahvala i pohvalna pisma. ̋ Ne čudi ovakva marketinška kreativnost. Kada pročita letak gotovo svatko bi poželio krenuti na putovanje. Konkurencija među posrednicima i brodskim kompanijama je bila nemilosrdna, borilo se za svakog putnika i blatilo usluge drugih kompanija, a sve u namjeri da se putnici odluče za onu koju se predstavljalo i od koje se zarađivalo. S druge strane, putnici su doživljavali iznimno neugodna iskustva, često boraveći u sobama ili na palubama s mnoštvom drugih nepoznatih ljudi, hrana je bila loša, a higijena na najgoroj razini. Ipak brodsko putovanje je bila tek prva prepreka u njihovoj borbi jer gdje god da su završavali susretali su se s mnogo problema, međutim hrabrost i radišnost dalmatinskih ljudi pomagala im je da se snađu i etabliraju u društvu. Mnogi su ostvarili velike karijere, otvarali svoje trgovine, kompanije, postajali ugledni građani i stupovi društva.
Foto: Zaboravljena Dalmacija
Najveći broj Dalmatinaca išao je u SAD, Argentinu, Čile i Australiju, ali su završavali i u mnogim drugim zemljama (Bolivija, Paragvaj, Novi Zeland…). U tuđini su jako patili za rodnim krajem, pomagali obiteljima i prijateljima. Vrlo simpatičan primjer je onaj iseljenih Ložišćana s otoka Brača koji su u Antofagasti u Čileu osnovali Društvo za unaprjeđenje Ložišća, a u New Yorku Društvo ložiški napredak. Njihov zadatak bio je prikupljati pomoć za razvoj mjesta, pomagati zemljacima koji dolaze u Južnu i Sjevernu Ameriku, pa čak pomagati i Seoskoj blagajni Ložišća da izvozi vino i ulje u SAD. Iseljavanje iz Dalmacije je 1931. godine gotovo prestalo. Razlozi su bili velika nezaposlenost u svim državama Južne Amerike kamo se do tada najviše emigriralo I stabiliziranje prilika u državi. Još jedan emigrantski val dogodio se nakon II. svjetskog rata kada je velik dio političkihemigranata napustio tadašnju Jugoslaviju, zbog straha od odmazde komunističkih vlasti. Procjenjuje se da danas u svijetu živi oko 3,2 milijuna Hrvata i njihovih potomaka, najveći dio je upravo iz Dalmacije. Priče o njihovim uspjesima i životima, ali i avanturama koje su morali prolaziti na putu do novih domova teme su za neke nove blogove, svakoj od njih treba pristupiti zasebno, studiozno i s poštovanjem… Poštovanjem prema muci i trudima koje su naši preci prošli na svojim putovanjima do boljeg sutra. Radujem se tom pisanju.
Najviše jack-up plovilo na svijetu, Voltaire u vlasništvu belgijeske grupacije Jan De Nul, isporučeno je iz kineskog brodogradilišta i zaplovio put Europe, gdje će služiti za instalaciju vjetroelektrana.
Površina palube ovog diva gotovo je dvostruko veća od palube trenutno najvećeg broda ove tvrtke Vole Au Vent. Viši je čak i od Eiffelovog tornja.
Ovaj jack-up dio je nove generacije plovila koja su dizajnirana za instalaciju velikih vjetroelektrana, kao i za poslove raspremanja i rastavljanja offshore objekata. Ovi brodovi naručeni su 2019. godine, a Voltaire je porinut krajem siječnja 2021. godine. Izgradilo ga je brodogradilište COSCO Shipping u Nantongu u Kini, javlja The Maritime Executive.
Foto: Splash247
Kako bi ilustrirali veličinu ovog golemog plovila, dovoljno je spomenuti nekoliko tehničkih podataka. Glavna dizalica nosivosti je od 3.000 tona, dok cjelokupno plovilo od 21.500 DWT može podizati čak 16.000 tona tereta. Brod je dug oko 170 metara, a ima četiri noge od 130 metara koje omogućuju stabilne radne uvjete na dubinama mora do 80 metara. Osiguran je i smještaj za 110 osoba u jednokrevetnim kabinama.
“Voltaire pomiče granice inženjeringa, a izgrađen je za transport, podizanje i instalaciju offshore vjetroelektrana, konstrukcija i temelja”, kažu iz belgijske offshore grupacije. Ističu kako postoji velika potražnja za offshore vjetroelektranama, čime je opravdano ulaganje u ovaj brod, ali i u još jedno jednako revolucionarno plovilo za instalaciju vjetroelektrana Les Alizés, koji može podizati od 5.000 tona tereta.
Osim što će moći transportirati nove vrste vjetroturbina, veći prostor na palubi također će omogućiti optimizaciju instalacija te smanjiti potrošnju goriva i emisije štetnih plinova, kažu iz Jan De Nula, dodajući da Voltaire također za pogon može koristiti biodizel koji smanjuje emisije ugljika do 90%. Bit će opremljen naprednim sustavom koji će omogućiti uklanjanje do 99% nanočestica iz ispušnih plinova pomoću filtera za dizelske čestice (DPF), a pomoću sustava selektivne katalitičke redukcije (SCR) smanjit će se emisije NOx i drugih štetnih tvari.
Voltaire je 20. prosinca isplovio iz Qidonga, a na putu prema Europi zaustavit će se u Singapuru te Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Konačno odredište ovog plovila je Dogger Bank u Sjevernom moru, oko 80 milja od obale Velike Britanije. Na ovom mjestu planira se izgradnja najveće offshore vjetroelektrane na svijetu, s najvećim vjetroturbinama Haliade-X tvrtke GE. Postavljat će se na dubinama od 20 do 30 metara, a Voltaireom će se prevesti i ugraditi ukupno 277 GE Haliade-X turbina od 14 MW.
Nalazište leži na dubini do 39 m, na granici stjenovite i pješčane padine morskoga dna, na udaljenosti od oko 130 m od obale. U srpnju 2018. otkriveno je četristotinjak amfora.
– Ukazuje na potopljeni brod koji je ovdje potonuo vjerojatno za burnog vremena. Nalazište je specifično zbog toga što je tako jako dobro očuvano da smo se mi svi oduševili kad je Vedran Dorušić to pronašao, rekla je prof.dr.sc. Irena Radić Rossi, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru, piše HRT.
U prvoj dokumentacijskoj kampanji iste godine brojevima su označene sve amfore, dvije godine kasnije namaknuta su sredstva za kraće istraživanje istočnog dijela lokaliteta, prilikom kojeg su otkrivene i dvije metalne prečke antičkih sidara. Zahvaljujući upravo tim ostacima, arheolozi su zaključili da se radi o 30-tak metara dugom brodu. Ova je godina donijela nova otkrića.
– Uspjeli smo pronaći i mjesto na kojem se nalazila brodska kuhinja, tako da sada izlaze iz mora ove krasne stvari, govori.
Istraživanje predvode arheolozi sa Sveučilišta u Zadru, a sudjeluju i Arheološki muzej Zadar, Hrvatski restauratorski zavod, te Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru. Među inozemnim sudionicima istraživanja često u Hrvatskoj radi i japanski arheolog s teksaškom adresom, koji ovoga puta ima dodatni interes.
– Kotaro Yamafune, koji već niz godina dolazi u Hrvatsku, oduševljen je Hrvatskom i zapravo je veliki stručnjak za podvodnu fotogrametriju. On je bio slobodan upravo u ovom razdoblju i organizirao je i japansku televizijsku ekipu, koja zapravo i sufinancira istraživanje, rekla je Radić Rossi.
Kotaro ima žarku želju japanskoj publici objasniti što je to podvodna arheologija.
– U Japanu podvodna arheologija još nije prepoznata kao sustav, slično kao u Hrvatskoj prije 50-tak godina. Danas je u Hrvatskoj puno izvrsnih podvodnih arheologa, pa sam želio pokazati japanskom narodu i našim arheolozima koliko je uzbudljivo istraživati olupine brodova, naglasio je Kotaro Yamafune, arheolog.
Nije bilo teško pronaći zainteresiranu ekipu.
– Kotaro Yamafune je jedan od najpoznatijih podvodnih istraživača. Iza njega je puno iskustva i objavljenih radova. Znali smo da sudjeluje u ovom projektu, pa smo ga došli snimati kako bi našoj publici približili podvodnu arheologiju, govori Miu Ueno, japanska novinarka i producentica.
Prevoditeljica u cijelom procesu je Talijanka, koja radi za japanske produkcije koje se snimaju u Europi. I sama je iznimno zainteresirana za ovaj projekt.
– Ni u Italiji podvodna arheologija nije bliska širokoj publici. Vrlo mi je zanimljivo sudjelovati u ovakvoj priči, pa sam i sama dobila ideje za dokumentarce koje bi ponudila u Italiji, rekla je Francesca Massa, prevoditeljica, koordinatorica i producentica.
Bogato nalazište poput Letavice znači i puno posla za restauratore.
– Već niz godina nalazi s Letavice dolaze kod nas na restauraciju i konzervaciju, a kada se pruži prilika dođemo pomoći kolegama da s iskustvom i znanjem sudjelujemo na samom istraživanju Letavice. Takvih nalazišta je očito bilo diljem Jadrana, međutim, većinom su popljačkana kroz dugi niz godina. Ovo nalazište je iz raznih faktora ostalo zaštićeno, netaknuto, tako da u principu mi tu ne samo da možemo naći prekrasne nalaze, već možemo pronaći netaknutu priču, naglasio je Roko Surić, Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru.
Upravo priča je najvažnije obilježje ovog lokaliteta, iskoristivo na više načina. Brod potopljen pored rta Letvica otkrili su lokalni ronioci prilikom svojih redovnih aktivnosti.
– Tamo smo ronili dvadesetak dana i nitko nije očekivao da bismo ondje pronašli nešto tako veliko. Želja je bila da stvorimo novu turističku atrakciju, nešto po čemu će Pag i paško podmorje postati nešto prepoznatljivo, popularno, posebno, rekao je Vedran Dorušić, profesionalni ronilac i vlasnik ronilačkog centra.
Nalazište nije zaštićeno uobičajenim “kavezom”, što se pokazalo odličnom odlukom, kad su shvatili da je brod puno veći nego se u početku očekivalo, te da bi kavez vjerojatno bio uništio dio nalaza.
– Takav lokalitet, ako se zaštiti kavezom, on u početku izgleda atraktivno, ali već nakon par tjedana krene obraštaj, a nakon prve sezone ljeto/zima vi imate potpuno obrastao kavez koji je potpuno neatraktivan za turizam, naglašava Dorušić.
Vedranov ronilački centar dobio je koncesiju nad nalazištem. Tijekom prve istraživačke kampanje s ciljem dokumentiranja postojećeg stanja, sudionici su mogli roniti na lokalitetu antičkog brodoloma u zamjenu za onoliku donaciju koju si mogu ili žele priuštiti. Konačna prikupljena sredstva bila su tolika da se isključivo s njima moglo organizirati istraživanje lokaliteta Letavica u listopadu 2020. godine.
Po svemu viđenom, rekli bismo da Letavica mora biti obavezna lektira svakog ronioca u Hrvatskoj, te da ima ogroman turistički potencijal. Dodajmo za kraj i da je u svibnju 2019. rješenjem Ministarstva kulture lokacija Letavica ušla u sistem dozvola za ronjenje na Kulturnom dobru.
U Muzeju grada Splita, u Galeriji Emanuela Vidović, otvorena je izložba pod nazivom “Dunav Rendić – slikar i boem”.
Izložba po prvi put predstavlja opus gotovo zaboravljenog, a nekada vrlo popularnog slikara Dunava Rendića (Zagreb, 1880. – Split, 1944.), sina čuvenog kipara Ivana Rendića, koji je u međuratnom Splitu živio boemskim životom. Nastojeći zaraditi za život, slikao je portrete po narudžbi koji otkrivaju njegov umjetnički talent, a najveći dio njegova kvalitetom neujednačenog opusa su splitske i dalmatinske vedute, marine, ribarske brodice i jedrenjaci, koje je prodavao turistima i prolaznicima na ulicama brojnih gradova – Splita, Šibenika, Zagreba, Sarajeva, Livna, Mostara, piše Otvoreno more.
Unatoč odstupanjima u kvaliteti koja su posljedica hiperprodukcije, brzine izrade, nedostatka akademskog obrazovanja, neki motivi splitske luke, Lučke kapetanije, Sustipana, izdvajaju se i upućuju na tradiciju koja se nastavlja na slikarstvo Emanuela Vidovića, ali okupano svjetlošću.
Splitska likovna scena međuraća bila je, kao i hrvatska likovna scena, dovoljno pluralistička da u svoje okrilje prihvati i stvaralaštvo Dunava Rendića, ali Dunav je izabrao svoj put određen slobodom, hedonizmom, boemštinom, skromnošću i odustajanjem od osjećaja pripadnosti, velike umjetnosti i velikih ciljeva.
Izložbom se predstavlja presjek slikareva umjetničkog djelovanja na temelju dostupnih djela, manjim dijelom iz muzejskih institucija, a većinom u privatnom vlasništvu, među kojima je najviše slika iz tridesetih godina 20. stoljeća, dok su djela iz ranijeg razdoblja većinom ostala nepoznata.
Organizator izložbe je Muzej grada Splita. Autorice izložbe su dr. sc. Sandi Bulimbašić i dr. sc. Darija Alujević, kustosica izložbe je Petra Dajak Belas.
Na Premanturi je prije nekoliko dana promovirana monografija “Svjetionički libar mali” pulskog autora Vedrana Trgovčića, kao prvi cjeloviti kronološki prikaz moderne farologije na istočnoj obali Jadrana.
Iako je knjiga izašla prije godinu dana, zanimanje za tematiku lanterni i lanternista, ne prestaje, pa je i ovaj put publici bilo zanimljivo slušati priče o neverama i bonacama na osamljenim hridima, a najavljeno je i novo izdanje – monografija radnog naziva “Porer i premanturski lanternisti”, piše Otvoreno more.
“Libar mali! nastao je kao rezultat 20 godina istraživanja svjetionika te više od 15 godina duge plovidbe po državnim arhivima Hrvatske, Italije i Austrije. Knjiga se temelji na stotinama tisuća dokumenata, mapa i fotografija, većinom njih nikada prije viđenih, kao i na više od 1.200 intervjua s bivšim svjetioničarima i njihovim potomcima.
Knjiga na 374 stranice donosi više od 600 fotografija i ilustracija i 200- tinjak kartica teksta. Objavljena je na hrvatskom i engleskom jeziku, a uskoro se očekuje i prijevod na talijanski.
Foto: Marko Kovač
U njoj je opisano svih 83 svjetionika koliko ih je postojalo na istočnoj obali Jadrana, a obiđeno je i svih 65 koji i danas stoje.
Na nedavnoj promociji, čule su se mnoge priče iz života svjetioničara.
Gostovao je svjetioničarev sin Milorad Budija, a pričalo se o djetinjstvu na Poreru i orkanskim valovima 1966. godine kada je more potopilo lanternu u takvoj mjeri da se posada skrila u gornju etažu i tako tri dana održavala svjetlo.
Josip Mudronja, Ante Žeravica i Ivan Budija popeli su se uslijed jakog nevremena na kulu od 35 metara kako bi sačuvali uređaje. Naredna tri dana vrtjeli su ferale, na kraju i ručno jer su znali da će se bez njihova svjetla mnogi mornari izgubiti u dubinama mora. Za taj podvig godinu kasnije dobili su Plavu vrpcu Vjesnika.
“Ovakva količina nalaza kvalitetnih radova kamene plastike – ljudskih glava, dijelova stupova, baza, postamenata tih glava te arhitekture – u Istri i šire nije nađena zadnjih 50 i više godina. Danas prezentirane dvojna glava herma od domaćeg vapnenca te glava Apolona, jedni su od najboljih prikaza kamene plastike koje imamo u Istri zadnjih desetljeća, kazao je danas ravnatelj Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo
Prilikom gradnje obalnog zida u lučici Valbandon, arheološki nadzor u trajanju od rujna do prosinca utvrdio je iznimno vrijedne arheološke nalaze iz antičkog doba koji su, po količini i brojnosti, iznimni za Istru i ostatak Jadrana.
Na lokaciji je pronađena i mramorna glava Apolona, no riječ je i o nalazištu antičkih hermi i postamenata koje je po svojoj brojnosti jedinstveno za Istru, a i za prostor hrvatske obale Jadrana. Predmeti su pronađeni u blizini mjesta na kojem su već početkom 20. stoljeća bili poznati ostaci maritimne vile iz rimskog doba. Herme, kamene glave na izduženom postolju, bile su česta dekoracija vrtova antičkih vila, i važan su izvor podataka o arhitekturi vila, te o njihovom uređenju.
Nalazište kakvo Istra ne pamti više od pola stoljeća
Tijekom građevinskog iskopa trase obalnog zida, nadzor su vršili arheolozi i restauratori Arheološkog muzeja Istre.
FOTO: Manuel Angelini / Istra24
– Detaljno je pregledan zemljani segment vađen strojnim iskopom te je sav materijal ispiran morskom vodom, dok su arheološki slojevi dodatno pregledani i pomoću detektora metala. Prije gradnje zida, pregledana je cijela uvala od strane podvodnih arheologa i članova klubova Ronilačkog saveza Istarske županije, pojasnila je istraživačica i doktorica znanosti Ida Koncani Uhač.
– Lučka uprava Pula je, u suradnji s Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture, Istarskom županijom i Općinom Fažana, krenula u projekt uređenje lučice Valbandon. Izuzetno mi je drago da smo pritom našli ovo bogato nalazište, iako smo obalni zid morali skratiti za četrdesetak metara te smo zato umjesto 80 dobili 60 novih vezova. Radove nismo zaustavljali ni u jednom trenutku, kazao je na današnjoj konferenciji za novinare ravnatelj Lučke uprave Pula, Dalibor Brnos.
Ukupna vrijednost projekta iznosi šest i pol milijuna kuna. Iznos od četiri milijuna kuna stigao je od Ministarstva, dok je ostatak uložila upravo Lučka uprava Pula.
Fascinantni prikazi kamene plastike
– Bitno je da je prilikom radova sačuvana arheologija, pa tako imamo nalaze kakve u Istri nismo dugo imali. Ovakva količina nalaza kvalitetnih radova kamene plastike – ljudskih glava, dijelova stupova, baza, postamenata tih glava te arhitekture – u Istri i šire nije nađena zadnjih 50 i više godina. Danas prezentirane dvojna glava herma od domaćeg vapnenca te glava Apolona, jedni su od najboljih prikaza kamene plastike koje imamo u Istri zadnjih desetljeća, naglasio je danas Komšo.
Novinarima je, naime, prezentiran tek dio nalaza. Ostatak je smješten u muzejskom laboratoriju, a nad njim se vrši proces desalinizacije.
– Znali smo naravno da se u blizini nalazi još jedno značajno arheološko nalazište, odnosno luksuzna rimska maritimna vila istraživana početkom 20. stoljeća. Ona datira u kraj 1. stoljeća prije Krista, a njeno se napuštanje smješta u razdoblje početka 5. stoljeća. Sastojala se od dvije cjeline. Na južnoj su istražena dva peristilna dvorišta te dvije cisterne s dijelom vodovoda. Značajnija nam je ipak sjeverna cjelina koja sadrži dvije polukružne prostorije. One su bile okrenute prema moru, a vjerojatno su bile povezane natkrivenom šetnicom. Pronašli smo i elemente arhitekture od kojih su najznačajniji ulomci stupova, baza i kasnoantičkih kapitela, podsjetila je Aleksandra Mahić Sinovčić, voditeljica arheološkog istraživanja.
FOTO: Manuel Angelini / Istra24
Spomenuta je vila bila bogata mozaicima, od kojih je dio podignut i pohranjen u čuvaonicama Arheološkog muzeja Istre, dok je drugi dio ostao na izvornoj lokaciji.
U čast Jupitera, Viktorije, Zeusa i Cerere
Nadalje, pronađeni su i doprozornici, grede koje su spajale stupovlja te pragovi. Zatim krovni crjepovi i mramorne podne oplate nekadašnje šetnice. Pronađena je i grupa dekorativne kamene plastike koja je činila tek dio uređenja vrtova bogate vile.
– Radi se o hermama – skulpturama koje se sastoje od baze i glave. Mi smo pronašli tri baze i tri glave, a od toga dvije dvojne herme kakve su vrlo rijetke za naše područje. One korijene vuku još iz Grčke, a bile su podizane u čast boga Herma, mahom uz prometnice i na križanjima. Razvijale su se tijekom antike, dok u Rimsko doba više nisu trebale biti povezane s božanstvima već su mogle prikazivati i značajne osobe.
FOTO: Manuel Angelini / Istra24
Ova baza prikazuje snop munja i lice s krilima, a budući da su munje atribut Jupitera – vrlo je vjerojatno da je riječ o krilatoj Viktoriji koju vezujemo uz njega. Dvojna herma pak prikazuje bradatog muškarca kakvim se upravo prikazivao Jupiter, tako da pretpostavljamo da je ovo baš herma Jupitera.
FOTO: Manuel Angelini / Istra24
S druge strane vidimo klas žita i mak, a koji se pripisuju Cereri, božici plodnosti i prirode. Stoga, smatramo da dio hermi prikazuje i Zeusa te njegovu sestru Cereru, pojasnila je okupljenima Dunja Martić Šafran, zamjenica voditeljice istraživanja.
Najznačajniji nalaz – glava kipa Apolona
Treća je herma jednostrana, prikazuje mušku glavu i prilično je oštećena. Sve tri baze, pojasnili su stručnjaci, na sebi imaju muško spolovilo te, zajedno s glavama, čine jednu skulpturu.
FOTO: Manuel Angelini / Istra24
– Najzanimljiviji nalaz lokaliteta je glava kipa koji je vjerojatno imao čitavo tijelo. Od prokoneškog je mramora, a pripisali smo je Apolonu. Vidimo da je to mlađi muškarac, nježnih crta lica i ima kratku kosu s uvojcima. Apolon Belvederski, kao najznačajniji Apolon u povijesti umjetnosti, imao je baš ovakvu karakterističnu frizuru. Dakle, kosu svezanu u čvor na prednjem dijelu glave, kazala je također Martić Šafran.
FOTO: Manuel Angelini / Istra24
Prilikom istraživanja ovdje je pronađena i jedna sačuvana potopljena struktura dugačka 50 metara i nešto šira od četiri metra, a za koju se pak pretpostavlja kako je povezivala građevine južne i sjeverne strane obale.
Vjerojatno se ovdje mogu naći i lučki uređaji jer su luksuzne maritimne vile obično imale priručne luke, za svoje potrebe. Zasigurno ih ima ispod dubokih sedimenata mulja. Našli smo ipak nalaze drvenih pilona. Ne smijemo zato isključiti mogućnost da je jugoistočni dio uvale mogao služiti kao ribnjak ili solana. Takve drvene pilone imamo, recimo, na Bijeci u Medulinu gdje su služili kao utemeljenje za čvrste strukture koje su činile temelje za ribogojilišta ili solane. Osim toga, jedna karta Valbandona iz 17. stoljeća za ovo mjesto donosi toponim Saline što upućuje na to da je u Srednjem vijeku ova uvala bila solana koja je gospodarsku djelatnost vukla još od Rimskog doba – Ida Koncani Uhač
FOTO: Manuel Angelini / Istra24
Pronađen je i velik broj pokretnih nalaza u ulomcima, velike količine krovnih opeka, građevinska keramika, ulomci stolnog posuđa i brojni drugi sitni nalazi. Kraj vanjskog dijela mosta nađena je i grupa novovjekovne keramike koja ukazuje na kontinuitet korištenja zaljeva.
Dio nalaza bit će izložen u lučici
U budućnosti će dio nalazi biti adekvatno izložen i prezentiran u Arheološkom muzeju Istre, a dio upravo na ovoj lokaciji.
– Planovi postoje, iako je o njima zasad prerano govoriti. No, svakako to želimo učiniti, najavila je direktorica Turističke zajednice Općine Fažana, Melita Peroković.
Najavljen nastavak istraživanja lokacije
– S obzirom na količinu i kvalitetu arheoloških nalazišta pronađenih prilikom strojnog iskopa, razmišljamo da u skorijoj budućnosti, a u sklopu programa „Istarsko podmorje“ provedemo probno sondiranje na području uvale jer se nadamo da ćemo pronaći dijelove koji će biti kompatibilni s ovim kamenim elementima, najavila je na koncu istraživačica i doktorica znanosti Ida Koncani Uhač.
FOTO: Manuel Angelini / Istra24
Nakon što se dovrši izgradnja novog zida i šetnice u luci Valbandon, novim će se vezovima moći koristiti isključivo stanovnici Općine Fažana, njih svega šezdesetak. Ravnatelj Lučke uprave Pula, Dalibor Brnos, potvrdio nam je danas kako će radovi biti okončani tek sredinom veljače, iako je to prvobitno bilo najavljeno za kraj prosinca.
Riječki izvođač Sun Adria d.o.o. zatražio je, naime, produljenje tog roka, a nakon što je obalni zid, zbog ovih fascinantnih nalaza morao biti smanjen za 40 metara.
Na portalu Otoci.net, u suradnji s Klubom pomoraca Lošinj, ove godine mini-biografijama predstavljamo 26 istaknutih kapetana iz bogate lošinjske pomorske povijesti, prema izboru dr. Julijana Sokolića.
Eugenio Matcovich (Eugen Matković) (1884.–1946.)
Rođen u Nerezinama, 27. siječnja 1884. kao Eugenio Matcovich, a kasnije će promijeniti ime i prezime u Eugen Matković, dok je živio u Splitu.
Praktičnim školovanjem postigao kvalifikaciju pomorskog kapetana duge plovidbe. Godine 1910. nabavio je jedan jedrenjak velike obalne plovidbe, godine 1920. motorni jedrenjak “Istok” nosivosti 160 tona, a 1926. parobrod “Lina Matković” od 1.200 tona nosivosti. Do 1938. godine imao je šest brodova s ukupno 20.425 tona nosivosti. Bio je tada najveći privatni brodar Jugoslavije. Godine 1937. kupio je brod “Nikolina Matković” od 5.625 tona nosivosti, koji je ujedno bio i prvi motorni brod jugoslavenske trgovačke mornarice. U drugom svjetskom ratu izgubio je na strani saveznika svih šest brodova.
Umro je u Londonu 24. siječnja 1946. godine i ondje pokopan.
Ovaj serijal napisa – koje portal Otoci.net objavljuje dvaput mjesečno – ujedno je i poziv drugim istraživačima pomorske povijesti, da svojim saznanjima obogate biografije istaknutih kapetana.